REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
Stalna služba u Daruvaru
Daruvar, Stjepana Radića 27
P-1004/2024-72
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu Branislavu Hunjaku u parničnom predmetu tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, a protiv tuženika OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetniku Đerić Dejanu iz Bjelovara, povodom tužbe radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave od 13. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, te donošenjem presude na ročištu za objavu od 29. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Nalaže se tuženiku OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 isplati tražbinu u iznosu od 24.890,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2017. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 1. srpnja te godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.",
kao neosnovanim.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a tekućom od dana donošenja I. stupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P- 308/2011 od 3. siječnja 2013. naloženo tužitelju Republici Hrvatskoj da tuženiku isplati bruto iznos od 165.232,35 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose kako to proizlazi iz izreke presude, te tuženiku isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 20.156,30 kn, sve u roku od 8 dana. Navedena presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1167/2013 od 31. listopada 2013. Tuženik je svoje potraživanje temeljem iste pravomoćne presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 3. ožujka 2014. i to u ukupnom iznosu od 303.294,02 kn (40.250,03 EUR), a što bi u neto iznosu bilo 24.890,94 EUR. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 188/14 od 10. siječnja 2017. prihvaćena je revizija Republike Hrvatske, te su ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/2011 od 3. siječnja 2013. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 1167/2013 od 31. listopada 2013., a predmet je vraćen I. stupanjskom sudu na ponovno suđenje. Stoga je tuženik bez pravne osnove primio dio iznosa koji mu je dosuđen sada ukinutom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/2011 od 3. siječnja 2013., odnosno radi se o osnovi koja je temeljem odredbe čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima otpala.
Slijedom navedenog, budući da je tuženik bez osnove primio određeni novčani iznos, tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 1111. st. 3., a u vezi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima donese presudu, a kako je to citirano u točki I. izreke presude i obveže tuženika na naknadu tužitelju parničnog troška.
2. Dajući odgovor na tužbu, tuženik je prvenstveno naveo da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je suprotan praksi Europskog suda za ljudska prava izraženoj u presudi O protiv RH broj 679/11 od 02. 04. 2015. Naime, prema navedenom stajalištu, tužitelj koji je vodio spor protiv Republike Hrvatske, pa je nakon pravomoćne presude i naplatio potraživanje od Republike Hrvatske, a onda je presuda po kojoj je ostvario naplatu ukinuta, ne mora vratiti primljeni iznos, jer bi mu vraćanjem tog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Prema tome, tuženik nije dužan vratiti iznos koji je primio od Republike Hrvatske, jer je taj iznos primio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Navedeno stajalište dužni su i primjenjivati hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46. st. 1. Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141. Ustava RH). Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim i obveže ga na naknadu tuženiku parničnog troška.
3. U tijeku postupka, sud je izveo slijedeće dokaze:
Uvid u presudu Europskog suda za ljudska prava broj 679/11 od 2. travnja 2015. (list 16), presudu Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-56/2020-2 od 14. siječnja 2021. (list 29), presudu Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-55/2017-28 od 23. prosinca 2019. (list 36), dopis Ministarstva obrane RH od 22. travnja 2014. (list 49), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Rašić d.o.o. Daruvar, te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 110 i 158).
4. Izvođenjem dokaza, te analizom istih, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje: Naime, između stranaka je nesporno da se tuženik temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/2011 od 3. siječnja 2013. naplatio od tužitelja za iznos od 303.294,02 kn (40.250,03 EUR).
Nesporno je da je ta presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 188/14 od 10. siječnja 2017., te da je predmet vraćen I. stupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Sporno je da li se u tom slučaju kod tuženika radi o stjecanju bez osnove za navedeni iznos, te je sporno da li je tuženik u obvezi i vratiti naplaćeni iznos po naknadno ukinutoj pravomoćnoj presudi.
5. Uvidom u presudu Europskog suda za ljudska prava broj 679/11 od 02. travnja 2015., utvrđeno je postojanje pravnog shvaćanja po kojem u slučaju kada je tužitelj vodio sudski spor protiv Republike Hrvatske i temeljem pravomoćne presude naplatio potraživanja od Republike Hrvatske, a potom pravomoćna presuda bude ukinuta, ne mora vratiti primljeni (naplaćeni) iznos, jer bi mu vraćanjem naplaćenog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje prava vlasništva, a to bi u suprotnom značilo i povredu prava iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije.
Navedeno pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava dužni su primijeniti i hrvatski sudovi i to temeljem čl. 46. st. 1. Konvencije i čl. 141.c. Ustava Republike Hrvatske, a sve kako ne bi došlo do povrede Konvencije, odnosno kako se ne bi prekršilo načelo pravne sigurnosti sadržano u čl. 6. Protokola 1. Konvencije. Stoga je sud u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja i odlučio kao u točki I. izreke presude.
S druge strane treba napomenuti da se tuženik naplatio temeljem pravomoćne i ovršne presude, pa je stoga nebitno da je tuženik mogao i morao znati da bi po reviziji tužitelja ista pravomoćna i ovršna presuda mogla biti ukinuta.
Stoga se opravdano postavlja pitanje svrsishodnosti postojanja potvrde pravomoćnosti i ovršnosti presude prije isteka rokova za podnošenje revizije ili prije donošenja revizijske odluke, a što dovodi do pravne nesigurnosti.
Prema stanovištu ovoga suda u konkretnom slučaju nije ni došlo do stjecanje bez osnove, odnosno do stjecanja temeljem pravne osnove, koja je kasnije otpala. Naime, nakon ukidanja presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/2011 i presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1167/2013, a sve povodom rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-188/14 od 10. siječnja 2017. isti predmet je vraćen na ponovni prvostupanjski postupak.
U nastavku postupka pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-55/2017-28 od 23. prosinca 2019. ustanovljeno je ponovo pravo tužitelja u navedenom postupku na isplatu uvećane plaće za utuženo razdoblje, a na ime rada na terenu, stražarske službe i obavljanja dežurstava.
Dakle, za tužitelja u navedenom postupku ukidanjem ranijih presuda povodom rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije otpala pravna osnova, već se samo radi o drugoj visini tražbine tužitelja.
Pravna osnova u konkretnom slučaju nije presuda sama po sebi koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, već pravnu osnovu za tužitelja u navedenom predmetu predstavljaju zakonske norme sadržane u ukinutoj presudi, a koje zakonske norme su ponovo sadržane i u presudi povodom ponovljenog postupka. Istina, u ponovljenom postupku, tužitelju je dosuđen manji iznos (78.797,09 kn) u odnosu na ranije presude (iznos od 165.232,35 kn), te je očito da je na taj način za tužitelja u ovom predmetu i nastala šteta u vidu razlike dosuđenih iznosa. Međutim, kako se radi o šteti tužitelja prouzročenoj kontradiktornim odlukama suda, tužitelj je temeljem čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima dužan trpjeti takvu štetu, pa je stoga i po toj osnovi neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
6. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, sud ga je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i obvezao na naknadu tuženiku u potpunosti parničnog troška i to u iznosu od 1.812,50 EUR, a kako je to naznačeno u točki II. izreke presude. Dosuđeni parnični troškovi se sastoje od troška zastupanja tuženika putem odvjetnika, a odnose se na sastav odgovora na tužbu (200,00 EUR), zastupanje tuženika na 4 ročišta (800,00 EUR), sastava 2 obrazložena podneska (400,00 EUR), sastava 1 podneska (50,00 EUR), PDV-a (362,50 EUR), a koji svi troškovi su bili potrebni za vođenje parnice i u skladu s odvjetničkom tarifom, a obračunati prema vrijednosti predmeta spora u visini od 1.327,22 EUR.
Na dosuđene parnične troškove, sud je tuženiku temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i dosudio zakonske zatezne kamate tako što je odredio da iste teku od dana donošenja I. stupanjske presude pa do isplate, a po važećoj stopi zakonske zatezne kamate u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
7. Ostale izvedene dokaze, te navode stranaka, sud je ocijenio neodlučnim za donošenje ovakve presude.
U Daruvaru 29. siječanj 2025.
S U D A C :
Branislav Hunjak
P O U K A : Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude, osim za stranku koja o tom ročištu nije bila uredno obaviještena i za koju rok teče od uručenja presude primjenom pravila o dostavi pismena. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. ODO u Bjelovaru, Građansko - upravni odjel na broj P-DO-2003/2018
2. Odvjetnik Đerić Dejan, Bjelovar
