Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-691/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po članovima Uprave, a isti zastupani po odvjetnicima od Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 99 P-3924/2019-37 od 10. ožujka 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 29. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 99 P-3924/2019-37 od 10. ožujka 2022. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđene su ništetnima odredbe sadržane u članku 2. i članku 7. Ugovora o kreditu broj 3210300238 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 20. srpnja 2007. godine, u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika, te su utvrđene nezakonitima sve odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, pa je utvrđeno da članci 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 3210300238 od 20. srpnja 2007. godine u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 31.387,03 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 14.101,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od 10. ožujka 2022. godine do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića i njegovog iskaza, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti švicarski franak (CHF) radi utvrđenja ništetnima odredaba Ugovora o kreditu broj 3210300238 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 20. srpnja 2007. godine, pobliže naznačenih u točki I. izreke pobijane presude, kao i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih novčanih iznosa po osnovi ugovorene promjenjive kamatne stope.

8. U vezi toga utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 20. srpnja 2007. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210300238 (u nastavku teksta: Ugovor), kojim su ugovorili visinu kredita u iznosu od 82.925,00 CHF, pri čemu je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 4,50%, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, te da je namjena ovog kredita bila kupnja stana u [adresa], a da je ugovoreno da će se navedeni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja, te da je tužitelj predmetni Ugovor zaključio kao fizička osoba u svrhu kupnje nekretnine za svoje stanovanje, u kojoj je stanovao sve do njezine prodaje, nakon čega su kupci po prodaji izvršili uplatu na ime kredita izravno banci, a da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao (povisivao) početno ugovorenu kamatnu stopu.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje kako Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te da u istome nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, niti su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o odredbi Ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, pri čemu tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na tu odredbu, niti se kod tipiziranog ugovora može po prirodi stvari pregovarati o navedenom.

9.1. Nadalje utvrđuje da u konkretnoj situaciji nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, već nepoštenost a time i ništetnost pojedine odredbe Ugovora koji je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem, a to stoga jer da odredba članka 2. Ugovora kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, niti Ugovor sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, te da u istome nije naveden precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), pa da se tako određena odredba ne može smatrati određenom, niti odredivom.

9.2. Stoga utvrđuje da navedena Ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

9.3. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik trebao tužitelju objasniti razloge promjene kamatne stope, te o tome pojedinačno s njime pregovarati, te na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu-potrošaču da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i da prigovori povećanju stope redovne kamate ili da zatraži okončanje Ugovornog odnosa, a da je tuženi primjenom spornih Ugovornih odredaba izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, pri čemu kamate također predstavljaju cijenu. Osim toga, utvrđuje da su takve jednostrano određene Ugovorne odredbe protivne i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, jer da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci, kao i njegova cijena. Stoga utvrđuje da su sporne Ugovorne odredbe ništetne.

9.4. Osim toga, utvrđuje i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača protiv više tuženika, među kojima je bio i tuženik, te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača čitavo vrijeme dok se koriste.

10. U vezi toga utvrđuje da se prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te da je u konkretnom slučaju riječ o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

11. Osim toga, utvrđuje kako prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz članka 106. stavak 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te da se u konkretnoj situaciji tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, pa utvrđuje kako je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, jer utvrđuje da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe Ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnima.

12. Stoga pozivom i na odredbe članaka 26. stavak 3., 295., 269., 270. stavak 1. i 272. ZOO-a, odredbe članaka 59., 84. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), te odredbe članaka 3. stavak 1. i 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

13. Slijedom navedenog, utvrđuje da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos kojeg je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvobitno ugovorenu, jer da su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama, te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, pa utvrđuje da tužitelju pripada pravo na ukupnu razliku između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,50% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01. rujna 2007. godine do 01. svibnja 2013. godine, uključujući konačnu prijevremenu otplatu kredita dana 20. svibnja 2013. godine, tj. na isplatu iznosa od ukupno 31.387,03 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice počev od dana kada je tužitelj izvršio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, u skladu s odredbama članaka 1115. i 29. stavak 2. i 8. ZOO- a, jer utvrđuje da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, pa odlučuje kako je naznačeno u točki II. izreke pobijane presude.

14. Prethodno tome, sud prvog stupnja utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. godine), a da je predmetna tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

14.1. Pri tome utvrđuje neosnovanim i prigovor tuženika o zastari dijela tužbenog zahtjeva koji je specificiran u podnescima tužitelja od 21. siječnja 2020. godine i 14. prosinca 2020. godine, jer utvrđuje da je tužitelj i u tužbi naveo da traži da mu tuženik vrati preplaćenu kamatu, a da bez knjigovodstveno-financijskog vještačenja nije u mogućnosti izraditi točan izračun i u skladu s istim postaviti zahtjev, te da je upravo zbog spornog iznosa preplate i izvedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, pa utvrđuje da nije nastupila zastara dijela zahtjeva koji je točno utvrđen tek nalazom i mišljenjem vještaka.

15. Isto tako, sud prvog stupnja utvrđuje neutemeljenima i navode tuženika da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo, jer utvrđuje da je u samom Ugovoru navedeno da je namjena kredita kupnja stana, o čemu je i tužitelj uvjerljivo iskazivao, a da sama paušalna i ničim dokazana tvrdnja tuženika da tome nije tako nije dovoljna da takav navod iz samog Ugovora pobije.

16. Pri tome utvrđuje da se tuženik u podnesku od 14. siječnja 2021. godine usprotivio preinaci tužbe kao u podnescima tužitelja od 21. siječnja 2020. godine i 14. prosinca 2020. godine, ali da navedeno ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. stavak 3. ZPP-a, jer da time nije došlo ni do kakve promjene istovjetnosti zahtjeva, odnosno njegovog povećanja ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći. Naime, u vezi toga utvrđuje da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu jer nije raspolagao podacima potrebnima za usklađenje kondemnatornog dijela svojeg zahtjeva, te je isti svoj zahtjev uskladio s dokumentacijom koju je tuženik dostavio na nalog suda i konačno s nalazom vještaka, a da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe zbog nedostatka stručnog znanja iz oblasti financija i knjigovodstva nije mogao znati koji su anuiteti i kada plaćeni.

17. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

18. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (osim u dijelu pobijane presude o kojem će biti riječi u nastavku obrazloženja), jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, a zbog kojih se ne bi mogla valjano ispitati.

18.1. Naime, sud prvog stupnja naveo je razloge zbog kojih je u točkama I. i II. izreke navedene odluke utvrdio ništetnima sporne Ugovorne odredbe, pravilno u tom pogledu utvrđujući da se na ovaj postupak primjenjuju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača, jer je predmetni Ugovor zaključen dana 20. srpnja 2007. godine.

19. Nije počinjena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 109. i 201. ZPP-a, jer založni dužnici nemaju pravni položaj stranke po Ugovoru o kreditu, već su treće osobe koje temeljem ugovornog odnosa sa kreditorom osiguravaju tražbinu iz Ugovora o kreditu, zbog čega te osobe nisu jedinstveni niti nužni suparničari, pa su neosnovane tvrdnje tuženika da je tužbom kao tuženik trebao biti obuhvaćen i založni dužnik Unikos d. o. o.

20. Neosnovano tuženik ističe i da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 190. i 186.b ZPP-a, kao i bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a.

21. Naime, odredbom članka 186.b stavak 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko- pravnog odnosa dužan dati, odnosno, koji su mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

22. Pravnozaštitni cilj tzv. stupnjevite tužbe je omogućiti utuženje tražbine čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati ili dostupni) odbija priopćiti. Takav je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

23. Pri tome je kod tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a sud najprije dužan odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan, o čemu odlučuje kao i o svakom drugom takvom zahtjevu, te ako utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah odbacujuću ili odbijajuću odluku, već treba donijeti rješenje koje zapravo ima značenje iz članka 109. ZPP-a kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatak svoje tužbe, odnosno kojim se istome nalaže da u određenom roku postavi određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (članak 109. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 106. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186. stavak 2. istog Zakona).

24. Budući je tužitelj u konkretnom slučaju tijekom postupka postavio određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, i to u podnesku od 20. siječnja 2020. godine, čime nije preinačio tužbu, kako pogrešno smatra tuženik, već je na taj način postupio u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP-a, a o kojem zahtjevu je odlučeno pobijanom presudom, to okolnost da eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni u čemu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, a to stoga jer se zbog navedenog predmetna tužba više ne može odbaciti.

25. Pri tome valja navesti da je tužitelj tek nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja mogao znati visinu svoje tražbine, pri čemu isti u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja, tj. u podnesku tužitelja od 14. prosinca 2020. godine, imalo za posljedicu onemogućavanje tužitelja u njegovom pravu na pristup sudu.

25.1. Stoga su za preinaku tužbe na način kako je navedeno u potonjem podnesku tužitelja bile ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 2. ZPP-a, i to neovisno o protivljenju tuženika takvoj preinaci (članak 190. stavak 3. ZPP-a), jer je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Navedeno je u skladu i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. godine, prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pri tome okolnost da sud prvog stupnja nije o spomenutoj preinaci tužbe odlučio posebnim rješenjem nije u konkretnom slučaju bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer tužitelj u potonjem podnesku nije naveo neke nove činjenice o kojima bi trebalo posebno raspravljati, već je jedino visinu tužbenog zahtjeva uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga donošenjem pobijane presude nije prekoračen tužbeni zahtjev, odnosno nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, niti je uslijed spomenute preinake tužbe nastupila zastara, a to stoga jer se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, koje pravno shvaćanje je zauzeto i na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 27. svibnja 2024. godine.

26. Donošenjem pobijane odluke nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 305. tog Zakona, jer sud prvog stupnja nije postupio protivno potonjoj odredbi ZPP-a.

27. Nisu osnovani niti navodi tuženika o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 502.a i c ZPP-a, u vezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a i odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. tog Zakona, jer je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom i vrednovanjem stranačkog iskaza tužitelja utvrdio da isti u konkretnom slučaju ima status potrošača, u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP/03, koji propis se s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora primjenjuje u ovom parničnom postupku.

28. Na tvrdnje tuženika o potrebi provođenja testa poštenja u odnosu na tužitelja, valja odgovoriti kako su sudovi u navedenim presudama donesenima u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača na koje se pozvao prvostupanjski sud proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, pa tako i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

28.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da su sporne Ugovorne odredbe sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamate između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, to u ovoj parnici nije trebalo (ponovno) provoditi test poštenja.

29. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnima sporne Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a posljedično tome osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od ukupno 31.387,03 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana svake izvršene uplate pa do konačne isplate, a to iz slijedećih razloga.

29.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača.

29.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine navedena presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

29.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je između ostalog odbijena i revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

30. Stoga se sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pravilno pozvao na utvrđenja iz spomenutih presuda koje su donesene u postupku pokrenutom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, koja odredba je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, pa je u tom pogledu nebitno to što je ista odredba ZPP-a stupila na snagu nakon zaključenja Ugovora.

31. Što se tiče navoda tuženika kojima osporava aktivnu legitimaciju tužitelja tvrdnjama da su sporne uplate vršile treće osobe, isti su također neutemeljeni, jer je tužitelj izvršio svoju Ugovornu obvezu uplate mjesečnih anuiteta, pri čemu okolnost da li su pojedine uplate izvršene osobno od strane tužitelja ili treće osobe nije odlučna, budući da su takve uplate izvršene na ime obveze tužitelja iz predmetnog Ugovora.

32. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 03. lipnja 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

33. Stoga je pravilno u skladu s odredbama članaka 323. i 1111. stavak 1. i 2. ZOO- a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja opisan u točkama I. i II. izreke pobijane presude, uključujući i zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od dana kada je tužitelj uplatio te iznose tuženiku do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim Ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pa je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega kamate teku od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

34. Što se tiče navoda tuženika da je od 01. siječnja 2013. godine redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno odredbama članaka 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 112/12, u nastavku teksta: ZID ZPK), osnovano tuženik ističe da u tom dijelu pobijana odluka ne sadrži razloge, čime je ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ali se neovisno o tome pobijana presuda ukazuje zakonitom, a to iz slijedećih razloga.

34.1. Naime, odredbom članka 5. ZID ZPK dodan je iza članka 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09) članak 11.a pod naslovom „Promjenjiva kamatna stopa“, koji propisuje obveze vjerovnika za slučaj da su ugovorene promjenjive kamatne stope na način da je banka kao vjerovnik dužna definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i njihova utjecaja na visinu promjenjive kamatne stope, time da parametri mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je sukladno stavku 5. tog članka dužan potrošaču poslati obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata.

34.2. U vezi toga iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tuženik dana 08. siječnja 2013. godine uputio tužitelju dopis naslovljen kao „Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope“ (list 45 spisa), kojim ga obavještava da kamatna stopa po njegovom stambenom kreditu na dan 01. siječnja 2013. godine ostaje nepromijenjena, te iznosi 5,25% (dakle, više od Ugovorom utvrđene kamate od 4,50% godišnje), te da se sastoji od varijabilnog dijela koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena, čime tuženik prema ocjeni ovog suda nije postupio sukladno odredbi članka 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju, niti je slanjem takve obavijesti otklonio razlog ništetnosti Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa tužitelj i za razdoblje nakon 01. siječnja 2013. godine do konačne otplate kredita osnovano potražuje razliku preplaćene kamate koja je obračunata po stopi većoj od početno ugovorene kamatne stope.

35. U odnosu na tvrdnje tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer da se sud prvog stupnja u pobijanoj odluci pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji nisu bili na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, treba odgovoriti kako iz činjenice da se sud u obrazloženju svoje odluke pozvao na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača valja zaključiti da se pravilno pozvao na takvu odredbu Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. godine („Narodne novine“ br. 41/14), kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a to stoga jer se radi o odredbi koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe.

36. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, a pravilno je u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) odlučeno i o tijeku zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka, sve to neovisno o tome što tužitelj na ročištu od 23. veljače 2022. godine nije predao u spis troškovnik u elektroničkom obliku, dakle postupio na način propisan odredbom članka 106.a stavak 5. ZPP-a.

36.1. Naime, odredbom članka 164. stavak 3. ZPP-a propisano je da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Takav zahtjev stranka može staviti na zapisnik ili u posebnom podnesku. Budući da je tužitelj zahtjev za naknadu troška neposredno predao u spis prije zaključenja glavne rasprave, pri čemu ga sud nije pozvao da taj isti podnesak-troškovnik dostavi u spis u elektroničkom obliku, kako je propisano odredbom članka 106.a stavak 5. ZPP-a, to su neosnovani navodi žalitelja da je navedeni podnesak (troškovnik) bez pravnog učinka.

37. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. ZPP-a.

38. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 29. siječnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar