Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-196/2024-

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A  I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivica Grubišić u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marko Cvrković, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupan po odvjetničkom Društvu Mađarić&Lui iz Zagreba, radi Obvezno - ništetnost nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 13. siječnja 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka, 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4272108 od 19.07.2007. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 9. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4272108 od 19.07.2007. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako je za prijevremenu otplatu kredita, korisnik kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju TČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od;

- 412,75 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 9.08.2007.

- 218,81 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.04.2012 do isplate po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju TČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 575,77 eura, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 388,27 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 3. lipnja 2023. tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim točke 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50- 4272108 19.07.2007. zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

1.1. Odredbom čl.3. navedenog ugovora, određeno je; 3. NAKNADA „3.30 %. od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 3,30 % iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita.

1.2. Nadalje, odredbom čl.9. ugovora, određeno je; Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvijete koje odredi Kreditor.

1.3. Navedene naknade su određene tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporne odredbe su sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-3231/2022, U-III7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U- III-597/2023 od 13.07.2023.g.

1.4. Troškove obrade kredita tuženik je naplatio tužitelju prilikom isplate kredita dana 08.08.2007.g. i to u iznosu od 412,75 eura (3.109,90 kn) i dana 30.03.2012.g. iznos od 218,81 eura (1.648,62 kn).

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe.

2.1. Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 19.07.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4272108 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 21.200,11 a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.2. U odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita ništetne U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare.

2.4. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva.

2.6. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovor o kreditu br. 198-50- 4272108 od 19.7.2007., potvrda banke od 16.5.2024., iskaz tužiteljice.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim točke 3. ugovora o kreditu198-50-4272108 od 19.7.2007., o plaćanju 3,30% naknade tuženiku za obradu kredita, te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 412,75 eura sa zateznom kamatom od 9.8.2007. i točke 9. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 218,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1.04.2012.

5. Sporno je među parničnim strankama da li je tužitelj potrošač, da li je riječ o nepoštenim i slijedom toga ništetnim odredbama i prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno, da su zaključile naprijed navedeni ugovor o kreditu po kojem je tuženik dao tužitelju u zajam iznos od 21.200,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je čl. 3. ugovoreno plaćanje tuženiku naknade od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelj od tuženika naplatio dana 8. kolovoza 2007. naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.109,90 kn/412,75 eura. Osim toga nije sporno da je u dijelu točke 9. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, te da je kredit prijevremeno otplaćen dana 30. ožujka 2012. i tom prilikom za prijevremeno zatvaranje naplaćena naknada u iznosu od 1.648,62 kn/218,81 eur.

7. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je namjena kreditnih sredstava bila kupovina osobnog automobila za osobne potrebe, da je pokušala poboljšati uvjete ugovora međutim da u banci nisu pristali na izmjene uvjeta ugovora, da je sa službenikom banke pročitala stavke ugovora o kreditu ali joj nije objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita. U vrijeme realizacije predmetnog kredita tužitelj nije imao obrt, OPG a niti se bavio nekom poslovnom aktivnošću.

8.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Budući da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila, što je sud utvrdio saslušanjem tužitelja i uvidom u čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za prijevozom.

9. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10. U čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu je vidljivo da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od čak 3,30% od iznosa kredita. Tužiteljica je pročitala ugovor sa službenikom banke i pokušala poboljšati uvjete ugovora ali banka nije pristala na bilo kakvo mijenjanje uvjeta ugovora, a kako je tužiteljici bio nužan osobni automobil pristala je na ponuđene uvjete. Tuženik nije pružio nikakve dokaze za svoje navode da je tužiteljici objasnio što plaća i od čega se sastoji naknada za obradu kredita, kao što nije pojasnio niti koje je sve troškove imao kod zatvaranja kredita i od čega se sastoji tzv. izlazna naknada. Naime kada tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su sporne odredbe određene po tuženiku tipske bez mogućnosti pregovaranja i da je sastavni dio formalnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati, a niti je upoznat sa sadržajem tarife banka na koju ta sporna ugovorna odredba upućuje tada je na tuženiku, na kome je teret dokaza, da je u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora upozna tužiteljicu od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. ugovora i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita i koje to troškove ona pokriva. S obzirom na navedeno sud zaključuje da tuženik nije dokazao da je pružio potrebne obavijesti tužitelju o tome što plaća navedenim postotkom naknade za obradu kredita kao i naknadom za prijevremenu otplatu kredita.

11. Iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da tužitelju nije dato pravo da izvrši prijevremenu otplatu kredita već mu je za to trebala suglasnost tuženika i uz uvjete koje samovoljno odredi tuženik. Sporna ugovorna odredba nije jasna a niti razumljiva za tužitelja jer kao korisnik kredita nije dobio od banke informaciju na što se odnosi naknada i koliko će ona iznositi. Tuženik čak niti tijekom ovog postupka nije naveo što je sve tužiteljica platila na ime tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom navedenog tužena je iskoristila ugovornu odredbu i jači položaj u ugovornom odnosu, te naknadu naplatila bez ikakvog obrazloženja i koja nema nikakve veze sa pretrpljenom štetom.

12. Iako ugovorna odredba po kojoj je bila predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) koja u st. 2. propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, u st. 3. propisuje da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a u st. 4. propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, ista je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je kao takva ništetna.

13. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. Tuženik mora dokazati da je trpio štetu i u kojem iznosu i samo na takvu naknadu ima pravo kod prijevremene otplate kredita. Ta se naknada uvažavajući kongentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

14. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenim naknadama pa su takve odredbe za svakog potrošača nerazumljive i stavljaju ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornim odredbama pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

15. Već sama činjenica da je naknada obrade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog o tome da takvom ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, stvarni troškovi se iskazuju u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita.

16. U vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 3. i čl. 9. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za kupovinu osobnog automobila.

20. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

22. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita kao što je prihvatio i zahtjev za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 9. ugovorena o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

23. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan.

24. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u ovoj pravnoj stvari zastara još nije ni počela teći, naime počet će teći od dana pravomoćnosti predmetne presude. U istovjetnim pravnim stvarima takvo je i stajalište Vrhovnog suda. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan glede kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

25. Čitanjem potvrde tuženika sud je utvrdio da je prilikom isplate kredita dana8. kolovoza 2007. od tužitelja naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.109,90 kn (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. ugovora o kreditu i da je je prijevremeno otplaćen kredit dana 30. ožujka 2012. godine te je naplaćena naknada od 1.648,62 kn. Imajući u vidu navedena utvrđenja valjalo je tuženika obvezati na povrat iznosa od 412,75 eura koji je naplaćen za obradu kredita i iznosa od 218,81 eur koji predstavlja tzv. izlaznu naknadu, koliko tužitelj i zahtijeva tužbenim zahtjevom.

26. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten kod ugovaranja i naplate navedenih naknada iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate na naknadu za obradu kredita od 9. kolovoza 2007., a na izlaznu naknadu od 1. travnja 2012. kao prvog narednog dana od dana stjecanja utvrđene naknade. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05 i dr.).

27. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a VPS je 631,56 eura.

Tužitelj je uspio u sporu i zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe u iznosu 100,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 20.09.2024. iznos od 100,00 eura, ročište 21.10.2024. iznos od 100,00 eura, ročište 13.1.2025.. iznos od 100,00 eura, ročište za objavu presude 50,00 eura, ukupno 450,00 eura, PDV 112,50 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, ukupno 575,77 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva jer isti nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, pa primjenom čl. 155. ZPP-a nije riječ o nužnom trošku.

Trošak sudske pristojbe na tužbu tužitelj je već platio pa mu je taj trošak priznat. Tužitelj kao potrošač po čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama nije obveznik plaćanja pristojbe već tuženik po čl. 13. Zakona o sudskim pristojbama.

Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 388,27 eura jer isti nije uspio u sporu.

U Vukovaru, 29. siječnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Marko Cvrković

2. Tuženiku po odvjetničkom društvu Mađarić&Lui