Poslovni broj:P-1479/2019-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariu Pavičiću, odvjetniku iz Našica, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Podružnica Valpovo, Kralja Petra Krešimira IV 2, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2024., a u punomoćnika tužitelja Maria Pavičića, odvjetnika iz Našica i punomoćnika tuženika Mateja Šokčevića, odvjetnika iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu br. 9012997368, broj 4. od dana 13.rujna 2007.g., zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, a koja glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 7,89% godišnje. Kamata se obračunava mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“

II/ Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Podružnica Valpovo, Kralja Petra Krešimira IV 2 da tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 9012997368 od dana 13.rujna 2007.g. zaključenog između tužitelja i tuženika isplati iznos od 428,66 eura, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečno uplaćenog iznosa do isplate, i to do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena na iznos

- 4,01 Eura od 1.2.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.3.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.4.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.5.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.6.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.7.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.8.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.9.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.10.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.11.2008.g. pa do isplate

- 4,01 Eura od 1.12.2008.g. pa do isplate

- 4,10 Eura od 1.5.2009.g. pa do isplate

- 3,45 Eura od 1.6.2009.g. pa do isplate

- 3,45 Eura od 1.7.2009.g. pa do isplate

- 4,37 Eura od 1.10.2009.g. pa do isplate

- 3,96 Eura od 1.11.2009.g. pa do isplate

- 4,96 Eura od 1.3.2010.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.7.2010.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.8.2010.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.9.2010.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.10.2010.g. pa do isplate

- 15,63 Eura od 1.11.2010.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.12.2010.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.1.2011.g. pa do isplate

- 4,56 Eura od 1.2.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.3.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.4.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.5.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.7.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.8.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.10.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.11.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.12.2011.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.1.2012.g. pa do isplate

- 4,30 Eura od 1.2.2012.g. pa do isplate

- 4,30 Eura od 1.3.2012.g. pa do isplate

- 4,15 Eura od 1.4.2012.g. pa do isplate

- 4,43 Eura od 1.5.2012.g. pa do isplate

- 4,15 Eura od 1.6.2012.g. pa do isplate

- 4,38 Eura od 1.9.2012.g. pa do isplate

- 4,38 Eura od 1.10.2012.g. pa do isplate

- 4,38 Eura od 1.11.2012.g. pa do isplate

- 4,65 Eura od 1.1.2013.g. pa do isplate

- 4,38 Eura od 1.2.2013.g. pa do isplate

- 4,38 Eura od 1.3.2013.g. pa do isplate

- 4,56 Eura od 1.8.2013.g. pa do isplate

- 221,20 Eura od 1.9.2013.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.140,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je je s tuženikom dana 13. rujna 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 9012997368 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 99.000,00 kuna na rok otplate od 84 mjeseca. Pored iznosa glavnice tužitelj je sukladno čl. 4. i 7. Ugovora dužan plaćati i redovnu kamatu od 7,89% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora odnosno tuženika. Odobravanje otplate kredita kamatna je stopa više puta mijenjana na štetu tužitelja, ali tužitelj ne raspolaže svim podacima o promjeni kamatne stope. Navedeni uglavci o promjenjivim kamatnim stopama su protivni kogentnim odredbama čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača /07 koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tako i za vrijeme njegova izvršavanja, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost sukladno čl. 102. navedenog Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokom Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. listopada 2014. s tim da je Vrhovni sud RH i tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koju potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Radi se u restituciju utemeljenom na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primala na temelju takvog ugovora s općim zastarnim rokom od 5 godina. Kako tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama temeljem jednostrane odluke banke kao ni svim drugim dokumentima i podacima tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, a nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 12.000,00 kn pa je u tom smislu i naznačena moguća vrijednost predmeta spora. Slijedom navedenog sukladno odredbama čl. 186b st. 3. Zakona o parničnom postupku tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na kamatu koju je tužitelj dužan platiti Banci po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 7,89% godišnje, a obračunava se mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom koja je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima te da sud naloži tuženiku isplatiti iznos pretplaćenih kamata te iznos razlike povećanja mjesečnih anuiteta koji će tužitelj naknadno specificiranja nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju na raspolaganje stavljen iznos kredita u kunama dakle radi se o kreditu koji ne sadrži valutnu klauzulu te s tog aspekta na konkretni ugovorni odnos nije primjenjiva presuda VTS-a broj Pž-7129/13 donesena u kolektivnom sporu, a koji se odnosu isključivo na ugovore o stambenim kreditima zaključene s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tuženiku ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršenog javnobilježničkog akta. Obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnom slučaju nije riječ o Ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima nego je riječ o javnobilježničkom aktu, nema pravne osnove za isticanje bilo kakvog zahtjev koji bi proizlazio iz teze tužitelja da je u Ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno da je tuženik jednostrano i arbitrarno mijenjao stopu redovne kamate odnosno da je ugovorena bilo koja odredba koja nije odraz prave volje stranaka. U predmetnom Ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je navedena u čl. 4.1. i lako uočljiva te je jasno navedeno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva dok tužitelj u ovom postupku smatra da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti cijele odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, a što povlači za sobom utvrđenje ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope čime se njegov izračun razlike pretplaćene kamate u cijelosti ukazuje neosnovanim i pravno neutemeljenim. Tužitelj utvrđenjem ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope nema više niti početnih parametara temeljem kojeg bi pravno valjano mogao utvrditi kolika bi po njemu eventualno mogla biti pretplata kamata. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013., nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Osim toga, i sama činjenica da i Zakon obveznim odnosima u članku 26. stavak 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba članka 26. stavak 3. Zakona predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi članka 26. stavak 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Iz svih relevantnim zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovoreno varijabilne kamate u potrošačkim kreditima Direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da se je ugovaranja promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom Ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatne stopa nije odrediva. Ni jedna od promjenjivih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamata. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope te je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije niti na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe niti prilikom sklapanja Ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da se radi o potraživanju s osnova "preplaćene" kamate kako to navodi tužitelj. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o kreditu broj 9012997368, otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 13. rujna 2007., sudsku praksu, poslovanje s građanima informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke, Opće uvjete poslovanja s građanima, Plan otplate, proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting iz Osijeka i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 22. ožujka 2023., saslušao vještaka na ročištu od 16. rujna 2024. i tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 16. rujna 2024.

4. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da je dana 13.rujna 2007. godine tužitelj kao korisnik kredita, sa tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj 9012997368, na iznos u visini od 99.000,00 kn. Temeljem tako zaključenog Ugovora je ovdje tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju navedeni iznos i to prema podacima na listu 7 spisa, dana 18. rujna .2007. godine. Visina anuiteta je 1.53,62 kn mjesečno, a visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora iznosi 7,89% godišnje. Prema dokumentaciji na listovima spisa 35 - 36, kamatna stopa, pa nastavno i visina anuiteta su se mijenjali kroz razdoblje otplate kredita kako slijedi i to od 31. listopada 2007. kamatna stopa iznosila 7,89% godišnje, a visina anuiteta 1.537,62 kn, od 31. siječnja 2008. kamatna stopa iznosila 8,52% godišnje, a visina anuiteta 1.567,81 kn, od 31. siječnja 2009. kamatna stopa iznosila 8,42% godišnje, a visina anuiteta 1.563,63 kn, od 31. srpnja 2009. kamatna stopa iznosila 8,52% godišnje, a visina anuiteta 1.567,48 kn, od 31. siječnja 2010. kamatna stopa iznosila 8,62% godišnje, a visina anuiteta 1.571,00 kn, od 31. siječnja 2012. kamatna stopa iznosila 8,52% godišnje, a visina anuiteta 1.568,87 kn, od 31. srpnja 2012. kamatna stopa iznosila 8,62% godišnje, a visina anuiteta 1.570,63 kn. Dana 01. kolovoza 2013. godine je izvršena otplata kredita u visini od 23.050,01 kn, a prema prvom otplatnom planu je visina glavnice tada iznosila 19.098,05 kn. Tuženik je vještaku na traženje dostavio potrebnu dokumentaciju za izradu nalaza, i razlika više plaćenih iznosa uslijed promjene visine kamatne stope iznosi 3.229,75 kn ili 428,66 €. Kredit nije uredno otplaćivan, pa su manje plaćeni ili neplaćeni iznosi anuiteta prikazani sa predznakom -. Tako je 2007. godine manje plaćeno 1.323,62 kn/175 eura, u 2008. godini manje plaćeno 763,34kn/ 101,31 eura, u 2009. godini više plaćeno 1.498,49 kn/ 198,88 eura, u 2010. godini više plaćeno 1.020,57 kn/ 135,45 eura, u 2011. godini manje plaćeno 220,41 kn/ 29,25 eura, u 2012. manje plaćeno 1.180,44 kn/ 156,67 eura, u 2013. više plaćeno 4.198,50 kn/ 557,24 eura. Svi iznosi prikazani su u tablicama po mjesecima i godinama. Saslušana na ročištu od 16. rujna 2024. vještak navodi da je iz dokumentacije o plaćanju koje je dostavio tuženik vidljivo je da su obustave po kreditu vršene zadnji dan u mjesecu te kamate teku od prvog dana sljedećeg mjeseca. U nalazu su taksativno navedeni iznosi razlike koja je nastala zbog povećanja kamatne stope od stranice 9 do stranice 13 nalaza.

5. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka podneskom od 17. rujna 2024. na način pobliže opisan u izreci presude. Tuženik po punomoćniku nije imao prigovor na matematički izračun vještaka već su primjedbe tuženika pravne prirode. Tuženik se protivi korištenju rezultata provedenog financijskog vještačenje na okolnost utvrđenja razlike "pretplaćenih" kamata kao dokaza u ovom postupku iz razloga što se istima pogrešno i neutemeljeno implicira da bi među strankama bila ugovorena početna kamatna stopa kao fiksna što nije bila volja ugovornih stranaka niti takva volja proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu. Ostaje kod prigovora zastare na navedeno potraživanje tužitelja.

6. Očitujući se na navode tuženika iz podneska od 4. siječnja 2024. tužitelj smatra kako je tužbeni zahtjev osnovan, a što proizlazi iz pozitivnih propisa, a još više i postojeće sudske prakse. Nesporna je činjenica kako je tuženik ugovorio nepoštenu odredbu o promjeni kamatne stope, a zbog čega je takva ugovorna odredba ništetna, odnosno nevažeća. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope odlukom banke nepoštena je zato jer uzrokuje neravnotežu prava i obveza na štetu dužnika. Zastare potraživanja nema zbog toga što se radi o ništetnoj odredbi koja ne podliježe zastari. Restitucija na temelju ništetnosti ne podliježe zastari jer bi institut ništetnosti time bio potpuno obezvrijeđen, a što bi bilo suprotno općem interesu da se neosnovano stečena imovina mora vratiti oštećeniku. Općepoznata činjenica je kako su banke ugovarale nezakonit način promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, zbog čega svi dužnici koji su ugovorili takve kredite, i euro, i kunski, i CHF dužnici, imaju pravo tužbama zahtijevati vraćanje preplaćenih kamata i naplatu pripadajućih zateznih kamata, donijelo je 11. siječnja 2023. presudu po reviziji Rev-953/2020, kojom je konačno nedvojbeno razriješeno pitanje prava na obeštećenje po pitanju neodredivih ništetnih kamata iz kunskih i euro kredita. Konkretna revizija odnosi se na kunski kredit, ali se analogno sadržaju te presude primjenjuje i na euro kredite.

7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik po punomoćniku nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

8. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da misli da je predmetni ugovor o kredit s tuženikom sklopio 2007., na iznos od 99.000,00 kuna. Ugovor o kreditu u kunama je sklopio jer nije imao drugih opcija, te se nije moglo pregovarati, kredit je bio po principu "uzmi ili ostavi". Interesirao se i u drugim bankama no svi uvjeti su bili približno jednaki. S obzirom da je u to vrijeme tužiteljeva supruga i on podigli više kredita za izgradnju kuće, nije imao drugih mogućnosti, odnosno nisu mu nudili kredite u drugim valutama, tj. euru ili CHF-u. Rata mu se zbog promjene kamatne stope znatno povećala, a kredit je u cijelosti otplatio 2013. Kredit su otplaćivali supruga i tužitelj, ali pomagala im je i tužiteljeva majka. Nije mogao pregovarati o kamatnoj stopi, niti su mu u banci rekli kako se mijenja kamatna stopa i koji je način promjene kamatne stope i o kojim parametrima ona ovisi. Pročitao je predmetni Ugovor o kreditu, no odredbe mu nisu bile u potpunosti jasne, zbog čega je i zvao banku u par navrata, no nije dobio nikakvo posebno obrazloženje jer je to njima sve bio rutinski posao. Također su išli i osobno u banku pitati zašto se povećala kamatna stopa, no oni su odgovorili da je to tako i njihova obrazloženja ili nisu bila dovoljno jasna ili ih oni nisu dobro shvatili. Misli da je dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope od banke, no međutim tu nije mogao ništa učiniti nego samo prihvatiti te promjene. Na upit punomoćnika tuženika je li razumio što znači promjenjiva kamatna stopa, isti iskazuje da u to vrijeme nije u potpunosti razumio s obzirom da je imao 25 godina, no djelatnici banke se nisu niti potrudili da shvati. Na daljnji upit je li prije ovoga kredita imao sklopljen ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, isti iskazuje da misli da nije i da je to bio prvi kredit s promjenjivom kamatnom stopom. Na daljnji upit je li kod javnog bilježnika zatražio objašnjenje o kreditu, isti iskazuje da nije jer je kod bilježnika predmetni ugovor o kreditu samo ovjeren. Na daljnji upit je li upoznat s odredbama ugovora u kojem je navedeno da je upoznat s Općim odredbama ugovora o kreditu, isti iskazuje da nije.

9. Sud je cijelosti povjerovao u iskaz tužitelja budući da je isti dan uvjerljivo, logično i okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

10. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti budući je u odnosu na početak tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojom su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke utvrđena pod točkom I/ presude to nije došlo do zastare tražbine tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa na ime razlike u kamatama pobliže opisano pod II/ izreke presude.

11. Tužitelj se neosnovano poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 budući se ista odnosi na kredite u kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a tužitelj je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu u kunama jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti utvrđena u odnosu na kunske ugovore o kreditu međutim osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi iz spomenutih odredbi Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o obveznim odnosima kao i iz Odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023. kojom odlukom je razriješeno pitanje prava na obeštećenje po pitanju neodredivih ništetnih kamata iz kunskih kredita.

12. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Člankom 102. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Člankom 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

15. Člankom 247. istog zakona propisano je da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

16. Člankom 322. istog zakona propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

17. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

18. Nesporno je da je kamatna stopa prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila ugovorena u visini od 7,89% godišnje i da je promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima te da banka visinu kamatne stope može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine i na dan 1. srpnja a primjenjuje se na razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine s tim da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, građana za nenamjenske kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene te da se kamatna obračunava mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Iako je predmentna ugovorna obaveza u kamati uočljiva ista nije lako razumljiva prosječnom potrošaču ovdje tužitelju odnosno sadržaj iste nije dovoljno određen, jasan i precizan zbog čega je dopušteno ocjenjivati jel je ona nedopuštena ili nije.

19. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07 i suprotno odredbi čl. 4. i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima budući je neizvjestan i iznos glavnice kredita koju potrošač ima obavezu vratiti banci, a time i cijena jer kamate neizostavno predstavljaju cijenu, a neovisno o tome da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju/13 nije postojala zakonska obaveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, iako je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju/13 postojala zakonska obaveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi iz članaka 4. Ugovora o kreditu broj 9012997364 sklopljenog dana 3. rujna 2007., između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, a kamata se obračunava mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima sve pobliže opisano pod I/izreke presude stoga odluka kao pod I/izreke presude.

21. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.), u svezi s čl. 323. st. 1. istog zakona, pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 428,66 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku kamata u odnosu na prvotno ugovoru kamatu od 7,89% godišnje i kamata koja se mijenjala tijekom otplate kredita sukladno jednostranoj odluci banke unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita u rujnu 2013., a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a odnosi se na razliku više plaćenih iznosa uslijed promjene visine kamatne stope, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

22. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO).

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 18. rujna 2024.,u iznosu od 100,00 eura, zastupanje na ročištima od 11. studenog 2019., 23. studenog 2020., 18. lipnja 2024., 16. rujna 2024., i 17. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 eura za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 175,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.140,45 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

25. Tužitelju nije priznat putni trošak u ukupnom iznosu od 266,40 eura budući isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice niti je dostavio dokaze da je navedene troškove imao, kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer tužitelj sudsku pristojbu na tužbu nije niti platio niti je naveo koji bi iznos sudske pristojbe na tužbu i presudu tražio stoga odluka kao pod IV/ izreke presude.

U Osijeku, 29. siječnja 2025.

S U D A C:

Lidija Šmit

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika