REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4268/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Pavičić & partneri, Zagreb, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1511/22-3 od 9. studenoga 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1222/2021-20 od 18. srpnja 2022., u sjednici održanoj 29. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što su mu, prema njegovu mišljenju, povrijeđena određena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).

2. Tuženik na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovorio.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

4.1. Tužitelj je u prijedlogu naznačio sljedeća pravna pitanja:

„1. Je li potreban pristanak tuženika na smanjenje tužbenog zahtjeva/djelomično povlačenje tužbe i kada do istog dolazi uslijed objektivnog razloga, odnosno bez krivnje tužitelja- nakon provedenog medicinskog vještačenja?

2. Može li sud odlučivati o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i kada se tuženik protivi smanjenju tužbenog zahtjeva, ako sud utvrdi kako je do smanjenja zahtjeva došlo uslijed objektivnih razloga, bez krivnje tužitelja i kao rezultat raspravljanja u postupku- nakon provedenog medicinskog vještačenja?

3. Postupa li drugostupanjski sud suprotno odredbi iz čl.154., st.2. Zakona o parničnom postupku kada odluku o uspjehu stranaka u parničnom postupku utvrđuje na temelju posljednjeg tužbenog zahtjeva kojem se tuženik nije protivio umjesto na temelju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, kojim se zahtjev usklađuje sa rezultatima raspravljanja i provedenih vještačenja?

4. Je li konačni tužbeni zahtjev iz čl.154., st.2. Zakona o parničnom postupku, posljednji tužbeni zahtjev tužitelja ili je to onaj zahtjev kojem se tuženik ne protivi?

5. Primjenjuje li pogrešno drugostupanjski sud odredbu iz čl. 3. Zakona o parničnom postupku i posljedično time čini povredu odredbi parničnog postupka, ako ne odlučuje o konačnom tužbenom zahtjevu tužitelja već o onom posljednjem kojem se tuženik ne protivi?

6. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354., st.1. u vezi s čl.154., st.2. Zakona o parničnom postupku, kada potvrđuje odluku o trošku prvostupanjskog suda bez utvrđivanja uspjeha stranaka, iako je (u dijelu) preinačio odluku (o glavnoj stvari) dosudivši daljnji iznos tužitelju na ime naknade štete, a što je posljedično utjecalo na (kvantitativni) uspjeh stranaka u sporu, pa tako i na odluku o troškovima parničnog postupka?“.

4.2. Obrazlažući razloge važnosti prva dva citirana pitanja, tužitelj je ustvrdio da su ona važna samo zbog toga što o njima nema prakse revizijskoga suda, a za ostala je pitanja ustvrdio da drugostupanjska presuda odstupa od prakse viših sudova i ovoga suda.

4.3. Niti jedno od naznačenih pitanja nije važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.

4.4. Prema članku 385.a stavku 1. ZPP revizija se može dopustiti ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali. Niti jedan od nižestupanjskih sudova u ovome sporu nije razmatrao pitanje je li pravilno primijenio određene odredbe ZPP-a na koje se tužitelj pozvao u trećemu, četvrtome, petome i šestome naznačenom pitanju (kako postupovnopravne, tako i one materijalnopravne, jer su odredbe članka 154. ZPP materijalnopravne naravi) odnosno, nije zauzeo pravno shvaćanje da te odredbe treba primijeniti tako kako ih je primijenio, a ne onako kako tužitelj smatra da ih treba primijeniti. Radi se tek o ukazivanju na navodno počinjene bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešnu primjenu materijalnoga prava, zbog čega tužitelj zahtijeva da mu se revizija dopusti i zato što smatra da su mu zbog tih povreda povrijeđena temeljna ljudska prava. Zato se ne radi o važnim pravnim pitanjima.

4.5. U prva dva citirana pitanja tužitelj polazi od tvrdnje da je do djelomičnoga povlačenja tužbe došlo „uslijed objektivnog razloga odnosno bez krivnje tužitelja“. Pritom ne tvrdi da se radi o situaciji iz članka 158. stavka 2. ZPP („Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.“), kao jedine iznimke od primjene stavka 1. toga članka („Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.“), pa tako uopće nije jasno na koji se to propis odnosi situacija povlačenja tužbe „uslijed objektivnog razloga odnosno bez krivnje tužitelja“, a što bi dalo razlog važnosti ovim naznačenim pitanjima, osim što tužitelj tvrdi da o njima nema prakse revizijskoga suda.

4.6. Kako se, dakle, ne radi o važnim pravnim pitanjima, odlučeno je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP kao u točki I. izreke.

5. Prijedlogom za dopuštenje revizije, s obzirom na naznačena pravna pitanja i uopće cjelokupni njegov sadržaj, tužitelj pokušava ishoditi dopuštenje revizije kojom bi drugostupanjsku presudu napadao zbog odluke o naknadi parničnih troškova. Pritom se poziva na to da su mu drugostupanjskom presudom, u tome dijelu, povrijeđena temeljna ljudska prava, i to pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije i pravo vlasništva iz članka 48. Ustava. Međutim, tužitelj uopće, osim puke tvrdnje da mu po osnovi naknade parničnih troškova pripada više nego što mu je drugostupanjskom presudom dosuđeno, ne obrazlaže koliko mu je to manje dosuđeno po osnovi naknade parničnih troškova nego što mu pripada, te ne čini vjerojatnim da bi drukčiji obračun troškova na temelju odredaba ZPP-a koje uređuju ovo pitanje, doveo do toga da mu se dosudi veći iznos od dosuđenoga. Kako ovaj sud smatra da je drugostupanjska presuda dostatno obrazložena, a iz prijedloga nije jasno kako bi to dosuđivanjem parničnoj stranci po osnovi naknade parničnih troškova manjeg iznosa od pripadajućega, a u izloženim okolnostima, moglo biti povrijeđeno pravo vlasništva parnične stranke, za utvrditi je da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je u ovome postupku uopće došlo do povrede odredaba postupovnoga ili materijalnoga prava, a pogotovo da bi te povrede bile osobito teške, pa je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek