Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž 909/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FS, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina& Grošeta odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P 151/2021 od 29. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P 151/2021 od 29. prosinca 2023., u točkama I., II., III.I. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke.

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan čl.2. Ugovora o kreditu broj 218-50-3197683, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, točkom II. izreke utvrđen je ništetnim čl. 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, točkom III.I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.910,51 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III.II. izreke odbijen je dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 802,34 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.219,53 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III.I. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.1.Ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu nejednakost, jer da je zanemario sve dokazne prijedloge tuženika, a da za to nije dao razloge.

Protivno ocjeni tuženika, iz stanja u spisu proizlazi pored ostalog da je tuženik u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje svoje djelatnice NS na okolnost jasnoće, uočljivosti i razumljivosti valutne klauzule, te pojedinačnog pregovaranja o valuti uz koju će biti vezana glavnica kredita, da je od tog dokaznog prijedloga odustao na ročištu održanom 24. veljače 2023. Obzirom na ovakvo procesno postupanje tuženika, ni prema uvjerenju ovog suda, sud prvog stupnja nije imao razloga saslušati imenovanu svjedokinju.

Osim toga, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka javnog bilježnika Ivana Kvakan, koji dokazni prijedlog prvostupanjski sud nije prihvatio, a koje postupanje i ovaj sud drži pravilnim, iz razloga jer je i prema ocjeni ovog suda taj dokaz pravno irelevantan u konkretnoj pravnoj situaciji.

6.2. Također ne mogu prihvatiti kao osnovane žalbene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem navodi da sud prvog stupnja odlučujući o zahtjevu tužitelja za ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, nije primijenio čl. 338. st.4. ZPP-a, budući da po ocjeni ovog suda, obrazloženje pobijane odluke sadrži sve ono što je propisanom spomenutom zakonskom odredbom.

7.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

8.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 20. prosinca 2005. sklopili uvodno spomenuti Ugovor, solemniziran 23. prosinca 2005. pod brojem OU 1018/2005, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 29.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je čl. 2. st.1. ugovorena redovna kamata od 5,50%, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika; da je čl. 7. st.1. Ugovora ugovorena valutna klauzula,

-da se kamatna stopa mijenjala tijekom trajanja otplate kredita od početne 5,20 % koja je vrijedila do 31. listopada 2007., pa 6,20% koja je vrijedila do 30. travnja 2008., pa 6,75% koja je vrijedila do 28. veljače 2009., pa 7,75% godišnje do 30. lipnja 2011., pa 7,50% do 30. rujna 2011., te 6,75% do 8. srpnja 2014.,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu platio više u iznosu od 697,82 eur, te zbog promjene tečaja CHF da je više plaćeno 1.910,51 eur, odnosno ukupno 2.608,33 eur,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je predmetni kredit dignuo za potrebe kupovine osobnog vozila, da se išao interesirati i u druge banke, da mu je najpovoljniji kredit kod tuženika, da mu je sve bilo objašnjeno, ugovor da je pročitao, da mu je rečeno da je kamata fiksna, da se ništa ne mijenja, no nakon nekog vremena da mu se rata kredita podignula, da mu nije bio ponuđen kredit u drugim valutama (kune, eur), da mu je bilo rečeno da je to najpovoljnije i da se nema što brinuti; sam Ugovor da je bio unaprijed napisan, da su sve rate kredita bile jednake po otplatnom planu; da mu službenik banke nije objašnjavao pod kojim uvjetima će se mijenjati kamatna stopa, da mu ni javni bilježnik nije ništa objašnjavao o kamati, valuti CHF, te da mu nije bilo poznato što je valutna klauzula.

9.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja uvažava sadržaj čl. 3. st.1., 59., 81., 84., 87. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., čl. 3., 4., 7., 8., 320., 322., Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a). Polazeći od utvrđenja koja proizlaze iz rezultata dokaznog postupka, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu u CHF. Sud nadalje smatra nespornim pravo tuženika da može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali istodobno drži da mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati. Ujedno navodi da odredba spornog Ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

9.2.Kako po uvjerenju prvostupanjskog suda mnije sporno da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to zaključuje da je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i da je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sukladno navedenom, prosudba je suda prvog stupnja da je takva odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. U svezi da time uvažava pravno shvaćanje izneseno u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10

9.3.Osim toga, sud utvrđuje nedvojbenim da se ni o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo.

U svezi toga ističe da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Uvjerenja je da je, banka je (ovdje tuženik) i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

9.4.Pored toga, sud prvog stupnja uvažava i utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kao i u odluci Europskog suda pravde broj C 26/2013 od 30. travnja 2014.

Pozivom na čl. 502c. u svezi čl. 502a. ZPP-a, kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/2014 i dr., dalje: ZZP/a14), prihvaća prednja utvrđenja glede ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, držeći da je vezan za prednje navedena utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u sporu za kolektivnu zaštitu. U svezi toga, prvostupanjski sud cijeni i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (dalje: Rev 3142/18).

9.5.Kako su prema uvjerenju suda prvog stupnja sporne ugovorne odredbe ništetne, to isti smatra da je i predmetni Ugovor u utuženom dijelu protivan propisima i moralu društva, zbog čega da sukladno čl. 1111. ZOO-a), postoji obveza tuženika da vrati tužitelju ono što je primio temeljem ništetnih ugovornih odredaba primio. Nastavno tome, stav je prvostupanjskog suda i da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO-a, zbog čega da treba platiti tužitelju kamatu od dana kada je nastala šteta u smislu čl. 1086. ZOO-a.

9.6.U odnosu na visinu zahtjeva prihvaća nalaz vještaka, te dosuđuje tužitelju iznos od 1.910,51 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve na način pobliže naveden u točki III.I. izreke. Vezano za zahtjev za isplatu, sud odbija tuženikov prigovor zastare potraživanja pozivom na čl. 327., 328., 215., 225. ZOO-a, kao i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. (dalje: Rev 2245/17), te zaključak usvojen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022.

Kako je nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj djelomično povukao prvotno postavljeni zahtjev u iznosu od 802,34 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a kojem se djelomičnom povlačenju tuženik protivio, to je točkom III.II. izreke sud odbio tužitelja sa tim dijelom zahtjeva za isplatu. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a.

10.Pogrešnim drži ovaj sud stajalište tuženika da u konkretnoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud nije utvrđivao odlučne činjenice, točnije da li su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, odnosno da li je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je propušteno utvrditi i da li se pojedinačno pregovaralo o valuti kredita. Protivno tome, ponajprije valja naglasiti da je i iz dosadašnjeg dijela obrazloženja nedvojbeno razvidno da je sud prvog stupnja u točkama 19. -26., 31., 35.- 43. obrazloženja svoje presude iznio razloge temeljem kojih smatra ništetnim dio čl. 2. i dio čl. 7. Ugovora, u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao i razloge temeljem kojih smatra da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje tuženik na taj dio obrazloženja.

11.1.Neovisno o prednjem, za napomenuti je da je utuženi dio čl. 2 Ugovora, doista jasan i uočljiv, no da je ta odredba istodobno i nerazumljiva, iz razloga jer se iz iste samo vidi da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

11.2.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a. Kad je riječ o načelu savjesnosti i poštenja, treba reći da to znači da su sudionici obveznih odnosa, odnosno osobe koje se nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, pri tome uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, te isto tako u određenim situacijama suzdržati se od primjene određene norme ako bi se time izbjeglo da primjenom te norme bude učinjena nepravda.

Shodno rečenom, i prema prosudbi ovog suda, trebala je postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužiteljice, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

12.1.Također nisu pravno utemeljene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda glede ništetnosti dijela čl.7. Ugovora kojim je glavnica vezana za valutu CHF.

12.2.U odnosu na ove žalbene tvrdnje, ukazuje se tuženiku na to da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da u Ugovoru o kreditu, nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz te klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

12.3.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, tuženika upućuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

12.4.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno već ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. ZOO- a.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužiteljice.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno presudi Pž-6632/17.

13.Sukladno dosadašnjim utvrđenjima, pravilno je u konkretnom slučaju, prema prosudbi ovog suda, prvostupanjski sud pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, riješio na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora, te je pri tome pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo, točnije odredbe ZZP-a/03 i ZZP-a/07, kao i ranije spomenute odredbe ZOO-a, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno ranije spomenutim čl. 118. ZZP-a/14, te čl. 502.c ZPP-a.

U prilog pravilnosti svega do sada izloženog, ukazuju i stajališta iznesena u obrazloženju odluke Rev 2221/18.

14.1.Nisu pravno utemeljeni niti navodi tuženika u dijelu u kojem tvrdi da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare za pojedinačne restitucijske zahtjeve.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

14.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od

31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

15.Pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugo vorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a.

Pri tome se skreće pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

16.1.Neosnovano tuženik pobija i pravilnost stava suda prvog stupnja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamatama na dosuđene glavnice, pozivajući se glede svog poštenja na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 112/2012, dalje ZID ZPK-a), koje nisu bile na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora.

Vezano za pitanje je li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zakonita i usuglašena s čl. 5. ZID ZPK/12, valja odgovoriti da je sud utvrdio upravo suprotno, tj. da tuženik i u navedenom daljnjem razdoblju nije otklonio nedostatke jednostranog i netransparentnog određivanja promjenjivosti redovne ugovorne kamatne stope. Osim toga, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17, ukazuje se da formulacija u tekstu iz revizijske odluke na koju se tuženik pozvao glede pitanja otklanjanja takvog nezakonitog postupanja treba tumačiti u pravcu da su banke takvo nezakonito postupanje naknadno bile dužne otkloniti u smislu navedene zakonske odredbe, a ne da je nezakonito postupanje moglo biti automatski otklonjeno već samom stupanjem na snagu članka 5. ZID ZPK/12.

16.2.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), na koju se tuženik također osvrće u žalbi, vezano za razloge ništavosti čl. 4. Ugovora o kreditu, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

17.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi, u točkama I., II. i III. izreke, zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska odluka u navedenom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

18.1.Nije u pravu tuženik kada pobija odluku o parničnom trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 154. st.5. ZPP-a, priznavši tužitelju cjelokupan trošak iako je odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu na ime preplaćene promjenjive kamatne stope, te da je odluku o trošku trebalo temeljiti na čl. 154. st.2. ZPP-a.

Iako je točno da je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu, protivno ocjeni tuženika, ovaj sud je također stava da u konkretnoj pravnoj situaciji, a u kontekstu činjenice da je sa dva tužbena zahtjeva kojima je tražio utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2. i dijela čl. 7. Ugovora, uspio u cijelosti, da je sa zahtjevom za isplatu uspio u odnosu na osnov u cijelosti, te s visinom u većem dijelu, ipak proizlazi da je odluku o trošku pravilno prvostupanjski sud donio uz primjenu čl. 154. st.5. ZPP-a.

18.2.Nadalje, neutemeljene su tvrdnje tuženika i u odnosu na troškove sastava podnesaka tužitelja dosuđenih pobijanom presudom i to za sastav podnesaka od 26. lipnja 2021., te 15. studenog 2023.

Ovo stoga što se tužitelj u podnesku od 26. lipnja 2021. očitovao na vrlo opširan odgovor tuženika na tužbu, dok se podneskom od 15. studenog 2023. očitovao na podnesak tuženika od 10. studenog 2023., kojim se tuženik očitovao na pismeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke.

Shodno tome, protivno tumačenju tuženika, radi prema uvjerenju ovog suda o podnescima koji su bili nužni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a.

18.3.U odnosu na trošak sudske pristojbe, skreće se pažnja tuženiku da kako je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbe u omjeru od 50%, da je terećen za platež iste u tom omjeru, a posljedično tome mu je i dosuđen ovaj trošak samo u onom iznosu za koji je i terećen.

Isto tako nije u pravu tuženik ni kada smatra da tužitelju nije trebalo priznati nagradu za pristup na ročište za objavu presude, jer da se ne radi o trošku koji je nužan za vođene parnice.

Naime, protivno stavu suda prvog stupnja, prosudba je ovog suda da se u konkretnom slučaju radi o trošku koji je nužan za vođenje parnice, iz razloga jer se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP- a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka

19.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točkama I., II. i III.I. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

20.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

21.Presuda suda prvog stupnja u točki III.II. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković