Poslovni broj: Usž-2742/2023-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članova vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Kodić d.o.o., Zagreb, Konjščinska 8, OIB: 76226932891, kojeg zastupa opunomoćenik Ivica Palić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Palić i partneri j.t.d., Crvenog križa 33, Zagreb, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi izmjene podataka i naknade naplate razlike uvoznog duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 1686/2021-13 od 26. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1686/2021-13 od 26. rujna 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem traži poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-415-05/21-01/16, urbroj: 513-04-21-2 od 19. travnja 2021., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 19. travnja 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-01/20-07/227, urbroj: 513-02-3005/2-20-10 od 16. studenoga 2020. i klasa: UP/I-471-01/20-07/227, urbroj: 513-02-3005/2-20-12 od 23. studenoga 2020. Navedenim prvostupanjskim rješenjem, donesenim po službenoj dužnosti, utvrđuju se ispravni podaci za robu puštenu u slobodan promet tužitelju, uslijed osporavanja carinske vrijednosti, dodatnih troškova koji ulaze u osnovicu poreza na dodanu vrijednost pri uvozu i troškova koji se uključuju pri izračunu statističke vrijednosti, a jer ne ispunjava uvjete propisane carinskim zakonodavstvom. Tim prvostupanjskim rješenjem je, na temelju izmijenjenih podataka u uvoznim carinskim deklaracijama koje su taksativno naznačene u izreci rješenja, utvrđena razlika u obračunu uvoznih davanja te je tužitelju naloženo platiti iznos razlike duga (na ime razlike carine i poreza na dodanu vrijednost) u pobliže naznačenim iznosima, kao i iznos zateznih kamata. U tom rješenju se navodi i da će se naplata utvrđenog iznosa izvršiti putem instrumenata osiguranja, ako plaćanje ne bude izvršeno u određenom roku, a ukoliko i to ne bude moguće u ovršnom postupku, kao i da žalba izjavljena protiv rješenja ne odgađa njegovu ovrhu. Prvostupanjskim rješenjem od 23. studenoga 2020. se ispravljaju pogreške u izreci i obrazloženju prvostupanjskog rješenja od 16. studenoga 2020., sukladno članku 104. Zakona o općem upravnom postupku.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

Nastavno u žalbi tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita, a i odluke javnopravnih tijela, jer tijekom provedenog postupka nisu pravilno utvrđene činjenice i okolnosti od kojih ovisi donošenje zakonite odluke.

Dalje u žalbi iscrpno navodi kronologiju događaja, a posebno opisuje način na koji su provedene radnje u postupku vezano uz naknadno izmijenjene podatke u uvoznim carinskim deklaracijama i utvrđivanje carinske obveze. Dodaje da je naknadna carinska provjera carinskih deklaracija i priloženih računa dobavljača izvršena nekoliko godina kasnije od puštanja robe u slobodni promet, pri čemu je utvrđeno da uvezena roba nije ispravno carinski deklarirana u odnosu na njezinu vrijednost, bez neposrednog pregleda robe. Tužitelj posebno prigovara metodi izračuna vrijednosti robe primijenjenoj u naknadnoj provjeri, pri čemu tvrdi da je umjesto primjene metode čiste aritmetičke sredine svih stavaka s računa usporednih deklaracija trebalo vrijednost robe izračunati na temelju metode primjene najniže prihvatljive cijene iste ili slične robe, jer se svi artikli istog tarifnog razreda ne mogu podvesti pod pojam iste ili slične robe. S time u vezi tužitelj prigovara i načinu primjene mjerodavnih odredbi, a smatra da su opisani pristup i primijenjena metoda utjecali na donošenje nezakonite odluke.

Dakle, tužitelj u žalbi ukazuje da je vrijednost uvozne robe utvrđena kao aritmetička sredina zbrojeva svih vrijednosti različitih artikala iz iste tarifne stavke u odnosu na ukupnu neto težinu svih različitih artikala iste tarifne stavke deklaracije, a što je protivno primijenjenim mjerodavnim propisima. Dodaje da je dostavio svu dokumentaciju kojom je raspolagao, koja je vjerodostojna i ispravna, zbog čega nisu jasni razlozi procjene i utvrđenja više carinske obveze od deklarirane, na temelju istog zakonodavnog okvira te činjenice da je stanje robe već ranije bilo poznato i njezina vrijednost utvrđena. Tužitelj u žalbi ističe razloge zbog kojih smatra da je postupanje u naknadno provedenom postupku arbitrarno te nije u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom i primijenjenim Uredbama Europske unije.

Tužitelj u žalbi ustraje na tvrdnji da mu ni u ponovnom postupku nije omogućen uvid u sve isprave carinskog spisa, posebno račune koji se navode u usporednim carinskim deklaracijama, a na kojima se temelji prvostupanjsko rješenje, a što je prvostupanjski sud zaključio i u ranijem upravnom sporu te uslijed tih razloga poništio prvostupanjsko rješenje, ukazujući da su carinska tijela tužitelju uskratila pravo na zaštitu na zakonu utemeljenih prava u postupku naknade provjere postupka carinjenja uvezene robe. Tužitelj dodaje da mu ni nakon donošenja presude Upravnog suda u Zagrebu, posl. br. UsI-1687/21 od 14. rujna 2022. nije omogućen uvid u račune koji se navode u usporednim carinskim deklaracijama, što znači da je ponovno onemogućen u zaštiti svojih procesnih prava, a time je nezakonito i rješenje doneseno u upravnom postupku koji nije zakonito proveden.

Zaključno, tužitelj, navodi da je prvostupanjski sud odbio provesti predloženo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u cilju utvrđenja je li u konkretnom slučaju primijenjena najniža prihvatljiva cijena, ocijenivši da provođenje daljnjeg dokaznog postupka nije svrsishodno s obzirom na primijenjene propise i usporednu metodu izračuna carinske vrijednosti robe, koja je obvezna i jedino moguća u situaciji nedostataka podataka o svojstvu i kakvoći deklarirane uvozne robe. Tužitelj smatra da se uslijed takvih razloga ne može ispitati zakonitost prvostupanjske presude, jer se ne može ispitati ni pravilnost utvrđenja prvostupanjskog carinskog tijela. Tužitelj u žalbi predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji, poništi pobijanu presudu, usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a traži i naknadu troškova upravnog spora uključujući i troškove žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjska presuda zakonita, a tužbeni navodi neosnovani, pri čemu u bitnom ponavlja već ranije istaknute razloge u osporenom rješenju, kao i u odgovoru na tužbu. Tuženik ukazuje na primjenu mjerodavnih propisa koji carinskom tijelu omogućuju naknadnu provjeru uvozne robe puštene u slobodan promet, a od gospodarskog subjekta nadzora da dostavi dodatne podatke, tj. poslovne, računovodstvene i knjigovodstvene isprave, evidencije i informacije kojima bi dokazao točnost i potpunost podataka u uvoznim carinskim deklaracijama. Tuženik u odgovoru na žalbu ukazuje na činjenicu da tužitelj u predmetnom slučaju nije dokazao tj. pružio dodatne podatke i obrazložio zbog čega je vrijednost uvozne robe bila niža od referentnog iznosa čiste prosječne cijene uvezene robe na EU tržištu određenog podbroja Kombinirane nomenklature i točno određenog podrijetla, a u postupku naknade provjere je utvrđeno da je transakcijska vrijednost uvezene robe bila iznimno niska u odnosu na prosječnu statističku vrijednost pri uvozu usporedive robe. Stoga je ocjenjeno da se vrijednost robe ne može utvrditi u skladu s člankom 70. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o Carinskom zakoniku Unije te je odbijena kod uvoza deklarirana/utvrđena carinska vrijednost. Dalje u odgovoru na žalbu tuženik pobliže opisuje način utvrđivanja vrijednosti robe, pri čemu se koristi Informacijski sustav Carinske uprave, HRAIS (Nacionalni sustav za obradu uvoznih carinskih deklaracija), a navedene isprave dokazuju uvoz u EU sukladno članku 162. Uredbe (EU) br. 952/2013. Tuženik posebno obrazlaže da je primjenjujući zakonodavni okvir uvozna roba za koju je uslijed nepružanja dodatnih podataka odbijena vrijednost, uspoređena sa sličnom robom uvezenom u slično vrijeme istog podrijetla razvrstanom u isti podbroj Kombinirane nomenklature putem usporedne stavke iz usporedne uvozne carinske deklaracije, a da su identifikacijske oznake dokaznih sredstava i podaci koji su se koristili, kao i njihov izvor navedeni u točkama 5.1 do 5.19 Zapisnika o obavljenom nadzoru. U prilog ocjeni da je carinsko tijelo u naknadnoj procjeni pravilno postupilo tuženik se u odgovoru na žalbu poziva i na stajališta iznesena u presudi Europskog suda pravde u predmetu C-291/15 u slučaju tvrtke EURO 2004 iz Mađarske protiv Nemzeti Ado-S Vamhivatal tj. iz kojih proizlazi da članak 140. Provedbene Uredbe br. 2447/15 (korelacijski čl. 181a Provedbene Uredbe Carinskog zakonika Zajednice) valja tumačiti na način da mu nije protivna praksa carinskih tijela određivanja carinske vrijednosti uvezene robe na temelju transakcijske vrijednosti slične robe, u slučaju da se transakcijska vrijednost smatra neuobičajeno niskom u odnosu na statistički prosjek povjerenih kupovnih cijena prilikom uvoza slične robe. Navedeno i unatoč činjenici da carinska tijela nisu na bilo koji način dovela u pitanje autentičnost računa i potvrde o plaćanju podnesenih računa kojima se dokazuje cijena koja je doista plaćena za uvezenu robu, ako uvoznik u odgovoru na zahtjev carinskog tijela nije podnio druge dokaze ili dodatne podatke kojima bi dokazao točnost deklarirane transakcijske vrijednosti te robe.

Dalje u odgovoru na žalbu tuženik daje osvrt na sve žalbene navode pojedinačno, vezano uz primjenu mjerodavnog prava, a ujedno obrazlaže i razloge zbog kojih tvrdnje tužitelja o povredi načela "ne bis in idem" te o povredi prava na pravičan postupak nisu osnovane. Sa tim u vezi tuženik ukazuje na sadržaj zapisnika od 14. rujna 2020. i dopunskog zapisnika od 12. studenoga 2020. Predlaže da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda u cijelosti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Protivno tvrdnji tužitelja istaknutoj u žalbi, prvostupanjski sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a pa nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka.

7. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a te je odgovorio na sve navode iz tužbe, zbog čega nisu osnovani prigovori koje tužitelj ističe u žalbi.

8. Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a). Po razmatranju svih činjeničnih i pravnih pitanja od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, u skladu s člankom 55. stavkom 3. ZUS-a, osnovano je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a.

9. Iz podataka spisa te obrazloženja pobijane presude proizlazi da je u predmetnom slučaju obavljen nadzor pravilne primjene pozitivnih propisa u postupku puštanja robe u slobodan promet kod tužitelja kao primatelja robe sukladno odredbama Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije ("Narodne novine", 10/16.) te članka 48. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL L 269.10.2013., str. 1., Ispravak SL L 287.29.10.2013., str. 90. i Ispravak SL L 70.14.03.2015., str. 64 – dalje: Uredba (EU) br. 952/2013., CZU).

10. Dakle, predmet nadzora je bila provjera ispravnosti deklariranja robe uvezene iz trećih zemalja puštene u slobodan promet 11. lipnja 2018. U osporenim rješenjima je pobliže navedeno činjenično stanje vezano uz predmetnu robu, pravnu osnovu za naknadnu provjeru ispravnosti deklarirane vrijednosti uvezene robe, kao i načina na koji je primijenjena usporedna metoda iz članka 74. stavka 2. točke b) Uredbe, što se također navodi i u točki 6.A) Zapisnika i Dopunskog zapisnika.

11. Dakle, iz propisa primijenjenih u konkretnom slučaju jasno proizlazi ovlaštenje carinskog tijela da izvrši naknadnu dokumentarnu provjeru bez nazočnosti robe, jer tužitelj nije dostavio dodatne podatke, odnosno dokumentaciju iz koje bi proizlazila tehnička svojstva i sastav materijala robe koja je bila predmet kupoprodaje i uvoza. Kako je tužitelj dostavio samo komercijalni račun, carinska tijela navode da je radi izračuna vrijednosti robe na temelju primjene transakcijske vrijednosti slične robe na EU tržištu nova vrijednost utvrđena kao najbliža vrijednost čiste prosječne cijene te robe uvezene na tržište EU, a pri tome je pronađena slična roba u tarifnoj oznaci i pod brojem Kombinirane nomenklature te zemlje podrijetla. Također se pobliže navodi što se smatra sličnom robom, a to je roba koja je zamjenjiva i služi istoj uporabi, a točno je navedeni i opis robe te usporedne slične robe i tarifni broj u navedenom Zapisniku.

12. U osvrtu na žalbene navode valja reći da su prvostupanjski sud, a prethodno i carinska tijela dali valjane, dostatne i relevantne razloge u odnosu na sve tužbene prigovore pojedinačno, odnosno osvrt na sva bitna pitanja, a pobijana presuda sadrži argumentirane razloge vezano uz pravnu osnovu i način utvrđivanja razlike uvoznih davanja, zbog čega je prvostupanjski sud osnovano prihvatio zaključke i stajališta iznesene u osporenim rješenjima, a opseg i sadržaj obrazloženih razloga isključuju bilo kakvu sumnju o donošenju arbitrarne odluke.

13. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dodaje i da se utvrđenje transakcijske vrijednosti slične robe temeljilo na podacima koji su poznati carinskim tijelima, a razmijenjeni su s Europskim uredom za borbu protiv prijevara (OLAF) te je nakon poduzete mjere putem Informacijskog sustava Carinske uprave – HRAIS (Nacionalni sustav za obradu uvoznih carinskih deklaracija) pronađena usporedna stavka slične robe najbliža referentnom iznosu. Dodaje se i da je zatezna kamata za neplaćeni iznos uvoznih davanja naplaćena od dana nastanka duga do dana donošenja prvostupanjskog rješenja od 16. studenoga 2020., sukladno odredbi članka 114. stavka 2. CZU. Također se navodi i da oporezivi događaj i obveza obračuna poreza na dodanu vrijednost nastaje u trenutku uvoza dobara, što znači od uvoza, a ne od dana utvrđivanja razlike uvoznih davanja, a iz čega proizlazi da su zatezne kamate u konkretnom slučaju pravilno određene od dana uvoza dobara kao oporezivog događaja.

14. Prvostupanjski sud je dao valjane i dostatne razloge zbog kojih je odbio provesti vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, jer je u cijelosti prihvatio razloge zbog kojih su carinska tijela primijenila usporednu metodu izračuna carinske vrijednosti robe kao obveznu i jedino moguću u situaciji nedostatka podataka o svojstvu i kakvoći deklarirane uvozne robe, ocijenivši da nema osnove za provođenje daljnjeg dokaznog postupka u cilju utvrđenja je li u konkretnom slučaju primijenjena najniža prihvatljiva cijena.

15. U odnosu na prigovor tužitelja da mu je uskraćeno pravo na uvid u carinski spis je prvostupanjski sud dao iscrpno i razložno obrazloženje, zaključivši da ishod upravnog spora u predmetu UsI-1687/21 od 14. rujna 2022. nije od utjecaja na ishod predmetnog postupka izmjene podataka i naknadne naplate razlike uvoznog duga, a s iznesenim razlozima je ovaj Sud u cijelosti suglasan.

16. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Stoga, a kako su žalbeni navodi neosnovani, a ne postoje niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, ovaj Sud je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučio kao u točki I. izreke. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, valjalo je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan te na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović