,

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-48/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici Iris Šanjug i Krešimir Čurković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Čurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbi tužiteljice i tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu od 29. studenog 2024. poslovni broj: P-1830/2020-55, u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženice kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj: P-1830/2020-55 od 29. studenog 2024. u odluci o glavnoj stvari pod točkama I, II i III izreke.

r i j e š i o  je

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj: P-1830/2020-55 od 29. studenog 2024. u točki IV izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.200,05 EUR, te se uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačuje točka IV izreke u odbijajućem dijelu na način da se nalaže tuženici da tužiteljici pored točkom IV izreke dosuđenog parničnog troška od 2.200,05 EUR naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR u roku 15 dana.

II. Odbijaju se tužiteljica i tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke odbijen je glavni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 236-136/2007 zaključen između tužiteljice i tuženice 11. srpnja 2007. ništetan te da ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženici isplatiti – vratiti tužiteljici iznos od 124.720,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od određenog dana do isplate te po stopi kako je to sve pobliže navedeno u točki I. izreke. Pod točkom II izreke utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 236-136/2007 zaključen između tužiteljice i tuženice 11. srpnja 2007., a pod točkom III izreke obvezana je tuženica isplatiti – vratiti tužiteljici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 32.120,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počev od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate te po stopi određenoj u toj točki izreke. Pod točkom IV izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,05 EUR dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog, a do zatraženog zahtjev tužiteljice odbijen.

2. Prvostupanjsku presudu u točki I i IV izreke pravodobnom žalbom pobija tužiteljica zbog, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji osnovni tužbeni zahtjev i tužiteljici dosudi ukupno zatraženi parnični trošak prema dosadašnjem popisu uvećan za trošak sastava žalbe, podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu također pravodobnom žalbom i to kako to proizlazi iz sadržaja žalbe u točki II, III i IV izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točkom 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14

– Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i naložiti tužiteljici da joj naknadi troškove postupka, a podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

4. Parnične stranke nisu odgovorile na žalbu protivne stranke.

5. Žalba tuženice nije osnovana dok je žalba tužiteljica tek djelomično osnovana u dijelu kojim pobija odluku o troškovima postupka.

6. Polazeći od predmetna spora u kojem tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnim Ugovor o kreditu broj: 236-136/2007 zaključen između tužiteljice i tuženice 11. srpnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i vraćanje u cijelosti iznosa plaćenih tuženici u razdoblju otplate kredita od kolovoza 2007. do 30. svibnja 2012. u iznosu od 124.720,64 EUR i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i isplatu iznosa od 32.120,28 EUR koji iznos predstavlja razliku između anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju CHF prema kojem je tuženica isplatila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 121.700,00 CHF u svrhu kupnje stana i visine anuiteta kojeg je tužiteljica mjesečno plaćala prema srednjem tečaju CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, činjeničnih navoda tužbe i odgovora na tužbu te nesporne činjenice da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojem je donesena pravomoćna presuda 4. srpnja 2013., prvostupanjski sud je po strankama predloženim i provedenim dokazima utvrdio slijedeće, za predmet spora odlučne činjenice:

- da prigovor zastare tuženice nije osnovan jer sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05) kao posljedice ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, što znači u odnosu na ništetnost valutne klauzule od 14. lipnja 2018. i zbog čega zastarni rok od 5 godina do podnošenja tužbe tužiteljice 22. listopada 2020. nije protekao

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženice i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki II. izreke svoje presude posl.br. Pž-7129/2013 u točki II. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo - da su dakle u tom pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi (cijena kredita) i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim pri čemu se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž-115/2020 od 17. rujna 2020.

- da su citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pravno obvezujuće za prvostupanjski sud sukladno članku 502.c ZPP

- da iz iskaza svjedokinje VI, djelatnice tuženice u vrijeme kada je tužiteljica uzimala kredit, proizlazi da nema izravnih saznanja o razgovorima s tužiteljicom te je ista potvrdila da prilikom uzimanja kredita klijentima nisu obrazlagane niti valutne klauzule niti neki drugi rizici

- da svjedokinja HIU nema saznanja o predmetu spora, da razumije pojam valutne klauzule ali da joj je teško objasniti te da ona osobno nije mogla predvidjeti da će valutna klauzula biti tolika pod utjecajem tržišta jer je i sama imala kredit u švicarskim francima, niti je taj pojam objašnjavala prilikom potvrde ugovora o kreditu u smislu mogućih rizika

- da u priloženoj izjavi VIU, djelatnice tuženice, dane u svrhu dokaza u parničnim postupcima u kojima je predmet spora zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, ista iznosi kronologiju odobravanja kredita u valuti u CHF, napominjući da u tom razdoblju ni ona ni tuženica nisu mogli predvidjeti rast tečaja u odnosu na kunu u razdoblju nakon 2009.

- da izjava VIU ima općenit značaj i ne ukazuje da su mogući rizici ugovaranja valutne klauzule objašnjavani ovdje tužiteljici

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj prilikom sklapanja ugovora o stambenom kreditu nisu objašnjavani rizici vezani za valutnu klauzulu

te na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja, a rukovodeći se odredbom članka 502.c ZPP utvrđuje da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice i odredbe o obvezi vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF ali da nije stoga ništetan cijeli ugovor o kreditu pri tome se pozivajući na članak 87. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 76/03 – dalje u tekstu: ZZP) prema kojem ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe zaključujući da je preostali dio ugovora i dalje obvezujući za stranke budući sporni ugovor može opstati bez predmetnih ništetnih ugovornih odredbi i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveze stranaka nakon otklanjanja ništetne odredbe. Ukazuje i na odredbu članka 324. stavka 1. ZOO prema kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Na temelju iznesenog pravnog shvaćanja odbija tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnim cijeli Ugovor o kreditu te posljedično i njezin zahtjev za isplatu iznosa od 124.720,64 EUR, a usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta obveze u švicarskim francima kao i na temelju članka 1111. ZOO zahtjev za isplatu – vraćanje novčanih iznosa plaćenih tuženici s osnova te ništetne odredbe u ukupnom iznosu od 32.120,28 EUR sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene mjesečne iznose anuiteta u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 30. svibnja 2012. primjenom članka 1115. ZOO, a koju visinu je utvrdio provedenim dokazom vještačenjem po sudskoj vještakinji Majdi Korljan.

7. Osporavajući prvostupanjsku presudu u dijelu točke I izreke kojom je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu tužiteljica sadržajno opisuje bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP tvrdeći da su razlozi u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu pa da se presuda ne može ispitati. Smatra da su odredbe Ugovora o kreditu kakve su i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. utvrđene ništetnim bitni sastojci tog ugovora jer je ništetan predmet tj. valuta te djelomično cijena odnosno kamata zbog čega Ugovor o kreditu ne može opstati. S tim u vezi upućuje na članak 1021. ZOO kojim je definiran Ugovor o kreditu tvrdeći da je zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo povezana i utječe na visinu mjesečnih anuiteta kojima se kredit vraća te zaključuje da visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču izravno ovisi o promjeni tečaja pri tome se pozivajući i na presude Suda Europske unije C 118/17 i C 260/18. Smatra da bitan sastojak i glavni predmet Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom nije samo određeni iznos novčanih sredstava kako to proizlazi pogrešnim tumačenjem i preuskom interpretacijom zakonske odredbe članka 1021. ZOO već i onaj sastojak koji utječe na bitnu činidbu – visinu obveze dužnika – valutna klauzula. Ističe da je bitan sastojak Ugovora o kreditu i cijena korištenja novčanog iznosa – kamata te se poziva na identičan pravni stav Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici u presudi posl.br. Gž- 115/2020, Općinskog građanskog suda u Zagrebu u presudi posl.br. P-458/2021 i P- 2738/2019, Općinskog suda u Splitu u presudi posl.br. P-1378/2018 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama Gzz-105/2002 i Rev-907/2002. Ukazuje i da prvostupanjski sud u jednom dijelu pobijane presude, što je zapravo kontradiktorno sa izrekom pobijane presude zbog čega je ista opskrbljena bitnom povredom odredaba parničnog postupka, obrazlaže da predmetni Ugovor o kreditu ne može opstati bez ništetnih odredbi za koje je Trgovački sud u Zagrebu povodom kolektivne tužbe utvrdio da su ništetne. Konačno osporava odluku o trošku smatrajući da mu je trebalo dosuditi ukupno zatraženi trošak sukladno vrijednosti postavljenog "alternativnog" tužbenog zahtjeva.

8. Tuženica u žalbi tvrdi da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navedeno obrazlaže navodima da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženica nije na transparentan način tužiteljici objasnila značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužiteljice o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, a da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika od kojeg je solemniziran Ugovor o kreditu obzirom smatra da su isti dokazni prijedlozi predloženi od strane tuženice neekonomični zbog troškova saslušanja svjedoka (?). S tim u vezi da je tijekom postupka isticala dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice (članak 7. ZPP) što tužiteljica ne čini dok je ona sukladno članku 81. stavku 4. ZZP predložila saslušati svjedoke na okolnost da je tuženica sa tužiteljicom pregovarala o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu i to prvenstveno djelatnika tuženice. Osporava navode tužiteljice da nije bila informirana o svim značajkama ugovora odnosno o svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza, tvrdeći da su prilikom svakog sklapanja ugovora potrošačima objašnjene sve značajke ugovora kao i mogućnost sklapanja ugovora u različitim valutama dok tužiteljica nije priložila nikakve dokaze u prilog svojih navoda. Tvrdi da se odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga sud teže ogriješio o odredbe parničnog postupka te je stoga pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo.

8.1. Nastavno tuženica osporava stajalište prvostupanjskog suda u neosnovanosti njezinog prigovora zastare utužene tražbine tvrdeći da su tom odredbom grubo povrijeđena njezina prava na obrazloženu sudsku odluku odnosno prava iz članka 29. stavka 1. u svezi s člankom 3., člankom 14. stavkom 2. i člankom 26. stavkom 1. Ustava. Prvostupanjski sud da je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve njezine prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tvrdeći da ni vještak svojim saslušanjem nije otklonio istaknute prigovore zbog čega se presuda ne može ispitati. Smatra da je izradom nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužiteljice, odnosno početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i tečaju, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koji su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ostvarena dvostruka korist tužiteljice na štetu tuženice te bitnom povredom odredaba parničnog postupka ocjenjuje neobrazloženo odbijanje suda za izradom nalaza i mišljenja vještaka po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite koja je bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredite odobrene s valutnom klauzulom u CHF. Smatra da je bilo potrebno uvažiti njezine prigovore za razdoblja kad su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži od onog početno ugovorenog te s tim u vezi citira dijelove presuda drugih županijskih sudova. Nadalje smatra da ne postoji pravni osnov ni pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe jer se u postupku ne radi o postupku radi naknade štete već o potraživanju stečenog bez osnove, da sud nije dao jasne i konkretne razloge zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, da je tužiteljica imala mogućnost odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom o čemu je pregovarala prije sklapanja Ugovora o kreditu, a isto tako da je imala mogućnost odabrati želi li uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili valutnom klauzulom u CHF, da je tužiteljicu prije sklapanja ugovora o kreditu upoznala sa svim mogućnosti kreditiranja, vrlo jasno objasnila sve značajke ugovora, da je usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica dovedena u bitno povoljniji položaj od potrošača koji su odlučili sklapati ugovor o kreditu u EUR ili HRK valuti čime je stvorena neravnoteža na štetu tuženice i drugih potrošača te iznosi druge razloge zbog kojih nalazi da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, da nije bilo mjesta primjeni članka 502.c ZPP kao ni primjeni članka 1115. ZOO. U odnosu na troškove postupka navodi da je prvostupanjski sud propustio odbiti njezin zahtjev za naknadu parničnog troška te da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je za sve radnje tužiteljice primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 126/22 - pa je tako i za razdoblje prije donošenja tih izmjena 5. studenog 2022. te iznosi razloge zbog kojih nije trebalo za sve parnične radnje primijeniti tu izmijenjenu Tarifu.

U odnosu na žalbu tuženice:

9. Obrazlažući ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženica iznosi razloge kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa stoga valja navesti da tuženica pogrešno i protivno stanju spisa predmeta navodi da sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu smatrajući da su „ti dokazi neekonomični zbog troškova saslušanja svjedoka“ budući je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem javne bilježnice Darije Grigillo Ramljak te je proveo dokaz saslušanjem djelatnice tuženice VI koje svjedokinje je tuženica i jedino predlagala na okolnost da je tužiteljici prilikom pregovaranja i sklapanja Ugovora o kreditu dala sve potrebne obavijesti o prirodi ugovorene valute obveze u CHF i da je o tome pregovarala sa tužiteljicom, dok je od ostalih predloženih svjedoka RI, VIU, ČI, JI i ĆI odustala. Prvostupanjski sud po prijedlogu tuženice proveo je i dokaz saslušanjem tužiteljice te je pravilnom ocjenom njezinog iskaza i iskaza saslušanih svjedokinja utvrdio da tuženica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima odlučnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutom obveze u CHF. Stoga su promašeni i navodi žalbe da je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženice za saslušanjem javnog bilježnika te da je time teže povrijedio odredbe parničnog postupka.

10. Obzirom na takvo utvrđenje uz činjenicu da je Ugovor o kreditu unaprijed pripremila tuženica prema standardnom obrascu, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom članka 87. stavka 1. u vezi članka 81. ZZP ocijenio tu ugovornu odredbu sadržanu u članku 4. Ugovora o kredita ništetnom, te se pri tome pravilno pozvao na pravne učinke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. propisane člankom 502.c stavkom 1. ZPP. Naime, tom zakonskom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz naprijed navedene pravomoćne presude kojom je utvrđeno da je tuženica, ranijeg naziva tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., u tom postupku petotuženica, u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. U žalbi tuženica pogrešno poistovjećuje pravo tužiteljice na izbor ugovora o kreditu s fiksnom ili promjenjivom kamatom kao i pravo na odabir kunskog kredita, kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak s valutnom klauzulom u CHF, jer odabir jednog od više kredita koje je tuženica imala u ponudi ne znači da je tužiteljica i pregovarala odnosno uopće imala mogućnosti pregovarati o sadržaju izabranog kredita. Prvostupanjski sud je, protivno navodima žalbe, iznio razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je utvrdio da tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljicu kao potrošača nije u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima odlučnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti na osnovu kojih bi tužiteljica mogla steći saznanja o mogućim rizicima i ekonomskim posljedicama na njezine financijske mogućnosti i da bi unatoč takvoj informiranosti svjesno prihvatila sve rizike sklapanja ugovora o kreditu s ugovorenom valutom klauzulom vezanu za švicarski franak, te se osim toga pozvao na obvezujući učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošače povodom tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osma banaka pa tako i protiv tuženice kao petotuženice, pa stoga neosnovano tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud o tim odlučnim činjenicama nije iznio razloge i stoga počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

11. Protivno navodima žalbe tužiteljica u ovom postupku eventualno kumuliranim zahtjevom koji je usvojen pod točkom III. izreke pobijane presude, ne zahtjeva naknadu štete već zahtjeva isplatu iznosa plaćenog s osnove te ništetne odredbe, a koja obveza tuženice proizlazi iz članka 323. stavka 1. ZOO prema kojoj je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok se vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe prosuđuje prema pravilima stečenog bez osnove iz članka 1111. i članka 1115. ZOO. 12. Neosnovano tuženica u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti njezinog prigovora zastare utužene tražbine te su s tim u vezi njezini navodi o nepostojanju smislenog obrazloženja i povredi prava na obrazloženu odluku iz članka 29. stavka 1. u vezi sa člankom 3. člankom 14. stavkom 2. i člankom 26. Ustava ne mogu prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF prihvaćenom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda, a o istom svoje stajalište zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavne tužbe Zagrebačke banke d.d. Zagreb u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. u svojoj odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. navodeći u točki 27.3. obrazloženja : „Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi“, a što se odnosi na razloge Vrhovnog suda kojim obrazlaže pitanje zastare vezane za kondikcijske zahtjeve potrošača s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

12.1. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenu nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta obveze vezana uz CHF postala pravomoćnom donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., a imajući u vidu člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina za tražbine s osnova stjecanja bez osnove te da je predmetna tužba podnesena 22. listopada 2020., to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nije protekao zastarni rok za utuženu tražbinu koju je tuženica stekla bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF.

13. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP time što na prijedlog tuženice nije odredio zadatak vještakinji da izradi nalaz po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno po kamati koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane s njezine strane, a ne da se koristi početno ugovorena kamatna stopa i stoga što je načinom izrade nalaza prema početno ugovorenoj stopi redovne kamate dovedena u poziciju kao da za nju vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila na tržištu za ugovore u CHF.

13.1. Izneseni prigovori u vezi primjene početno ugovorene redovne kamate nisu odlučni za predmet spora jer tužbeni zahtjev nije usmjeren na isplatu razlike s osnove preplaćene redovne kamate koja se kroz razdoblje otplate do konačne otplate kredita 30. svibnja 2012. od početno ugovorene od 4,20% godišnje mijenjala na više na koji način je tužiteljica s osnove te ništetne odredbe tuženici preplatila iznos od 7.116,29 EUR, a niti je sud u parničnog postupku ovlašten svojom odlukom nadomjestiti ništetnu odredbu uvažavanjem kriterija kako to predlaže tuženica. Stoga što, iako je dao nalog vještaku da izračuna obvezu tužiteljice u varijanti uz primjenu kamatnih stopa tuženice koje je primjenjivala na kredite u HRK valuti u razdoblju od 9. srpnja 2007. do 30. svibnja 2012. kao i razliku primjenom kamatnih stopa koje je tuženica povećavala prema odredbama Ugovora o kreditu i koje su plaćene od strane tužiteljice, prvostupanjski sud nije prihvatio relevantnim taj nalaz, nije tuženiku onemogućeno raspravljanje. Time što po tuženici sugerirana primjena materijalnog prava nije prihvaćena po sudu prvog stupnja nije ostvarena niti bilo koja druga bitna povreda postupovnih odredbi parničnog postupka.

13.2. U prilog tvrdnji da je onemogućena u raspravljanju tuženica se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-x 1044/2017-2 od 18. rujna 2018. prema kojem je stranka onemogućena u raspravljanju u situaciji kada je sud, a nakon što je vještak sačinio nalaz i mišljenje i nakon što je stranka prigovorila tom nalazu i mišljenju, odbio prijedlog stranke za pozivanjem vještaka na raspravu i usmeno odgovari na primjedbe stranke čime je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, no u konkretnom slučaju vještakinja se i pismeno i usmeno na ročištu održanom dana 25. ožujka 2022. očitovala na primjedbe tuženice te i dopunila nalaz sukladno traženju tuženice u odnosu na dan isplate kredita, pa stoga u stanju spisa predmeta nema uporišta za primjenu naprijed iznesenog pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

14. Protivno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud nije trebao uvažiti njezine prigovore u svezi činjenice da je u određenim razdobljima tečaj CHF bio niži od onog važećeg u vrijeme isplate kredita budući tuženica nije podnijela prigovor radi prebijanja niti je s tim u vezi postavila protutužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

15. U odnosu na žalbene navode da tužiteljica nema pravni osnov ni pravni interes za podnošenje predmetne tužbe protiv tuženice jer se ne radi o postupku naknade štete, već o potraživanju stečenog bez osnove valja reći da su nerazumljivi ovome sudu zbog čega nije moguće odgovoriti na takve žalbene navode.

16. Tuženica u žalbi tvrdi da je odredba o valuti obveze dopuštena člankom 22. ZOO što je točno, no ugovorna odredba o valuti obveze vraćanja kredita u CHF nije utvrđena ništetnom stoga što bi bila protivna prisilnim propisima već stoga što tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Imajući u vidu da je tuženica autor nepoštene ugovorne odredbe te se njome koristila, pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženicu na plaćanje zatezne kamate na nepripadno stečene iznose s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF od dana stjecanja.

18. Konačno, u odnosu na trošak dosuđen tužiteljici primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) valja navesti da je ista pravilno primijenjena na temelju Tbr. 52. stavak 3. te Tarife kojim je određeno kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka . O pravilnoj primjeni te Tarife kako glasi svoje shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

19. Točno je da prvostupanjski sud nije tuženicu odbio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, no kako ista nije predložila donošenje dopunske presude, odnosno rješenja primjenom članka 339. stavka 1. ZPP u vezi članka 381. i članka 129. stavka 5. ZPP, to se primjenom članka 339. stavka 2. ZPP presumira da je povukla zahtjev za naknadu troškova postupka.

20. Slijedom iznesenog, a uz utvrđenje da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj u žalbenom postupku na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, te da je donošenjem pobijane presude pod točkom II i III izreke prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, to je valjalo odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama II. i III. izreke kao i u odluci o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu točke IV izreke obzirom na neosnovanost žalbenog razloga pogrešne primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važeće u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbu tužiteljice:

21. Prvostupanjski sud pravilno je odbio glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu zbog ništetnosti ugovorene valute obveze vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženice i posljedično pravilno odbio zahtjev za isplatu iznosa od 124.720,64 EUR iako je za takvu odluku iznio različite i međusobno proturječne razloge čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje žalba tužiteljice, ali određeno u tom dijelu i tuženica u svojoj žalbi.

22. U ocjeni neosnovanosti osnovnog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno se pozvao na odredbu članka 87. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 76/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe te na odredbu članka 324. stavka 1. ZOO prema kojoj također ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

23. Pojam ugovora o kreditu definiran je člankom 2021. ZOO i prema toj odredbi ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. 24. U konkretnom slučaju u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene se ništetnim odredbe u dijelu u kojem određena promjenjivost redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženice ili drugog akta tuženice kakva je sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu i, kao i u ovom sporu, odredbe kojim je obveza vraćanja mjesečnih anuiteta kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF kakvu sadrži članak 4. Ugovora o kreditu jer je istim ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta od 595,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju CHF tuženice na dan plaćanja.

25. Ugovorom o kreditu tuženica je odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 121.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženice na dan korištenja kredita te je u izvršenju svoje obveze isplatila tužiteljici 533.897,90 kuna (4,387 kn = 1,00 CHF). Obveza je tužiteljice da bez ugovorene ništetne odredbe o zaštitnoj klauzuli (valuti obveze vezanoj za CHF) tuženici vrati taj iznos zajedno sa ugovorenom kamatom od 4,20% godišnje, ali ne i po stopi određenoj po tuženici na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice (5,00% od 31.12.2007. do 29.2.2008., 5,99% od 29.2.2008. do 30.11.2008., 6,20% od 30.11.2008. do 30.11.2010., 5,95% od 30.11.2010. do 30.9.2011., 5.45% od 30.9.2011. do 30.11.2022. i 6,30% od 30.11.2011. do 30. 5. 2012.) koje ništetne odredbe zbog drastičnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu uz povećanje ugovorene redovne kamate su izazvala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženice. Stoga po ocjeni ovog suda Ugovor o kreditu može opstati jer je ostvarena svrha zbog kojih je sklopljen - tužiteljica je ugovorenim iznosom kredita od 533.897,90 kuna ostvarila novčana sredstva za kupnju stana, a tuženici je obzirom na prijevremenu otplatu kredita vraćen u cijelosti taj iznos kredita sa ugovorenom kamatom od 4,20 % godišnje koja ugovorena kamata ostaje nakon što se otkloni odredba o promjenjivosti kamatne stope.

26. Uklanjanjem ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu s posljedicom kao da nikad nisu ni ugovorene, Ugovor o kreditu sadrži i nadalje sve bitne sastojke ugovora o kreditu kako ga definira odredba članka 1021. ZOO, dakle i iznos kredita koji se tuženica obvezala i dala tužiteljici na raspolaganje u svrhu kupnje stana kao predmet i bitni sastojak Ugovora o kreditu te kamatu kao cijenu za korištenje novčanih sredstava banke (4,20%). Pri tome valja navesti da pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odredbe ugovora o kreditima kojom se banka obvezuje staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara određenoj protuvrijednosti CHF po ugovorenom tečaju CHF na dan plasmana, nije utvrđena ništetnom, a niti tužiteljica tvrdi da bi odredba kojom se tuženica obvezala dati joj na raspolaganje kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 121.700,00 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja bila nepoštena u smislu članka 81. ZZP/03, a niti ništetna u smislu članka 322. ZOO.

27. Pravno shvaćanje da ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03 i članku 324. st. 1. ZOO prihvaćeno je u vidu zaključka i na sjednici Građanskog odjela ovoga drugostupanjskog suda od 12. listopada 2021. Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž-115/2020-2 od 17. rujna 2020. na koju se poziva tužitelj, i u kojoj je izraženo pogrešno pravno shvaćanje o ništetnosti cijelog ugovora, donesena je prije prihvaćenog naprijed iznesenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela ovog suda koje je sukladno članku 40. stavku 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23 i 155/23) – obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela.

28. Budući tužiteljica u žalbi apostrofira već spomenutu presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.broj: Gž-115/2020-2 od 17. rujna 2020. valja navesti da je povodom revizije tužiteljice i tuženice koja je bila tuženica i u tom predmetu, Vrhovni sud Republike svojom odlukom poslovni broj: Rev 259/2022-3 od 9. listopada 2024. preinačio tu presudu i odbio tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu zaključen između tužitelja i tuženice 11. srpnja 2006. i takav Ugovor o namjenskom kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava zaključen između stranaka 26. kolovoza 2011. zauzevši pravno shvaćanje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju članka 324. stavka 1. i 2. ZOO za što ne postoji zapreke ni u ZZP (točka 43. obrazloženja).

29. Iz naprijed navedenih razloga žalba tužiteljice ocijenjena je neosnovanom te je na temelju članka 373.a stavka 3. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda u točki I izreke.

30. Ispitivanjem pobijane presude i stanje spisa predmeta u pravcu navoda žalbe tužiteljice kojima osporava odluku o troškovima postupka u odbijajućem dijelu pod točkom IV izreke valja navesti da je u tužbi naznačena vrijednost spora iznosila 99.000,00 kn (13.139,56 EUR) te je ta vrijednost predmeta spora za određivanje troškova zastupanja bila sve do određivanja tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza vještačenjem u podnesku tužiteljice od 22. prosinca 2021. u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u iznosu od 293.743,36 kn (38.986,44 EUR) koji je u konačnici i određen podneskom od 17. svibnja 2024. u iznosu od 32.120,28 EUR i u odnosu na koji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je tužiteljica i uspjela u cijelosti.

31. Stoga tužiteljica pravilno u žalbi ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako joj pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP, a imajući u vidu da u svezi osnovnog tužbenog zahtjevi nisu nastali posebni troškovi, za sastav tužbe pripada trošak u visini od 100 bodova sukladno Tbr.7. točka 1. Tarife, za zastupanja na ročištima dana 21. svibnja 2021., 2. kolovoza 2021. i 25. listopada 2021. trošak u visini od po 100 bodova za svako (Tbr.9. točka 1. Tarife), zatim za sastav podnesaka od 22. prosinca 2021., 15. ožujka 2024. i 17. svibnja 2024. u visini od po 25 bodova (Tbr.8. točka 4. Tarife), za zastupanje na ročištu 25. ožujka 2022. u visini od 250 bodova primjenom Tbr.9. točke 2. Tarife i za zastupanje na ročištima 17. svibnja 2022. i 30. listopada 2024. u visinu 500 bodova primjenom Tbr.9. točke 1. Tarife što ukupno prema vrijednosti boda iz Tbr. 52. stavka 3. Tarife iznosi 3.450,00 EUR. Navedeni iznos sukladno Tbr. 46. Tarife valja uvećati za PVD u iznosu od 862,50 EUR, pristojbu na tužbu u iznosu od 88,92 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 298,63 EUR, pa stoga tužiteljici pripada trošak u sveukupnom iznosu od 4.700,05 EUR.

32. Stoga je primjenom članka 380. točke 3. ZPP valjalo djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i obvezati tuženicu da joj pored dosuđenih troškova parničnog postupka iz točke IV izreke u iznosu od 2.200,05 EUR naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR.

33. Obzirom da tuženica nije uspjela sa žalbom, dok je tužiteljica uspjela tek neznatno i to u odnosu na sporednu tražbinu to im odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. i članka 154. stavka 5. ZPP nije dosuđen zatraženi trošak žalbe.

U Varaždinu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer