Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1367/2024-7

U I M E R E PU B L I KE  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], a trenutno u Domu za starije osobe "Park", iz Zagreba, Ivanićgradska 52, zastupane po punomoćniku Juraju Blažičku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice NS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-2763/2024 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-2763/2024 od 29. svibnja 2024.u točki I. izreke za iznos od 36.343,38 euro sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. lipnja 2019. do isplate, te u točki II. izreke u cijelosti.

II Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. P-2763/2024 od 29. svibnja 2024.u točki I. izreke za iznos od 6.156,62 eur sa zateznom kamatom i sudi:

„ 1. Tuženica je dužna tužiteljici u roku od 15 dana platiti na iznos od 6.156,62 eur zakonsku zateznu kamatu na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 27,87 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 4. srpnja 2019.

- na iznos od 27,75 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 20. kolovoza 2019.

- na iznos od 60,25 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 31. listopada 2019.

- na iznos od 654,46 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 27. svibnja 2019.

- na iznos od 649,94 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 26. travnja 2019.

- na iznos od 712,59 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 11. studenog 2020.

- na iznos od 725,33 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 13. listopada 2020.

- na iznos od 212,36 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 13. listopada 2020.

- na iznos od 734,62 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 22. studeni 2021.

- na iznos od 225,63 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 14. svibnja 2021.

- na iznos od 717,10 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 24. svibnja 2021.

- na iznos od 709,80 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 20. siječnja 2022.

- na iznos od 698,92 eur zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. lipnja 2019. do 22. ožujka 2022.

s time da se zakonska zatezna kamata na prednje specificirana razdoblja po pojedinim iznosima obračunava po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka.

2. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu glavnog potraživanja od 6.156,62 eur i na isplatu zatezne kamate na iznos od 6.156,62 eur izvan razdoblja dosuđenog u točki 2.1. izreke ove presude tužbeni se zahtjev odbija kao neosnovan.“

III Tužiteljici se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom usvojen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 42.500 eur sa zakonskom kamatom tekućom od utuženja 12. lipnja 2019. do isplate (toč. I. izreke). Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom radi naknade troškova postupka u toč. II. izreke.

2. Protiv presude žale se obje stranke i to tužiteljica zbog odluke o trošku a tuženica protiv dosuđujućeg dijela presude koji sadrži odluku o glavnoj tražbini s kamatama. Tužiteljica se poziva na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava s prijedlogom da se uvaženjem žalbe odluka preinači i dosudi joj se parnični trošak sukladno konačnom uspjehu u sporu. Tuženica se pak poziva na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19. i 80/2.- dalje ZPP) uz prijedlog da se žalba uvaži i preinakom presude tužbeni zahtjev odbije.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu, a tuženica je u odgovoru na žalbu tužiteljice predložila njezino odbijanje i potvrđivanje odluke o trošku.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

5. Iako se tuženica poziva na ostvarene bitne povrede postupka, niti jednu od tih povreda ne konkretizira pa je ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ispitao presudu u okviru žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti i utvrdio da ni jedna od tih povreda nije ostvarena. Stoga je prvostupanjsku presudu kao jasnu, obrazloženu i neproturječnu moguće ispitati.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da stranke tijekom 2011. sklopile usmeni ugovor o nalogu osnovom kojeg je tužiteljica opunomoćila tuženicu za raspolaganje njezinim novčanim sredstvima položenim na tri bankovna računa a u svrhu podmirenja tužiteljičinih životnih troškova, pa tako i onih koji su se odnosili na plaćanje razlike naknade između pune cijene i plaćenog iznosa iz sredstava mirovine tužiteljice za smještaj tužiteljice u Domu za starije i nemoćne osobe „Park“. Tuženica je 8 godina vodila brigu o tužiteljici na način da joj je nabavljala razne životne potrepštine i podmirivala sve obveze, sve to iz sredstava na računima tužiteljice na kojima je bila opunomoćena. O tome je tuženica vodila bilješke u bilježnici i u spis predmeta dostavila niz računa. Međutim kako je između stranaka došlo do poremećaja odnosa, tužiteljica je angažirala odvjetnika, punomoćnika iz ove parnice, koji je tuženicu dopisom od 24. siječnja 2019. pozvao na povrat iznosa od 42.500 eur temeljeći taj zahtjev na ispravi s lista 10 spisa koju je tuženica sastavila i potpisala i u istoj izjavila kako je nakon „nepunih osam godina ostalo 43.000 eur“ na računima tužiteljice. Tuženica odgovarajući na zahtjev za povrat u porukama od 25. i 26. siječnja 2019. navodi kako tužiteljici ništa ne duguje, već obratno, tvrdi da novaca više nema i shodno svemu narečenom odbija izvršiti povrat (listovi 301-305 spisa).

7. U stranačkom je iskazu tuženica izrijekom potvrdila kako je podigla sa tužiteljičinih računa iznos od 42.500 eur, pa imajući u vidu sve utvrđene i nesporne činjenice sud je prvog stupnja primjenjujući relevantne propise iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) koji reguliraju odnos nalogodavca i nalogoprimca, usvojio tužbeni zahtjev. Prije svega, sud je utvrdio kako je tužiteljica dopisom svog punomoćnika od 24. siječnja 2019. pozvala tuženicu u smislu odredbi čl. 768. i 769. ZOO na podnošenje računa odnosno financijskog izvješća o troškovima uz traženje da joj se odmah vrati iznos od 43.000 eur za koje je tuženica u ispravi s lista 10 spisa izjavila da je preostao. Tuženica je odbila povrat novčanih sredstava za koje je priznala da ih je podigla s računa tužiteljice, nije podnijela izvješće o stanju poslova i položila račun iz kojeg bi bila razvidna svrha u koju bi bio utrošeno 42.500 eur, pa sud prvog stupnja uz zaključak da je dopisom punomoćnika tužiteljice od 24. siječnja 2019. došlo do prestanka ugovora o nalogu primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221 a. u svezi sa čl. 219. st. 1. ZPP obvezuje tuženicu na isplatu utuženog iznosa.

8. Dakle, slijedom utvrđenja da je tuženica podigla novčani iznos od 42.500 eur, da nije u smislu odredbe čl. 768. i 769. ZOO položila račune i podnijela izviješće, niti je tijekom ovog postupka dokazala svrhu za koju bi novac bio utrošen, prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženica navedeni iznos stekla bez pravne osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO i zato ga je dužna vratiti.

9. Tuženica u žalbi pobija pravilnost utvrđenja da je ugovor o nalogu prestao 2019. već tvrdi da se ugovor ispunjavao sve od 2023. do kada je podmirivala obveze tužiteljice, te da kao nalogoprimac i punomoćnica tužiteljice nije novac trošila mimo naloga za vrijeme trajanja ugovora. U žalbi daje svoju analizu dokaznog postupka, pri čemu se većim djelom referira na dio tužbenog zahtjeva o kojem je pravomoćno odlučeno i koji se tiče razdoblja prije prestanka ugovora o nalogu. U svakom slučaju smatra da je priloženim ispravama u spisu dokazala u koju je svrhu sav novac utrošen, pa tako i ovih preostalih 42.500 eur.

10. Prije svega je za reći da je tužiteljica ustala tužbom radi isplate iznosa od 771.660,00 kn što daje protuvrijednost od 102.416,88 eur. Prvostupanjskom je presudom od 24. veljače 2023. odbijen tužbeni zahtjev. Tužiteljica je podnijela žalbu pobijajući odbijajući dio za iznos od 42.500 eur u kojem je dijelu žalba uvažena i presuda ukinuta dok je u preostalom dijelu presuda postala pravomoćnom. Utoliko svi žalbeni navodi kojima se opisuje odnos stranaka od 2012. do početka 2019. u kojoj je godini ugovorni odnos prestao i u svezi s tim tvrdnje i dokazi o trošenju tužiteljičinih sredstava kroz to razdoblje nisu od utjecaja na preostali dio zahtjeva od 42.500 eur. 11. Također, citiranim žalbenim navodima tuženica nije dovela u dvojbu pravilnost onih činjenica koje su sada odlučne za presuđenje, pa je za reći kako je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je ugovor o nalogu prestao izjavom tužiteljice danom putem njezina punomoćnika u dopisu od 24. siječnja 2019. Time je mandatni odnos stranaka prestao u smislu odredbe čl. 779. st. 1. ZOO, pri čemu je tužiteljica u smislu odredbe čl. 779. st. 2. imala osnovani razlog za odustanak a taj je da joj tuženica nije položila račun i podnijela financijsko izvješće o upravljanju i trošenju sredstava s bankovnih računa i odbijala je vratiti preostali iznos od 42.500 eur za kojeg je sama izjavila da postoji (isprava na listu 10 spisa). Žalbena tvrdnja da bi se ugovor ispunjavao do 2023. nije osnovana unatoč činjenici što iz isprava u spisu proizlazi da je tuženica tijekom 2019. do 2022. vršila određene uplate u korist tužiteljice. Takve uplate nemaju značaj izvršavanja obveza iz ugovora o nalogu budući je isti prestao a nije utvrđeno da bi novi ugovor nastao, niti to tuženica tvrdi. Stoga se radi o uplatama koje je tuženica vršila svojom voljom iz tužiteljičinih sredstava koje je neosnovano zadržala braneći se raznim tvrdnjama da to čini u svrhu podmirenja dospjelih i budućih troškova tužiteljice, naplate usluga na ime pravnog zastupanja ili pak naplate naknade po osnovi ugovora o nalogu (za utrošeni sat druženja ili na potrebe tužiteljice 100,00 kn).

12. Uplate koje su vršene tijekom 2019. do 2022. ukupno iznose 6.156,62 eur i za taj je dio žalba tuženice uvažena i tužbeni zahtjev odbijen uz primjenu odredbe čl. 373. a st. 2. ZPP. Međutim u odnosu na razliku do iznosa od 42.500 eur, a radi se o 36.343,38 eur, sud je prvog stupnja pravilno postupio kada je zahtjev usvojio. 13. Pravilno je sud ocijenio kako je tuženica imala zakonsku obvezu iz čl. 768. i 769. ZOO o polaganju računa u odnosu na upravljanje i trošenje iznosa od 42.500 eur, te da istu nije ispunila i protivno žalbenim navodima priložene ručno vođene bilješke bez prilaganja računa nisu dokaz o ispunjenju obveze polaganja računa, niti se mogu provjeriti na egzaktan način. Kako tuženica nije dokazala svrhu trošenja utuženog iznosa, a nema spora da je istog zadržala i to čini bez pravne osnove i protivno volji tužiteljice kao vlasnice novčanog iznosa dužna ga je vratiti zajedno sa zateznom kamatom kako je tražena od dana utuženja 19. lipnja 2019. Ugovor o nalogu je prestao u siječnju 2019., a i da nije (iako je) tuženici ni jedan pravni odnos koji je egzistirao između stranaka (nalog, zastupanje) ne daje pravo zadržati tuđu stvar protivno volji vlasnika. Jedino u situaciji iz odredbe čl. 72. ZOO, međutim tuženica nije dokazala da bi imala ikakvu dospjelu tražbinu prema tužiteljici. Tvrdila je da bi između stranaka bila ugovorena naknada za trud u visini 100,00 kn po satu, međutim na okolnost osnovanosti svoje tvrdnje, osim stranačkog iskaza drugih dokaza nije ponudila, a još manje u odnosu na visinu (opseg utrošenog rada), pa je utoliko sud prvog stupnja s pravom ocijenio da to nisu okolnosti zbog kojih bi tužbeni zahtjev valjalo odbiti ni u djelomičnoj visini.

14. Jednako tako, bezuspješno je žalbeno nastojanje tuženice da ospori vjerodostojnost vlastite izjave na listu 10 spisa uz tvrdnju da je isprava nedatirana, da potpis tuženice nije ovjeren, da ista nije dana u dokazne svrhe i da je navodno izjava sastavljena 1 do 2 godine prije nego li se tužiteljica obratila odvjetniku. Tuženica priznaje da je tu izjavu sastavila i vlastoručno potpisala, pa utoliko nije odlučno u koje je svrhe to učinila i je li ovjerila potpis. A da se izjava poklapa sa vremenom prestanka ugovora o nalogu, odnosno da mu je prethodila, vidljivo je iz same isprave u kojoj se spominje vremensko razdoblje trajanja odnosa stranaka od „nepunih 8 godina“.

15. Jednostavno rečeno, tuženica je protupravno zadržala novčani iznos od 42.500 eur i kao nesavjesni stjecatelj koji odbija povrat dužna je vratiti onaj iznos koji nije utrošen za potrebe tužiteljice u visini od 36.343,38 eur, sve u smislu odredbe čl. 1111. ZOO zajedno sa zateznom kamatom. Stoga je u ovom dijelu žalbu tuženice valjalo odbiti i pobijanu presudu utemeljenu na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primijeni materijalnog prava dijelom potvrditi kao u točki I. izreke ove presude sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

16. U odnosu na iznos od 6.156,62 eur nije prihvatljiva odluka suda o osnovanosti zahtjeva budući je propustio cijeniti uplatnice na listovima 93, 99, 146, 206, 207, 354, 518 i 519 spisa, što daje osnovu za primjenu odredbe čl. 373. a. st. 2. ZPP.

17. Ovaj sud iz citiranih uplatnica utvrđuje da je tuženica od novčanog iznosa od 42.500 eur kojeg je zadržala bez pravne osnove u korist tužiteljice uplatila slijedeće iznose:

- uplatnicom od 4. srpnja 2019. uplaćeno je 210,00 kn/27,87 eur (list 93 spisa)

- uplatnicom od 20. kolovoza 2019. uplaćeno je 209,09 kn/27,75 eur (list 99 spisa)

- uplatnicom od 31. listopada 2019. uplaćeno je 453,93 kn/60,25 eur (list 146 spisa)

- uplatnicom od 27. svibnja 2019. uplaćeno je 4.931,00 kn/654,46 eur (list 206 spisa)

- uplatnicom od 26. travnja 2019. uplaćeno je 4.897,00 kn/649,94 eur (list 207 spisa)

- uplatnicom od 11. studenog 2020. uplaćeno je 5.369,00 kn/712,59 eur (list 354 spisa)

- uplatnicom od 13. listopada 2020. uplaćeno je 5.465,00 kn/725,33 eur (list 354 spisa)

- uplatnicom od 13. listopada 2020. uplaćeno je 1.600,00 kn/212,36 eur (list 354 spisa)

- uplatnicom od 22. studeni 2021. uplaćeno je 5.535,00 kn/734,62 eur (list 518 spisa)

- uplatnicom od 14. svibnja 2021. uplaćeno je 1.700,00 kn/225,63 eur (list 518 spisa)

- uplatnicom od 24. svibnja 2022. uplaćeno je 5.403,00 kn/717,10 eur (list 518 spisa)

- uplatnicom od 20. siječnja 2022. uplaćeno je 5.348,00 kn/709,80 eur (list 519 spisa)

- uplatnicom od 22. ožujka 2022. uplaćeno je 5.266,00 kn/698,92 eur (list 518 spisa)

18. Prednje su navedeni iznosi plaćeni u svrhu podmirenja troškova smještaja tužiteljice u Domu za starije i nemoćne osobe „Park“, a ovaj ih je sud uzeo u obzir budući su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 299. st. 2. ZPP. Prethodni je postupak zaključen na ročištu od 17. siječnja 2020. tako da je dio uplatnica dostavljen prije tog vremena, a one koje su dostavljene naknadno nakon zaključenja prethodnog postupka predstavljaju nove činjenice i dokaze koje je trebalo prihvatiti budući ih tuženica s obzirom na vrijeme nastanka uplata nije mogla dostaviti ranije.

19. S obzirom da je tuženica iz iznosa od 42.500 eur koji je neosnovano zadržala u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prednje specificiranim uplatama vratila tužiteljici dio iznosa od ukupno 6.156,62 nije bilo osnove za usvojiti tužbeni zahtjev u odnosu navedeno. Već je na temelju pravilno utvrđenih činjenica u smislu 373 a. st. 2. ZPP o djelomično izvršenom vraćanju, uvaženjem žalbe tuženice taj dio zahtjeva preinačenjem prvostupanjske presude valjalo odbiti. No samo u pogledu glavnice, ne i kamate budući je tuženica nesavjestan stjecatelj i kao takva je dužna platiti kamate za ono vrijeme dok je 6.156,62 eur držala u svom posjedu, sve u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

20. U odnosu na odluku o parničnom trošku tužiteljica smatra a joj je istog trebalo dosuditi u punom iznosu jer da se uspjeh stranaka ocjenjuje prema postignutom uspjehu u odnosu na konačni tužbeni zahtjev, a sa kojim je tužiteljica u cijelosti uspjela. Navedeno pravno stajalište tužiteljica tumači na pogrešan način. Konačan uspjeh u parnici od utjecaja je na dosudu troškova postupka, međutim ta okolnost ne znači da valja zanemariti rezultate cjelokupne parnice. U konkretnom je slučaju do prvog presuđenja tužiteljica u odnosu na postavljeni zahtjev od 102.416,88 eur odbijena sa iznosom od 59. 916,88 eur pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno ocijenio da njezin uspjeh iznosi 58,50 % odnosno kada se oduzme uspjeh tuženice od 41,50% to daje uspjeh od 17%. Nakon donošenja ukidne odluke održano je jedno ročište i nije bilo radnji stranaka, već su sve radnje poduzete ranije, pa utoliko uspjeh prema konačnom zahtjevu, koji nakon donošenja ove preinačavajuće odluke nije više potpun, ne daje osnove za primjenu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP na način da tuženica naknadi troškove tužiteljici. Naprotiv pravilno je sud prvog stupnja primijenio citiranu odredbu na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak odnosno odbio zahtjev tužiteljice kao u toč. II. izreke.

21. Stoga je žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima prvostupanjskog postupka sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

22. Tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku stoga ne ostvaruje pravo na naknadu žalbenog troška, dok tuženica takav zahtjev nije isticala.

U Rijeci 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar