Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-136/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i ČJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o žalbi tužitelja i umješača izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: P-4226/2020- 19 od 9. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i umješača na strani tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: P-4226/2020- 19 od 9. studenog 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je apsolutno ništav i da ne proizvodi nikakve pravne učinke Ugovor o kreditu broj 43/04 sklopljen dana 24. siječnja 2004. između ŠJ i tuženika kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi trošak ovog postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku trošak ovog spora u iznosu od 1.119,85 EUR/8.437,50 kn.“

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobijaju tužitelj i umješači na strani tužitelja (dalje: žalitelji) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji i obveže tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak (uključujući i trošak žalbenog postupka) uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 43/04 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen 24. siječnja 2004., između prednika tužitelja ŠJ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, apsolutno ništav i da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

6. Među strankama nisu sporne slijedeće činjenice:

- da su prednik tužitelja ŠJ kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 24. siječnja 2004. sklopili predmetni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio korisniku kredita za dovršenje gradnje kuće kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 105.000,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, uz redovnu kamatu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate s rokom otplate 25 godina

- da je odredbom čl. 2. Ugovora određeno da redovna kamatna stopa, koja je tijekom pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna, na dan sklapanja ugovora iznosi 7,49% godišnje, te da korisnik kredita može svakih pet godina ugovoriti fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu, koje su u tom trenutku važeće prema Odluci o kamatnim stopama kreditora za sljedeće razdoblje od pet godina, time da ako korisnik kredita ne ugovori fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu za sljedeće razdoblje, suglasan je da kreditor obračuna za sljedeće razdoblje od pet godina promjenjivu redovnu kamatnu stopu sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora

- da je odredbom čl. 20. Ugovora određeno da ugovorne strane prihvaćaju kao bitan sastojak Ugovora i odredbe iz tog članka, između ostalog, u toč. B) ugovornu odredbu o načinu promjene kamatne stope

- da je korisnik kredita ŠJ preminuo **.**.2011. i da su njegovi zakonski nasljednici sin PJ (ovdje tužitelj), te supruga UJ i kćer NJ (ovdje umješači).

7. Međutim, i u fazi žalbenog postupka je sporno je li ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope bitan sastojak ugovora, te je li predmetni Ugovor o kreditu apsolutno ništav.

8. Glede navedenog iz činjeničnih navoda tužitelja proizlazi da je kamatna stopa ugovorena kao bitan sastojak Ugovora o kreditu, a samim time što u ugovoru nisu definirani parametri o kojima ovisi visina kamatne stope te je omogućeno da banka samovoljno, odnosno jednostrano određuje njezinu visinu, glede čega je u ugovoru navedeno da korisnik pristaje plaćati kamatnu stopu u visini koja je u tom trenutku važeća odlukom tuženika, koja odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se radi o ništavoj, nepoštenoj i neodredivoj odnosno neodređenoj ugovornoj odredbi, bez obzira je li tijekom otplate kredita kamatna stopa padala ili bila na istoj visini, pa obzirom da je ništav bitan sastojak ugovora, da je ništav i sam ugovor. Pri tome ukazuje na praksu Suda Europske unije, prema kojoj je nacionalni sud ovlašten samo izuzeti iz primjene nepoštenu odnosno ništavu odredbu, bez mijenjanja njezinog sadržaja.

9. Za razliku od toga, tuženik je tijekom postupka isticao da i kada bi eventualno bile ništave pojedine odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču načina promjene kamatne stope, to ne znači da bi cijena i predmet ugovora bili ništavi u cijelosti, obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor u kojem je određena kamata može opstati bez njih, pa eventualna ništavost odredbe o promjenjivosti kamatne stope ne povlači ništavost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništavost cijelog ugovora.

10. Na temelju utvrđenih činjenica, imajući u vidu da predmet tužbenog zahtjeva nije djelomična ništavost odredbi o ugovorenoj kamati i promjenjivosti kamatne stope, već ništavost Ugovora o kreditu u cijelosti iz razloga ništavosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, prvostupanjski sud cijeneći da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05), zaključuje da eventualna ništavost ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovoren način na koji se mijenja kamatna stopa, što nije bitni element Ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez te odredbe, ne povlači ništavost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, odnosno ništavost cijelog ugovora, pa je tužbeni zahtjev odbio.

11. U žalbi tužitelj i umješači ističu da prvostupanjski sud nije razmotrio i ocijenio ključne navode tužitelja i dao valjano obrazloženje odbijanja tužbenog zahtjeva, ignorirajući da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitan sastojak ugovora, te da je u konkretnom slučaju kao takav sastojak i ugovorena (čl. 20. toč. B. Ugovora o namjenskom kreditu broj 43/04 od 24. siječnja 2004.), pri čemu nije dao razloge ni zašto bi Ugovor o kreditu mogao opstati ukoliko je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništava. Navode i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZOO/05, koji nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te da je, obzirom je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom je tuženiku omogućeno da samovoljno određuje visinu kamatne stope ništava a priori i da je voljom stranaka ista ugovorena kao bitan sastojak ugovora, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo usvojiti tužbeni zahtjev, jer ako je ništav bitan sastojak ugovora, samim time da je ništav i cijeli ugovor. Osim toga, navode da ukoliko navedena odredba i ne bi voljom stranaka bila ugovorena kao bitan sastojak ugovora, da bi cijeli ugovor i dalje bio ništav, jer ukoliko je ništava odredba o načinu promjene cijene kredita, da je ništava i cijena kao bitan sastojak ugovora o kreditu. Konačno, navode da prihvaćanje navoda jedne od stranaka (u konkretnom slučaju tuženika), a bez iznošenja razloga prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja navoda druge strane, ne udovoljava zahtjevu prava na pošteno suđenje.

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i umješača na strani tužitelja, te po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni, određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona) na koju žalitelji sadržajno ukazuju u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

13. Također, suprotno žalbenim navodima žalitelja, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu činjenične navode tužitelja i po njemu predložene dokaze, te je istome bilo omogućio da se izjasni o navodima protivne strane i da ravnopravno sudjeluje u postupku. Ujedno, iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je odgovoreno na sve njegove odlučne navode, pa tako i one koji se tiču razloga glede odlučnih činjenica o bitnim sastojcima ugovora o kreditu i zbog čega cijeli ugovor nije ništav, što je učinjeno ocjenom svih u postupku iznesenih navoda i izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom smislu neosnovano žalitelji u žalbi prigovaraju da je odluka proizvoljna (arbitrarna) i da je tužitelju povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN- MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - EKLJP).

14. Konačno, obzirom da je obrazloženje prvostupanjskog suda u bitnome u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, nije ostvarena ni odnosna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju žalitelji također sadržajno ukazuju u žalbi.

15. Nadalje, glede žalbenih navoda žalitelja koji sadrže razloge koji se temelje na praksi Suda Europske unije (prema kojoj je nacionalni sud ovlašten samo izuzeti iz primjenu ništetnu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, bez mijenjanja njezinog sadržaja), valja reći da odluke Suda EU na koje se poziva tužitelj nisu mjerodavni izvor prava u ovom slučaju jer se odnose na tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., a ratione temporis konkretni Ugovor nije u dosegu navedene Direktive obzirom da je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

15.1. Dakle, za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima u ovom predmetu mjerodavno je isključivo pravo Republike Hrvatske, prvenstveno odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača.

16. Konkretni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se banka obvezala staviti na raspolaganje korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa naznačenog u EUR prema srednjem tečaju HNB, konkretno 105.000,00 EUR. Ugovorena je kamata koja je tijekom pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 7,49%, a da nakon toga korisnik kredita može svakih pet godina ugovoriti fiksnu ili promjenjivu kamatu, koja je u tom trenutku važeća prema odluci banke za sljedeće razdoblje od pet godina, time da ako korisnik kredita ne ugovori fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu za sljedeće razdoblje, smatra se da je suglasan da kreditor obračuna za sljedeće razdoblje od pet godina promjenjivu redovnu kamatnu stopu sukladno važećoj odluci banke.

16.1. Odredbom čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) koji se, kako to pravilno ističu žalitelji, primjenjuje u ovom slučaju obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, temeljem odredbe čl. 1163. ZOO/05), propisani su bitni sastojci ugovora o kreditu. Ta odredba glasi: „Ugovorom o kreditu banka se obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.“

16.2. Nadalje, odredbom čl. 105. st. 1. ZOO/91 propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi čl. 105. st. 2. istog Zakona ugovor će ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

16.3. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, reguliran je pojam nepoštene ugovorne odredbe, dok su čl. 82. istog Zakona propisane ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavi iz čl. 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenim. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema stavku 2. istog članka - ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16.4. Dakle, mogućnost opstanka ugovora zbog nišavosti pojedinih odredbi ugovora u biti je regulirano gotovo identično odredbama ZOO/91 i ZZP/03, time da je mogućnost opstanka ugovora propisana šire odredbom čl. 105. st. 2. ZOO/91.

17. Što se tiče mogućnosti opstanka predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini polazeći od eventualne ništavosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope, dakle ima li eventualna ništavost te odredbe za daljnji učinak ništavost predmetnog ugovora u cijelosti, valja imati u vidu, da su, kao što je već rečeno bitni sastojci ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO/91) iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci, te obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca.

17.1. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da odredba o načinu promjene kamatne stope nije bitan element ugovora o kreditu, ovo usprkos članku 20. predmetnog Ugovora o kreditu, na kojeg se tužitelj poziva. Naime, bitni sastojci ugovora su oni dijelovi ugovora koji ga čine određenim poslom, bez kojih on ne bi mogao postojati. Bitni sastojci mogu biti određeni propisom, po prirodi posla ili voljom stranaka. Po volji stranaka smatra se bitnim onaj sastojak od kojeg makar i jedna stranka čini zavisnim sklapanje ugovora. Sporna ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope nema takav karakter, te ista i prema ocjeni ovog suda ne predstavlja ni uvjet ugovora ni odlučujuću pobudu zbog koje je isti sklopljen, a konačno da i predstavlja, prema odredbi čl. 105. st. 2. ZOO/91 ugovor će ostati na snazi ako je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

17.2. Stoga eventualna ništavost odredbe o načinu promjene kamatne stope nema učinak nemogućnosti opstanka Ugovora o kreditu jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen, jer tom promjenom ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka, odnosno nije unesen neki sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

17.3. Navedeno stajalište o mogućnost opstanka ugovora u skladu je sa zaključkom ovog suda donesenim na sjednici Građanskog odjela održanoj 12. listopada 2021. prema kojem ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sukladno čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 105. ZOO/91 (koji je identičan čl. 324. st. 1. ZOO/05), a identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., kao i u presudi i rješenju broj Rev 259/2022-3 od 9. listopada 2024., prema kojem shvaćanju ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO/05, za što zapreke ne postoje niti u ZZP-u.

17.4. Pravilno je stoga utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj neosnovano traži utvrđenje ništavosti cijelog Ugovora o kreditu jer eventualna ništavost dijela ugovorne odredbe o načinu na koji se mijenja kamatna stopa, obzirom da se ne radi o bitnom elementu Ugovora o kreditu koji može opstati bez tog dijela, ne povlači ništavost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, odnosno ništavost cijelog ugovora.

18. Žalitelji žalbom pobijaju presudu u cijelosti, dakle i u odluci o troškovima postupka, međutim u tom dijelu bez konkretiziranja razloga, pa kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba žalitelja ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

19. Kako dakle žalbeni navodi žalitelja kojima osporavaju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude nisu osnovani te nemaju uporište u stanju spisa, valjalo je temeljem čl. 368. st. 2. ZPP-a žalbu u cijelosti odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

20. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer