REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-917/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice NUP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Branko Kostić, odvjetnik u Zagrebu, Domobranska ul. 27, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon dana 19. prosinca 2024. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika te punomoćnice tuženika odvjetnice Ane Bago Martić, dana 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici DUP isplati iznos od 5.651,02 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05), koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena godine, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 i 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima na iznose:

- iznos od 2,60 € od dana 1.1.2011.

- iznos od 70,05 € od dana 1.2.2011.

- iznos od 71,59 € od dana 1.3.2011.

- iznos od 64,03 € od dana 1.4.2011.

- iznos od 66,37 € od dana 1.5.2011.

- iznos od 92,06 € od dana 1.6.2011.

- iznos od 95,67 € od dana 1.7.2011.

- iznos od 123,46 € od dana 1.8.2011.

- iznos od 113,19 € od dana 1.9.2011.

- iznos od 97,19 € od dana 1.10.2011.

- iznos od 96,77 € od dana 1.11.2011.

- iznos od 95,03 € od dana 1.12.2011.

- iznos od 100,84 € od dana 1.1.2012.

- iznos od 107,23 € od dana 1.2.2012.

- iznos od 107,42 € od dana 1.3.2012.

- iznos od 103,40 € od dana 1.4.2012.

- iznos od 105,04 € od dana 1.5.2012.

- iznos od 107,43 € od dana 1.6.2012.

- iznos od 104,85 € od dana 1.7.2012.

- iznos od 105,07 € od dana 1.8.2012.

- iznos od 102,68 € od dana 1.9.2012.

- iznos od 98,27 € od dana 1.10.2012.

- iznos od 103,65 € od dana 1.11.2012.

- iznos od 105,61 € od dana 1.12.2012.

- iznos od 104,83 € od dana 1.1.2013.

- iznos od 96,97 € od dana 1.2.2013.

- iznos od 102,42 € od dana 1.3.2013.

- iznos od 103,66 € od dana 1.4.2013.

- iznos od 101,22 € od dana 1.5.2013.

- iznos od 93,97 € od dana 1.6.2013.

- iznos od 89,48 € od dana 1.7.2013.

- iznos od 93,46 € od dana 1.8.2013.

- iznos od 96,21 € od dana 1.9.2013.

- iznos od 103,22 € od dana 1.10.2013.

- iznos od 99,36 € od dana 1.11.2013.

- iznos od 101,09 € od dana 1.12.2013.

- iznos od 102,50 € od dana 1.1.2014.

- iznos od 103,30 € od dana 1.2.2014.

- iznos od 2.019,82 € od dana 19.2.2014.,

sve do isplate, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb prema tužiteljici DUP u iznosu od 577,55 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

- 0,46 EUR od 02.11.2005. pa do isplate,

- 0,36 EUR od 02.12.2005. pa do isplate,

- 2,42 EUR od 02.01.2006. pa do isplate,

- 3,35 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- 7,28 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- 9,66 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 9,64 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- 8,09 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- 10,69 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 11,46 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 8,96 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- 9,24 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- 9,98 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 11,18 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 14,23 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 16,33 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 15,40 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 16,11 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 20,43 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 23,55 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 25,39 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 24,25 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 22,84 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 26,66 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 27,82 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 24,96 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 24,64 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 19,42 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 14,93 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 10,48 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 20,16 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 23,40 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 19,02 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 26,00 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 24,97 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 20,26 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 12,87 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,

- 0,66 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

- 0,46 EUR od 02.07.2009. pa do isplate,

po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. 08. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. 01. 2023. do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužiteljici ĐUP troškove parničnog postupka u iznosu od 1.604,37 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 29. siječnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice DUP za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke III. izreke ove presude.

V. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćniku tužiteljice odvjetniku Branku Kostiću, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove delegacije predmeta u iznosu od 17,20 EUR, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi tužiteljici DUP troškove delegacije predmeta u iznosu od 8,60 EUR, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćniku tuženika Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, OIB: 64676614789, troškove delegacije predmeta u iznosu od 15,08 EUR, u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tuženika za naknadu troškova delegacije predmeta preko iznosa dosuđenog pod točkom VII. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom 8. rujna 2005. sklopila ugovor o namjenskom kreditu br. 3205371856/05, pobliže opisan u izreci ove presude, kojim se tuženik obvezao staviti joj na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu adaptacije obiteljske kuće na adresi: [adresa], dok se tužiteljica obvezala kredit vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbama čl. 3. i 7. ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužiteljica dužna tuženiku kredit plaćati kroz deset godina u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, prema početnoj otplatnoj tablici tuženika. Rok otplate je ugovoren odredbom čl. 3. ugovora i s dospijećem anuiteta zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu, počevši od dana dospijeća prvog anuiteta, koji počinje dospijevati na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga u kojem je kredit stavljen u otplatu, dok je čl. 2. ugovora ugovorena kamata po kamatnoj stopi od 4,40% godišnje. U čl. 1., 2. i 6. ugovor o kreditu sadrži odredba o valutnoj klauzuli jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

1. 2. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Navela je da upravo presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017, koja je potvrđena u revizijskom postupku, predstavlja pravno utvrđenje o ništetnosti valutne klauzule u CHF-u, a koje pravno utvrđenje veže i ovaj sud temeljem odredbe čl. 502. a. i c. Zakona o parničnom postupku, odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/2014) te odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013 – u daljnjem tekstu: ZZP/07). Tužiteljica je navela da spomenutom pravomoćnom presudom utvrđenje činjenice ništetnosti valutne klauzule već riješeno kao prethodno pitanje za ovaj postupak.

1. 3. Tužiteljica je navela da ju prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije informirao o potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005.). Navela je da ju tuženik kao potrošača nije upozorio s učestalim promjenama tečaja CHF-a, odnosno o riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF-u. Rastom vrijednosti CHF-a prema kuni tuženik je obračunavao mjesečne anuiteta sukladno tečaju na dan dospijeća, odnosno uplate svakog mjesečnog iznosa tijekom trajanja ugovora. Tužiteljica je navela da je tuženik bio dužan pružiti joj odgovarajuće objašnjenje koje bi joj omogućilo da procijeni je li predloženi ugovor prilagođen njezinim potrebama i financijskoj situaciji. Tuženik joj je ponudio vlastiti obrazac ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, o čemu ona nije mogla pregovarati i nije bila obaviještena o rizicima rasta tečaja te valute, nakon čega joj je anuitet rastao po osnovi promjene tečaja CHF-a prema kuni, a koji tečaj je bio nepošteno ugovoren. Tužiteljica je stoga tvrdila da su odredbe iz ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u nepoštene i ništetne.

1. 4. Tužiteljica je navela da je zbog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi preplatila mjesečne anuitete, što ima za posljedicu da se prilikom izračuna realnog mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anuitet koji je premašio navedeni iznos predstavlja razliku koju je ona preplatila, a tuženik ju je stekao bez osnove, pa joj je dužan vratiti navedene iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana uplate iznosa za koji je preplaćen svaki anuitet, pa do isplate.

1. 5. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 6.228,57 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu da su stranke 8. rujna 2005. sklopile predmetni ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 50.000,00 CHF.

2. 2. Tuženik je osporio tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, odnosno naveo je da je na tužiteljici teret dokazivanja te činjenice. Nadalje, istaknuo je prigovor zastare tužiteljičine tražbine. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli naveo je da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe i to čl. 22. ZOO-a. Naveo je da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je također osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da bi se tuženik u konkretnom slučaju trebao smatrati savjesnim stjecateljem te da bi tužiteljici, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, kamate mogle eventualno pripadati od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tužbe. Vezano uz prijedlog tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja tuženik je predložio da se vještačenjem utvrde i negativne tečajne razlike, odnosno iznosi koje je tužiteljica platila u razdobljima kada je tečaj bio niži u odnosu na početni tečaj u vrijeme isplate kredita.

2. 3. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U podnesku od 12. travnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor prebijanja, predlažući da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 566,28 eura, sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća, pa do isplate, a to s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi te je zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 5.651,01 EUR.

5. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao prigovor radi prebijanja na iznos od 577,55 EUR sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća istih, pa do isplate.

6. Nakon što je tužiteljica po provedenom financijskom vještačenju smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 577,56 EUR, tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

7. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 13-35 i 63-92 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama 205-213 spisa.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici.

9. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

9. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravno valjane ili ništetne i informiranost tužiteljice o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njezine tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, sporno je bilo postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara takve njegove eventualne tražbine.

10. Tužiteljica je iskazala da je od 2002. zaposlena u Željezničkog projektnom društvu d.d. Zagreb kao arhitekt. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, u vrijeme otplate istoga nije imala nikakav obrt, niti trgovačko društvo, nije bila na bilo kakvoj upravljačkoj dužnosti, a predmetni kredit je uzela u svrhu adaptiranja kuće koju su naslijedili i koju je trebalo obnoviti. Tu kuću nikada nisu iznajmljivali te ona sa članovima svoje obitelji živi u toj kući. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora najpovoljnije je bilo uzeti kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, a nitko joj od djelatnika banke nije ništa posebno govorio o toj valuti, osim toga da su najpovoljniji uvjeti kreditiranja uz takvu valutnu klauzulu. Nitko nije spominjao eventualne buduće rizike u vezi takve valutne klauzule. S bankom je imala ugovoren trajni nalog temeljem kojega joj se svakog mjeseca od plaće oduzimao iznos anuiteta radi podmirenja kreditne obveze. Mjesečni anuiteti su počeli rasti te joj je od plaće ostajalo sve manje nakon plaćanja mjesečnih anuiteta, ali je kreditnu obvezu ispunjavala i otplatila je kredit u cijelosti.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

11. 2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03

– u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., N, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi adaptacije obiteljske kuće na adresi: [adresa]. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

11. 4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu najpovoljniji kredit bio kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, a nitko u banci nije joj spominjao rizike od ugovaranja takve valutne klauzule, već joj je jedino rečeno da su krediti s takvom valutnom klauzulom najpovoljniji. Uslijed rasta tečaja CHF-a i povećanja mjesečnih anuiteta od plaće joj je ostajalo sve manje sredstava, ali je ipak uspjela u cijelosti otplatiti kredit. Tuženik je svakako znao da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je predstavljalo očit rizik za tužiteljicu kao potrošača, a to joj nije objašnjeno. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.

13. 1. Tužiteljica je u ovom predmetu tražila da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je bila dužna kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta te na ništetnosti takvih ugovornih odredbi potražuje od tuženika isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

13. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim

13. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

13. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. 5. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

13. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

13. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

13. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.

14. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 8. rujna 2005., a solemniziran je kod javnog bilježnika 13. rujna 2005., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. 9. Slijedom navedenog, sud je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojima je tužiteljica bila dužna otplaćivati kredit prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, a koje su sadržane u odredbama čl. 1., 2. i 6. ugovora.

15. 1. Tužiteljičin kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

15. 3. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. 4. Prema čl. 105. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16. 1. Što se tiče informiranosti tužiteljice o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužiteljica nije bila informirana od strane tuženika, pa tako nije mogla znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bila informirana o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužiteljica je bila valjano informirana jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopila predmetni ugovor jer joj je isti tada prezentiran kao najpovoljniji. Sud je stoga, kao prethodno pitanje, utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, prema kojoj je tužiteljica bila dužna kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

16. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužiteljica je jedino bila valjano informirana o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imala razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njezinu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem kojeg su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužiteljice da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.

16. 3. Sukladno navedenome, tužiteljica je činjenično obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate. Ujedno je vještaku naloženo da izračuna i tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a nesporno bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kako je to predložio tuženik.

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Darfin d.o.o. utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 46.929,30 kn, odnosno 6.228,56 EUR. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 4.351,70 kn, odnosno 577,55 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, uključujući i tzv. negativne anuitete, iznosi 42.577,60 kn, odnosno 5.651,01 EUR.

18. 1. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 3. prosinca 2024.. s time da je radi izbjegavanja spora oko tzv. negativnih tečajnih razlika, uzela u obzir i iste te je tužbenim zahtjevom zatražila isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za koje je nalazom vještaka utvrđen više plaćeni iznos te za koje je nalazom utvrđen i manje plaćeni iznos, za razdoblje kada je tečaj CHF- a na dan plaćanja anuiteta bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

18. 2. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka, ali je i nadalje osporavao osnov tužbenog zahtjeva kao i u dotadašnjem tijeku postupka, a za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva specificirao je prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

18. 3. Sud je ocijenio da se tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje financijskog vještaka svode na pravna pitanja o osnovi tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio da su nalaz i mišljenje izrađeni sukladno zadatku suda, temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke te je stoga iste u cijelosti prihvatio.

19. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužiteljica plaćala manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

19. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

19. 3. U smislu odredbe čl. 210. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF- a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužiteljica uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platila manje anuitete za ukupno 577,55 EUR, međutim ona time nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebala vratiti sukladno odredbi čl. 210. st. 3. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.

19. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

19. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 210. st. 1. i čl. 108. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

19. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

19. 7. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužiteljice. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.

19. 8. Tužiteljica je ipak kod isticanja kondemnatornog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja uzela u obzir negativne tečajne razlike te je glavnu tražbinu umanjila za iznos od 577,55 EUR, koliko je manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iako to prema mišljenju ovog suda nije bila dužna učiniti.

19. 9. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 577,55 EUR.

20. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev.

21. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Prema odredbi čl. 388. ZOO-a, zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

21. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.

22. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, kako je isti preciziran podneskom tužiteljice od 3. prosinca 2024. te je također utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknut prigovor radi prebijanja.

23. 1. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe u smislu sniženja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. Tužiteljica je podneskom od 3. prosinca 2024. doista smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi, a to je učinila iz razloga što je kod isticanja svoje tražbine uzela u obzir tzv. negativne tečajne razlike (u odnosu na koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja) i svoju tražbinu je umanjila za iznos istih.

23. 2. Sud je ocijenio da se tuženik ne može osnovano protiviti smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju tužbe iz razloga što tužiteljica prije provedenog vještačenja nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine, a osim toga je radi izbjegavanja spora s tuženikom u vezi uzimanja u obzir negativnih tečajnih razlika smanjila svoj tužbeni zahtjev za iznos istih. Konačno, opisano sniženje tužbenog zahtjeva nije ni na koji način utjecalo na troškove postupka. Sud je stoga meritorno odlučio o zahtjevu tužiteljice iz podneska od 3. prosinca 2024.

24. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka.

24. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

24. 3. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, sastava podnesaka od 27. ožujka 2024. i 3. prosinca 2024. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima 23. listopada 2024. i 19. prosinca 2024. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 eura. Navedenom iznosu dodan je PDV po stopi od 25% ili 250,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužiteljice iznose 1.250,00 eura. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 EUR i troškovi plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 54,37 EUR, pa njezini ukupni troškovi postupka iznose 1.604,37 EUR.

24. 4. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 15. listopada 2024., jer joj nije bilo dopušteno podnošenje tog podneska, a navode iz tog podneska mogla je putem punomoćnika iznijeti na pripremnom ročištu 23. listopada 2024. Također joj nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 24. listopada 2024, u prilogu kojeg je dostavila dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, jer je dokaz o uplati predujma mogla dostaviti bez podnošenja posebnog podneska. Navedeni podnesci stoga nisu bili nužni za svrhovito vođenje postupka. Tužiteljici nije dosuđen niti trošak sudske pristojbe na presudu jer je temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023), koji je na snazi od 20. svibnja 2023., oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

24. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

24. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

25. 1. Punomoćnici stranaka zatražili su i naknadu troškova delegacije predmeta.

25. 2. Punomoćnik tužiteljice zatražio je naknadu putnih troškova za pristup na dva ročišta prema cijeni autobusnog prijevoza na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb u iznosu od 4,30 EUR za jedan smjer, odnosno u iznosu od ukupno 25,80 EUR, s time da je u okviru tog iznosa punomoćnik tužiteljice putovao od Zagreba do sjedišta ove stalne službe i natrag dva puta, a jednom je iz Zagreba do Zaboka i natrag putovala tužiteljica (na ročište 19. prosinca 2024., kada je saslušana u svrhu dokazivanja).

25. 3. Punomoćnik tuženika zatražio je naknadu troškova delegacije predmeta i to naknadu putnih troškova od sjedišta ureda do sjedišta ove stalne službe za pristup na dva ročišta i to putne troškove prema cijeni putne karte za vlak na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb od 3,77 EUR u jednom smjeru, odnosno ukupno 15,08 EUR te troškove izbivanja iz pisarnice u trajanju duljem od 3 sata u ukupnom iznosu od 300,00 EUR.

25. 4. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

25. 5. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

25. 6. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika i zahtjev tužiteljice za naknadu putnih troškova prema dostavljenim podacima o cijenama autobusnog prijevoza na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb te je punomoćniku tužiteljice dosudio troškove delegacije predmeta u iznosu od 17,20 EUR, dok je tužiteljici dosudio troškove delegacije predmeta u iznosu od 8,60 EUR.

25. 7. Pun. tuženika dosuđeni su zatraženi putni troškovi prema cijeni javnog željezničkog prijevoza na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb za pristup na dva ročišta u ukupnom zatraženom iznosu od 15,08 EUR.

25. 8. Sud punomoćniku tuženika nije dosudio troškove izbivanja iz pisarnice jer tuženik nije dokazao da mu je putovanje od Zagreba do Stalne službe u Zagrebu i obrnuto za pristup na bilo koje od održana dva ročišta trajalo duže od tri sata, s time da u pravilu putovanje na toj relaciji s obzirom na udaljenost Zagreba i Zaboka traje znatno kraće od tri sata.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 29. siječnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Branko Kostić, Zagreb, Domobranska ul. 27

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke V.-VIII. izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točke V.-

VIII. izreke