Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1977/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Roberta Završkog članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. IZ, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90., pročišćeni tekst, 30/90, 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okr. IZ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 27. siječnja 2022., broj: 73. Pp-1395/2021-11, u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. IZ i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. IZ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 50,00 eura (pedeset eura), u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 27. siječnja 2022., broj: 73. Pp-1395/2021-11 proglašen je krivim okr. IZ da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 565,00 kuna, što je protuvrijednost 150 DEM, odnosno 76,70 eura, koju je dužan platiti u roku jedan mjesec od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezan je naknaditi paušalni trošak prekršajnog postupka 200,00 kuna.

2.Protiv te presude okr. IZ putem braniteljice odvjetnice Vlaste Šteher pravodobno je podnio žalbu zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili da se presuda preinači i okrivljenik oslobodi.

3.Žalba nije osnovana.

4.Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5.Žalbom se ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka jer razlozi prvostupanjske presude o odlučnim činjenicama u odnosu na krivnju okrivljenika su potpuno nejasni i manjkavi te je u potpunosti izostalo obrazloženje suda koji se odnosi na samo postojanje bića prekršaja za koji se okrivljenik proglašava krivim. Navodi se da je obrazloženje presude manjkavo, razlozi o odlučnim činjenicama nisu jasni logično iskazani, obrazloženje nije u skladu sa stanjem spisa, provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, čime je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, a obrazloženje presude nije u skladu sa čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona. Po mišljenju žalbe, nije iznijeta valjana analiza izvedenih dokaza, sud prenosi obranu okrivljenika i iskaze svjedoka u potpunosti iz raspravnog zapisnika, a da pri tome ne daje valjanu analizu njihovih iskaza.

5.1.Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena naprijed navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, budući da pobijana odluka ima, sukladno odredbi čl. 185. Prekršajnog zakona, sav potreban sadržaj, a u obrazloženju, sukladno st. 7. navedenog članka, izložene su nesporne činjenice, koje sporne činjenice i iz kojih razloga sud uzima dokazanim, sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja obrane okrivljenika i iskaza ispitanih svjedoka te provedenih materijalnih dokaza, kao i razloge neprihvaćanja pojedinih dokaznih prijedloga. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, u presudi ne postoji proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga, a prvostupanjski je sud jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, pa kako, dakle, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

6.Žalitelj smatra da je činjenično stanje u postupku nepotpuno i pogrešno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka OZ, pribavljanja snimke mjesta događaja te dokaz suočavanjem okrivljenika i svjedokinje ĐZ.

6.1.Međutim, da li je potrebno i do koje mjere saslušavanje svjedoka i izvođenje drugih dokaza odlučuje sudac i on može odbiti prijedlog stranaka za saslušavanjem svjedoka i izvođenjem drugih dokaza ukoliko je stanje stvari već dovoljno razjašnjeno, međutim to je dužan i obrazložiti i u razlozima odluke, kako to propisuje i čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona. Prvostupanjski je sud za odbijanje dokaznih prijedloga okrivljenika dao jasne razloge, smatrajući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno i da nema potrebe za izvođenje istih.

7.Nadalje, neosnovano žalitelj negira da bi svojim ponašanjem narušavao javni red i mir i da bi tijekom postupka to bilo nedvojbeno utvrđeno. Da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja prekršaja opisanog u izreci prvostupanjske presude, prvostupanjski sud je osnovano zaključio ocjenom iskaza svjedokinje ošt. NZ, uz otklon obrane okrivljenika. Kada se detaljan, uvjerljiv i jasan iskaz svjedokinje NZ poveže sa iskazom svjedoka službenika policije BZ koji je svjedočio o tome da je po njegovom dolasku na mjesto događaja oštećenica bila vidno uznemirena i jako uplašena i iskazom svjedoka RZ koji je naveo da je okrivljenik u razdoblju od oko 20-ak minuta više puta dolazio u ugostiteljski objekt raspitivati se o parkiranom vozilu, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud imao dovoljnu osnovu za odluku o krivnji okrivljenika za narušavanje javnog reda i mira vikom prema NZ.

8. Veći dio žalbe odnosi se na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na javnost mjesta kao zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i posljedično tome, povredu materijalnog prekršajnog prava. Ističe se da mjesto gdje se prekršaj odvijao ne predstavlja javno mjesto, radi se o nekretnini koja je privatno vlasništvo okrivljenika i nije dostupna većem broju ljudi, niti je sud u obrazloženju presude dao valjano obrazloženje u pogledu činjenice da li se radi o javnom mjestu. U izreci presude navodi se da je prekršaj počinjen u dvorišnom prostoru optike i poliklinike „Oculus“, a iz vlasničkog lista je razvidno da je okrivljenik vlasnik istog dvorišta i sud je ovu činjenicu u potpunosti zanemario. Nadalje, u činjeničnom opisu prekršaja navodi se da se događaj odvijao u „spomenutom dvorišnom (privatnom) prostoru“, a koje mjesto ne predstavlja neograničeno javno mjesto u kojem slučaju nije potrebno posebno ocjenjivati javnost mjesta događaja. Žalbom se ističe da je mjesto događaja, „dvorište“ po kategorizaciji spada u fiktivna javna mjesta, tj. ona mjesta koja po svojoj namjeni nisu javna mjesta, ali pod određenim uvjetima to mogu biti.

9. Pogrešno okrivljenik smatra da dvorišni prostor optike i poliklinike „Oculus“ prema kategorizaciji javnih mjesta u smislu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira spada u tzv. fiktivna javna mjesta koja po svojoj namjeni nisu javna mjesta, ali pod određenim uvjetima to mogu biti i kod kojih se javnost takvog mjesta prosuđuje po nastupljenoj posljedici na javnom mjestu. Naime, okrivljenik je proglašen krivim da je javni red i mir narušavao u Osijeku, Hrvatske Republike 33, u dvorišnom prostoru optike i poliklinike „Oculus“. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da okrivljenik na navedenoj adresi ima poslovni prostor, odnosno sa navedenog parkirališta se može ući u poslovni prostor, a NZ je svoje vozilo parkirala na mjestu koje je u vlasništvu njegovog poslovnog prostora (obrana okrivljenika). Nadalje, iz iskaza svjedokinje TZ proizlazi da je zaposlenica poliklinike „Oculus“, okrivljenik joj je šef, radiona je otvorena prema dvorišnom dijelu u kojem se zbio navedeni događaj, a koji je mogla vidjeti kroz širom otvorena vrata. Vidjela je parkirano vozilo u dvorišnom dijelu, koji je privatni posjed navedene poliklinike. Pristup dvorištu ograničen je za druga vozila, postoji postavljena rampa i izbetonirani stupić-„gljiva“. Poliklinika stomatologa I nalazi se neposrednoj blizini poliklinike „Oculus“ u unutrašnjost dvorišta nalazi se prolaz, a iz unutrašnjosti se može ući u stambenu zgradu u kojoj se nalazi ordinacija stomatologa. Preko puta poliklinike „Oculus“ nalazi se kafić (iskaz svjedokinje NZ). Događaj se odvijao u privatnom parkirališnom prostoru u koji se ulazi sa ulične strane, odnosno iz ulice Hrvatske Republike, a na ulazu se nalazi parking brana. U samoj blizini parkirališnog, tj. dvorišnog prostora nalazi se kafić iz kojeg se vidi dio tog prostora, ispred se nalazi terasa (iskaz svjedoka BZ, policijskog službenika). U dvorišnom dijelu nalazi se ugostiteljski objekt, u stambenoj zgradi koja je vlasništvo okrivljenika, prostor u kojem se nalazi ugostiteljski objekt unajmljen je od okrivljenika (iskaz svjedoka RZ).

9.1. Iz izvatka iz zemljišne knjige vidljivo je da je vlasnik kuće i dvorišta kat. Čestice [katastarska čestica] u Osijeku, Hrvatske Republike 33, IZ [adresa], 1/1 te je uknjiženo pravo služnosti puta kao služnost staze preko navedene nekretnine koja daje pravo staze cijelom dužinom haustorskog prolaza od ulaza u haustor te dalje ravno preko dvorišta do kč. br [katastarska čestica], u širini od 1 metar za korist kč. br [katastarska čestica].

10.Sve navedeno ukazuje da nije u pravu okrivljenik kada mjesto počinjenja prekršaja smatra fiktivnim javnim mjestom, odnosno dvorištem koje bi imalo karakter dvorišta obiteljske kuće ili stambene zgrade. Prvenstveno, činjenica da se radi o privatnom posjedu ne isključuje pojam javnog mjesta, kako to pogrešno smatra žalitelj. Činjenica je da se u unutrašnjost dvorišta može ući sa ulične strane iz ulice Hrvatske Republike, da se u unutrašnjosti dvorišta nalazi poliklinika „Oculus“, kafić sa terasom i stambena zgrada u kojoj se nalazi i stomatološka ordinacija, a preko nekretnine okrivljenika uknjiženo je pravo služnosti puta koja daje pravo staze cijelom dužinom haustorskog prolaza od ulaza u haustor te dalje ravno preko dvorišta u širini od 1 metar za korist susjedne čestice. Sve navedeno ukazuje da predmetno dvorište prema kategorizaciji spada u tzv. ograničeno otvorena javna mjesta, koja su namijenjena neograničenom broju osoba, ali ipak postoje određena ograničenja, koja se odnose na (radno) vrijeme ili neke druge uvjete pod kojima je pristup na takva mjesta moguć. U postupku nije bilo sporno vrijeme počinjenja prekršaja, 27. travnja 2021. (utorak, radni dan) u 10:10 sati, kada su kafić u dvorištu i poliklinika „Oculus“ radili, a ujedno je služnost puta omogućavala pristup spornom dvorištu neograničenom broju osoba.

11.Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je donio pravilnu odluku o krivnji okrivljenika zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kojim je propisano da će se kazniti za prekršaj tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir. Razloge prvostupanjske odluke u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa kako podnositelj žalbe nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

12. Okrivljenik se nije žalio zbog odluke o kazni, međutim, kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud je temeljem čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona ispitao pobijanu presudu i u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, te nalazi da je prvostupanjski je sud, ocjenjujući sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, cijeneći na strani okrivljenika olakotne okolnosti, uz činjenicu da nisu utvrđene otegotne okolnosti te ovaj drugostupanjski sud smatra da je tako odmjerena novčana kazna primjerena svim okolnostima počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika i da će se izrečenom novčanom kaznom u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu postići svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona i svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona.

12.1.Ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu da je, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.), koji, zbog konverzije valute, za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno niži posebni minimum i posebni maksimum novčane kazne. Međutim, pri ocjeni koji zakon treba primijeniti, rukovodeći se načelom konkretnosti u primjeni blažeg zakona, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da „novi“ Zakon ne daje povoljniji rezultat za okr. IZ. Naime, „starim“ Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira za počinjeni prekršaj bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM (konverzijom DEM u eure prema fiksnom tečaju 1 euro=1,955583 DEM iznos od 25,56 eura do 102,26 eura), dok je prema odredbi čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.) propisana novčana kazna od 20,00 do 100,00 eura. Međutim, kako je žalitelju pobijanom presudom izrečena novčana kazna koja je, po ocjeni ovog suda, primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, a nisu utvrđene okolnosti koje bi utjecale na izricanje novčane kazne u nižem iznosu te da je donošenje „novog“ Zakona isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, ovaj sud smatra da u ovoj situaciji nema mjesta primjeni „novog“ Zakona, budući je novčana kazna od strane prvostupanjskog suda pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja, zbog čega „novi“ Zakon nije povoljniji za okr. JZ.

13.Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13. ) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (u protuvrijednosti eura prema fiksnom tečaju valute), a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovinsko stanje podnositelja žalbe. Naime, prema podacima u spisu okrivljenik ostvaruje redovna primanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

14.Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.