Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1863/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Nikši Đuriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-767/22 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-767/22 od 15. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržane u Ugovoru o kreditu br. 238-50-4277524, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 23. srpnja 2007., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF sadržane u čl. 1. st. 1, čl. 7. toč.a) i toč.b) koje glase: „…kunska protuvrijednost CHF … po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja…“, „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“ , „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“, zbog čega da ove odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 2.716,42 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.302,30 EUR-a sa kamatom od 15. ožujka 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik.

6. Presuda o odlučnim činjenicama sadrži pravno osnovane i dostatno obrazložene razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik. Izreka presude je razumljiva i nije proturječna sama sebi, a ni razlozima iznesenim u obrazloženju.

7. Sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu od 23. srpnja 2007. te isplate preplaćenog iznosa od 2.716,42 EUR-a eura pri vraćanju kredita osnovom ništetne ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

11. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tuženik (banka) istoj kao potrošaču nametnuo spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, na koji način je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj, a njena ugovorna obveza je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Temeljem rezultata provedenog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su pri sklapanju Ugovora o kreditu od 23. srpnja 2007., na kojem je zasnovan zahtjev tužiteljice, sudjelovali tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, kao i da je temeljem toga Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.276,59 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate, za kupnju vozila,

- da je ugovorena kamata u iznosu od 5,49% godišnje koja se trebala mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora te da je ugovoren otplatni rok od 84 mjeseca,

- da je tuženik s obzirom na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu zapravo sugerirao tužiteljici zaključenje tog Ugovora i to u unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužiteljica nije utjecala niti mogla utjecati na sadržaj odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je tužiteljica zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja i isplate kredita, preplatila ukupan iznos od 2.716,42 EUR-a.

13. U okolnostima citiranih relevantnih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio:

- da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzulu o kojima se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te da su stoga te odredbe nepoštene i ništetne,

- da potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 10. veljače 2022.

14. U tom kontekstu, prvostupanjski sud je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice utvrdio ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te naložio tuženiku da tužiteljici isplati iz osnove preplaćenog iznos od 2.716,42 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

15. Protivno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio mjerodavne materijalno-pravne odredbe ZZP-a te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) kada je, ispravno utvrđujući da se tuženik (banka) pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o navedenoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spomenute odredbe, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužiteljice te je ocijenio ništetnim odredbu u kojoj je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF), kao i kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa kojeg je tužiteljica isplatila tuženiku zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene valutne klauzule.

16. U navedenom dijelu, žalitelja je uputiti i na razloge prvostupanjske presude jer ovaj sud u potpunosti prihvaća kao pravilno činjenično stanje što ga je utvrdio prvostupanjski sud, kao i primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

17. Vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama.

18. Tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku temeljem odredaba članka 502.a – članka 502.h ZPP-a.

19. Iz istih razloga, nisu ostvareni niti paušalni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje na osnovanost prigovora zastare potraživanja tužiteljice, čiju je osnovanost prvostupanjski sud s pravom otklonio ispravno smatrajući da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinuto zastarijevanje, točnije, da navedeni prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužiteljica zahtjev radi isplate traženog novčanog iznosa istakla u tužbi podnesenoj unutar propisanog petogodišnjeg zastarnog roka.

20. Pritom je za ukazati i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022.

21. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke - tuženike iz toga postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22. U postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa utoliko prigovor zastare nije osnovan, kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

23. Pored toga, za naglasiti je kako je u odnosu na ugovornu odredbu kojom su ugovorne strane ugovorile valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak odlučno ponašanje banke kao financijske ustanove koja je znala, odnosno, po redovnom tijeku stvari morala i mogla znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja švicarskog franka, obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu Republike Hrvatske, tako i globalno, a koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju.

24. Tuženik (banka) je takve informacije uskratio tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora o kreditu, a kako to proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda koja u cijelosti kao pravilna prihvaća i ovaj sud, zbog čega je tužiteljici bilo onemogućeno procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizići sklapanjem Ugovora o kreditu s navedenom odredbom, vezano za obim obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Pritom je za napomenuti kako je suprotno žalbenim navodima tužiteljica saslušana kao stranka, dok drugih dokaznih prijedloga nije bilo.

25. Stoga je prvostupanjski sud pravilnim ocijenio da je ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak nepoštena.

26. Naime, kod ocjene nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da je ova ugovorna odredba sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njen sadržaj te da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

27. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

28. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatila temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koje vješto je sud prvog stupnja prihvatio kao korektno i izrađeno u skladu s pravilima struke, time da ovu ocjenu prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

29. Isto tako, neosnovan je prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva jer je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev s izračunom vještaka kojeg je potom iskazao u valuti euro, čemu se tuženik protivio. Prema ocjeni ovoga suda tužiteljica je svoj zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka jer ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja. U tom je smislu neosnovan prigovor tuženika u pogledu dopuštenja preinake tužbenog zahtjeva, jer je i prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

30. U odnosu na navode tuženika da je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom za ukazati je da činjenica što je ugovor u cijelosti isplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužiteljica kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne, te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platila bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO), kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud.

31. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

32. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). U odnosu navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 48. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, kako je sud prvog stupnja i postupio.

33. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

34. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić