REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-869/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić - Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o., Rijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3824/2022-3 od 18. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-349/2021- 22 od 28. srpnja 2022., u sjednici održanoj 29. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Uvažava se revizija, ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3824/2022-3 od 18. travnja 2022. i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-349/2021-22 od 28. srpnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici plati 14.614,19 kn sa zateznim kamatama i nadoknadi joj parnične troškove.
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 3977/2023-2 od 20. prosinca 2023. zbog pravnoga pitanja: „Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?“
3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
4. Ovaj je sud, na temelju članka 391. stavka 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena, vodeći računa o tome da je stavkom 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih anuiteta na temelju Ugovora o kredita sklopljenoga 6. lipnja 2006. između stranaka, tužiteljice kao korisnice kredita, a tuženika kao banke, a zbog ništetnih odredaba toga ugovora u dijelu koji se odnosi na vezanost glavnice i kamate za valutu CHF.
7.1. Nižestupanjski sudovi su tužbene zahtjeve ocijenili osnovanima.
7.2. U odnosu na tuženikov žalbeni navod u vezi s odbijanjem prvostupanjskoga suda da izvede dokaz saslušanjem svjedoka, službenika banke, radi utvrđenja činjenice da je tužiteljici pružio prilikom sklapanja ugovora sve informacije u vezi s ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim, drugostupanjski sud je naveo:
Vezano uz žalbeni prigovor o neprovođenju dokaznih prijedloga tuženika za saslušanjem predloženih svjedoka PĐI i SĐ, zaposlenica tuženika, na okolnost obavještavanja tužiteljice o svim relevantnim okolnostima pri sklapanju ugovora o kreditu kao i upozoravanja na eventualne rizike valutnih klauzula pa tako i CHF valutne klauzule te na okolnost da je proveo edukaciju djelatnika kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu, valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja vezano uz valutu CHF ništetne jer o njima banke (među kojima i prednik tuženika) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Stoga upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu tečaja vezano uz valutu CHF nije od utjecaja, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala o toj ugovornoj odredbi. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka...“
8. U reviziji tuženik u biti osporava shvaćanje da je dovoljno da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, bez provođenja kontradiktornoga postupka radi utvrđenja činjenice je li korisnik kredita bio odgovarajuće informiran glede sadržaja ugovornih odredaba za koje u postupku tvrdi da u ništetne. Tuženik je, inače, kako to proizlazi z spisa predmeta, predložio izvođenje dokaza saslušanjem navedenih svjedoka.
9. Prema stajalištu ovoga suda u postupku kolektivne zaštite odlučivalo se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnoga slučaju tj. konkretni ugovorni odnos. Nasuprot tome, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe, sud je dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti toga pojedinog slučaja, da bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovaca. S obzirom na navedeno, u povodu pojedinačne tužbe potrošača sud u okviru šireg zaključka i kolektivne zaštite, o konkretnoj ugovornoj odredbi, odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinoga slučaja. Stoga tuženik osnovano tvrdi da mu sud mora omogućiti dokazivanje činjenice da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvoga ugovora.
10. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenome potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba temeljila samo na pravnoj presumpciji, a da banci nije bilo omogućeno dokazivanje o protivnom. Time bi bilo povrijeđeno pravo banke na pošteno suđenje (tako i u Rev-784/2023-2 od 15. svibnja 2024.).
11. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. S obzirom na navedeno u konkretnom slučaju zbog toga što sudovi nisu proveli dokaze koje je tuženik predložio predložene, tuženiku je onemogućeno dokazivanje činjenica iz čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), dok odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09,78/12 i 56/13) koja propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, vezuje sud u postupku, u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba, međutim, u kojima sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja tj. konkretni ugovorni odnos.
12. Stoga odgovor na revizijsko pitanje glasi: Sud ne može inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženik predložio izvođenje dokaza upravo na okolnosti različitih ključnih činjenica.
13. U ovome slučaju tuženik je predložio saslušati svjedoke upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost.
14. Kako su nižestupanjske presude u vezi s revizijskom pitanjem utemeljene na shvaćanju drugačijem od onoga iznesenoga u ovome rješenju valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke na temelju članka 395. stavka 2. ZPP.
15. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju članka 166. stavka 3. ZPP (točka II. izreke).
Zagreb, 29. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
