REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3688/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NEOMEDIC d.o.o. Matulji, Cesta Dalmatinskih brigada 30 a, OIB: 81465113898, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/2022-35 od 10. travnja 2024. dopunjene dopunskom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/2022-41 od 1. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/2022-35 od 10. travnja 2024. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje dopunska presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/2022-41 od 1. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci u točki I. izreke utvrdio da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 331- 13/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. ožujka 2006., sklopljenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke te da tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. U točki II. izreke je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 61.139,46 eura s pripadajućim kamatama dok je u točki IV. izreke odlučeno o naknadi troškova postupka. U dopunskoj presudi je naloženo tuženiku da plati tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 802,25 eura od 2. studenog 2012. pa do isplate s obzirom na to da je sud propustio odlučiti o tom zahtjevu.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je sud usvojio zahtjev u kojem se traži da se utvrdi ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu zbog toga što je protivna načelu ravnopravnosti sudionika u obvezno-pravnom odnosu (čl. 3. Zakona o obveznim odnosima), zatim da jednostrano ovlaštenje banke da mijenja način obračuna ugovornih kamata što nije u skladu s prirodom ugovornih odnosa i to je suprotno s čl. 10. st. 3. Zakona o obveznim odnosima jer predstavlja nedopušteno ponašanje kojim se otežava ispunjenje obveze druge ugovorne strane. Nadalje, isto je i neusklađeno sa zahtjevom određenosti i odredivosti činidbe (čl. 269. st. 2., čl. 271. i 272. Zakona o obveznim odnosima), a postoji jasno određene kamatne stope u čl. 3. Ugovora jer su stranke ugovorile kamatnu stopu vezanu za tromjesečni LIBOR za CHF s dodatkom marže od 3,25%, a marža je bila ugovorena kao fiksni parametar pa banka nije mogla jednostrano mijenjati tako ugovorenu kamatnu stopu. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je banka jednostrano povećavala kamatne stope pa tužitelj ima pravo na povrat preplaćenog iznosa temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sud je odbio prigovor zastare jer zastarni rok od pet godina počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost pa zastara nije ni počela teći pa nije mogla ni nastupiti. Uz to sud je zaključio da ništetna odredba koja je protivna prisilnom propisu ne može postati valjana ni zbog izjave stranaka o prihvaćanju ugovora niti zbog solemnizacije ugovora od strane javnog bilježnika.

3. Protiv ove presude u točkama I., II. i IV. izreke je tuženik izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. U žalbi u bitnome ponavlja prigovor zastare navodeći da je odluka kojom je otklonjen tuženikov prigovor zastare donesena primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. i zaključak da u konkretnom slučaju zastara zahtjeva za isplatu kao posljedica utvrđene ništetnosti sporne ugovorne odredbe nije nastupila budući da je ništetnost utvrđena presudom pa da tužbeni zahtjev ne može biti u zastari. Nadalje, ističe da nije bilo uvjeta da sud dopusti preinaku tužbe, pa je u tom dijelu pogrešno usvojen dio tužbenog zahtjeva. U pogledu odluke o troškovima postupka ističe kako smatra da je presuda trebala biti drugačija pa onda i naknada troškova postupka te predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da istu ukine i vrati na ponovno suđenje.

U žalbi protiv dopunske presude koju je tuženik izjavio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka, tuženik u biti ponavlja sve što je naveo u žalbi protiv presude naročito prigovor zastare te da nisu postojali uvjeti iz članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku koji dopuštaju preinaku tužbe u fazi glavne rasprave stoga predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev a podredno da istu ukine i vrati na ponovno suđenje.

4. Tužitelj nije odgovorio na tuženikove žalbe.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Pobijane odluke je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su iste pravilne i zakonite.

7. Suprotno navodima iz žalbi sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Navodima svojih žalbi protiv presude i dopunske presude tuženik kao žalitelji nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da je predmet spora zahtjev tužitelja o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 331-13/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. ožujka 2006. u kojem je tuženik (ADDIKO BANK d.d.) odobrio tužitelju (NEOMEDIC d.o.o.) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.356.000,00 CHF s rokom otplate do 1. svibnja 2015. a otplata je u mjesečnim anuitetima. Sporne ugovorne odredbe: a) Članak 3. Ugovora: Definira kamatnu stopu kao tromjesečni LIBOR vezan za CHF Uključuje fiksnu maržu od 3,25% dekurzivno godišnje te b) Članak 6. Ugovora: Daje banci ovlaštenje za jednostranu promjenu kamatne stope Omogućuje promjenu sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna odredba ugovora koja daje pravo banci da jednostrano mijenja kamatne stope bez nekakvih tržišnih parametara, jer je ista protivna člancima 3., 322. i 324. Zakona o obveznim odnosima.

10. Pravilno je sud prvog stupnja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu kamata koje je tuženik neosnovano naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju se, dakle, radi o restitucijskom zahtjevu iz članka 323. stavka 1. u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno ništetne ugovorne odredbe kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora. Samu visinu iznosa kojeg tuženik treba platiti je izračunao vještak nakon što je zaprimio svu dokumentaciju od stranaka, a za matematički obračun vještaka stranke nisu imale primjedbi.

11. Pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor zastare tuženika jer se radi o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a temeljem ovih odredbi svaka strana dužna je vratiti drugoj ono što je primila na temelju ništetnog ugovora (ili njegove ništetne odredbe), pa zastarni rok iznosi pet godina ali počinje se računati od dana kada je presuda kojom se utvrđuje ništetnost određenog ugovora postala pravomoćna. Ove je sukladno i pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. Iako je u pravu žalitelj kada ističe da je bilo i drugačijih odluka, ovaj pravni stav uvažava činjenicu da je restitucijski zahtjev akcesoran zahtjevu za utvrđenje ništetnosti te da se bez pravomoćne odluke o ništetnosti ne može govoriti o početku tijeka zastarnog roka za povrat stečenog bez osnove. Ovo tumačenje štiti pravnu sigurnost i logički slijed ostvarivanja prava, a i sprječava da se uslijed nišetnosti ugovorih odredaba nekog ugovora ošteti stranka koja je dala određeni novčani iznos. Tako bi se u drugom slučaju dogodilo da npr. u slučaju kada bude ništetan ugovor o kupoprodaji pa da stranka koja je dala nekretninu ima pravo na povrat vlasništva ali strana koja je platila kupoprodaju cijenu ne bi imala pravo na povrat danog novca. Stoga ovaj sud smatra da je pravilno odbijen prigovor zastare u ovoj pravnoj stvari.

12. Neosnovano žalitelj ističe da u ovoj pravnoj stvari nisu postojali uvjeti da bi se dopustila preinaka tužbe sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a, a nakon što je izrađen nalaz i mišljenje vještaka, naime s obzirom na specifičnost svih pojedinih isplata nije za očekivati da bi tužitelj mogao savršeno znati točne iznose koji su plaćeni više s obzirom na ništetan zahtjev, pa je pravilno sud prvog stupnja dopustio da tužitelj uskladi svoj tužbeni zahtjev s iznosom kojeg je točno i pravilno izračunao sudski vještak u ovoj pravnoj stvari.

13. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

14. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelji nije ni obrazložio detaljno razloge zbog kojih je izjavio žalbu.

15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda i dopunska presuda pobijaju, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe je valjalo odbiti i potvrditi pobijane odluke, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. ZPP-a.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak