Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-963/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Šimi Ninčeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Gluić Ninčević iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5616/22-53 od 12. travnja 2023., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5616/22-53 od 12. travnja 2023. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe i sudske pristojbe u iznosu od 404,56 (četiristo četiri eura i pedeset šest centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici LO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 4.703,53 eura / 35.438,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 17,48 eura / 131,67 kuna od 06. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,59 eura / 132,51 kuna od 05. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,76 eura / 133,80 kuna od 05. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,92 eura / 135,04 kuna od 05. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 18,32 eura / 138,04 kuna od 05. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 34,09 eura / 256,88 kuna od 24. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 34,00 eura / 256,17 kuna od 02. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 33,87 eura / 255,17 kuna od 21. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 33,67 eura / 253,72 kuna od 20. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 33,61 eura / 253,23 kuna od 24. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 37,72 eura / 284,18 kuna od 28. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 35,01 eura / 263,80 kuna od 25. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 36,30 eura / 273,47 kuna od 30. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 37,81 eura / 284,89 kuna od 27. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,54 eura / 275,29 kuna od 19. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,81 eura / 277,36 kuna od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,40 eura / 274,25 kuna od 27. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,40 eura / 274,25 kuna od 27. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,40 eura / 274,24 kuna od 19. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,64 eura / 276,10 kuna od 03. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,10 eura / 272,00 kuna od 13. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 51,96 eura / 391,46 kuna od 24. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 52,62 eura / 396,47 kuna od 20. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 52,22 eura / 393,47 kuna od 12. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 53,48 eura / 402,95 kuna od 09. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,48 eura / 402,95 kuna od 09. siječnja 2010. godine do isplate

- iznos od 54,26 eura / 408,82 kuna od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,21 eura / 415,95 kuna od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,21 eura / 415,95 kuna od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,04 eura / 414,68 kuna od 13. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,30 eura / 416,68 kuna od 12. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,60 eura / 426,45 kuna od 09. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,87 eura / 428,51 kuna od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 61,83 eura / 465,89 kuna od 10. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,93 eura / 451,55 kuna od 16. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,05 eura / 467,53 kuna od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,71 eura / 480,00 kuna od 08. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,17 eura / 460,85 kuna od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 62,20 eura / 468,66 kuna od 12. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,08 eura / 460,17 kuna od 09. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 60,46 eura / 455,57 kuna od 12. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 62,78 eura / 473,04 kuna od 14. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 63,13 eura / 475,69 kuna od 08. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,80 eura / 533,42 kuna od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 64,31 eura / 484,51 kuna od 08. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,62 eura / 411,53 kuna od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,62 eura / 411,55 kuna od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 56,06 eura / 422,39 kuna od 14. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,55 eura / 426,04 kuna od 15. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,55 eura / 426,04 kuna od 15. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,54 eura / 426,01 kuna od 06. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,52 eura / 425,62 kuna od 10. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,49 eura / 422,42 kuna od 11. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,76 eura / 427,63 kuna od 12. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,17 eura / 423,18 kuna od 12. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,19 eura / 423,37 kuna od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 55,31 eura / 416,74 kuna od 11. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 55,62 eura / 419,08 kuna od 11. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,29 eura / 424,15 kuna od 13. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 56,08 eura / 422,59 kuna od 11. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 55,64 eura / 419,25 kuna od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura / 410,37 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura / 410,37 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura / 410,37 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura / 410,37 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura / 410,37 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura / 410,37 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura / 410,37 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,47 eura / 410,37 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate te na

- iznos od 1.306,12 eura / 9.840,94 kuna od 10. srpnja 2013. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 06. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.792,66 eura / 13.506,80 kuna, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 30. ožujka 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 67.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50 % godišnje

- da su se stranke odredbom članka 2. Ugovora o kreditu suglasile da je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Sporazuma o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Billa d.o.o.

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene.

7. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7.1. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platila ukupno 4.703,53 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni iznos tužiteljici plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.792,66 eura.

8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

8.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8.2. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

8.3. Tuženik se žali navodeći da prvostupanjski sud ne daje nikakve razloge o tuženikovom prigovoru da Ugovor o kreditu ne postoji jer ga je zamijenio Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza kojeg su stranke sklopile 14. lipnja 2013 (dalje: Ugovor/13). Kako predmetni Ugovor o kreditu ne postoji, tuženik smatra da nema ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jer je ista zamijenjena valjanom odredbom članka 2. Ugovora/13 kojim je promjena kamatne stope vezana uz javno dostupan i provjerljiv parametar i to šestomjesečni LIBOR.

8.4. Iz Ugovora/13 doista proizlazi da se radi o ugovoru o kreditu te da je namjena kredita odobrena tim ugovorom restrukturiranje stambenog kredita 7103575494, dakle predmetnog kredita. Međutim, Ugovor/13 predstavlja zasebni ugovor o kreditu i njime stranke nisu mijenjale odredbe predmetnog Ugovora o kreditu već je Ugovorom/13 tužiteljica samo dobila kredit i sredstvima kredita je otplatila svoju obvezu po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope zamijenjena valjanom odredbom članka 2. Ugovora/13 jer se odredba članka 2. Ugovora/13 odnosi samo na taj ugovor o kreditu, a ne na predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, tužiteljica nije izgubila mogućnost pozivanja na ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zbog činjenice da je taj kredit otplaćen u cijelosti niti je izgubila mogućnost tražiti povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

8.5. Tuženik nadalje tvrdi da je tužiteljica podneskom od 4. ožujka 2022., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka te nakon provedenog financijskog vještačenja, preinačila tužbene zahtjeve time što je povisila svoju tražbinu sa početnih 32.850,00 kuna na 35.438,77 kuna te je izmijenila dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa glavnog duga, a čemu se je tuženik protivio. Tu treba reći da je prvostupanjski sud ranijim rješenjem donesenim u sklopu ranije presude i rješenja poslovni broj P-521/19-41 od 13. travnja 2022. dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjenim podneskom od 4. ožujka 2022., a povodom tuženikove žalbe je ovaj sud rješenjem poslovni broj Gž-886/2022-2 od 29. lipnja 2022. odbio tuženikovu žalbu protiv tog rješenja i isto potvrdio pa je to rješenje postalo pravomoćno i o dopustivosti opisane preinake tužiteljičine tužbe se sada više ne može raspravljati. Što se tiče žalbenih navoda da je nastupila zastara u odnosu na preinaku tužbe gdje je tužbeni zahtjev povišen u odnosu na početni, treba reći da prema pravnom shvaćanju usvojenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. (Broj: Su-IV-123/2024-5, 27. svibnja 2024.), u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te odgovarajućom primjenom tog pravnog shvaćanja treba zaključiti da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine na temelju preplate uslijed promjenjive kamatne stope budući da je tužiteljica tužbu podnijela 4. veljače 2019., a zastara po toj osnovi je nastupila 14. lipnja 2019. pri čemu nije odlučno kada je tužiteljica konačno uredila svoj tužbeni zahtjev. Stoga ti žalbeni razlozi nisu osnovani.

8.6. Tuženik se nadalje žali tvrdeći da je tužiteljica u ovom postupku trebala dokazati svoje svojstvo prosječnog potrošača, a što nije učinila pa smatra da je zbog tog razloga trebalo odbiti njezin tužbeni zahtjev. U tijeku dokaznog postupka je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja te je navela da je sredstva dobivena predmetnim Ugovorom o kreditu utrošila da zatvori dva prijašnja kredita koja je imala, a s ostatkom sredstava je uredila kuću u kojoj stanuje zajedno sa suprugom, svekrom, svekrvom i sinom. Navela je da se ta kuća ne iznajmljuje niti se je kada iznajmljivala. Na temelju tog iskaza prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica sredstva dobivena predmetnim Ugovorom o kreditu nije iskoristila za neku gospodarsku djelatnost i da ima status potrošača. Takvo utvrđenje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, pogotovo stoga što tuženik nije dokazao da bi tužiteljica sredstva dobivena Ugovorom o kreditu iskoristila za neku gospodarsku djelatnost pa prvostupanjski sud u tom dijelu nije pogrešno utvrdio činjenično stanje. Također, što se tiče tuženikovih tvrdnji da tužiteljica nije otplaćivala kredit te stoga tuženik nije mogao ništa steći bez osnove u odnosu na njezinu imovinu, prvostupanjski sud je na temelju tužiteljičinog iskaza utvrdio da je tužiteljica uplaćivala anuitete otplate kredita koje utvrđenje prihvaća i ovaj sud pa je stoga prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužiteljica aktivno legitimirana za traženje povrata stečenog bez osnove na strani tuženika.

8.7. Tuženik nadalje u žalbi navodi da se utvrđenja o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz presude donijete u kolektivnom sporu odnose samo na apstraktnog potrošača pa se postavlja pitanje na temelju čega je sud u ovoj parnici zaključio da se može pozvati na utvrđenja iz presude donijete u kolektivnom sporu. Teret dokazivanja da su tužiteljici u postupku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi je bio na tuženiku, a tuženik takvo što nije dokazao zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ništetna.

8.8. Tuženik se također žali zbog toga što je prvostupanjski sud utvrdio da nije došlo do zastare predmetne tužiteljičine tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. te je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Kako je tužiteljica svoju tužbu podnijela 4. veljače 2019., do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

8.9. Tuženik se također žali protiv odluke o trošku postupka navodeći u žalbi da niz troškova koje je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a jer je presuda utemeljena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora pa osim tužbe i ročišta na kojem je saslušana tužiteljica nikakvi drugi troškovi nisu bili nužni. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužiteljici pripada naknada za sva ročišta pred prvostupanjskim sudom kao i za podnesak od 4. ožujka 2022. Također, prvostupanjski sud je vodio računa o članku 155. stavak 1. ZPP-a i za više tužiteljičinih podnesaka je utvrdio da nisu bili potrebni za vođenje parnice. Što se pak tiče tvrdnji da je tužiteljica povukla dio svog tužbenog zahtjeva pa stoga nije uspjela u cijelosti, treba reći da je preinačeni tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti. To što je tužiteljica preinačenjem tužbe izvršenim podneskom od 4. ožujka 2022. djelomično smanjila prvotni tužbeni zahtjev, a što se ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe, ne znači da je tuženik djelomično uspio u parnici već je tuženik na temelju članka 164. stavak 8. ZPP-a imao mogućnost podnijeti zahtjev za naknadu troškova u odnosu na povučeni dio tužbe u roku od 15 dana nakon dostave obavijesti, odnosno primitka podneska od 4. ožujka 2022., a što nije učinio niti je to učinio podnesenim troškovnikom nakon zaključenja glavne rasprave pa stoga navedeni žalbeni razlozi nisu osnovani.

9. Zbog tih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđen je pobijani dio prvostupanjske presude. Kako tuženik nije uspio sa svojom žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe i sudskih pristojbi u iznosu od 404,56 eura.

Koprivnica, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić