Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1308/2022-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužiteljica: REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika: LOVAC TRGOVINA d.o.o., [adresa], OIB: 58432804239, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dodig, odvjetnik iz Zagreba, Bužanova 20, nakon zaključene glavne i javne rasprave 15. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženika i vještaka, danom objave 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 102.060,12 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. ožujka 2022., po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji protutražbina tuženika u iznosu od 102.060,12 EUR te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 32.190,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koje teče od donošenja ove presude 29. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se tužiteljica sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od 13.266,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama, kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 996,81 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da temeljem djelomičnog rješenja Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942-02/2008-13/51, Urbroj: 251-14-02/208-08-06 od 27. ožujka 2008. (pravomoćno dana 5. lipnja 2008.), utvrđena vlasnikom u 596/720 dijela poslovnih prostora, između ostalih i poslovnih prostora koji se koriste bez valjanog Ugovora o zakupu, a radi se o poslovnom prostoru koji se sastoji od 7 prostorija u uličnom prizemlju površine 140,08 m2, poslovnog prostora koji se sastoji od 2 prostorije na prvom katu dvorišne zgrade površine 49,58 m2 i poslovnog prostora koji se sastoji od 2 prostorije u dvorišnom prizemlju i podrumu površine 169,40 m2, a s kojim poslovnim prostorima su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao zk.č.br. 3073, ulična i dvorišna najamna stambena zgrada u [adresa], površine 201,6 čhv (725 m2). Tužiteljica je vlasnica navedenih poslovnih prostora a tuženik ih koristi bez valjane pravne osnove i bez da tužiteljici plaća naknadu za bespravno korištenje. Predmetnim poslovnim prostorima upravljaju Državne nekretnine d.o.o. koje u ime Republike Hrvatske, a za svoj račun vrši naplatu naknade za korištenje, sukladno Ugovoru o poslovno tehničkoj suradnji zaključenom dana 21. veljače 2014. između Republike Hrvatske zastupane po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i Državnih nekretnina d.o.o. Stoga tužiteljica budući da nije bio u mogućnosti ostvarivati prihod zakupnine za predmetne poslovne prostore, potražuje od tuženika iznos od 15.846,58 kn mjesečno od veljače 2018. do veljače 2022., odnosno ukupno 776.482,42 kn. Visina mjesečne naknade za korištenje predmetnih poslovnih prostora određena je temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba i iznosi mjesečno 12.677,26 kn dok je visina mjesečne zakupnine nakon mjeseca travnja 2014 godine, određena u iznosu od 15.846,58 kn mjesečno, a što je u skladu s odredbama čl. 6 Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13 i 153/13) i odredbama čl. 5. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13 i 160/13), što za 586/720 dijela koji je vlasništvo Republike Hrvatske za razdoblje od veljače 2018. do veljače 2022. iznosi ukupno 776.482,42 kn, koji iznos i potražuje tužbenim zahtjevom zajedno sa zakonskom zateznim kamatom koja teče na mjesečne iznose od 15.846,58 kn počevši od 23. veljače 2018. do 19. veljače 2022.

2. Podneskom od 4. svibnja 2023. tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 103.056,93 EUR/776.482,42 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 8. ožujka 2022. do isplate, pozivajući se na stav zauzet na sjednici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2021.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 29. srpnja 2022. osporava tužbu i tužbeni zahtjev ne navodeći nikakve razloge.

4. Tek podneskom od 5. lipnja 2023. obrazlaže razloge osporavanja i navodi osporava aktivnu legitimaciju tužitelja za podnošenje tužbe obzirom da Državne nekretnine d.o.o. ispostavljaju račune za korištenje poslovnog prostora i sa Državnim nekretninama sklapaju se ugovori o zakupu poslovnih prostora. Osporava i površine poslovnog prostora u tužbi i u zemljišnim knjigama jer ne odgovaraju stvarnom stanju a niti tuženik koristi poslovne prostore u navedenim površinama. Predlaže da sud odbaci tužbu jer tužitelj iznos zakupnine dokazuje izvodom iz otvorenih stavki. U odnosu na navedeno tuženik se poziva na obvezujuće pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske usvojeno na sjednici svih sudaca Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 20. prosinca 2012. utvrđeno je da će sud odbaciti tužbu kao nedopuštenu kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo potraživanje u novu, a to se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom, kao što to u konkretnom slučaju čini tužitelj. Tuženik osporava i izračun visine zakupnine. Smatra da tužitelj zanemaruje činjenicu da su navedeni poslovni prostori u suvlasništvu sa gđom. TV, sa kojom je tuženik za navedeno razdoblje imao uredno sklopljen Ugovor o zakupu za dio kojega je ona suvlasnik. Nadalje, pojašnjava da je tvrtka LOVAC d.o.o., koja se kao korisnik poslovnog prostora navodi u rješenju o razvrgnuću suvlasničke zajednice Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj: R1-368/99 od 9. prosinca 1999., zaključila s tuženikom 1. veljače 2002. Ugovor o zajedničkom poduhvatu, temeljem kojeg su 16. prosinca 2002. zaključili i Ugovor o prijenosu i prodaji prava, kojim je Lovac d.o.o. svoje pravo na isplatu naknade za učinjena ulaganja prenio na tuženika. Navedeni Ugovori prileže spisu Ps-30-2005, u kojem je sud proveo vještačenje vezano uz ulaganje u poslovni prostor na adresi [adresa], kojim vještačenjem je utvrđeno da ukupna vrijednost ulaganja od trenutka stupanja u zakup tuženika do podnošenja tužbe, a kako bi predmetni poslovni prostor priveo funkciji za kvalitetno obavljanje djelatnosti prodajnog i uredskog prostora s pratećim sadržajima, iznosi 3.094.017,06 kn. Spisu predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, P-2658/15, priloženo je osiguranje dokaza R1-130/02 iz kojeg proizlazi da je tuženik izvršio ulaganja u poslovni prostor u [adresa], za vrijeme trajanja svoga zakupnog odnosa i kao pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora izvršio je ulaganje u ukupnom iznosu od 2.546,987,41 kn, za koji iznos tuženik postavlja određeni zahtjev za isplatu i prijeboj potraživanja sa potraživanjem tužitelja (za [adresa]). Tuženik je u vrijeme kada je bio pošteni posjednik poslovnog prostora na adresi u [adresa], čiji je suvlasnik također Republika Hrvatska, uložio iznos od 2.284.875,90 kn, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka također iz predmeta P-2658/15. Stoga tuženik, u odnosu na izvršena ulaganja predlaže da Naslovni sud izvrši prijeboj potraživanja tuženika sa potraživanjem tužitelja i u odnosu na iznos od 2.284.875,90 kn (za [adresa]). Ističe da raspolaganje LOVAC d.o.o., kojim je svoje pravo na isplatu naknade za učinjena ulaganja ugovorom prenio na tuženika, čime je tuženik u odnosu na potraživanja za učinjena ulaganja u poslovni prostor stupio u pravnu poziciju LOVAC d.o.o., valjano je i dopušteno, budući da Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nije zabranio prijenos takvog prava, a što je bila i ugovorna volja tuženika i LOVAC d.o.o. Navedeno je potvrdio u svom rješenju Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. broj Rev- 1443/2021 od 09.03.2022. kojim je usvojena revizija tuženika. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u paralelnom parničnom predmetu posl. broj P- 2658/2015 Trgovačkog suda u Zagrebu, očito smatrao da su Ugovor o zajedničkom poduhvatu od dana 01.02.2002. i Ugovor o prijenosu i prodaji prava od dana 16.12.2002. valjani pravni poslovi i da je prigovor prijeboja moguće usvojiti i po postavljenoj pravnoj osnovi i visini jer u suprotnom ne bi revizijskom ukidnom odlukom vraćao predmet na ponovno odlučivanje , u protivnom bi naveo da odgovor na postavljeno pitanje nije bitan za odluku u sporu jer su ugovori ništetni. Poziva se i na rješenje Rev-3115/2016-2 od 8. srpnja 2020. u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje da predlagatelju za zaključenje pravnog posla između jedinog člana i jedinog osnivača trgovačkog društva, s jedne strane, te istog tog trgovačkog društva s druge strane, nije potrebno posebno odobrenje od toga društva pa bi proizlazilo da bi jedna te ista osoba zasnovala založno pravo kao založni vjerovnik s jedne strane i kao zakonski zastupnik založnog dužnika s druge strane, potrebno je da je za zasnivanje založnog prava na nekretnini založnog dužnika imala posebno ovlaštenje društva. Međutim, u situaciji kada je u trenutku sklapanja ugovora o zasnivanju založnog prava predlagatelj bio jedini direktor i jedini osnivač trgovačkog društva-protustranke, dakle, kada je jedna te ista osoba u trenutku zasnivanja založnog prava bila jedina osoba ovlaštena za zastupanje i ujedno jedini član društva, založnog dužnika, to bi značilo da ta osoba mora sama sebi dati takvo ovlaštenje, a s obzirom na to da se radi o istoj osobi, sigurno je da ta osoba ne bi sama sebi odbila dati ovlaštenje tako da u ovom slučaju nije bilo potrebno da takva osoba za sklapanje ugovora ima posebno ovlaštenje društva. Stoga predlaže da se prekine postupak do donošenja odluke o reviziji tuženika, radi zauzimanja jedinstvenog pravnog stava i postupanja, osobito vezano uz ulaganja tuženika u predmetni poslovni prostor. Predlaže da sud zastane s postupkom do donošenja odluke o reviziji tuženika.

5. Podneskom od 6. lipnja 2023. tuženik je dostavio dokumentaciju na koju se pozvao u prethodnom podnesku.

6. Podneskom od 11. rujna 2023. tužiteljica navodi da se predmetni postupak odnosi na poslovni prostor u Teslinoj 4, da se pri ovome sudu vode parnični postupci kojima tužiteljica potražuje od tuženika naknadu od 2010. te postupak radi iseljenja tuženika pod posl. brojem P-920/2020. Istovremeno vode se i parnični postupci koji se odnose na poslovni prostor u Varšavskoj 4, također u vlasništvu tužiteljice. Vezano uz prigovor aktivne legitimacije navodi da je dostavljenim Ugovorom o poslovno-tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014. jasno definirano da se društvu Državne nekretnine d.o.o. predaju na upravljanje stanovi, poslovni prostori i rezidencijalni objekti, a da bi Državne nekretnine d.o.o. u ime Republike Hrvatske vršile naplatu najamnine za stanove, poslovne prostore koji su im predani na upravljanje, kao i naknadu za korištenje stanova, poslovnih prostora i rezidencijalnih objekata. Dakle, radi se o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske koje su društvu Državne nekretnine predane na upravljanje te nisu prenesena vlasnička prava, a iznosi naplaćenih sa gornjih osnova nikako ne mogu ostati prihodi Državnih nekretnina d.o.o. već je to prihod Državnog proračuna iz čega jasno proizlazi i aktivna legitimacija Republike Hrvatske. Tako je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan. Nadalje, tuženik osporava i površinu predmetnog poslovnog prostora koji prigovor je neopravdan jer ne proizlazi iz nijednog valjanog i dokumentiranog razloga, dok površina poslovnog prostora proizlazi iz rješenja Gradskog ureda za imovinskopravne poslove, Klasa: UP/l-942-02/2008-13/51, od 27. ožujka 2008. i iz zemljišnoknjižnog izvatka. Navodi tuženika da tužitelj zanemaruje činjenicu kako je na predmetnoj nekretnini u suvlasništvu, također nisu točni jer je isto razvidno i iz dostavljenog zk izvatka i iz Izračuna zakupnine jasno je navedeno suvlasništvo u 596/720 dijela te je sukladno suvlasničkom dijelu obračunata i visina za bespravno korištenje koja bez uključenog PDV-a iznosi 12.677,26 kn/1.682,56 € mjesečno, a sa PDV-om iznosi utuženi mjesečni iznos od 15.846,58 kn/2.103,20 €. T

uženik se referira u cijelosti na dokumentaciju i presude koje se odnose na poslovni prostor u Varšavskoj 4 i tužiteljica se protivi bilo priklopu navedenih spisa, jer se svi ključni dokazi na koje se tuženik poziva iz istih predmeta, mogu dostaviti u ovaj predmet i samo se radi o odugovlačenju ovog postupka. Navedeno se odnosi na navode tuženika gdje se isti poziva na ugovore koje je zaključio sa društvom Lovac d.o.o. koji se isključivo odnose na prostor u Varšavskoj 4 i to Ugovor o zajedničkom pothvatu od 1. veljače 2002. i Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. ali ih ne ne dostavlja u predmetni spis već radi uvida predlaže priklope drugih spisa iako se radi o dokumentima na kojima nadograđuje ostatak svih ostalih navoda i razlaganja u podnesku. Nejasno je temeljem kojeg dokumenta, tuženik sebe smatra poštenim posjednikom obzirom ne dostavlja niti jedan dokument iz kojeg bi slijedilo da ovlašteno i mirno koristi poslovni prostor u Teslinoj 4 koji je predmetom ovog tužbenog zahtjeva. Isti poslovni prostor je koristilo i društvo Lovac d.o.o. koje nikad nije imao Ugovor o zakupu ovog poslovnog prostora kao što ga nema ni tuženik.

7. Nadalje, tužiteljica navodi da postupci i odluke na koje se tuženik u podnesku poziva odnose se na poslovni prostor u Varšavskoj 4. Što se tiče odluke Vrhovnog suda Republike Rev-1443/21, od 9. ožujka 2022. radi se o ispitivanju pobijane odluke u granicama postavljenog i dopuštenog pitanja iz čl. 385.a ZPP- a zbog kojeg je dopuštena revizija i revizijski sud utvrdio kako prijenos tražbine u smislu postavljenog pitanja nije zabranjen odredbom čl. 41. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, pri čemu se sud referira na prava priznata zakupniku (jer je pitanje tako postavljeno i dopušteno), a u predmetnom slučaju ne radi se o zakupniku obzirom tuženik nikad nije ni bio zakupnik, a niti je to bio njegov prethodnik Lovac d.o.o. Slijedom navedenoga, načelan stav koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio u svojoj odluci, Rev-1443/21 od 9. ožujka 2022. i koji se neosporno odnosi na prava zakupnika da svoju tražbinu za izvršena ulaganja može pravnim poslom prenijeti na drugu osobu, nije primjenjiv na predmetni spor sa svim njegovim činjenično pravnim supstratom. Ugovor o zakupu poslovnog prostora na adresi u [adresa], nikad nije imalo niti društvo Lovac d.o.o., a naročito takav Ugovor nema tuženik. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 1443/21 naglašava kako Lovac d.o.o. nije imalo valjanu pravnu osnovu za posjed predmetnog poslovnog prostora i presudu ostavlja na snazi u dijelu gdje je tuženiku naložen platež naknade zbog bespravnog korištenja ovog poslovnog prostora, a što znači da osnažuje stajalište kako je tuženik zapravo nepošteni posjednik koji mora platiti sve koristi tužitelju, vlasniku, koje je imao zbog nepoštenog posjeda, odnosno za vrijeme svog posjedovanja (čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima . Povodom ukidne odluke revizijskog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovne oznake Pž- 4634/2022, od 13. prosinca 2022. u kojoj zauzima stajalište da su gore citirani ugovori ništetni pravni poslovi, vezano za Ugovor o zajedničkom poduhvatu, od 1. veljače 2002. ističe da je predmet obveze po istom, nemoguć i nedopušten, da tuženik nije zakupnik obzirom je njegovo pravo zakupa prestalo pa poslovni prostor više nema pravo posjedovati, niti može prepustiti tuženiku pravo koje i sam više nema, a jednako tako za Ugovor o prijenosu i prodaji prava, od 16. prosinca 2002. viši sud zaključuje kako je sklopljen sa očigledno nedopuštenim pobudama, koja je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor, dok je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati zbog čega je ovakav ugovor bez učinka. Obzirom je ugovor zaključila ista osoba, ŠV kao direktor obiju ugovornih strana, odnosno i društva LOVAC d.o.o. i društva tuženika LOVAC TRGOVIMA d.o.o. to je svijest o nedopuštenim pobudama od obje ugovorne strane, neupitna. Tim više što je nedugo zatim nad društvom LOVAC d.o.o. otvoren stečajni postupak dana 28. ožujka 2003. pa je na takav način, prenošenjem "imovine" na drugu pravnu osobu, onemogućeno stečajnim vjerovnicima namirenje u većoj mjeri njihovih tražbina. Ponavlja da se Ugovor o zajedničkom poduhvatu od 1. veljače 2002. i Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. odnose isključivo na poslovni prostor u Varšavskoj 4 i nisu relevantni za potraživanje vezano za poslovni prostor koji je predmet ovog tužbenog zahtjeva, da tuženik nema i ne ostvaruje prava na eventualna ulaganja u ovaj poslovni prostor po nijednom osnovu. Što se tiče presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovne oznake Gž-697/17 od 17. siječnja 2018. istom je tuženiku naloženo isprazniti poslovni prostor te ga slobodnog od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici i temeljem iste tuženik je predao poslovni prostor. Što se tiče presude koju tuženik dostavlja, posl. broj Pž-5119/2020 od 17. siječnja 2023. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da je Ugovor o zajedničkom poduhvatu od 16. veljače 2002. i Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002., raskinut po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, odnosno 4. siječnja 1999. te kako Lovac d.o.o. nije mogao prenositi posjed predmetnog poslovnog prostora na društvo tuženika, a niti steći pravnu zaštitu posebno propisanu za zakupce temeljem Ugovora o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. Predlaže u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, a tuženikov prigovor prijeboja odbiti kao neosnovan obzirom se u prijeboj mogu stavljati potraživanja koja su uzajamna, istovrsna i dospjela. Ponavlja da je tuženik nepošteni posjednik i sukladno odredbi čl. 165. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nema pravo na potraživanje s naslova ulaganja u poslovni prostor. Ističe i prigovor litispendencije, jer je tuženik isti prigovor prijeboja stavio i u predmetu naslovnog suda poslovne oznake P- 1022/2020 i P-82/2020. Protivi se prijedlogu za prekid ovog postupka obzirom su glede pravnog osnova potraživanja tužitelja vezana za predmetni poslovni prostor sve odlučne činjenice nesporne, a predmet vezano za koji tuženik predlaže prekid postupka, odnosi se na drugi poslovni prostor, konkretno [adresa].

8. Tuženik u daljnjem tijeku postupka u bitnom navodi da je pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora temeljem Ugovora od 1. travnja 2008. sklopljenog s drugim suvlasnikom temeljem kojeg koristi prostor i uredno izvršava svoje obveze, kao i po osnovi retencije uslijed izvršenih ulaganja. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije smatrajući da ima osnovu posjedovanja a tužitelj svoje zahtjeve može stavljati isključivo prema zakupodavcu odnosno drugom suvlasniku, dok tuženik nije onemogućavao tužitelja u korištenju njegovog dijela prostora. Suprotno navodima tužitelja smatra da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1443/2021 od 9. ožujka 2022. proizlazi da su Ugovori na koje se pozvao valjani pravni poslovi jer u protivnom ne bi prihvatio reviziju. Što se tiče prigovora prijeboja, poziva se na čl. 164. ZV-a i navodi da kao pošteni posjednik ima pravo na nužne i korisne troškove, a i da je nepošten posjednik sukladno čl. 165. ZV-a ima pravo na nužne troškove. Što se tiče ulaganja u predmetni poslovni prostor ponavlja da je od 2003. prema procjeni vještaka Tomljenovića uložio 2.284.875,90 kn, nakon toga vršio je daljnja ulaganja a prema procjeni vještakinje Maje Petrović nužni trošak iznosi 847.909,58 kn.

9. Tužiteljica u daljnjem tijeku postupka u bitnom osporava da bi tuženik bio pošten već da je nepošten posjednik a da svoje pravo na posjed izvodi iz posjeda LOVAC d.o.o. kao i da je samo u odnosu na Ugovor o zakupu sa suvlasnikom drugog prostora i to 124/720 dijela poslovnog prostora mogao biti poštenim posjednikom. Što se tiče ulaganja u prostor smatra da tuženikovo potraživanje sa tog osnova nije dospjelo, odnosno eventualno bi imao pravo nakon što preda poslovni prostor, da vještačenja provedena ili priložena u drugim postupcima, ne odnose se na vještačenje troškova koji bi bili eventualno nužni i vlasniku već na sve troškove koje je tuženik kako tvrdi snosio i imao koristeći poslovni prostor tužitelja te uređujući ga i prilagođavajući djelatnosti koju sam ima i kojom se bavi u prostoru. Osporava dostavljen od tuženika privatni sačinjen nalaz vještakinje Maje Petrović koji se odnose na visinu troškova koji su bili nužni i vlasniku jer nije raspolagala sa stručnim znanjima izdiferencirati koji su to troškovi. Ostaje kod svih iznesenih navoda.

10. Na pripremnom ročištu dana 3. listopada 2023. tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i istaknutog prigovora radi prijeboja u iznosu od 2.284.875,90 kn na ime izvršenih ulaganja samo u odnosu na predmetni poslovni prostor. Isti je pozvan izjasniti se u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.284.875,90 kn za koji navodi da se radi o ulaganjima u predmetni poslovni prostor [adresa], dok u predmetu P-2658/15 (kako to navodi u podnesku od 5. lipnja 2023.) postavio je prigovor radi prijeboja za iznos od 2.546.987,41 kn za izvršena ulaganja u poslovni prostor u Varšavskoj 4, da li se Ugovor o zajedničkom pothvatu od 1. veljače 2002. i Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. odnose na oba poslovna prostora, dakle predmetni poslovni prostor na adresi [adresa] i poslovni prostor na adresi [adresa] i tko je izvršio ulaganja. Tuženik je zatražio kraći rok radi očitovanja, međutim u daljnjem tijeku postupka nije se uopće izjasnio o navedenom niti je dostavio Ugovore na koje se poziva. Tužitelj je tvrdio da se radi o ugovorima koji se odnose na prostor [adresa], dok u odnosu na predmetni prostor nema dokaza temeljem čega su u predmetnom prostoru a kako je tuženik nepošten posjednik to eventualno ima pravo na troškove nakon što preda u posjed prostor a što nije učinio. Prvi put je tuženik osporio da bi se radilo o tri prostora i tvrdi da se radi jednom prostoru dok tužitelj nije imao saznanja da li su u naravi tri prostora ujedinjena u jedan. Obzirom da je tuženik predlagao uvid, na zapisnik je utvrđeno da je sud izvršio uvid u ICMS u spis ovog suda P-2658/15 u kojem su iste stranke a predmet spora je drugi poslovni prostor na adresi u [adresa], da je pravomoćno točkom I. izreke presude P-2658/15 od 19. travnja 2018. odlučeno o plaćanju naknade za korištenje navedenog poslovnog prostora, točkom II. djelomično je odbijen tužbeni zahtjev za plaćanje naknade na način da je VTS RH preinačio i sudio dok je točkom III. tužbenog zahtjeva pravomoćno utvrđeno nepostojanje tuženikove protutražbine prema tužitelju u iznosu od 837.005,39 kn istaknutog kao prigovora protiv prebijanja u ukupnom iznosu od 2.546.987,00 kn a koji je istaknut kako to proizlazi iz presude temeljem činjenice da je Lovac d.o.o. sklopio s tuženikom Lovac trgovina d.o.o. Ugovor o zajedničkom pothvatu 01. veljače 2002. i Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. za što je tuženik u postupku tvrdio da su na njega prenesena sva prava po osnovi ulaganja u taj poslovni prostor. Također utvrđeno je da je sud izvršio uvid u presudu posl.br. Pž-4634/22 od 13. prosinca 2022. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točki III. izreke a iz obrazloženja koje proizlazi da je tuženik ukoliko smatra da je stekao prava na izvršena ulaganja mogao u postupku koji se vodio protiv njega radi iseljenja zahtijevati od vlasnika povrat izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor i određeno postaviti pravo zadržavanja predmetnog poslovnog prostora a što tuženik nije učinio a niti tvrdi da je uopće izvodio radove u predmetnom poslovnom prostoru već ističe prigovor radi prebijanja s osnove izvršenih ulaganja od strane ranijeg zakupnika Lovac d.o.o. pa se na njega ne može u odnosu na protupotraživanje primijeniti niti pravila poslovodstva bez naloga.

11. Na ročištu dana 7. studenog 2024. prihvaćen je prijedlog tuženika za povrat u prijašnje stanje radi propuštenog ročišta dana 10. listopada 2024. i parnica je vraćena u stanje prije propuštanja te je saslušana vještakinja građevinske struke i vještak financijske struke.

12. Po provedenom vještačenju tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 14. studenog 2024. na način da potražuje iznos od 102.060,12 EUR.

13. Obzirom da je tužiteljica prvotno zatražila tužbom od 14. srpnja 2022. iznos od 776.482,42 kn, odnosno podneskom od 4. svibnja 2023. izraženo u valuti EUR iznos od 103.056,93 EUR, a podneskom od 14. studenog 2024. potražuje iznos od 102.060,12 EUR, to je djelomično povukla tužbu za iznos od 996,81 EUR, kako je odlučeno u izreci rješenja temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a.

14. Odredbom članka 219. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.

15. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan a neosnovan prigovor radi prebijanja.

16. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu te je proveo vještačenje po vještaku građevinske struke na okolnost utvrđenja spornih činjenica i to površine nekretnine i da li se radi o jednom ili tri poslovna prostora te financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

17. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se dopuni financijsko vještačenje temeljem dokumentacije tuženika koju će dostaviti u spis na traženje vještaka, na način da razluči koji se prostor za koju namjenu koristi (da li skladištenja ili trgovine) a radi izračuna visine zakupnine, iz razloga koji će biti kasnije obrazloženi u dijelu ocjene financijskog vještačenja.

18. Sud je odbio i dokazni prijedlog tuženika da utvrdi iznos ulaganja društva Lovac d.o.o., kao da se saslušaju bivši i sadašnji direktor tuženika na okolnost ulaganja iz razloga koji će biti kasnije obrazloženi a odnose se na istaknut prigovor radi prijeboja, dok u odnosu na činjenicu posjeda nije bilo potrebe iste saslušavati. Naime, spisu prileži Ugovor o zakupu koji se odnosi na zakup suvlasničkog dijela predmetne nekretnine koji dio nije niti predmet ovog postupka pa je tuženik trebao imati odobrenje za korištenje odnosno sklopljen ugovor za suvlasnički dio tužiteljice.

19. Predmet konačno određenog tužbenog zahtjeva od 14. studenog 2024. je zahtjev tužiteljice za plaćanjem naknade za korištenje poslovnog prostora u [adresa], u iznosu od 102.060,12 EUR, koji prema tvrdnjama tužiteljice tuženik koristi bez pravnog osnove, i to u razdoblju od veljače 2018. do veljače 2022.

20. Između stranaka nije sporno da se tuženik nalazio u posjedu predmetnog poslovnog prostora u utuženom periodu.

21. Između stranaka je sporna aktivna i pasivna legitimacija, površina poslovnog prostora i da li se radi o tri ili jednom prostoru te je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznos od 2.284.875,90 kn koji je istaknut s osnove izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor od strane društva LOVAC d.o.o.

22. Sporno je da bi društvo LOVAC d.o.o. izvršilo ulaganja u predmetni poslovni prostor, visina ulaganja, kao i osnova tuženikovog potraživanja ulaganja budući da tužitelja smatra da tuženik nije zakupnik, niti je to bilo društvo LOVAC d.o.o. niti se Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. odnosi na predmetni prostor već na prostor [adresa].

23. Tuženik je izjavio prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.284.875,90 kn na ime izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor. Međutim, tuženik kao dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koji ima prema tužiteljici kao vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, odnosno do postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik mora dokazati da prema tužiteljici ima potraživanje koje je istovrsno s njezinim potraživanjem i koje je dospjelo, odnosno mora dokazati osnovu i visinu potraživanja koje stavlja u prijeboj.

24. Tuženik tvrdi da je pravo na potraživanje izvršenih ulaganja stekao temeljem Ugovora o zajedničkom poduhvatu od dana 1. veljače 2002. te Ugovora o prijenosu i prodaji prava od dana 16. prosinca 2002. Navedene Ugovore tuženik nije dostavio tijekom postupka već je predlagao da sud izvrši uvid u predmete Ps-30/2005 i P-2658/15. Tuženik je bio dužan dostaviti ugovore na koje se poziva a koje je dostavio i u drugim postupcima te nije iznio razloge zašto ih nije dostavio u spis. Sud nije dužan vršiti uvid u druge predmete kako bi vršio uvid u dokumentaciju na koju se tuženik poziva. Osim toga, navedeni Ugovori prema tvrdnjama tužiteljice ne odnose se na predmetni prostor prostor dok se tuženik uopće nije izjasnio o navedenom.

25. Stoga tuženik nije tijekom postupka dokazao da je izvršio kupnju navedenog prava na ime izvršenih ulaganja u predmetni prostor od strane treće osobe temeljem Ugovora na koji se pozvao a nije dostavio. Osim toga, kako se tuženik pozivao na postupak u predmetu P-2658/15 između istih stranaka koji se vodio pred ovim sudom i predlagao da sud izvrši uvid u odluke koje su donesene u tom postupku, valja reći i da je sud utvrdio da se taj postupak odnosi na drugi poslovni prostor ([adresa]) pa nije bilo razloga da ovaj sud prekine postupak kako je to tuženik predložio do okončanja tog postupka jer se ne radi o prethodnom pitanju za ovaj postupak. Također, uvidom u odluke donesene u tom postupku i to P-2658/15 od 19. travnja 2018., Pž-4634/2022 od 13. prosinca 2022. i te naknadno donesenu odluku Rev-575/2024 od 22. svibnja 2024., utvrđeno je da je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici naknadu za korištenje poslovnog prostora u Varšavskoj 4, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci prihvatio utvrđenja suda prvog stupnja da je Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. ništetan temeljem čl. 103. ZOO/91 jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. U navedenoj revizijskoj odluci navodi se da je tuženik prvo sklopio sa društvom Lovac d.o.o. 1. veljače 2002. Ugovor o zajedničkom poduhvatu temeljem kojeg tuženik ulazi u poslovni prostor kojeg društvo Lovac d.o.o. u tom trenutku drži bez valjane pravne osnove, a s obzirom da oba društva imaju istu osobu za člana uprave i ta je činjenica tuženiku morala biti poznata a nakon toga, 16. prosinca 2002. sklapaju i Ugovor kojim prodaju odnosno preuzimaju i tražbinu na ime povrata ulaganja u nekretninu, a u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli ne znati za stanje imovine društva Lovac d.o.o. zbog kojeg je 28. ožujka 2003. otvoren stečajni postupak te da društvo Lovac d.o.o. ima vjerovnike čije tražbine nisu podmirene, a mogle su biti podmirene da je predmetno pravo na ime povrata ulaganja u nekretninu ušlo kao dio imovine u stečajnu masu. Slijedom navedenog Vrhovni sud zaključuje da je ovakvo ponašanje i protivno moralu društva te je i zbog navedenog predmetni ugovor ništav.

26. Dakle, navedeni parnični postupak odnosi se na drugi poslovni prostor i u tom postupku tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja na ime izvršenih ulaganja u taj prostor ([adresa]) a u ovom postupku tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja radi ulaganja u predmetni poslovni prostor u Teslinoj 4, pri čemu se pozvao ne iste Ugovore. Navedeni Ugovor o prijenosu i prodaji prava (kao niti Ugovor o zajedničkom poduhvatu), prvenstveno tuženik nije dostavio u spis niti je tvrdio da bi se odnosio na predmetni poslovni prostor a tužiteljica tvrdi da se odnosi na drugi poslovni prostor pa se tuženik ne može pozivati na njega i temeljem istog izjaviti prigovor radi prijeboja na ime izvršenih ulaganja od strane treće osobe. Čak i da se taj Ugovor odnosi i na predmetni poslovni prostor, ništetan je iz razloga kako je iznio Vrhovni sud u svojoj presudi Rev-575/2024 od 22. svibnja 2024. pa se niti tada ne bi mogao s uspjehom na isti pozivati.

27. Stoga je sud ocijenio prigovor radi prijeboja u iznosu od 303.255,15 EUR (2.284.875,90 kn) neosnovanim i isti je valjalo odbiti, odlučiti kao u točki II izreke presude i utvrditi da ne postoji protutražbina tuženika do utuženog iznosa od 102.060,12 EUR.

28. Što se tiče prigovora aktivne i pasivne legitimacije isti su neosnovani. Tužiteljica je suvlasnica predmetnog prostora i kao takva upisana u zemljišne knjige (list 9 spisa) i to u 596/720 a radi se o poslovnom prostoru koji se sastoji od 7 prostorija u uličnom prizemlju površine 140,08 čm, poslovnog prostora koji se sastoji od 2 prostorije na prvom katu dvorišne zgrade površine 49,58 čm i poslovnog prostora koji se sastoji od 2 prostorije u dvorišnom prizemlju i podrumu površine 169,40 čm, a s kojim poslovnim prostorima su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao zk.č.br. 3073, ulična i dvorišna najamna stambena zgrada u [adresa], površine 205,80 čhv (740 m2). Tužiteljica je upisana temeljem djelomičnog rješenja Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I- 942-02/2008-13/51, Urbroj: 251-14-02/208-08-06 od 27. ožujka 2008. (list 5-8 spisa), kojim je utvrđena vlasnikom u 596/720 dijela navedenih poslovnih prostora. Stoga je tužiteljica kao vlasnica aktivno legitimirana na podnošenje predmetne tužbe, dok Ugovorom o poslovno tehničkoj suradnji koji je sklopila sa Državne nekretnine d.o.o. (list 12-14 spisa) tužiteljica nije prenijela svoja vlasnička prava već je predala prostore i navedeno Društvo samo vrši u ime tužiteljice a za svoj račun vrši naplatu najamnine, zakupnine i naknade za korištenje prostora u koji su predani na upravljanje. Isto tako dostavljeni izvod kojim su Državne nekretnine d.o.o. knjižile dugovanje tuženika (list 16-17 spisa) nisu od utjecaja a pogotovo nisu razlog za odbačaj tužbe, kako to predlaže tuženik. Što se tiče pasivne legitimacije koji tuženik opravdava smatrajući da ima osnovu posjedovanja, valja reći da je je tuženik dostavio Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1. travnja 2008. (list 48-51 spisa) zaključen na neodređeno vrijeme, iz kojeg je razvidno da ga je tuženik sklopio sa TV koja je suvlasnica predmetnih prostora u 124/720 dijela te se navodi djelomično rješenje Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek Klasa: UP/I-942-01/2005-13/93, Urbroj: 251-14-02/204-07-13 od 19. rujna 2007. i utvrđeno je da će u pogledu preostalog dijela u kojem nije utvrđeno vlasništvo temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vlasnik postati tužiteljica Republika Hrvatska (što je i utvrđeno rješenjem od 27. ožujka 2008.). Dakle, zakup je zasnovan temeljem Ugovora o zakupu samo na 124/720 dijela dok nije niti mogao biti a nije zasnovan u odnosu na preostali dio za koji je tužiteljica utvrđena vlasnicom te je tuženik koristio nekretninu tužiteljice bez pravne osnove (njen suvlasnički dio). Stoga nije niti osnovan prigovor pasivne legitimacije i tužiteljica je pravilno utužila tuženika.

29. Što se tiče površine predmetne nekretnine, u tijelu postupka provedeno je građevinsko vještačenje po sudskom vještaku Maji Petrović. Uvidom u nalaz i mišljenje vještakinje od 8. srpnja 2024. (list 208.221 spisa) utvrđeno je da je vještakinja dana 13. lipnja 2024. izvršila pregled i utvrdila da su poslovni prostori smješteni na adresi [adresa] u [adresa] i prema podacima u spisu upisani su u zemljišnu knjigu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk uložak [broj ZK uloška], i to poslovni prostor koji se sastoji od 7 prostorija u uličnom prizemlju površine 140,08 m2; poslovni prostor koji se sastoji od 2 prostorije na prvom katu dvorišne zgrade površine 49,58 m2 i poslovni prostor koji se sastoji od 2 prostorije u dvorišnom prizemlju i podrumu površine 169,40 m2, da su smješteni u uličnom i dvorišnom objektu na navedenoj adresi. Pregledom vještakinja je utvrdila da se poslovni prostor – lokal (trgovina) nalazi u uličnom prizemlju i katu, a sastoji se od prodavaonice, ureda i kabine za probu u prizemlju, te skladišnog prostora na katu koji prema izmjeri vještaka iznose ukupno 140,08 m2 a što odgovara poslovnom prostoru od sedam prostorija upisanom pod rednim brojem 11, E-11, površine prema zemljišnim knjigama od 140,08 čm te je pregledom dostavljenog joj arhivskog nacrta utvrdila da je taj prostor prije bio pregrađen na više prostorija koje su na dan pregleda spojene u jednu veliku prostoriju u kojoj se nalazi trgovina s kabinom te manju prostoriju u kojoj je ured. Daljnjim pregledom vještakinja je utvrdila postojanje poslovnog prostora na I. katu dvorišne zgrade površine koja prema izmjeri vještaka iznosi 50,05 m2 i sastoji se od dvije prostorije i to malog skladišta od 9,20 m2 i skladišta od 40,85 m2 a što odgovara poslovnom prostoru upisanom pod rednim brojem 12, E-12, površine prema zemljišnim knjigama od 49,58 čm; dok se poslovni prostori u dvorišnoj zgradi i to u prizemlju sastoji od skladišnog prostora ureda i dizala a prostor u podrumu sastoji do tri skladišta, sveukupne površine prema izmjeri vještaka iznosi 169,40 m2 a vještakinja je mišljenja da su zatečene prostorije nastale pregrađivanjem dvije velike prostorije jedne u prizemlju i druge u podrumu a izmjerena površina odgovara poslovnom prostoru upisanom pod rednim brojem 13, E-13, površine prema zemljišnim knjigama od 169,40 čm.

30. Vještakinja Maja Petrović se usmeno očitovala na prigovore tuženika kako pregledani prostori čine zasebne jedinice koji nisu fizički neposredno povezane već je pristup moguć isključivo preko zajedničkih dijelova zgrade ili dvorišta te se mogu svaki potpuno samostalno i potpuno za sebe koristiti, prostorija na katu dvorišne zgrade u kojoj je teretni lift ne pripada niti jednom od spornih poslovnih prostora niti pripada u naravi predmetnim prostorima, da je teretni lift ugrađen u prostoriju prizemlja koja je sastavni dio poslovnog prostora E13 te se s teretnim liftom prenose stvari na kat koji ne pripada predmetnim prostorima, da je površina teretnog lifta također uključena u površinu E13 i isti predstavlja pokretninu odnosno opremu i nema utjecaja na površinu nekretnine a njegova površina iznosi 1,80 m2. Što se tiče izmjerenih površina vještakinja navodi da se manja odstupanja površina upisanih u zk od izmjerenih površina potpuno uobičajena kod izmjera stvarnog stanja na terenu te nastaju uslijed nepravilnih zidova ili pak različitih mjernih uređaja pomoću kojih je mjerenje izvršeno dok je u zemljišnim knjigama površina iskazana od 169,40 m2 što je manje od 1% razlike. Što se tiče prigovora tuženika vezano uz korisne i podne površine, a što je u pisanom nalazu i mišljenju u svakoj od tablica u 4 stupcu vještakinja iskazala korisnu vrijednost površina odnosno površina od 122,55 m2 a ne na korisnu površinu jer se korisna vrijednost površina koristi za procjene i kod izrade etažnog elaborata (za izračun vlasničkih udjela), a korisna površina koristi se za upis površina u ZK te je u većini slučajeva jednaka podnoj površini što je i predmet ovog konkretnog slučaja odnosno jednaka korisna površina podnoj. Što se tiče podnih površina one odgovaraju i predstavljaju izmjerene korisne površine.

31. Vještakinja je odgovorila na sva pitanja i otklonila sve prigovore stranaka te je sud mišljenja da je nalaz izrađen stručno i obrazloženo i temeljen neposrednog uvida u predmetne nekretnine i njihovom izmjerom, u cijelosti je prihvatio isti i ocijenio da se radi o tri poslovna prostora a ne jednom kako je to tvrdio tuženik, iako je i sam to znao jer ih je koristio ali je unatoč tome predlagao provođenje vještačenja.

32. Nadalje, vezano za visinu tužbenog zahtjeva i izračun naknade za korištenje nekretnine tužiteljice, vještak financijske struke Kristijan Tole izradio je nalaz i mišljenje od 8. travnja 2024. (list 196-203 spisa) dopunjen 22. listopada 2024. (list 361- 366 spisa) budući da nije uzeo u obzir Odluku o iznosu naknade za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske, Klasa: 372-01/18-01/134, ur. broj: 536-03-01/01-18-01 od 12. lipnja 2018. koju je donio ministar državne imovine a tužiteljica se na istu pozvala i dostavila (list 262-263 spisa). U članku II. Odluke određeno je da se iznos naknade utvrđuje se u iznosu najviše zakupnine utvrđene po kriterijima (za određivanje zakupnine za poslovne prostore) jedinica lokalne samouprave ovisno o zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi te ukoliko korisnik plaća zatečenu naknadu/zakupninu koja je viša od naknade određene stavkom 1. i 2. ove točke, korisniku će se odrediti naknada u iznosu zatečene naknade/zakupnine. Kako je zakupnina koju je naplaćivao Grad Zagreb (zatečena zakupnina) viša u odnosu na iznos najviše zakupnine utvrđene po kriterijima grada Zagreba (za određivanje zakupnine za poslovne prostore) tada bi se po mišljenju vještaka ova viša zakupnina trebala obračunavati od datuma važenje navedene odluke. Za period od mjeseca veljače 2018. godine do lipnja 2018. godine (prije donošenja Odluke) iznos se računa sukladno iznosu zakupnine utvrđene po Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba od 2. svibnja 2016. i to ovisno o zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi odnosno mjesečno 14.344,49 kn, a nakon toga u iznosu zakupnine koju je naplaćivao Grad Zagreb u iznosu od 15.846,58 kuna mjesečno. Dakle, ukupan iznos najamnine od veljače 2018. do veljače 2022 iznosi prema izračunu vještaka 768.971,97 kn ili 102.060,12 EUR.

33. Vještak se usmeno očitovao na ročištu dana 7. studenog 2024. na prigovor tuženika uz djelatnosti koje obavlja na način da je tuženik prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti razvrstan kao društvo koje obavlja djelatnost nespecijalizirane trgovine na veliko, da prema Zakonu o trgovini svaka veleprodaja mora imati skladišni prostor, znači da djelatnost tog društva se smatra trgovina ako ima skladište koje služi za držanje proizvoda koje prodaje, da ako su se ti prostori koristili da bi se držala tuđa roba odnosno naplaćivala usluga skladištenja, moglo bi se govoriti o nekoj drugoj djelatnosti ali vještak iz financijskih izvještaja za 2023. gdje se navode prihodi društva koji se sastoje od tri vrste prihoda, prihodi od prodaje, prihodi na temelju upotrebe vlastitih proizvoda i ostalih poslovnih prihoda pa prema mišljenju vještaka, proizlazi da se tuženik ne bavi uslugama skladištenja za treće osobe već da se te prostorije moraju sagledavati u funkciji trgovine. Vještak je napomenuo da bi postojala razlika ako bi se prostor koristio za usluge skladištenja tuđe robe u odnosu na koju ostvaruje veći prihod od skladištenja svoje robe i u tom slučaju bi se taj prostor trebao obračunati po manjem koeficijentu za razdoblje od veljače 2018. do lipnja 2018. a nakon toga razdoblja za koje daljnje razdoblje ne bi postojala razlika vezano uz korištenje za usluge skladištenja tuđe robe obzirom na Odluku temeljem koje je vršio izračun. Tuženik je tek na tom ročištu naveo da u dva dvorišna poslovna prostora u podrumu i u prizemlju površine 169,40 m2 obavlja i skladištenje svoje robe i tuđe robe.

34. Sud je odbio provođenje dokaza dopunskim financijskim vještačenjem na okolnost izračuna naknade obzirom na različitu namjenu prostora iz razloga jer tuženik više nije u prostoru niti je moguće retroaktivno utvrđivati gdje je skladištio robu i da li skladištio svoju i tuđu robu a isto tako moguće je da je skladištio većinu svoje robe a samo manji dio tuđe robe ali da je skladištenjem tuđe robe ostvario veći prihod pa i pod takvom pretpostavkom izračun ne bi bio točan. Dakle, na taj način provođenjem vještačenja u odnosu na koju je skladištenu robu ostvarivao veći prihod i izračunavanje naknade na taj način, ušlo bi se u domenu pretpostavki a ne stvarno procijenjenog stanja za predmetno utuženo razdoblje. Nesporno je da je tuženik skladištio svoju robu pa je slijedom toga vještak financijske struke pravilno i izvršio izračun. 35. Slijedom navedenog ovaj sud ocjenjuje da je vještak pravilno izvršio izračun naknade prvo sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba a zatim sukladno Odluci o iznosu naknade za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske koja ne predstavlja nikakav novi dokaz već podzakonski akt. Što se tiče pozivanja tuženika da vještak nije uzeo u obzir Odluku o mjerama za ublažavanje negativnih posljedica uzrokovanih korona virusom za gospodarstvo grada Zagreba, ista se ne primjenjuje jer se odnosi na nekretninu u vlasništvu tužiteljice a ne Grada Zagreba.

36. Stoga je ocijenio osnovanim specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje naknadu u iznosu od 102.060,12 EUR i to uvećano za zateznu kamatu koja teče na taj iznos od 8. ožujka 2022. kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do isplate. Dakle, za kraće razdoblje tužiteljica zahtijeva zatezne kamate obzirom na razdoblje utuženja pa je sud tako i odlučio u točki

I. izreke presude.

37. Odluka o visini stope zatezne kamate donesena je temeljem čl. 29. st. 2. ZOO- a propisana za ostale odnose obzirom na potraživanje naknade za korištenje bez osnove.

38. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st.1., 154. a, čl. 155., 163. i čl. 164. ZPP- a. Tužiteljici koja je uspjela u sporu kao potreban za vođenje spora priznat trošak zastupanja koji je odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15. 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa), vrijednosti jednog boda od 2,00 EUR, i to na ime sastava zahtjeva za mirno rješenje spora 1552 boda (Tbr. 7/8 Tarife), sastava odgovora na tužbu 1552 boda (Tbr. 8/1 Tarife), sastava podnesaka od 4. svibnja 2023., 11. rujna 2023., 26. rujna 2023. i 10. rujna 2024. od po 1552 boda (Tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 14. studenog 2024. 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife), zastupanja na ročištu dana 19. rujna 2023. 50 bodova (Tbr. 9/5 Tarife), zastupanja na ročištima 3. listopada 2023., 10. listopada 2024., 7. studenog 2024. i 15. siječnja 2025. od po 1552 boda (Tbr. 8/1 Tarife), što iznosi ukupno 31.190,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 1.000,00 EUR-a, odnosno ukupan trošak od 32.190,00 EUR, kako je odlučeno u točki III. izreke.

39. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 18. listopada 2024. i 12. prosinca 2024. jer nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice, a radi se o ponavljanju svih dosad iznesenih navoda kao i analize odluka i prigovora tuženika na vještačenja. Stoga je tužiteljica koja je zatražila ukupno 22.728 bodova (45.456,00 EUR) odbijena sa preostalim parničnim troškom u iznosu od 13.266,00 EUR. Kako je odlučeno u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu, 29. siječnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po ŽDO-u Zagreb

2. Tuženiku po odvj.

3. Kal 60 dana-pisarnica