Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1818/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Slavici Orehovec, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-361/23-19 od 18. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-361/23-19 od 18. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredbe članka 6.2. Ugovora o kreditu broj 9012422029, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, broj: OV- 7250/07, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a koja glasi: „Kredit u iznosu od 21.987,46 CHF otplaćuje se u 84 jednakih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora“ (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.477,43 EUR-a/26.200,87 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja iznosa od 47,68 eura sa tražbinom tužitelja. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.581,81 euro sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije ostvarena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 19. travnja 2007., koje su sadržane u članku 6.2. toga Ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 3.477,43 eura na ime valutne klauzule sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

9. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu, da je istim tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje iznos od 21.987,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu kupnje motornog vozila i to s rokom otplate od 84 mjeseca, uz kamatnu stopu od 5,10%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke. Nadalje, da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila obvezna plaćati.

10. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

13. U okolnostima relevantnih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli te je stoga tuženik dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta jer ih je stekao bez osnove. Pri tome je sud prvog stupnja zaključio da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, pa se primjenjuje novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018.

14. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostaloga je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

17. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužiteljicu čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

18. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

19. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

20. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 27. svibnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

21. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatila temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, čija visina je utvrđena financijskim vještačenjem, koje je i prema stavu ovoga suda stručno i objektivno, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

22. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a).

23. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa žalbom.

U Splitu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić