REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-304/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, protiv tuženika UVALA POLJANA d.o.o. Mali Lošinj, Privlaka 19, OIB 60917588251, kojeg zastupa punomoćnik Igor Koren, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o., Rijeka, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika LOŠINJSKA PLOVIDBA - TURIZAM d.o.o. Mali Lošinj, Lošinjskih brodograditelja 47, OIB 63465435060, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o., Rijeka, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2739/2024-3 od 16. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-751/2022-77 od 3. lipnja 2024., na sjednici održanoj 29. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e :
Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2739/2024-3 od 16. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-751/2022-77 od 3. lipnja 2024. navodeći da su mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) – nepovredivost vlasništva i načelo vladavine prava (čl. 3., čl. 48. - 50. Ustava), jednakost svih pred zakonom (čl. 14. Ustava), načelo zakonitosti pojedinačnih akata državne uprave (čl. 19.), pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava), te zabrana retrogradnog djelovanja propisa (čl. 90. Ustava).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica predlaže isti odbiti.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava na koje ukazuje u prijedlogu.
4.1. Naime, tuženik ističe da mu je postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno čl. 3., 48., 49. i 50. Ustava, sadržano i u EKLJP, i to pravo na nepovredivost vlasništva. Tuženik navodi da je točno da je tužiteljica Republike Hrvatska ovlaštena pokretati postupke i poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, no dvojbeno je da li je to ovlaštena učiniti u sudskom ili upravnom postupku te je dvojbeno može li se upisom pomorskog dobra oduzeti već prije osnovano pravo vlasništva nad istim bez da se upisanom vlasniku ne namiri vrijednost uloženog na predmetnom zemljištu u visini kojeg ulaganja je povećana vrijednost nekretnina. Ističe da je pravo vlasništva napadanom presudom tuženiku oduzeto, a isti nije stekao niti je određeno da će steći pravo na bilo kakvu nadoknadu po osnovu oduzetog vlasništva i to kako po odnosu vrijednosti same nekretnine tako i u odnosu na ulaganja na toj nekretnini koja su učinjena u dobroj vjeri prije no što je odgovarajućom odlukom nekretnina uopće proglašena pomorskim dobrom.
4.2. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 3., 48., 49. i 50. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz EKLJP, u odnosu na četice koje imaju status pomorskog dobra, ovaj sud primjećuje da je čl. 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 83/23) definirano da je pomorsko dobro izvan pravnog prometa i na njemu se ne može steći pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, dok je čl. 9. st. 7. toga zakona propisano da je Republika Hrvatska, kao nositelj vlasti na pomorskom dobru ovlaštena pokretati i poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđivanja statusa pomorskog dobra.
4.3. Za istaći je i da je isti pravni režim postojao je i u ranijim zakonima – čl. 5. i 37.a Zakona o pomorskom dobru ("Narodne novine", broj 158/2003, 100/2004, 141/2006, 38/2009, 123/2011, 56/2016, 98/2019) te čl. 51. i 56. Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 17/94, 74/94, 43/96), kao i u čl. 3. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP). Ishodišna točka primjene navedenih propisa je upravo ustavna odredba čl. 52. st. 1. Ustava kojom je propisano da more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobito kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.
4.4. U odnosu na tvrdnje tuženika da mu nije dosuđena nikakva naknada za poduzeta ulaganja u pomorsko dobro, ovaj sud primjećuje da tuženik takav zahtjev tijekom ovog postupka nije postavio, a jedno od temeljnih načela postupka prema međunarodnom i domaćem (građanskom i upravnom) pravu jest: ne eat judex ultra et extra petita partium („ne preko i izvan zahtjeva“).
5.1. U odnosu na ostale nekretnine koje su predmet ove tužbe, tuženik ističe da se tužiteljica Republike Hrvatska nije mogla pozivati na odredbu čl. 390.a ZVDSP tvrdeći kako iste nisu ušle u temeljni kapital prednika tuženika, nego je to mogla učiniti samo u roku od 3 godine podnošenjem klasične brisovne tužbe. Tuženik ističe da je tužiteljica u ovom postupku osporila upisano pravo vlasništva na nekretninama 20 godina nakon što je to pravo uredno bilo upisano u zemljišnim knjigama, te da takvu pravnu zaštitu ne može u RH tražiti niti jedan drugi pravni subjekt već je RH nastojala sebe izdići iznad prava koja pripadaju svima ostalima i dodijeliti si pravo koje sve ostale dovodi u neravnopravni položaj.
5.2. Međutim, suprotno navedenim tvrdnjama ukazuje se da se u ovoj pravnoj stvari radi o tužbi na utvrđenje prava vlasništva koja ne zastarijeva, ali da i kod brisovne tužbe rok za podnošenje protiv neposrednog stjecatelja nije ograničen. Tužba se može uvijek podnijeti protiv neposrednog stjecatelja i njegovih univerzalnih slijednika, bez obzira da li su bili pošteni ili nepošteni. Protiv nepoštenog singularnog slijednika tužba se također može podnijeti bez ograničenja, ali će na strani tužitelja biti teret dokaza da treći stjecatelj kod stjecanja nije bio u dobroj vjeri. Tek u odnosu na poštenog singularnog slijednika, zbog primjene načela povjerenja u zemljišne knjige, tužba za brisanje mora biti podnesena u rokovima iz 150. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 63/19, 128/22, 155/23, 127/24), odnosno čl. 129. st. 2. ranijeg Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17).
5.3. Nižestupanjski sudovi su obrazložili da stjecatelj u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis nije bio u dobroj vjeri u smislu odredbe čl. 122. st. 2. ZVDSP i to zbog nesporne činjenice da je u vrijeme sklapanja predmetnih pravnih poslova prednik tuženika bio osnivač društva tuženika, a Ugovor o prijenosu vlasništva stvari na ime temeljnog uloga je i za prenositelja i za stjecatelja, ovdje tuženika, potpisala ista osoba, te je stoga mogao znati da je riječ o neprocijenjenim nekretninama. Budući da tuženik u odnosu na te nekretnine nije bio u dobroj vjeri te nije mogao steći pravo vlasništva preko granica vlasništva otuđivatelja, to se tuženik ne može niti pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige. Navedena pravila o nužnosti postupanja u dobroj vjeri primjenjuju se na sve subjekte u Republici Hrvatskoj stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženika da je došlo do povrede ustavnog prava o jednakosti svih pred zakonom (čl. 14. Ustava), a zahtjev za savjesnim postupanjem sadržan je i u ranijim propisima - Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 91/96), stoga ovaj sud ne nalazi vjerojatnim niti da je došlo povrede zabrane retrogradnog djelovanja propisa (čl. 90. Ustava).
5.4. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna i tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno temeljno pravo jednakosti svih pred zakonom (čl. 14. Ustava), pravo vlasništva (čl. 3., 48-50. Ustava), te zabrane retrogradnog djelovanja propisa (čl. 90. Ustava).
6. U odnosu na načelo zakonitosti pojedinačnih akata državne uprave (čl. 19.) i pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava) ovaj sud ističe da obveza suda na obrazlaganje odluke i pažljivog ispitivanja navoda stranke ima osobitu važnost i to ne samo kad je u pitanju korištenje prava na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava), već i iz razloga što predstavlja povredu časti i dostojanstva subjekata o čijim se pravima i obvezama odlučuje. Međutim, ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti pobijane drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Osporena odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona drugostupanjski sud obrazložio je na valjan i prihvatljiv način.
7. Kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 29. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
