Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž-861/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Josipu Grošeta i Sofii Petković odvjetnicima u odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4244/2021-27 od 14. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4244/2021-27 od 14. lipnja 2024.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu od 378,86 EUR, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-4244/2021-27 od 14. lipnja 2024. suđeno je:
„I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici HF iznos od 1.850,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim i to:
na iznos od 5.46 EUR
od
16.10.2008 do plaćanja;
na iznos od 7.43 EUR
sod
16.12.2008 do plaćanja;
na iznos od 8.85 EUR
od
16.01.2009 do plaćanja;
na iznos od 9.49 EUR
od
16.02.2009 do plaćanja;
na iznos od 7.73 EUR
od
17.03.2009 do plaćanja;
na iznos od 8.06 EUR
od
15.04.2009 do plaćanja;
na iznos od 5.36 EUR
od
18.05.2009 do plaćanja;
na iznos od 3.37 EUR
od
16.06.2009 do plaćanja;
na iznos od 3.90 EUR
od
17.08.2009 do plaćanja;
na iznos od 4.95 EUR
od
15.09.2009 do plaćanja;
na iznos od 4.86 EUR
od
16.10.2009 do plaćanja;
na iznos od 3.80 EUR
od
16.11.2009 do plaćanja;
na iznos od 5.79 EUR
od
15.12.2009 do plaćanja;
na iznos od 7.39 EUR
od
18.01.2010 do plaćanja;
na iznos od 9.65 EUR
od
16.02.2010 do plaćanja;
na iznos od 9.13 EUR
od
16.03.2010 do plaćanja; na iznos od 12.21EUR od
16.04.2010 do plaćanja; na iznos od 11.63 EUR od
14.05.2010 do plaćanja; na iznos od 12.76 EUR od
16.06.2010 do plaćanja; na iznos od 22.62 EUR od
16.07.2010 do plaćanja; na iznos od 20.58 EUR od
16.08.2010 do plaćanja; na iznos od 26.78 EUR od
15.09.2010 do plaćanja; na iznos od 24.64 EUR od
15.10.2010 do plaćanja na iznos od 21.20 EUR od
15.11.2010 do plaćanja; na iznos od 28.46 EUR od
16.12.2010 do plaćanja; na iznos od 37.70 EUR od
11 15.01.2011 do plaćanja; na iznos od 31.16 EUR od
15.02.2011 do plaćanja; na iznos od 33.45 EUR od
16.03.2011 do plaćanja; na iznos od 30.53 EUR od
15.04.2011 do plaćanja; na iznos od 31.06 EUR od
16.05.2011 do plaćanja; na iznos od 43.45 EUR od
16.06.2011 do plaćanja; na iznos od 44.65 EUR od
16.07.2011 do plaćanja; na iznos od 55.00 EUR od
13.08.2011 do plaćanja; na iznos od 49.69 EUR od
15.09.2011 do plaćanja; na iznos od 43.86 EUR od
14.10.2011 do plaćanja; na iznos od 43.24 EUR od
16.11.2011 do plaćanja; na iznos od 42.79 EUR od
16.12.2011 do plaćanja; na iznos od 45.57 EUR od
16.01.2012 do plaćanja; na iznos od 47.99 EUR od
15.02.2012 do plaćanja; na iznos od 48.31 EUR od
15.03.2012 do plaćanja; na iznos od 46.64 EUR od
16.04.2012 do plaćanja; na iznos od 47.77 EUR od
15.05.2012 do plaćanja; na iznos od 48.54 EUR od
15.06.2012 do plaćanja; na iznos od 47.24 EUR od
16.07.2012 do plaćanja; na iznos od 47.58 EUR od
14.08.2012 do plaćanja; na iznos od 46.61 EUR od
14.09.2012 do plaćanja; na iznos od 44.50 EUR od
15.10.2012 do plaćanja; na iznos od 46.75 EUR od
15.11.2012 do plaćanja; na iznos od 560.55 EUR od
29.11.2012. do plaćanja; i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici HF troškove parničnog postupka u iznosu od 1.864,99 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnakamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.".
2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbene zahtjeve u cijelosti kao neosnovane, podredno da istu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećan za PDV u iznosu 62,50 EUR, sudsku pristojbu u iznosu 66,36 EUR, što ukupno iznosi 378,86 EUR.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 1.850,73 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate, po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, te sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.
7. Sud prvog stupnja je na osnovi svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.
8. Nesporno je između parničnih stranaka da je 11. listopada 2006. između pravne prednice tužiteljice i tuženika zaključen Ugovor o kreditu koji je solemniziran pod brojem OU-1389/2006 13. listopada 2006. kod javnog bilježnika Ivana Čubelića u Sisku, a koji ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj švicarskog franka (u daljnjem tekstu: CHF).
9. Pravilno je sud prvog stupnja po pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, u pobijanoj presudi odlučivao kao o prethodnom pitanju u smislu odredbi članka 12. ZPP-a i pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a, temeljem postupka povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu donijete presude poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj Rev-2221/18 od 13. rujna 2019. u kojem postupku je sudjelovao tuženik kao banka.
9.1. Naime, odredbom člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba njih pozvati.
9.2. Navedenim presudama utvrđeno je da između ostalih banaka i ovdje tuženik, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirano o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke, te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati, koja se tijekom postojanja obveze mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene, te su nepoštene odredbe u kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
10. U vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP/03), koji propisuje u članku 81. stavak 1. ZZP/03 da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te u stavku 4. propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
10.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako čitljive.
11. Sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredbi nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je pravna prednica tužiteljice mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz tih odredbi, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i stoga su ništave sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.
12. Navedene presude donijete u kolektivnom sporu temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. ZZP/03, članci 99. i 102. ZZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.
12.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano je Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12) i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
12.2. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
13. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik na pripremnom ročištu održanom dana 8. studenog 2024. (list 60 spisa) odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka GF, ŠF i javnog bilježnika koje je predložio u odgovoru na tužbu, te da je sud na prijedlog tuženika sud izveo dokaz saslušanjem svjedoka VF na ročištu 14. travnja 2023. iz čijeg iskaza proizlazi da se o spornim odredbama nije pregovaralo. Dakle, tuženik na kojem je teret dokaza prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 nije dokazao da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo.
14. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.
14.1. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
15. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, tuženik je prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi odredbe članka 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 1115. ZOO-a po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a. Naime, iznos stečen temeljem ništetnih ugovornih odredbi predstavlja imovinu koja je stečena bez pravne osnove, a tuženik je, suprotno žalbenim navodima, nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju ugovornih odredbi koje su po njemu unaprijed sastavljene, dok odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakvu dvojbu u pogledu početka tijeka zateznih kamata. Time što je valutna klauzula dozvoljena prema odredbi članka 22. ZOO-a, ne znači da ista ne može biti utvrđena ništetnom kao što je to u konkretnom slučaju.
16. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s time da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To je međutim izostalo u konkretnom slučaju.
17. Visinu utuženog potraživanja po osnovi preplate zbog rasta tečaja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na osnovi provedenog financijskog vještačenja iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. izraženo je stajalište da se u slučaju ništetnosti dijela ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa jednostranom odlukom banke, primjenjuje kamatna stopa u numerički određenoj visini u vrijeme ugovaranja sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.
18. U odnosu na navode tuženika da je ugovor ispunjen, odnosno da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, te da je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, pa da stoga tužiteljici ne pripada pravo na isticanje ništetnosti, niti tražiti bilo kakvo plaćanje, valja navesti da je spornim odredbama ugovora o kreditu povrijeđen ne samo interes jedne ugovorne strane i to potrošača ,već je i njime povrijeđen i javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju sa tuženikom i drugim bankama), pa se ne radi o zabrani manjeg značaja i nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zato što je ugovor ispunjen (tako i VSRH u Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.), a kako nije provedena konverzija ne primjenjuje se ZIDZPK.
19. U točci 11. obrazloženja pobijane presude sud prvog stupnja se pravilno izjasnio o tuženikovom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije i naveo razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, dok tuženik neosnovano u žalbi i dalje osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice.
20. U odnosu tvrdnje žalitelja u pogledu statusa potrošača valja navesti da prema odredbi članka 3. ZZP/03 potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da iz iskaza saslušanog svjedoka i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu proizlazi da je riječ o potrošaču, a da tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je prednica tužiteljice sporni ugovor sklopila u okviru svoje djelatnosti.
21. Neosnovano žalitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare tražbine, pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 245. stavak 1. ZOO-a utvrdio da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12, da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zastara počela teći iznova, te je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 20. svibnja 2021.unutar petogodišnjeg roka zastare iz članka 225. ZOO-a.
22. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a), tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj 138/23 – dalje: Tarifa). Tuženiku valja navesti da prema Tbr. 52.3. Tarife kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne stranke primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok su neosnovane tvrdnje žalitelja o povredi odredbe članka 90. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 – dalje Ustav).
22.1.Pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio trošak vještačenja u iznosu 331,81 EUR, dok osnovanost tvrdnji tuženika o tome da bi trošak vještačenja iznosio 200,00 EUR pod pretpostavkom da je vještak radio izračun samo u odnosu na dio zahtjeva s osnove valutne klauzule ne proizlazi iz spisa predmeta , te obzirom je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva pogrešno smatra da trošak provedenog vještačenja nije bio opravdan i nužan za provođenje postupka.
23. Slijedom iznijetoga neosnovane su žalbene tvrdnje o ostvarenju povrede prava iz članka 29. stavak 1. Ustava i neosnovanim se cijeni pozivanje žalitelja na povredu prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10). Pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz spisa predmeta razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje, pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na tužiteljicu, niti postoje okolnosti koje ukazuju na arbitrarnost u postupanju.
24. Zbog svega navedenoga valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u stavku I izrijeke ove presude.
25. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 378,86 EUR i odlučiti kao u stavku II izrijeke ove presude.
U Karlovcu 29. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Vesna Britvec
