Republika Hrvatska

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Pr-148/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Maji Šutalo, odvjetnici iz Zagreba, Miramarska 24, protiv tuženika Pixel B2B d.o.o., OIB: 84962277329, [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Panić Šušteršić, odvjetnici iz Zagreba, Slavonska avenija 1c (Matrix office park), radi utvrđenja i po protutužbi tuženika Pixel B2B d.o.o., OIB: 84962277329, [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Panić Šušteršić, odvjetnici iz Zagreba, Slavonska avenija 1c (Matrix office park) protiv tužiteljice ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Maji Šutalo, odvjetnici iz Zagreba, Miramarska 24, radi sudskog raskida ugovora o radu, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice – protutužene osobno, pun. tužiteljice – protutužene, ovlaštene osobe tuženika - protutužiteljice DS i pun. tuženika - protutužitelja, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 29. siječnja 2025. godine,

presudio je

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Utvrđuje se da je tužiteljica ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kod tuženika PIXEL B2B d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 84962277329 zaposlena na radno mjesto telemarketing operatera na neodređeno vrijeme.

2. Utvrđuje se da je nezakonit otkaz na temelju kojeg je tuženik PIXEL B2B d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 84962277329 dana 15.12.2022.godine (slovima: petnaesti prosinca dvije tisuće dvadeset druge godine) odjavio tužiteljicu ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s mirovinskog osiguranja.

3. Nalaže se tuženiku PIXEL B2B d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 84962277329 da tužiteljici ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 (slovima: petnaest) dana isplati bruto iznos plaća od 16.307,01 eura (slovima: šesnaest tisuća tristo sedam eura jedan cent) uvećano za iznos zatezne kamate koja teče počevši 16. (slovima: šesnaestog) dana za iznos plaće koji se odnosi na prethodni mjesec do isplate, koja se za iznos plaće za 12. mjesec 2022. godine (slovima: prosinac dvije tisuće dvadeset druge godine) određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja se za iznose plaće za mjesece koji počinju od 1.1.2023. (slovima: prvi siječnja dvije tisuće dvadeset treće) godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, a koja teče od datuma dospijeća kako slijedi:

- iznos od 347,01 eura (slovima: tristo četrdeset sedam eura nula jedan cent) uvećan za kamatu koja teče od 16.01.2023. godine (slovima: šesnaesti siječnja dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje,

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.02.2023. godine (slovima: šesnaesti veljače dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.03.2023. godine (slovima: šesnaesti ožujka dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.04.2023. godine (slovima: šesnaesti travnja dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.05.2023. godine (slovima: šesnaesti svibnja dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.06.2023. godine (slovima: šesnaesti lipnja dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.07.2023. godine (slovima: šesnaesti srpnja dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje,

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.08.2023. godine (slovima: šesnaesti kolovoza dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.09.2023. godine (slovima: šesnaesti rujna dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.10.2023. godine (slovima: šesnaesti listopada dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.11.2023. godine (slovima: šesnaesti studenog dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.12.2023. godine (slovima: šesnaesti prosinca dvije tisuće dvadeset treće godine) nadalje.

- iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) uvećan za kamatu koja teče od 16.1.2024. godine (slovima: šesnaesti siječnja dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.2.2024. godine (slovima: šesnaesti veljače dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.3.2024. godine (slovima: šesnaesti ožujka dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.4.2024. godine (slovima: šesnaesti travnja dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.5.2024. godine (slovima: šesnaesti svibnja dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.6.2024. godine (slovima: šesnaesti lipnja dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.7.2024. godine (slovima: šesnaesti srpnja dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.8.2024. godine (slovima: šesnaesti kolovoza dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.9.2024. godine (slovima: šesnaesti rujna dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

- iznos od 840,00 eura (slovima: osamsto četrdeset) uvećan za kamatu koja teče od 16.10.2024. godine (slovima: šesnaesti listopada dvije tisuće dvadeset četvrte godine) nadalje.

4. Nalaže se tuženiku PIXEL B2B d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 84962277329 tužiteljici ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi trošak ovog parničnog postupka u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.",

kao neosnovan.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Sudski se raskida Ugovor o radu sklopljen 31. listopada 2022. između tužiteljice- protutužene ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i tuženog- protutužitelja Pixel B2B d.o.o., OIB: 84962277329, Zagreb, Rendićeva 15, s danom 15. prosinac 2022.

2. Nalaže se tužiteljici-protutuženoj ŠS, da tuženom-protutužitelju Pixel

B2B d.o.o. nakadi prouzročeni parnični trošak.",

kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŠS u tužbi od 25.01.2023. navodi da je kod tuženika, na radnom mjestu telemarketing operatera, bila zaposlena počevši s danom 14. svibnja 2021. godine, a zaključno s danom 15. prosinca 2022. godine, dakle u periodu od 19 mjeseci. Tužiteljica je kod tuženika u navedenom periodu bila zaposlena na temelju 19 uzastopnih ugovora o radu, i to po jedan ugovor o radu na određeno, sklapan na početku svakog mjeseca za taj mjesec. U svakom od tih 19 ugovora o radu je navedeno da se sklapaju na jednomjesečno razdoblje, i to svaki mjesec zbog „povećanog obima posla“ kako je to na generičan i općenit način navedeno u čl. 4.1. svakog od tih 19 ugovora o radu. Tužiteljica napominje da je posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme od mjesec dana s tuženikom sklopila 31.10. 2022. godine za rad u periodu od 1. studenog 2022. godine do 30. studenog 2022. godine. Tužiteljica je dana 1. prosinca 2022. godine tuženika obavijestila o privremenoj nesposobnosti za rad te je naknadno dostavila izvješće iz kojeg je vidljivo da je tužiteljica bila privremeno nesposobna za rad u periodu od 1. prosinca 2022. godine zaključno s 19. prosincem 2022. godine. Premda je tužiteljici s danom 30. studenim 2022. godine „istekao“ posljednji ugovor o radu sklopljen na jednomjesečno razdoblje, tuženik tužiteljicu nije odjavio s mirovinskog osiguranja dana 30. studenog 2022. godine. Naime, stranke nisu potpisale novi ugovor o radu na još jedno jednomjesečno razdoblje zato što se tužiteljica nije mogla pojaviti na poslu zbog privremene nesposobnosti za rad. Međutim, među strankama je bilo nesporno da je tužiteljica stalni zaposlenik tuženika, da se podrazumijeva da će se tužiteljica vratiti na rad kod tuženika i nakon bolovanja, da protek posljednjeg ugovora o radu na određeno jednomjesečno razdoblje nije relevantan u smislu da bi tužiteljici dana 30. studenog 2022. godine, zbog isteka tog ugovora, prestao radni odnos. Štoviše, tužiteljica i zakonska zastupnica tuženika su imale email korespondenciju u kojoj zakonska zastupanica tuženika, između ostalog, na dan 1. prosinca 2022. godine, od tužiteljice zahtijeva da joj pošalje pozitivni test na coronu jer je to „standardna procedura za sve zaposlene“. Zakonska zastupnica tuženika se dana 5. prosinca 2022. godine javila tužiteljici navodeći da joj treba poslati doznake i javiti do kad je u izolaciji. Zakonska zastupnica tuženika zasigurno ne bi na ovakav način razgovarala s tužiteljicom u periodu od 1. prosinca 2022. godine nadalje da je ugovor o radu prestao istekom posljednjeg (devetnaestog uzastopnog po redu) ugovora o radu na dan 30. studenog 2022. godine ili da su stranke podrazumijevale da je radni odnos prestao. Osim toga, zakonska zastupnica tuženika je tužiteljici upućivala telefonske pozive s upitima kad će se vratiti na posao te ju je u jednom od tih razgovora u prosincu 2022. godine upozorila da će je „odjaviti“ ako se ne pojavi na poslu, a što se i dogodilo dana 15. prosinca 2022. godine. Navedeno je tužiteljica uočila uvidom u el. zapis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te od tuženika nije obaviještena ni o kakvoj odluci o otkazu ugovora o radu na temelju koje je ta odjava bila izvršena. Tužiteljica je dana 29. prosinca 2022. godine tuženiku uputila zahtjev za zaštitu prava radnika u kojem poslodavca upozorava na nezakonitosti u postupanju te poziva da joj se priznaju sva prava iz radnog odnosa. Međutim, tuženik nije preuzeo tu pošiljku te je ista vraćena na adresu tužiteljice. Tužiteljica je tuženiku, prije podnošenja ove tužbe, preko svoje punomoćnice putem emaila uputila zahtjev za zaštitu prava radnika koji joj je vraćen kad ga je pokušala uputiti poštanskim putem, a sve u dobroj vjeri i pokušaju mirnog rješenja spora. Međutim, od tuženika je dobila očitovanje u kojem se, očigledno s ciljem izbjegavanja odgovornosti, ignoriraju i okolnosti i činjenice konkretnog slučaja, kao i odredbe Zakona o radu koje reguliraju rad na određeno vrijeme, zbog čega je izvjesno da tužiteljica zaštitu svojih prava može ostvariti samo sudskim putem. Odredbom članka 12. Zakona o radu (NN 93/14; 127/17; 98/19; dalje u tekstu: „Zakon o radu“) propisano je kako slijedi: Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona mora navesti. Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.“ U konkretnom slučaju radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, iz citiranih odredbi Zakona o radu, a imajući u vidu okolnosti slučaja, jasno proizlazi kako slijedi: - Tužiteljica je redovni zaposlenik kod tuženika te priroda njezinog rada kod tuženika, u suštini, nije bila ograničena konkretnim datumom koji bi predstavljao kraj radnog odnosa; - razlog za sklapanje uzastopnih ugovora o radu na jednomjesečno razdoblje nije bio naveden, odnosno bio je naveden na paušalnoj i općenitoj razini („povećani obim posla“); - tužiteljica je nastavila raditi kod tuženika i nakon isteka posljednjeg ugovora o radu sklopljenog na jednomjesečno razdoblje, odnosno tužiteljica nije bila odjavljena kao osiguranik po osnovi zaposlenja kod tuženika s danom isteka ugovora o radu, već je odjavljena 15 dana kasnije, nakon što je tuženik neupješno pokušao izvršiti pritisak na tužiteljicu da prekine bolovanje i da se vrati na posao. Iz ovoga jasno proizlazi da se, u smislu citiranog čl. 12., st. 7. Zakona o radu, treba smatrati da je ugovor o radu između tužiteljice i tuženika sklopljen na neodređeno vrijeme. Odredbom članka 120. Zakona o radu propisano je kako slijedi: „(1) Otkaz mora biti u pisanom obliku. (2) Poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. (3) Otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.“ U konkretnom slučaju, tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici nije otkazao ugovor o radu, a još manje isti otkaz obrazložio ili dostavio otkaz osobi kojoj se otkazuje. Stoga je isti otkaz nezakonit. U svim uzastopnim ugovorima o radu, ugovorena osnovna plaća tuženice iznosi 5.229,06 kuna bruto. Stoga, između ostalih prava temeljem zaposlenja koja tužiteljici pripadaju po osnovi Zakona o radu, tužiteljica za vrijeme do vraćanja na rad ima pravo i na naknadu plaće, i to najmanje u iznosu od 5.229,06 kuna bruto mjesečno, a koji iznos dospijeva najkasnije 15. dana sljedećeg mjeseca za prethodni mjesec. Predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je tužiteljica ŠS zaposlena kod tuženika Pixel B2B d.o.o. na radno mjesto telemarketing operatera na neodređeno vrijeme; kojom će se utvrditi da je nezakonit otkaz na temelju kojeg je tuženik odjavio tužiteljicu s mirovinskog osiguranja; kojom će naložiti tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto telemarketing operatera, te da joj prizna sva prava koja joj pripadaju po osnovi radnog odnosa; kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici isplati razliku plaće u iznosu od 5.229,06 kuna/696,02 € bruto, sve uvećano za zatezne kamate koje teku od svakog 16-tog u mjesecu za iznos plaće koji se odnosi na prethodni mjesec do isplate, odnosno za mjesec prosinac 2022. iznos 347,01 €/2.614,53 kune sa pripadajućim kamatama i za mjesec siječanj 2023. iznos od 694,02 €/5.229,06 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, te obvezati tuženika da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka.

2. Podneskom od 18.09.2024. tužiteljica je postavila konačan tužbeni zahtjev na način da je isti neizmijenjen osim u dijelu pod. točkom III koji se odnosi na zahtjev za isplatom razlike naknade plaće za razdoblje od 15.12.2022. pa nadalje u smislu da tužiteljica potražuje i daljnji iznos naknade plaće i nakon siječnja 2023. odnosno za sve mjesece nakon siječnja 2023. zaključno sa rujnom 2024..

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice, osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a sve iz razloga kako slijedi u nastavku. Tužiteljica navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu telemarketing operater počevši od 14. svibnja 2021. godine, zaključno s danom 15. prosinac 2022. godine. Predmetno na osnovu jednomjesečnih ugovora o radu na određeno vrijeme – ugovora o radu koji su sklapani početkom svakog mjeseca za taj mjesec obzirom na povećani obim posla kod tuženika. U odnosu na navedeno u cijelosti se osporava navod tužiteljice da je u svakom od tih sklopljenih ugovor o radu na određeno vrijeme na „općenit i generičan način“ navedeno da se isti sklapaju zbog povećanog obima posla. Odredbom članka 12. stavak 1. i 2. Zakona o radu je propisano: „(1) Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. (2) Poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona mora navesti.“ Povećan obim posla kod tuženika sastoji se zapravo u naravi poslovne djelatnosti koju obavlja. Naime, tuženik je trgovačko društvo, točnije specijalizirana digitalna agencija koja obavlja kompletnu marketinšku djelatnost registriranim trgovačkim društvima. Radi se u osnovi o digitalnoj platformi koja pruža marketinšku djelatnost drugim trgovačkim društvima. Obim posla u konačnici ovisi o broju trgovačkih društava koji žele da mu tuženik pruža marketinšku djelatnost. Obzirom na navedeno razvidno je kako poslovanje tuženika ovisi o drugima – odnosno ovisi o broju trgovačkih društava koja povjere tuženiku obavljanje marketinške djelatnost. Odnosno, obujam posla koji će tuženik imati, ovisi o ukupnom broju registriranih društva koje potražuju njegove usluge Slijedom navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja da je u sklopljenim ugovorima na „općenit i generičan način“ navedeno da se sklapa na određeno vrijeme kada tuženik nije znao na mjesečno bazi koliko će imati registriranih korisnika njegovih usluga kojima će biti potrebno pružati usluge. Predmetno tim više obzirom je prvi ugovor o radu na određeno sklopljen s tužiteljicom u vrijeme pandemije korona virusa, kada je poslovanje svih, a ne samo tuženika, bilo neizvjesno. Nadalje, u cijelosti se osporava navod da je tužiteljica stalni zaposlenik tuženika. Tužiteljica je bila zaposlena kod tuženika na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme od mjesec dana. Posljednji tako sklopljeni ugovor bio je za mjesec studeni 2022. godine. Zakonom o radu izrijekom je propisano da se ima smatrati da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a ne određeno vrijeme samo: „Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, ...“. Odnosno, sudska praksa zauzela je stav kako se radnik ne može pozvati na odredbu članka 12. stavak 7. Zakona o radu (ranije članak 10. st. 5. Zakona o radu, NN br. 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 123/03., 30/04., 137/04. - službeni pročišćeni tekst, 68/05., 94/09., 149/09.), u smislu da se ima smatrati da je nastavljen radni odnos kao radni odnos na neodređeno vrijeme, s pozivom da se radnik u vrijeme isteka roka na koji je sklopljen ugovor o radu nalazio na bolovanju. Točnije, potrebno je da je radnik bio na radnom mjestu, obavljao faktično posao i bio dostupan poslodavcu. U prilog navedenom, presuda Županijskog suda u Varaždinu: „U žalbi tužiteljica inzistira na činjenici da je u vrijeme isteka radnog odnosa bila na bolovanju, na kojem se nalazila već dulje vrijeme, a tuženik joj nije poslao obavijest da se ugovor o radu neće produljiti, nego ju je samo odjavio kod nadležnih Zavoda, u kojoj činjeničnoj situaciji tužiteljica inzistira na ostvarenju pretpostavke da je njezin radni odnos nastavljen, kao radni odnos na neodređeno vrijeme, kakav je zahtjev tužbom i postavila (uz zahtjev za njeno faktično vraćanje na rad). Po ocjeni ovog suda, u nespornim činjeničnim okolnostima, tuženik je bio ovlašten tužiteljicu odjaviti iz nadležnih Zavoda i obavijestiti je o prestanku njenog radnog odnosa temeljem ZR-a, čl. 103. st. 1. toč. 2. pri čemu nije ispunjena pretpostavka za nastavak radnog odnosa, kao stalnog radnog odnosa, temeljem čl. 10. st. 5. ZR, jer se tužiteljica u vrijeme isteka roka trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme te u vrijeme tuženikovog odjavljivanja tužiteljice s nadležnih Zavoda nije nalazila, faktički, na svom radnom mjestu, što bi bila činjenična pretpostavka za nastavak njenog radnog odnosa kod tuženika, kao radnog odnosa na neodređeno vrijeme.“ Drugim riječima, nadležni sud postupajući u predmetnoj stvari zaključio je da je za primjenu tada članka 10. st. 5. Zakona o radu nužno da se radnik nalazio na radnom mjestu – faktično obavljajući rad – u trenutku kada mu je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme da bi se moglo smatrati da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Tvrdnja da je tužiteljica stalni zaposlenik tuženik se tim više ne može uzeti za istinitim obzirom je odredbom članka 112. stavak 1. Zakona o radu propisano: „Ugovor o radu prestaje: 1. smrću radnika, 2. smrću poslodavca fizičke osobe, 3. smrću poslodavca obrtnika, ako u skladu s posebnim propisom nije došlo do prijenosa obrta, 4. prestankom obrta po sili zakona u skladu s posebnim propisom, 5. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, 6. kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, 7. sporazumom radnika i poslodavca, 8. danom dostave obavijesti poslodavcu o pravomoćnosti rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, 9. otkazom i 10. odlukom nadležnog suda.“ Iz citiranog članka razvidno je kako je jedan od načina prestanka ugovora o radu upravo i istek vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme. Da je tužiteljica imala namjeru nastaviti radni odnos kod tuženika, a nesporno je znala da radi po osnovi ugovora o radu na određeno vrijeme, ista bi zasigurno dostavila kakav dokaz o nesposobnosti za rad, odnosno ne bi dopustila da ju zakonska zastupnica tuženika višekratno opominje o tome. Tužiteljica je nesporno znala da je sklapala ugovore o radu na određeno vrijeme obzirom je iste potpisivala svakog mjeseca, a tim više obzirom je u potpisanim ugovorima izrijekom navedeno i to u odredbi članka 22. točke 1. kako radni odnos zasnovan ovim Ugovorom o radu prestaje: istekom roka na koji je zasnovan; kad zaposleni navrši šezdeset i pet (65) godina mirovinskog staža, ….“ Obzirom je tužiteljica bila upozorena nekoliko puta da dostavi dokaz o privremenoj nesposobnosti za rad, a ista nije postupila na navedeni način, razvidno je kako je tim izrazila vlastiti stav o (ne)važnosti radnog odnosa koji je imala kod tuženika. Odnosno, kako je to i ranije navedeno ako je volja tuženik za nastavkom radnog odnosa tužiteljice i postojala tokom prosinca 2022. godine, ista je nesporno nestala obzirom na način na koji se tužiteljica ponašala u spornom, ali i periodima prije prosinca 2022. godine. Naime, tuženik je tužiteljicu nekoliko puta opominjao na propuste u radu no ista je odbijala postupit po uputama tuženika i obavljati rad u skladu s propisanom procedurom tuženika. Zbog nekoliko prigovora klijenata tuženika na rad same tužiteljice, tuženik je bio primoran stornirati nekoliko računa, kao i ispričati se klijentima zbog neugodnih situacija koje su imali s tužiteljicom. Zbog navedenog, tokom studenog 2022. godine je provedena provjera kvalitete rada tužiteljice, pri čemu je u radu tužiteljice utvrđeno niz nepravilnosti koje su na kraju dovele do odluke da se s tužiteljicom više ne potpisuje novi ugovor o radu. Zbog propusta u komuniciranju, zakonska zastupnica tuženika nije bila na vrijeme obaviještena o odluci da se s tužiteljicom više ne sklapa novi ugovor o radu na određeno vrijeme, zbog čega je ista bila u e-mail korespondenciji s tužiteljicom. Naime, gđa ŠSB je bila jedina obaviještena o odluci vlasnika tuženika da se s tužiteljicom zbog propusta u radu ne sklapa novi ugovor, a obzirom tužiteljica nakon 1. prosinca 2022.godine više nije dolazila na posao, gđa ŠSB je smatrala da je time stvar riješena. Odnosno, gđa ŠSB nije imala saznanja da se zakonska zastupnica tuženika gđa DS dopisuje s tužiteljicom. Razvidno je kako se radi o propustu u komuniciranju između vlasnika tuženika i same zakonske zastupnice tuženika, zbog čega tuženik ne može snositi odgovornost i biti sada primoran vratiti tužiteljicu na rad. Dodatno, ističe se kako je ugovor o radu prvenstveno ugovor – dakle pravni posao sklopljen suglasnošću volja obiju stranaka u svezi bitnih elemenata te isti ne može egzistirati kada prestane postojati suglasnost volja stranaka oko elemenata koji čine ugovorni odnos. U prilogu navedenom i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Kako za valjano sklapanje ugovora o radu mora postojati suglasna volja svih ugovornih strana (radnika i poslodavca), a ne samo jedne (u konkretnom slučaju samo radnika), to su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom navedenih odredbi materijalnog prava odbili zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto glavna sestra. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tuženik na bilo koji način nije očitovao volju da bi s tužiteljicom sklopio ugovor o radu za poslove radnog mjesta glavne sestre ... niti preko predstojnika Klinike prof. dr. sc. K. K., čime su irelevantni revizijski na vodi tužiteljice iznijeti po osnovu ovlaštenja ove osobe za sklapanje ugovora o radu u ime tuženika.“ Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovljenom Sudu nakon provođenja glavne rasprave odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška ovog postupka tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na predmetni iznos teče od dana presuđenja pa sve do isplate.

4. Tuženik je podnio i protutužbu na ročištu održanom 05.10.2023. (str. 128-130 spisa) kojom traži, u slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, da se sudski raskine ugovor o radu sklopljen 31.10.2022., s danom 15.12.2022., te da se naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

5. U odgovoru na protutužbu tužiteljica se protivila protutužbi u cijelosti kao neosnovanoj.

6. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u elektronički zapis – potvrdu HZMO od 22.12.2022. o mirovinskom stažu tužiteljice (str. 8-12 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 31.05.2022. (str. 13-21 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 30.06.2022. (str. 22-30 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 31.07.2022. (str. 31-39 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 31.08.2022 (str. 40-48 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 30.09.2022. (str. 49-57 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 31.10.2022. (str. 58-66 spisa), u Izvješće o privremenoj nesposobnosti tužiteljice za rad od 01.12.2022. (str. 67 spisa), u e-mail korespondenciju između ŠS i DS od 01.12.2022., 05.12.2022. i 12.12.2022. (str. 68-72 spisa), u tužiteljičin Zahtjev od 29.12.2022. za zaštitu prava sa povratnicom (str. 73-75 spisa), u odgovor tuženika od 25.01.2023. na tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava (str. 76 spisa), u zapisnik tuženika od 25.11.2022. o provjeri kvalitete rada zaposlenika tuženika, a među njima i tužiteljice ŠS (str. 90-97 spisa), u Direktivu Vijeća 1999-70-EZ od 28.06.1999. (str. 108-113 spisa), u presudu suda Europske unije C‑190/13 (str. 114-126 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje ŠSB (str. 170-173 spisa), svjedoka NS (str. 173-175 spisa), svjedoka JS (str. 175-178 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice – protutužene ŠS kao stranke (str. 202-206 spisa) i ovlaštene osobe tuženika – protutužitelja DS kao stranke (str. 206-210 spisa).

7. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

8. U članu 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

9. U članu 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. Predmet tužbe je zahtjev tužiteljice – protutužene da se utvrdi da je nezakonit otkaz na temelju kojeg je tuženik odjavio tužiteljicu s mirovinskog osiguranja; da se naloži tuženiku da tužiteljicu – protutuženu vrati na rad na radno mjesto telemarketing operatera, te da joj prizna sva prava koja joj pripadaju po osnovi radnog odnosa; da se naloži tuženiku – protutužitelju da tužiteljici – protutuženoj isplati naknadu plaće za razdoblje od 15.12.2022. do rujna 2024., te da se obveže tuženik – protutužitelj da tužiteljici – protutuženoj naknadi parnični trošak.

11. Predmet protutužbe je zahtjev tuženika – protutužitelja da se u slučaju da tužiteljica – protutužena uspije sa tužbom sudski raskine sa danom 15.12.2022. Ugovor o radu sklopljen 31.10.2022. između stranaka, te da se obveže tužiteljica – protutužena da tuženiku – protutužitelju naknadi parnični trošak.

12. Među strankama je sporna i pravna osnovanost tužbe i pravna osnovanost protutužbe.

13. U okviru instituta Ugovora o radu na određeno vrijeme Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 151/22), a koje izmjene i dopune su stupile na snagu 01.01.2023. uvedena su nova ograničenja za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, pri čemu se sukladno prijelaznim i završnim odredbama Zakona, točnije čl. 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 151/22) propisuje da se na ugovore o radu koji su sklopljeni na određeno vrijeme, a koji prije stupanja na snagu tog Zakona nisu prestali, neće se primjenjivati odredba čl. 2. tog Zakona do isteka vremena na koji su sklopljeni. To znači da se neće primjenjivati propisana ograničenja kao što su postojanje objektivnog razloga za svaki, pa tako i za prvi ugovor o radu na određeno vrijeme, trajanje ugovora koje ne može biti duže od 3 godine, niti za prvi ugovor, te ograničenje broja uzastopno sklopljenih ugovora o radu na najviše 3 ugovora u okviru razdoblja od 3 godine. U skladu s navedenim, ugovori o radu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 151/22) će se primjenjivati i nadalje onako kako su ugovoreni. Međutim, poslodavac koji s radnikom sklapa ugovor o radu na određeno vrijeme nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 151/22) počevši od 01.01.2023. će biti u obvezi voditi računa o svim navedenim ograničenjima, pri čemu će se i u odnosu na broj ugovora o radu i u odnosu na njihovu uzastopnost uzimati u obzir i prethodno sklopljeni ugovori, bez obzira na datum njihova sklapanja.

14. S obzirom da su ugovori o radu na određeno vrijeme koji su predmet razmatranja u ovoj parnici sklopljeni do 01.01.2023., isti će se primjenjivati i nadalje onako kako su ugovoreni, bez propisanih ograničenja navedenim izmjenama i dopunama Zakona o radu.

15. U čl. 12. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) kojim se regulira ugovor o radu na određeno vrijeme, propisano je da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz čl. 14. st. 3. Zakona o radu, mora navesti. Ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme uključujući i prvi ugovor o radu ne smije biti neprekinuto duže od 3 godine, osim ako je to potrebno, zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom. Ograničenja koja su naprijed navedena ne odnose se na prvi ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme. Svaka izmjena odnosno dopuna ugovora o radu na određeno vrijeme koja bi utjecala na produljenje ugovoreno trajanje toga ugovora, smatra se svakim sljedećim uzastopnim ugovorom o radu na određeno vrijeme. Prekid kraći od 2 mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od 3 godine. Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona o radu, ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

S OBZIROM NA TUŽBENI ZAHTJEV

16. Među strankama nije sporno da su stranke zaključno sa 30.11.2022. sklopile 19 uzastopnih ugovora o radu i to po jedan ugovor o radu na određeno vrijeme sklapan na početku svakog mjeseca za taj mjesec.

17. Uvidom u naprijed navedene ugovore o radu na određeno vrijeme utvrđeno je da se isti sklapaju na jednomjesečno razdoblje zbog povećanog obima posla. Stranke su sklopile ukupno 19 jednomjesečnih ugovora o radu na određeno vrijeme između kojih nije bilo prekida rada što znači da je tužiteljica – protutužena radila kod tuženika – protutužitelja ukupno 19 mjeseci, odnosno nešto više od godinu i pol dana, a ne duže od 3 godine, koji rok predstavlja maksimalni rok odnosno period u kojem se mogu sklapati ugovori o radu uz iznimke temeljem kojih ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od 3 godine, a što ovdje nije slučaj.

18. Zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme stranke su sklopile dana 31.10.2022., za obavljanje poslova telemarketing operatera, a prema potrebi i drugih poslova u skladu s potrebom radnog mjesta prema nalogu poslodavca ili osobe koju na davanju naloga ovlasti poslodavac. Radnik zasniva radni odnos na određeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu telemarketing operatera u trajanju od mjesec dana tj. od 01.11.2022. do 30.11.2022. i to zbog povećanog obima posla.

19. Navedeni ugovor o radu istekao je dana 30.11.2022.. Po isteku navedenog ugovora o radu na određeno vrijeme, stranke nisu sklopile novi ugovor o radu na određeno vrijeme.

20. Tužiteljica – protutužena je dana 01.12.2022. otišla na bolovanje.

21. Poslodavac je tužiteljicu – protutuženu dana 15.12.2022. odjavio sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

22. Osnovni prijepor između stranaka je pitanje prerastanja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme odnosno pitanje jesu li ispunjenje pretpostavke u konkretnom slučaju za to "prerastanje". Tužiteljica – protutužena tvrdi da je bez obzira što je zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme koji je sklopila sa tuženikom istekao 30.11.2022., njezin zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme iz studenog 2022. "prerastao" u ugovor o radu na neodređeno vrijeme jer je tužiteljica – protutužena odjavljena sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja s danom 15.12.2022.. Tuženik – protutužitelj smatra da ugovor o radu na određeno vrijeme koji su stranke sklopile za studeni 2022. na rok od mjesec dana nije "prerastao" u ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, jer je taj ugovor prestao istekom roka na koji je sklopljen tj. 30.11.2022., da je tužiteljica – protutužena s danom 01.12.2022. otišla na bolovanje, te da se razdoblje od 01.12.-15.12.2022. kada je tuženik – protutužitelj odjavio tužiteljicu – protutuženu kod HZMO ne može smatrati radnim odnosom, već eventualno faktičnim radom, neovisno o tome što je 15 dana po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme iz studenog 2022. evidentirano kao staž mirovinskog osiguranja u elektroničkom zapisu – potvrdi HZMO.

23. Radnik i poslodavac sporazumno uspoređuju svoje radne odnose. Predmetni ugovori o radu na određeno vrijeme bili su sklopljeni sporazumom između stranaka pa je istekom posljednjeg od njih prestao radni odnos tužiteljice – protutužene kod tuženika – protutužitelja. Ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenim tim ugovorom. Što znači da istekom tog roka ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje po samom zakonu (ex lege). Zbog toga je nepotrebno donositi posebnu odluku o prestanku radnog odnosa u svim slučajevima zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme. Već je prilikom zasnivanja takvog radnog odnosa određen ili odrediv trenutak prestanka radnog odnosa. Poželjno je da poslodavac prije prestanka radnog odnosa o tome obavijesti radnika, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Međutim, ta činjenica nije od odlučnog značenja, jer takva obavijest nije bila nužna kada je radni odnos radnika već prestao po samom zakonu. Ako je radnik sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme, zaključno s određenim danom, pa mu nakon isteka toga dana liječnik otvori bolovanje, ne smatra se da je radnik nastavio s radom odnosno da je ostao na radu slijedom čega bi se smatralo da je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer nije nastavio s radom, odnosno ostao na radu radi izvršenja poslova i radnih zadataka zbog kojih je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen. Eventualni rad tužiteljice- protutužene nakon prestanka ugovora o radu više nije radni odnos, nego faktični rad (neovisno o tome što je tuženik – protutužitelj odjavio tužiteljicu – protutuženu s mirovinskog osiguranja 15 dana nakon isteka jednomjesečnog ugovora o radu na određeno vrijeme iz studenog 2022.). Osim toga, u konkretnom slučaju u svakom ugovoru o radu na određeno vrijeme koje su stranke sklopile navodi se razlog zašto se sklapa ugovor o radu na određeno vrijeme, a to je povećane opsega posla. Tužiteljica – protutužena je kod tuženika – protutužitelja radila ukupno 19 mjeseci na određeno vrijeme odnosno kraće od 3 godine (36 mjeseci), pa konkretan jednomjesečni ugovor o radu na određeno vrijeme iz studenog 2022. nije "prerastao" u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

24. Kao što je naprijed navedeno zasnivanje radnog odnosa regulirano je Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19). Radni odnos je i izraz volje radnika i izraz volje poslodavca zbog čega rad bez valjano zasnovanog radnog odnosa predstavlja samo faktičan rad i kao takav ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Činjenica da je tužiteljica – protutužena faktično radila kod tuženika – protutužitelja i nakon što joj je istekao rok na koji je imala sklopljen ugovor o radu s tuženikom (rad nakon 30.11.2022.) ne znači da bi se zbog toga, primjenom čl. 12. st. 5. Zakona o radu moglo smatrati da je u konkretnom slučaju između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

25. Slijedom naprijed navedenog odbijen je kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice – protutužene koji je pobliže naveden u izreci ove presude pod I. S OBZIROM NA PROTUTUŽBENI ZAHTJEV

26. Poslodavac, ovdje tuženik – protutužitelj ustao je ovdje protutužbom na ročištu održanom 05.10.2023. (str. 129 spisa) zahtijevajući da se Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen između stranaka 31.10.2022. sudski raskine s danom 15.12.2022..

27. U čl. 125. st. 1. i 2. Zakona o radu/14, koji govori o sudskom raskidu ugovora o r adu, propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje 3, a najviše 8 propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti, te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Odluku za sudskim raskidom ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu na način kako je to naprijed navedeno, podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom I. stupnja.

28. U konkretnom slučaju ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen između stranaka 31.10.2022. na rok od mjesec dana istekao je protekom roka od mjesec dana tj. 30.11.2022.. Istekom roka na koji je navedeni ugovor sklopljen prestao je radni odnos tužiteljice – protutužene kod tuženika – protutužitelja. Kad je radni odnos zasnovan ugovorom o radu na određeno vrijeme prestao istekom toga roka, sud više nije ovlašten ocjenjivati da li postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nije moguć, s tim više da je tužiteljica – protutužena u konačno uređenom tužbenom zahtjevu povukla prvotno postavljeni tužbeni zahtjev pod točkom III u kojem je tražila vraćanje na rad. Radnog odnosa više nema, pa nema mogućnosti primjene čl. 125. st. 2. Zakona o radu/14.

29. Slijedom naprijed navedenog odbijena je protutužba poslodavca, ovdje tuženika – protutužitelja kao pravno neosnovana.

30. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a. Tužiteljica – protutužena nije uspjela s tužbenim zahtjevom. Tuženik – protutužitelj nije uspio sa protutužbenim zahtjevom, pa je sud temeljem naprijed navedene odredbe ZPP-a donio odluku da svaka stranka snosi svoje troškove.

31. Tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23).

U Zagrebu, 29. siječnja 2025.

Sutkinja:

Jelica Pandurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice – protutužene odvj. Maja Šutalo iz Zgb

- pun. tuženika – protutužitelja odvj. Ivana Panić Šušteršić iz Zgb