Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-435/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ČD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nives Grgić Bažon, odvjetnici u Puli, Ciscuttijeva 15, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupane po punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića i drugih iz Pule, Dobrilina 9, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju- Rovigno poslovni broj P-1275/2019-35 od 7. ožujka 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se:

- potvrđuje rješenje u cijelosti, a presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-1275/2019-35 od 7. ožujka 2023. u točki I. izreke te u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 060313175764 SP koji je sklopljen 15. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke presude kojim je utvrđeno da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 060313175764 SP koji je sklopljen 15. ožujka 2006. u dijelu u kojem je ugovorena glavnica vezana uz valutu švicarskog franka tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan

- preinačuje u točkama III. i IV. izreke tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„III. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d. Split, OIB: 52508873833, da tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne

stope

isplati

iznos

od

5.263,39

eura

(pettisućadvjestošezdesettrieuraitridesetdevetcenti) / 39.657,00 kuna (tridesetdevettisućašestopedesetsedamkuna) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 12,66 eura od 14. siječnja 2008. godine do isplate;

- na iznos 29,52 eura od 12. veljače 2008. godine do isplate;

- na iznos 29,98 eura od 12.ožujka 2008. godine do isplate;

- na iznos 29,81 eura od 11. travnja 2008. godine do isplate;

- na iznos 29,06 eura od 12. svibnja 2008. godine do isplate;

- na iznos 30,38 eura od 12. lipnja 2008. godine do isplate;

- na iznos 39,05 eura od 11. srpnja 2008. godine do isplate;

- na iznos 38,85 eura od 12. kolovoza 2008. godine do isplate;

- na iznos 39,17 eura od 12. rujna 2008. godine do isplate;

- na iznos 40,93 eura od 13. listopada 2008. godine do isplate;

- na iznos 46,55 eura od 12. studenoga 2008. godine do isplate;

- na iznos 54,32 eura od 12. prosinca 2008. godine do isplate;

- na iznos 58,39 eura od 14. siječnja 2009. godine do isplate;

- na iznos 58,75 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate;

- na iznos 59,11 eura od 12. ožujka 2009. godine do isplate;

- na iznos 57,40 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate;

- na iznos 57,50 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate;

- na iznos 59,75 eura od 12. lipnja 2009. godine do isplate;

- na iznos 64,05 eura od 13. srpnja 2009. godine do isplate;

- na iznos 63,06 eura od 12. kolovoza 2009. godine do isplate;

- na iznos 63,83 eura od 11. rujna 2009. godine do isplate;

- na iznos 63,08 eura od 12. listopada 2009. godine do isplate;

- na iznos 63,38 eura od 12. studenoga 2009. godine do isplate;

- na iznos 63,81 eura od 11. prosinca 2009. godine do isplate;

- na iznos 65,02 eura od 12. siječnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 65,31 eura od 12. veljače 2010. godine do isplate;

- na iznos 65,59 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate;

- na iznos 66,75 eura od 12. travnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 67,89 eura od 12. svibnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 69,29 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 68,90 eura od 12. srpnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 71,35 eura od 12. kolovoza 2010. godine do isplate;

- na iznos 72,79 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate;

- na iznos 70,71 eura od 12. listopada 2010. godine do isplate;

- na iznos 72,02 eura od 12. studenoga 2010. godine do isplate;

- na iznos 74,29 eura od 13. prosinca 2010. godine do isplate;

- na iznos 72,33 eura od 13. siječnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 62,23 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate;

- na iznos 47,68 eura od 11. ožujka 2011. godine do isplate;

- na iznos 47,53 eura od 14. travnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 48,97 eura od 12. svibnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 51,07 eura od 13. lipnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 52,41 eura od 12. srpnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 58,55 eura od 24. kolovoza 2011. godine do isplate;

- na iznos 51,49 eura od 12. rujna 2011. godine do isplate;

- na iznos 50,40 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate;

- na iznos 50,53 eura od 11. studenoga 2011. godine do isplate;

- na iznos 50,31 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate;

- na iznos 51,20 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 51,73 eura od 13. veljače 2012. godine do isplate;

- na iznos 51,61 eura od 12. ožujka 2012. godine do isplate;

- na iznos 120,70 eura od 12. travnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 120,94 eura od 11. svibnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 121,26 eura od 12. lipnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 120,29 eura od 12. srpnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 119,77 eura od 13. kolovoza 2012. godine do isplate;

- na iznos 118,30 eura od 12. rujna 2012. godine do isplate;

- na iznos 118,94 eura od 12. listopada 2012. godine do isplate;

- na iznos 119,47 eura od 13. studenoga 2012. godine do isplate;

- na iznos 118,62 eura od 12. prosinca 2012. godine do isplate;

- na iznos 118,70 eura od 18. prosinca 2012. godine do isplate;

- na iznos 118,74 eura od 11. siječnja 2013. godine do isplate;

- na iznos 116,82 eura od 12. veljače 2013. godine do isplate;

- na iznos 116,29 eura od 12. ožujka 2013. godine do isplate;

- na iznos 117,52 eura od 13. svibnja 2013. godine do isplate;

- na iznos 114,70 eura od 13. lipnja 2013. godine do isplate;

- na iznos 114,08 eura od 12. srpnja 2013. godine do isplate;

- na iznos 114,19 eura od 12. kolovoza 2013. godine do isplate;

- na iznos 114,64 eura od 12. rujna 2013. godine do isplate;

- na iznos 115,33 eura od 11. listopada 2013. godine do isplate;

- na iznos 115,31 eura od 12. studenoga 2013. godine do isplate;

- na iznos 115,77 eura od 12. prosinca 2013. godine do isplate;

- na iznos 12,71 eura od 13. siječnja 2014. godine do isplate po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do konačne isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/24, 114/22 i 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO), sve u roku 15 dana, a odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 0,04 eura zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata.

IV. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d. Split, OIB: 52508873833, da tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati

iznos

4.949,28

eura

(četritisućedevetstočetrdesetdeveteuraidvadesetosamcenti) / 37.290,36 kuna (tridesetsedamtisućadvjestodevedesetkunaitridesetšestlipa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 2,20 eura od 12. travnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 7,04 eura od 12. svibnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 12,90 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 11,91 eura od 12. srpnja 2010. godine do isplate;

- na iznos 21,84 eura od 12. kolovoza 2010. godine do isplate;

- na iznos 27,95 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate;

- na iznos 20,50 eura od 12. listopada 2010. godine do isplate;

- na iznos 26,09 eura od 12. studenoga 2010. godine do isplate;

- na iznos 35,49 eura od 13. prosinca 2010. godine do isplate;

- na iznos 33,93 eura od 13. siječnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 35,97 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate;

- na iznos 38,52 eura od 11. ožujka 2011. godine do isplate;

- na iznos 38,25 eura od 14. travnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 47,71 eura od 12. svibnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 61,30 eura od 13. lipnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 70,34 eura od 12. srpnja 2011. godine do isplate;

- na iznos 109,01 eura od 24. kolovoza 2011. godine do isplate;

- na iznos 66,26 eura od 12. rujna 2011. godine do isplate;

- na iznos 60,32 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate;

- na iznos 61,95 eura od 11. studenoga 2011. godine do isplate;

- na iznos 61,39 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate;

- na iznos 67,75 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 71,87 eura od 13. veljače 2012. godine do isplate;

- na iznos 72,06 eura od 12. ožujka 2012. godine do isplate;

- na iznos 46,72 eura od 12. travnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 48,13 eura od 11. svibnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 49,72 eura od 12. lipnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 48,10 eura od 12. srpnja 2012. godine do isplate;

- na iznos 47,62 eura od 13. kolovoza 2012. godine do isplate;

- na iznos 44,76 eura od 12. rujna 2012. godine do isplate;

- na iznos 47,21 eura od 12. listopada 2012. godine do isplate;

- na iznos 49,39 eura od 13. studenoga 2012. godine do isplate;

- na iznos 48,12 eura od 12. prosinca 2012. godine do isplate;

- na iznos 49,20 eura od 18. prosinca 2012. godine do isplate;

- na iznos 50,22 eura od 11. siječnja 2013. godine do isplate;

- na iznos 46,26 eura od 12. veljače 2013. godine do isplate;

- na iznos 45,81 eura od 12. ožujka 2013. godine do isplate;

- na iznos 49,92 eura od 13. svibnja 2013. godine do isplate;

- na iznos 43,60 eura od 13. lipnja 2013. godine do isplate;

- na iznos 42,96 eura od 12. srpnja 2013. godine do isplate;

- na iznos 44,22 eura od 12. kolovoza 2013. godine do isplate;

- na iznos 46,38 eura od 12. rujna 2013. godine do isplate;

- na iznos 49,21 eura od 11. listopada 2013. godine do isplate;

- na iznos 50,19 eura od 12. studenoga 2013. godine do isplate;

- na iznos 52,47 eura od 12. prosinca 2013. godine do isplate;

- na iznos 49,81 eura od 13. siječnja 2014. godine do isplate;

- na iznos 115,27 eura od 12. veljače 2014. godine do isplate;

- na iznos 117,30 eura od 19. ožujka 2014. godine do isplate;

- na iznos 117,74 eura od 25. travnja 2014. godine do isplate;

- na iznos 116,26 eura od 12. svibnja 2014. godine do isplate;

- na iznos 114,42 eura od 12. lipnja 2014. godine do isplate;

- na iznos 113,08 eura od 11. srpnja 2014. godine do isplate;

- na iznos 112,58 eura od 12. kolovoza 2014. godine do isplate;

- na iznos 114,54 eura od 12. rujna 2014. godine do isplate;

- na iznos 116,95 eura od 13. listopada 2014. godine do isplate;

- na iznos 116,68 eura od 12. studenoga 2014. godine do isplate;

- na iznos 117,78 eura od 12. prosinca 2014. godine do isplate;

- na iznos 120,72 eura od 14. siječnja 2015. godine do isplate;

- na iznos 119,79 eura od 12. veljače 2015. godine do isplate;

- na iznos 121,34 eura od 12. ožujka 2015. godine do isplate;

- na iznos 121,15 eura od 13. travnja 2015. godine do isplate;

- na iznos 120,94 eura od 12. svibnja 2015. godine do isplate;

- na iznos 120,75 eura od 12. lipnja 2015. godine do isplate;

- na iznos 120,54 eura od 6. kolovoza 2015. godine do isplate;

- na iznos 120,34 eura od 12. kolovoza 2015. godine do isplate;

- na iznos 120,14 eura od 11. rujna 2015. godine do isplate;

- na iznos 119,92 eura od 13. listopada 2015. godine do isplate;

- na iznos 119,71 eura od 12. studenoga 2015. godine do isplate;

- na iznos 119,50 eura od 11. prosinca 2015. godine do isplate;

- na iznos 119,29 eura od 12. siječnja 2016. godine do isplate po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do konačne isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana, a odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 0,02 eura zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata.“

- ukida u točki V. izreke bez vraćanja na ponovno suđenje

- preinačuje u točkama VI. i VII. izreke na način da se rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

"Dopušta se preinaka tužbe kako ju je tužitelj preinačio podneskom od 19. studenoga 2022. godine."

1.1. Sud prvog stupnja donio je i presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da je ništetna odredba čl. 3. ugovora o kreditu broj 060313175764 SP koji je sklopljen dana 15. ožujka 2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke.

1.2. U točki II. izreke presude sud je utvrdio da je ništetna odredba čl. 1. ugovora o kreditu broj 060313175764 SP koji je sklopljen dana 15. ožujka 2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke.

1.3. U točki III. izreke presude sud je naložio tuženiku da s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope isplati tužitelju iznos od 5.263,39 eura/39.657,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblja i po stopi precizno navedenih u izreci pobijane presude.

1.4. U točki IV. izreke presude sud je naložio tuženiku da s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati tužitelju iznos 4.949,28 eura/37.290,36 kuna zajedno sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblja i po stopi precizno navedenih u izreci pobijane presude.

1.5. U točki V. izreke presude sud je utvrdio da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu 18.970,07 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.6. U točki VI. izreke presude sud je naložio tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 2.284,96 eura/17.216,03 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja presude 7. ožujka 2023. godine do isplate.

1.7. U točki VII. izreke presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv presude i rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine, a odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a tvrdeći da obrazloženje pobijane presude ne sadrži navode suda o tome koje je sporne činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te kako je ocijenio dokaze koje je izvodio, odnosno da presuda ne sadrži navode suda o odredbama materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevima tužitelja. Također u žalbi tvrdi da je sud prekoračio tužbeni zahtjev u točki V. izreke te time je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka i članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a jer tužbeni zahtjev tužitelja nije sadržavao zahtjev o kojem je sud odlučio u točki V. izreke pobijane presude, odnosno zahtjev na utvrđenje da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 18.970,07 kn.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su žalbene tvrdnje neosnovane. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja naveo je jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koje su među strankama bile sporne, a također sud se je u obrazloženju presude jasno pozvao na odredbe materijalnog prava koje je primijenio tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Također neosnovane su žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a jer je tijekom ovog postupka tuženik podnio prigovor radi prebijanja o kojem je sud bio dužan odlučiti izrekom presude na temelju odredbe članka 338. stavak 3. ZPP-a, koji propisuje da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju i odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333. ZPP-a). Dakle, tužitelj nije bio dužan predložiti sudu tužbenim zahtjevom donošenje odluke o osnovanosti prigovora istaknutog radi prebijanja, već je sud o njemu bio dužan odlučiti, na način kako je to i učinio točkom V. izreke presude, pa se ne radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Tuženik je žalbu podnio protiv rješenja suda kojim je dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj preinačio podneskom od 19. studenog 2022., međutim, u žalbi ne navodi niti jedan razlog zbog kojeg to rješenje ne bi bilo pravilno. Sud je preinaku dopustio unatoč protivljenju tuženika primjenom odredbe članka 190. stavak 3. u vezi sa stavkom 2. ZPP-a, zaključujući da tužitelj bez provedenog financijskog vještačenja nije mogao postaviti tužbeni zahtjev radi isplate prije zaključenja prethodnog postupka, zbog čega je preinaka dopuštena te se pritom pozvao na pravno shvaćanje usvojeno na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. (zapisnik broj Su-IV-162/2021). Po ocjeni ovog suda rješenje suda prvog stupnja pravilno je pri čemu ovaj sud prihvaća razloge suda prvog stupnja u cijelosti. Zbog toga je žalbu tuženika protiv rješenja trebalo odbiti kao neosnovanu, a rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nesporne činjenice među strankama utvrđuje da je tuženik s tužiteljem, kao korisnikom kredita/zalogodavcem, te trećom osobom HD, kao sudužnicom/supružnicom zalogodavca, sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 060313175764 SP od 15. ožujka 2006. (dalje: Ugovor), koji je solemniziran po javnom bilježniku Rinu Zujiću iz Rovinja 16. ožujka 2006. pod

7.1. Prema Ugovoru tuženik je odobrio tužitelju stambeni kredit za otplatu kredita u OTP banci i adaptaciju stana u iznosu od 62.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB-a što je navedeno u članku 1.1. Ugovora. Stranke Ugovora bile su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu tužitelja iz tog Ugovora (članak 1.2. Ugovora), kao što su bile suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule (članak 1.3. Ugovora) pri čemu se svaki povrat izvršen u kunama obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan uplate anuiteta (članak 1.4. Ugovora).

7.2. Kredit je odobren na rok od 20 godina, a otplata se vrši u 240 jednakih anuiteta čiju visinu utvrđuje tuženik planom otplate (članak 2.4. Ugovora). Kamatna stopa bila je ugovorena u iznosu od 4,89 % godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva (članak 3.1. Ugovora), a promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama o kamatnim stopama tuženika na čiju primjenu je tužitelj pristao (članak 3.3. Ugovora).

7.3. Također među strankama je bilo nesporno da su tužitelj i tuženik te treća osoba ČDR sklopili Dodatak broj 1. Ugovora 20. siječnja 2016. broj 151109069890 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.; dalje: ZID ZPK) kojim su izvršili konverziju kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR, regulirajući svoje buduće odnose sa svrhom da se položaj tužitelja kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR što je sukladno načelu konverzije kredita propisane člankom 19.b ZID ZPK-a.

8. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe članka 1. i 3. Ugovora o načinu promjene kamatne stope te ugovaranju vezanosti glavnice i otplate anuiteta uz CHF sud pozivom na pravne učinke iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene po kolektivnoj tužbi, zatim na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te na članak 502.c ZPP i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP/14), utvrđuje je da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne stoga što je tuženik promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz valutu CHF ugovorio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno stoga što ovise isključivo o volji tuženika i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP/03). Sud također zaključuje da u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja kao potrošača u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13.).

9. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje da zastara nije nastupila pozivajući se pritom na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema utvrđenju suda tužitelj je tužbu podnio unutar zastarnog roka od 5 godina od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu jer je tužba podnesena 12. lipnja 2019.

10. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je na temelju ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope tužitelj preplatio tuženiku iznos od 5.263,39 eura, a na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli 4.949,28 eura, iz kojeg razloga je na temelju odredbe članka 1111. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) naložio tuženiku da tužitelju te iznose plati sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja, dakle od dana svake uplate, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je sastavio nepoštene odredbe Ugovora o kreditu.

11. Raspravljajući utjecaj konverzije na osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu sud prvog stupnja ocjenjuje da zaključenjem konverzije tužitelj kao potrošač nije stavljen u pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se nalazio da predmetnih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nije bilo te da zbog toga što je utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i načinu promjene zatezne kamate nepoštene, tužitelj ima subjektivno pravo na restituciju svih iznosa isplaćenih temeljem ništetnih odredbi. Po ocjeni suda članak 19.a do 19.f ZID ZPK-a predviđa konverziju kredita iz CHF u eure na način da određuje izračun konverzije, informiranje, provedbu konverzije i prijelazno razdoblje pa te odredbe po ocjeni suda ni na koji način ne utječu na obvezu tuženika da tužitelju vrati preplaćene novčane iznose na temelju ništetnih odredbi koje tuženik nije uzeo u obzir u konverziji.

12. U odnosu na osnovanost prigovora tuženika istaknutog radi prebijanja kojim prigovorom tuženik u prijeboj stavlja tužitelju iznos od 18.970,07 kn, koji mu je priznao na ime preplate u postupku konverzije, sud prvog stupnja ocjenjuje da je takav prigovor neosnovan.

13. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna odredba članka 1. Ugovora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica veže uz valutu švicarskog franka, kao i u dijelu u kojem je naložio tuženiku da tužitelju isplati preplaćene iznose po ništetnom dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope u iznos od 5.963,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim je naložio isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.299,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

14. Prije svega osnovana je žalba tuženika u odnosu na ništetnost dijela točke 1. Ugovora kojim je glavnica kredita ugovorena u CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a.

15. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u ratama čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih rata, kako je to i utvrđeno gore navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako je prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

16. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na način ugovaranja promjene kamatne stope redovnih kamata i na ugovaranje vraćanja kredita uz ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

16.1. Prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, također je pravilno sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 96., 97. i 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna odredba članak 3. Ugovora u dijelu u kojem je promjena kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja određena na temelju jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i dio točke 1. Ugovora kojom se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka. Iz tih razloga žalbu tuženika protiv točke I. izreke presude, kao i dijela točke II. izreke presude, koja se odnosi na ništetnost vezanja anuiteta uz valutu švicarski franak, nije osnovana zbog čega ju je trebalo odbiti, a u tom dijelu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

17. Također, po ocjeni ovog suda pogrešno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja o tome da provedena konverzija temeljem Dodatka broj 1. Ugovora od 20. siječnja 2016., kojim je obveza kredita denominiranog CHF u kredit u EUR, ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama Ugovora.

17.1. Pravno je shvaćanje ovog suda da je nakon izvršene konverzije sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj nastavio otplatu kredita plaćanjem anuiteta vezanim uz euro, a preplatu je iskoristio za plaćanje obveza po konvertiranom kreditu i po tome je tužitelj isplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka br. 1 iskoristio za podmirenje valjane obveze. Doista, ZID ZKP ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi niti način restitucije potrošača, ali predviđa da se iznosi koji su plaćeni na ime obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF iskorištavaju u korist potrošača za ispunjenje ugovornih obveza prema novom otplatnom planu, odnosno u konkretnom slučaju koje su ugovorene valjanim Dodatkom br. 1 Ugovoru o kreditu pa u takvoj pravnoj situaciji Dodatak br. 1 u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe za tužitelja ima restitucijski učinak. Naime, tuženik je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija, za razliku od tužitelja koji nije trebao prihvatiti konverziju, ako mu ponuda nije odgovarala, zbog čega je po ocjeni ovog suda predmetni kredit konvertiran na temelju očitovanja volje ugovornih strana. Obzirom na to da je prisilne zakonske odredbe ZID ZKP-a unaprijed odredio zakonodavac, koji je morao voditi računa o pravičnoj ravnoteži potrošača i trgovca, a ne tuženik, te da na temelju ZID ZKP-a kao posebnog zakonskog uređenja (lex specialis) prijašnja obveza ne postoji, naknadnim utvrđenjem ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi nisu otpali razlozi za preuzimanje obveze zbog sklopljenog Dodatka, odnosno sporazuma o konverziji na strani potrošača. To pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Dakle, sporazum o sklapanju Dodatka br. 1. kojim je tužitelj prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i u smislu članka 145. stavak 1. ZOO došlo je do obnove (novacije), odnosno promjene sadržaja postojećeg ugovornog odnosa, kako je to utvrđeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Slijedom toga, pogrešno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je tuženik dužan isplatiti razliku nastalu zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi unatoč tome što je izvršena konverzija, a budući da je tuženik sa tužiteljem kao ugovornom strankom na temelju kogentnih odredbi iz članka 19.a i 19.b ZID ZPK-a izvršio valjanu novaciju Ugovora o kreditu i u skladu s člankom 19.c ZID ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, nema pretpostavki za povrat zbog stjecanja bez osnove. Naime, tužitelj izračunu sukladno ZID ZPK-a ne prigovara i po njemu je u cijelosti obeštećen, odnosno iznos koji zahtijeva tužbom nakon zaključenog Dodatka br. 1 nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa ne postoji pravna osnova na temelju koje bi imao pravo na isplatu koju potražuje u ovom parničnom predmetu.

17.2. Iz naprijed obrazloženih razloga žalbu tuženika protiv točaka III. i IV. izreke presude trebalo je uvažiti, a presudu u tom dijelu preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan. 18. U odnosu na osnovanost žalbe u odnosu na točku V. izreke presude potrebno je reći da je izjava o prijeboju dana u parnici isključivo defenzivna parnična radnja tuženika koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno pravni učinak. Ako se parnica ne okonča meritornom odlukom prigovor radi prijeboja ostat će bez pravnih posljedica. Prigovor radi prebijanja istaknut u parnici nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje kako tužiteljevo potraživanje tako i tuženikovo potraživanje. Potraživanja će prestati tek kad sud donese konstitutivnu presudu o njihovom prijeboju. Kako se o prijeboju, kao procesno pravnom zahtjevu, odlučuje jednako i istovremeno kad i o zahtjevu tužitelja, u slučaju kada sud utvrdi da tužiteljevo potraživanje ne postoji, tada će odbiti tužbeni zahtjev i neće se upuštati u utvrđivanje osnovanosti tuženikovog potraživanja istaknutog radi prebijanja niti će o njemu odlučivati jer do prijeboja ne može doći. Kako je presudom ovog suda preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja za isplatu, točku V. izreke presude kojom je sud utvrdio da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici, koju je tuženik stavio u prijeboj tužitelju, trebalo je ukinuti bez vraćanja na ponovno suđenje.

19. Na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.

19.1. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužitelja u pretežnom dijelu odbijen kao neosnovan (djelomično zahtjev za utvrđenjem ništetnosti članka 1. Ugovora te cijeli zahtjev za isplatom), po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a. Po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa drugostupanjskih sudova razlikuje zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh (slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu Č i Bešlić, zahtjev broj 72152/2013).

Koprivnica, 29. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković