Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-277/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3037/22-28 od 27. listopada 2023., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tužiteljeva žalba se uvažava, a tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3037/22-28 od 27. listopada 2023.:

- preinačuje u dijelu točke II. izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 124,43 EUR na način da se taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija

- potvrđuje u preostalom dijelu točke II. izreke presude te u cijelosti u točkama I., IV. i V. izreke presude.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 62,21 EUR (šezdeset dva eura i dvadeset jedan cent) u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 457,39 EUR.

IV. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3037/22-28 od 27. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

« I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 138- 50-3860448 sklopljenog dana 29. prosinca 2006. godine između tužitelja i tuženika u dijelu koja glasi: „...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju ŽO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 2.677,46 eura / 20.173,40 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 5,18 eura / 39,00 kuna od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,12 eura / 106,38 kuna od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,69 eura / 80,55 kuna od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,03 eura / 60,48 kuna od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,96 eura / 67,48 kuna od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,79 eura / 81,29 kuna od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,51 eura / 64,14 kuna od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,03 eura / 75,54 kuna od 16. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,61 eura / 72,37 kuna od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,87 eura / 104,50 kuna od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 16,49 eura / 124,27 kuna od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,60 eura / 147,68 kuna od 29. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 18,89 eura / 142,34 kuna od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,31 eura / 175,60 kuna od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,33 eura / 183,31 kuna od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,99 eura / 241,05 kuna od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 29,75 eura / 224,18 kuna od 16. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,96 eura / 301,06 kuna od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 33,47 eura / 252,21 kuna od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 35,99 eura / 271,15 kuna od 16. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,98 eura / 323,84 kuna od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,63 eura / 366,40 kuna od 16. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 40,50 eura / 305,17 kuna od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,16 eura / 325,21 kuna od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,25 eura / 325,84 kuna od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,08 eura / 362,29 kuna od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 57,40 eura / 432,45 kuna od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 63,93 eura / 481,71 kuna od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 82,57 eura / 622,11 kuna od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 62,50 eura / 470,93 kuna od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,62 eura / 419,08 kuna od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,67 eura / 419,45 kuna od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 56,83 eura / 428,20 kuna od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 62,38 eura / 469,99 kuna od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 64,24 eura / 484,03 kuna od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 63,36 eura / 477,40 kuna od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,94 eura / 466,67 kuna od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,78 eura / 473,02 kuna od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 64,57 eura / 486,48 kuna od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,48 eura / 470,79 kuna od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,52 eura / 471,05 kuna od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,80 eura / 427,98 kuna od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,21 eura / 461,15 kuna od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 63,29 eura / 476,85 kuna od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,89 eura / 466,34 kuna od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 63,30 eura / 476,96 kuna od 16. siječnja 2013. godine do isplate te na

- iznos od 792,01 eura / 5.967,43 kuna od 16. veljače 2013. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.798,59 eura / 13.551,47 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. listopada 2023. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 16. travnja 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 19,60 eura / 147,68 kuna od 16. ožujka 2010. godine do 28. ožujka 2010. godine kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.»

1.1. Prvostupanjski sud donio je u sklopu presude i rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 20. siječnja 2023.

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.2. Protiv točke IV. izreke presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sve iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijani dio preinači.

2.3. Protiv točaka I., II. i V. izreke presude i rješenja u cijelosti žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a i predlaže da se pobijana presuda preinači.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5.1. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je pogrešno primijenio odredbe članka 190. ZPP-a kada je rješenjem dopustio preinaku tužbe. Stoga se žali i protiv presude, ali i protiv rješenja kojim je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva. Što se tiče žalbe protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe, treba reći da je člankom 190. stavak 9. ZPP-a propisano da protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba. Dakle, takvo rješenje se ne može pobijati žalbom pa je zbog toga tuženikova žalba protiv rješenja odbačena kao nedopuštena na temelju članka 367. stavak 1. ZPP-a. Što se pak tiče žalbe protiv presude, ukoliko protiv rješenja nije dopuštena posebna žalba, stranka može pobijati odluku o glavnoj stvari, dakle presudu. Tuženik to i čini smatrajući da činjenica da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev uskladio s izračunom vještaka, povisivši tužbeni zahtjev, nije dovoljna za primjenu članka 190. stavak 2. ZPP-a. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. u Zagrebu, je zauzeto pravno shvaćanje da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbe.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 29. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu za iznos od 18.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF na dan dospijeća pojedinih anuiteta otplate.

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena te stoga ništetna temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

6.2 Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog tečajne razlike platio ukupno 2.677,46 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedene iznose tužitelju plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 14.143,00 kn.

6.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporna ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetna.

6.4. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

6.5. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Na tu okolnost tuženik je početno predložio saslušanje svjedokinje JO, ali je kasnije odustao od tog dokaznog prijedloga. Tuženik je predložio i saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu no prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije prihvatio taj dokazni prijedlog jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Nadalje, sama činjenica da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ne znači da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Stoga žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu nije osnovan.

6.6. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

6.7. Tuženik se također žali zbog toga što je prvostupanjski sud utvrdio da tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule je počeo teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine budući da je njegova tužba podnesena 25. svibnja 2022. čime je prekinut tijek zastare.

6.8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom dosuđenja naknade troška parničnog postupka sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 15,00 kuna, dakle i za one radnje koje su poduzete u vrijeme kada je vrijednost boda bila niža. Međutim, obzirom da je u Tbr. 48.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 27. listopada 2023., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 48.3. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 15,00 kuna, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 15,00 kuna.

6.9. Međutim, tuženik se osnovano žali zbog toga što je tužitelju dosuđen trošak sastava podneska od 15. srpnja 2022. Tim podneskom je tužitelj iznosio svoje pravne stavove u vezi predmetnog spora te taj podnesak doista nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a pa zbog toga tužitelju ne pripada trošak sastava tog podneska u iznosu od 199,08 eura odnosno 248,85 eura. Također, ovdje odmah treba reći da je osnovana tužiteljeva žalba koji se žali zbog toga što mu prvostupanjski sud nije dosudio parnični trošak pristupa na ročište za objavu presude. Tužitelj ima pravo na taj trošak obzirom da je u Tbr. 9.3. Tarife propisano da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetnik ima pravo na nagradu od 50 % nagrade iz Tbr. 7 t. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova pa stoga tužitelj ima pravo na taj trošak u iznosu od 124,42 eura s PDV-om. Iz navedenog proizlazi da je tužitelju neosnovano dosuđen trošak u iznosu od 124,43 eura.

7. Zbog gore navedenih razloga je usvajanjem tužiteljeve žalbe i dijela tuženikove žalbe te primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 124,43 eura na način da je taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen, a primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a je tuženikova žalba protiv točke I. izreke i preostalog dijela točke II. izreke odbijena kao neosnovana i taj dio je potvrđen te je potvrđena točka V. izreke.

7.1. Tužitelj je u cijelosti uspio sa žalbom pa je stoga tuženiku naloženo da mu naknadi parnični trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 62,21 eura na temelju Tbr. 10.5. Tarife.

7.2. Tuženik je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nije nastao posebni trošak pa je stoga odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 457,39 eura.

Koprivnica, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić