Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1559/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZVEČEVO d.d., Požega, Kralja Zvonimira 1, OIB: 40479860551, protiv tuženika SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku u Požegi, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P- 355/2021-11 od 22. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-355/2021-11 od 22. listopada 2024. i sudi:

Proglašava se nedopuštenom ovrha ovrhovoditelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koja se protiv ovršenika ZVEČEVO, prehrambena industrija, d.d., Požega, Kralja Zvonimira 1, OIB: 40479860551, vodi kod Općinskog suda u Požegi pod poslovnim brojem Ovr-4/2021 radi izvršenja nenovčane tražbine određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-4/2021-2 od 15. siječnja 2021.

r i j e š i o  je

I. Preinačuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P- 355/2021-11 od 22. listopada 2024. i rješava:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.204,64 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka od 795,36 EUR.

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka od 562,50 EUR.

II. Točka III. izreke presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-355/2021-11 od 22. listopada 2024.ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se pred sudom prvog stupnja vodi pod poslovnim brojem Ovr-4/2021 radi vraćanja radnika na rad kao i njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 562,50 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka od 562,50 EUR odbijen (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019, dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022., uz izuzetke iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Iako je tužitelj u uvodu žalbe naveo da njome prvostupanjsku presudu „pobija u cijelosti“ iz sadržaja žalbe proizlazi da je pobija u odlukama iz točke I. i II. izreke u kojim nije uspio u sporu. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Iako tužitelj u žalbi navodi da je podnosi iz „svih žalbenih razloga“, bitne povrede odredaba parničnog postupka u žalbi nije određeno naznačio (niti sadržajno na njih upućuje), a ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li u postupku i u donošenju pobijane presude počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim onih na koju pazi po službenoj dužnosti, a koje, kako je navedeno u prethodnoj točci ovog obrazloženja, nisu počinjene.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se pred sudom prvog stupnja vodi pod poslovnim brojem Ovr-4/2021 radi prisilnog ostvarenja nenovčane tražbine – vraćanje zaposlenika na rad na temelju ovršne isprave, pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-92/2022-11 od 30. listopada 2020.

8. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava i saslušanjem tužitelja, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tuženik na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji se primjenjivo od 1. listopada 2018. zaposlen kod tužitelja na radnom mjestu „RADNIK TKP“

- da je pravomoćnom i ovršnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr- 92/2022-11 od 30. listopada 2020. koja je postala pravomoćna 17. studenog 2020. utvrđeno da je odluka tužitelja od 16. ožujka 2020. o otkazu tog ugovora o radu nedopuštena te je naloženo tužitelju da u roku od 15 dana vrati tuženika na radno mjesto radnik TPK (pravilno: TKP), odnosno, u slučaju da u vrijeme vraćanja na rad takvo mjesto ne bude predviđeno u organizaciji tuženika, na drugo radno mjesto koja po opisu poslova što više odgovara poslovima koje je tuženik obavljao prije otkazivanja ugovora o radu

- da je u vrijeme vraćanja tuženika na rad radno mjesto radnik TKP predviđeno u Sistematizaciji radnih mjesta i poslova tužitelja pod rednim brojem 2.1.

- da je tužitelj tuženika 13. studenog 2020. vratio na radno mjesto radnik TKP, ali da nakon vraćanja na rad tuženik obavlja poslove radnog mjesta pomoćni radnik TKP koje je predviđeno u Sistematizaciji radnih mjesta i poslova tužitelja pod rednim brojem 1.5.

- da stručne kompetencije za radno mjesto radnik TKP zahtijevaju stručnu spremu KV dok te kompetencije za radno mjesto pomoćni radnik TKP zahtijevaju stručnu spremu NKV

- da je tužitelj u prijavi o početku osiguranja tuženika Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje od 13. studenog 2020. naveo da je stručna sprema osiguranika za obavljanje poslova NKV

- da je tuženik kao ovrhovoditelj 13. siječnja 2021. na temelju pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-92/2022-11 od 30. listopada 2020. podnio prvostupanjskom sudu ovršni prijedlog radi prisilnog ostvarivanja nenovčane tražbine vraćanja radnika na rad

- da je rješenjem ovršnog suda poslovni broj Ovr-4/2021 od 15. siječnja 2021. usvojen taj ovršni prijedlog te je određena ovrha radi vraćanja tuženika na rad

- da je tužitelji zaključkom ovršnog suda od 25. studenog 2021. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-4/2021 od 15. siječnja 2017. zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017. i 131/2020., dalje: OZ).

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključuje da stoga što tuženik nakon vraćanja na rad ne obavlja poslove radnog mjesta radnika TKP nego radnog mjesta pomoćnog radnika TKP tužitelj nije vratio tuženika na prethodno radno mjesto iako je ono i dalje predviđeno u organizaciji tuženika. Zbog toga ocjenjuje da nenovčana tražbina tuženika iz ovršne isprave nije prestala te da nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 9. OZ-a pa odbija zahtjev za utvrđenje ovrhe nedopuštenom.

10. Zaključak o postojanju odlučne činjenice (da poslodavac nije postupio po ovršnoj ispravi) i primjena materijalnog prava prvostupanjskog suda (o nepostojanju žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. OZ-a) ne mogu se prihvatiti.

11. Ovršnom ispravom naloženo je tužitelju vratiti tuženika na radno mjesto radnik TKP. Tužitelj je na to radno mjesto, koje je postojalo u organizaciji tuženika u vrijeme vraćanja na rad, vratio tuženika 13. studenog 2020. Time je tužitelj postupio u skladu s nalogom iz ovršne isprave. Netočne su tvrdnje tuženika koje prihvaća i prvostupanjski sud da je tužitelj tuženika rasporedio na radno mjesto pomoćnog radnik TKP odnosno da ga nije rasporedio na „prethodno“ radno mjesto kad iz isprava koje su u spisu jasno proizlazi da je tuženik vraćen na radno mjesto radnika TKP. Ovršnom ispravom nije naloženo tužitelju da tuženiku povjeri obavljanje poslova koje obavljao prije otkaza ugovora o radu, nego da ga vrati na isto radno mjesto. Činjenica da tuženik nije zadovoljan poslovima koje na tom radnom mjestu obavlja i smatra da ti poslovi odgovaraju radnom mjestu i stručnoj spremi pomoćnog radnika TPK ne mijenja činjenicu da je tuženik, u skladu s nalogom iz ovršne isprave, vraćen na radno mjesto radnika TKP te da mu se za to radno mjesto isplaćuje plaća. S obzirom na to da je za ovrhu radi vraćanja zaposlenika na rad odlučan sadržaj ovršne isprave (vraćanje tuženika na radno mjesto radnik TKP), tuženik neosnovano tvrdi da u situaciji kada je vraćen na to radno mjesto, poslodavac nije postupio po ovršnoj ispravi zbog vrste poslova koje na tom radnom mjestu po nalogu poslodavca obavlja. Radniku koji, poput tuženika, smatra da poslovi koje obavlja ne odgovaraju opisu radnog mjesta radnika TKP na koje je vraćen te da je u prijavi za njegovo mirovinsko osiguranje naznačena pogrešna stručna sprema za obavljanje poslova njegova radnog mjesta, može zaštitu svojih prava ostvarivati u skladu sa Zakonom o radu ("Narodne novine" br. 93/2014., 127/2017., 98/2019., 15120/22. i 64/2023.), a ne u ovršnom postupku insistirajući na ispunjenju nenovčane tražbine koje je ispunjena onako kako glasi prije podnošenja ovršnog prijedloga. Pravno shvaćanje tuženika o tome da je predmet pobijane ovrhe „distinkcija radnog mjesta radnik TKP i radnog mjesta pomoćni radnik TKP“ koje prihvaća prvostupanjski sud i na kojem temelji pobijanu presudu dovelo bi do toga da ocjena o tome je li tužitelj ispunio obvezu iz ovršne isprave da tuženika vrati na radno mjesto radnika TKP ovisi isključivo o zadovoljstvu tuženika poslovima koji su mu povjereni, a za što nema uporišta u ovršnoj ispravi. To tim više što iz ugovora o radu kao i iz sistematizacije radnih mjesta tužitelja proizlazi obveza radnika TKP da osim poslova opisanih pod rednim brojem 2.1. sistematizacije poslova tužitelja po nalogu poslodavca obavlja i druge poslove.

12. Zbog toga što je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o tome da tužitelj nije ispunio tražbinu iz ovršne isprave, na temelju članka 373. točke 2. i članka 366. stavka 2. ZPP-a preinačena je prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom je usvojen s obzirom na to da je ostvaren žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 9. OZ-a.

13. Odluka o svim troškovima postupka (članak 166. stavak 2. ZPP-a) temelji se na članku 154. stavku 1. ZPP-a s obzirom na to da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu. Tužitelju je na temelju članka 155. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 138/2023, dalje: OT) dosuđena naknada troškova zastupanja za:

- sastav tužbe (Tbr. 7/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

- zastupanje na pripremnom ročištu 26.4.2022. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR

- zastupanje na glavnoj raspravi 16.5.2024. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR - zastupanje na glavnoj raspravi 10.9.2024. (Tbr. 9/1 OT-a) u iznosu od 200,00 EUR - zastupanje na ročištu za objavu presude 22.10.2024. (Tbr. 9/3) u iznosu od 100,00 EUR

što ukupno i uvećano za PDV (Tbr. 46. OT-a) iznosi 1.125,00 EUR. Tome treba dodati troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa je ukupno dosuđena tužitelju naknada troškova parničnog postupka od 1.204,64 EUR.

13.1. Odluka o zatraženim zateznim kamatama na troškove postupka od dana donošenje odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka temelji se na članku 151. stavku 3. ZPP-a dok se odluka o visini te zatezne kamate temelji na članku 29. stavku 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.).

13.2. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova podneska od 25. travnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR (PDV uključen) s obzirom na to da je riječ o podnesku u kojem tužitelj, odgovarajući na navode odgovora na tužbu, ponavlja činjenične navode iz tužbe bez iznošenja novih činjenica ili predlaganja novih dokaza pa nije riječ o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a. Tužitelj je odbijen i sa zahtjevom za naknadu zatraženih troškova sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu koji premašuje dosuđeni iznos od 79,64 EUR (420,36 EUR) imajući na umu da zatraženi iznos od 500,00 EUR nema uporišta u Tar.br. 1. stavku 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ br. 37/2023.) ni u članku 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/2018. i 51/2023.). Isto tako, s obzirom na to da plaćanje sudske pristojbe ne podliježe obvezi plaćanja PDV-a, tužitelj je odbijen i sa zatraženim PDV-om na sudske pristojbe od 125,00 EUR. 13.3. S obzirom na to da je u cijelosti izgubio spor, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka od 562,50 EUR.

14. Točka III. izreke prvostupanjske presude kojom je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u (preostalom) iznosu od 562,50 EUR ostaje neizmijenjena jer nije pobijana žalbom (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

U Varaždinu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer