Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-119/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvaritužitelja ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Nikoli Juriću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Splitu pod brojem Su-675/2016, radi utvrđenja i isplate,odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3525/2021-8 od 19. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3525/2021-8 od 19. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredba čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 20. kolovoza 2007.u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.137,02 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.005,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 20. kolovoza 2007. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te posljedično tome zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.137,02 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

7. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu od 20. kolovoza 2007. na iznos od 35.197,24 CHF za kupnju osobnog vozila,

- da tužitelj ima svojstvo potrošača

- da je Ugovor o kreditu sklopljen uz valutnu klauzulu vezano uz valutu CHF,

- da se radi o standardnom tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom po tuženiku o sadržaju kojeg se nije pojedinačno pregovaralo,

-da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je tuženik na taj način povrijedio važeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima,

-da se učinci naprijed navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu protežu i na konkretni Ugovor o kreditu,

- da je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen.

8. Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud a sve uz primjenu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje ZZP/07)koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zaključuje da je među strankama ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF o sadržaju koje se nije pojedinačno pregovaralo sukladno odredbi čl. 96. ZZP/7 nepoštena te kao takva ništetna. Kako se o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF nije pregovaralo to da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu spram tuženika bio u slabijem položaju jer je pristupio sklapanju tog Ugovora bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Tužitelj da je po zanimanju vozač, pa kao takav zasigurno da nije raspolagao stručnim znanjem glede bankarsko –financijskih instituta, pa tako ni instituta i pojma valutne klauzule slijedom čega kao osnovan prihvaća zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. i 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

9. Kako je ništetnost ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli vezane uz valutu CHF sadržane u potrošačkim ugovorenima utvrđena i u kolektivnom sporu naprijed citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. a rukovodeći se odredbom čl. 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva, to prvostupanjski sud, zaključujući da je vezan za utvrđenja iz tog postupka u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) dužan vratiti tužitelju vrijednost više plaćenih anuiteta budući da je iste stekao bez osnove slijedom čega kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.137,02 CHF sa zakonskom zateznom kamatom visina kojeg među strankama nije sporna te odlučuje kao u točki II. izreke.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju prvostupanjske presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a. Presuda nije nerazumljiva te nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti sporne odredbe Ugovora o kreditu.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te je pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 96. ZZP/07 uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( čl.96.st.2. ZZP/07)

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96.st.4. ZZP/07) dok je prema odredbi čl. 102.st.1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17. S obzirom da je odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu prema utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda uzrokuju sporna odredba, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna.

18. Za istaći je da tuženik tijekom postupka nije dokazao da se je o spornoj odredbi ugovora pregovaralo niti je pružio dokaz da je u konkretnom slučaju postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora po tuženiku kao trgovcu te jačoj ugovornoj strani bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te nije dokazao da je informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi s sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora tj. nije dokazao postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je ponašanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od onog utvrđenog u tom postupku.

19. Slijedom iznijetog neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno te su neosnovani navodi tuženika da se naprijed citirana presuda donijeta u kolektivnom sporu ne primjenjuje na konkretan slučaj jer je parnični sud na temelju članka 502.c ZPP-a vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te su učinci podnošenja tužbe u kolektivnom sporu očito protegnuti po sili članka 502.c ZPP-a i na restitucijske zahtjeve potrošača kao što je zahtjev tužitelja u konkretnom slučaju.

20. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim,

21. Odredbom članka 502.c ZPP-a koji je bio na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, ta odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

22. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da u određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten utvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, kao što je Ugovor od 20. kolovoza 2007. ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporene odredbe ugovora na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošaču unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao niti je na te okolnosti predlagao saslušanje zaposlenika tuženika koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora.

23. Protivno žalbenim navodima tuženika okolnost što je među strankama sklopljeni Ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne predstavlja dokaz tvrdnji o pregovaranju vezano uz sklapanje Ugovora jer javni bilježnik koji je solemnizirao među strankama sklopljeni ugovor nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora. U obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem bio je tuženik koji u ovom postupku adekvatnim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje da se je o sadržaju Ugovora o kreditu pregovaralo.

24. Isto tako neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud utvrdio da se o sadržaju sporne odredbe ugovora nije pregovaralo pa kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi, samim time ni razumljivost iste, to je evidentno da je prilikom sklapanja ugovora stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenoj te time i ništetnoj ugovornoj odredbi.

25. Tuženik kao trgovac vezano uz sklapanje konkretnog Ugovora o kreditu nije poštovao odredbe, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu važećeg ZZP/07 te je Ugovor sklopio protivno odredbama istog a žalbeni navodi tuženika da je tužitelj imao mogućnost izbora te odabira između kredita vezanog uz valutu CHF te nekog drugo kreditnog proizvoda koji nije vezan uz istu nisu od odlučnog značenja jer je u konkretnom slučaju u kojem je ugovor sklopljen vezano uz valutu CHF prilikom njegova sklapanja postupljeno protivno odredbama ZZP/07.

26. Stoga su neosnovane sve žalbene tvrdnje kojima tuženik poriče djelomičnu ništetnost predmetnih odredbi.

27. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud odlučujući o restitucijskom zahtjevu za povrat preplaćenih iznosa kao posljedicu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a prema kojoj je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora te čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženika na naknadu tužitelju preplaćenih iznosa anuiteta u ukupnom iznosu od 8.137,02 eur te odlučio kao u točki I. izreke pri čemu visina zahtjeva između stranka tijekom postupka nije bila sporan.

28. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

29. U odnosu na odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke pobijane presude za navesti je da tuženik nije uspio u sporu pa ga je pravilno prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu parničnog troška tužitelju.

30. Slijedom naprijed iznijetog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a.

31. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio s žalbom.

U Rijeci 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković