REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-1950/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu tog suda Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja CO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku COI, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Zlatko Knezović, odvjetniku u OD Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 21. studenog 2024. a objavljene na ročištu dana 28. Siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1.Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 216-108/2005 od 23.03.2005.g., kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

2.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta

uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju

ukupan iznos od 6.010,87 EUR i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od:

- 4,35 EUR koja teče od 31.10.2008.

- 9,08 EUR koja teče od 31.12.2008.

- 12,49 EUR koja teče od 31.1.2009.

- 14,04 EUR koja teče od 28.2.2009.

- 9,78 EUR koja teče od 31.3.2009.

- 10,60 EUR koja teče od 30.4.2009.

- 4,10 EUR koja teče od 31.5.2009.

- 0,58 EUR koja teče od 31.7.2009.

- 3,10 EUR koja teče od 31.8.2009.

- 2,89 EUR koja teče od 30.9.2009.

- 0,33 EUR koja teče od 31.10.2009.

- 5,12 EUR koja teče od 30.11.2009.

- 8,96 EUR koja teče od 31.12.2009.

- 14,42 EUR koja teče od 31.1.2010.

- 13,17 EUR koja teče od 28.2.2010.

- 20,58 EUR koja teče od 31.3.2010.

- 19,17 EUR koja teče od 30.4.2010.

- 21,91 EUR koja teče od 31.5.2010.

- 45,62 EUR koja teče od 30.6.2010.

- 40,74 EUR koja teče od 31.7.2010.

- 55,65 EUR koja teče od 31.8.2010.

- 50,50 EUR koja teče od 30.9.2010.

- 42,21 EUR koja teče od 31.10.2010.

- 59,70 EUR koja teče od 30.11.2010.

- 81,09 EUR koja teče od 31.12.2010.

- 65,50 EUR koja teče od 31.1.2011.

- 71,50 EUR koja teče od 28.2.2011.

- 64,54 EUR koja teče od 31.3.2011.

- 65,81 EUR koja teče od 30.4.2011.

- 95,26 EUR koja teče od 31.5.2011.

- 98,13 EUR koja teče od 30.6.2011.

- 122,75 EUR koja teče od 31.7.2011.

- 110,10 EUR koja teče od 31.8.2011.

- 96,26 EUR koja teče od 30.9.2011.

- 94,04 EUR koja teče od 31.10.2011.

- 92,99 EUR koja teče od 30.11.2011.

- 99,54 EUR koja teče od 31.12.2011.

- 105,25 EUR koja teče od 31.1.2012.

- 106,01 EUR koja teče od 29.2.2012.

- 102,06 EUR koja teče od 31.3.2012.

- 104,73 EUR koja teče od 30.4.2012.

- 106,55 EUR koja teče od 31.5.2012.

- 103,48 EUR koja teče od 30.6.2012.

- 104,29 EUR koja teče od 31.7.2012.

- 101,99 EUR koja teče od 31.8.2012.

- 97,09 EUR koja teče od 30.9.2012.

- 102,39 EUR koja teče od 31.10.2012.

- 104,93 EUR koja teče od 30.11.2012.

- 103,08 EUR koja teče od 31.12.2012.

- 93,08 EUR koja teče od 31.1.2013.

- 101,57 EUR koja teče od 28.2.2013.

- 102,32 EUR koja teče od 31.3.2013.

- 98,99 EUR koja teče od 30.4.2013.

- 88,63 EUR koja teče od 31.5.2013.

- 88,36 EUR koja teče od 30.6.2013.

- 90,91 EUR koja teče od 31.7.2013.

- 94,99 EUR koja teče od 31.8.2013.

- 100,64 EUR koja teče od 30.9.2013.

- 97,72 EUR koja teče od 31.10.2013.

- 99,79 EUR koja teče od 30.11.2013.

- 102,13 EUR koja teče od 31.12.2013.

- 94,47 EUR koja teče od 31.1.2014.

- 97,27 EUR koja teče od 28.2.2014.

- 96,35 EUR koja teče od 31.3.2014.

- 93,25 EUR koja teče od 30.4.2014.

- 92,25 EUR koja teče od 31.5.2014.

- 92,70 EUR koja teče od 30.6.2014.

- 96,23 EUR koja teče od 31.7.2014.

- 99,19 EUR koja teče od 31.8.2014.

- 98,58 EUR koja teče od 30.9.2014.

- 101,14 EUR koja teče od 31.10.2014.

- 102,88 EUR koja teče od 30.11.2014.

- 101,86 EUR koja teče od 31.12.2014.

- 102,14 EUR koja teče od 2.2.2015.

- 102,14 EUR koja teče od 28.2.2015.

- 102,14 EUR koja teče od 31.3.2015.

- 102,14 EUR koja teče od 30.4.2015.

- 102,14 EUR koja teče od 31.5.2015.

- 102,14 EUR koja teče od 30.6.2015.

- 102,14 EUR koja teče od 4.8.2015.

- 102,14 EUR koja teče od 3.9.2015. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a(''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

3.Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 216- 108/2005 od 23.03.2005.g. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada).

4.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 492,94 EUR i to sa kamatama koje teku od 30.03.2005.g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbomčl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osampostotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

5.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.280,89 eura sa kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.”

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom dana 23.03.2005. sklopio ugovor o kredit broj 216-108/2005 a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio stambeni kredit i iznosu od 62 000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje: CHF). Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

2.Tužitelju kao prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora.

3.Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula ZOO predviđena. Tužitelj je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

4.U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali to ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknadu) predmetnim ugovorom uopće nije određena, već je isključivo ovisila o aktima tuženika, odnosno dužnu činidbu je mogao izračunati samo tuženik. Tužitelj ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. To je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu prilikom isplate kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao i naplatu prilikom prijevremene otplate kredita sukladno svojim aktima, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedenih naknada i zašto visina ulazne naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik je morao određeno popisati što čine troškove obrade kredita, kao i troškovi prijevremene otplate kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, odnosno sukladno svojim aktima, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj.

5.Prema tome, tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi, već ih je tuženik sam odredio, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Tužitelj ističe da je bila dužnost tuženika prema Zakonu o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) da potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kamatnu stopu, valutu, vrstu tečaja, naknade i sve druge podatke koji su potrebni da bi on donio informiranu odluku. Također je obveza i da mu pruži odgovarajuća objašnjenja, a svi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Odredbom iz čl. 81.st..2, 3. i 4. ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa zakonskom obvezom, nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi dobio informiranu odluku i na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice istog pravnog posla, pa je tužitelj stavljen u neravnopravan u odnosu na tuženika, slijedom čega su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

6.Tužitelj napominje da je u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli .Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa sukladno odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, te je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. (tako i Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2828/2021 od 25.siječnja 2022.g., Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2000/2021 od 06.srpnja 2021.g.).

7.U konkretnom slučaju između stranaka je zaključen Dodatak/Aneks osnovnom Ugovoru, ali njegovim zaključenjem nije otklonjena posljedica ništetnosti Ugovora u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl.19.c. toč.6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Prema tome, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka/Aneksa Ugovoru između stranaka nije od značaja za tužbeno traženje budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodacima/aneksima, izrijekom spominje način na koji bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču valutne klauzule. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodacima/Aneksima Ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Nadalje, na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda RH posl.br.Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.g. tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda RH posl.br.Gos- 1/2019 od 04.ožujka 2020.g., jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 C protiv Erste Bank HungaryZrt od 14.ožujka 2019.g. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, već se morala uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Isto tako, Vrhovni sud RH svojom odlukom posl.br.Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018.g. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koja odluka, između ostalog sadrži tri pravila o učincima ništetnosti iz presuda Europskog suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tužitelj ističe da je doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav RH gdje je u čl.145.c.st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

8.Prema tome, sukladno navedenom pravnom shvaćanju potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Slijedom istog stava korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, neovisno što se pristanak na istu tumači dragovoljnim (što je relativno tumačenje kada se sagledaju aspekti odbijanja moguće konverzije i „preostale opcije“ u tom slučaju), ne smiju biti u slabijem položaju (nejednakom) u odnosu na potrošače u CHF kreditima koji iste nisu konvertirali. Učinci u svezi početno ugovorenog tečaja iz ranije navedene kolektivne presude protežu se na sve CHF potrošače, tako i ovdje tužitelja koji je svoj kredit konvertirao. Da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ovog postupka proizlazi i iz kondemnatorno postavljenog tužbenog zahtjeva, kod kojeg tužitelj ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa.

9.Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tuženik je temeljem ništetnih ugovornih odredbi nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. .Odredbom čl.1115.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl.1115.ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate.

10.Nakon što je tuženik dostavio svu potrebnu kreditnu dokumentaciju vezanu uz zaključeni Ugovor o kreditu, tek po provedenom vještačenju po Centru za vještačenje d.o.o. Split, u podnesku tužitelja od 04.10.2024.godine uređen je tužbeni zahtjev kojim tužbenim traženjem je isti potraživao isplatu iznosa od 6.010,87 eura i to na ime više plaćenog, u razdoblju od otplate kredita do izračuna konverzije kredita, zbog promjene tečaja CHF na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, te zatražio isplatu naknade za obradu kredita iznos od 492,94 eura,sadržanim u točkama 2,3,4 dok je u točci 1 zatražio utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 216-108/2005 od 23.03.2005.godine kojim je ugovorna glavnica i plaćanje anuiteta vezano za CHF (valutna klauzula) točno onako kao što stoji u izreci presude.

11.Tuženik u iscrpnom odgovoru na tužbu od 19.09.2023 protivio se istoj s prijedlogom da se odbije, ističući kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavak 3. ZPP-a jer se radi o iznimci od pravila propisanog u članku 186 stavak1 ZPP-a prema kojem tužbeni zahtjev mora biti određen u tužbi. S obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke i tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186 stavka 1 u uvjetima kojima je tužitelj u objektivnoj mogućnosti odrediti odnosno predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Naime, tužitelj u konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu, zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe i to iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku a koje predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Tuženik u prvom redu osporava da bi navedene odredbe osnovnog ugovora, to jest Ugovora o kreditu broj 216-108/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini bile ništetne , međutim bez obzira na navedeno. Odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne odredbe ovog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vračanja iznosa kojeg traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem aneksa sklopljenim između stranaka ovo spora sukladno ZID ZPK, a koje predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

12.Sam postupka konverzije provodio se na način da je tuženik bio dužan CHF početnu odobrenu glavnicu kredita iz osnovnog ugovora pretvoriti u euro prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (članak 19.c stavak1 t.1 ZID ZPK). Tuženik je prilikom konvertiranja kredita prvo pretvorio iznos kredita u kune te je potom iznos kredita u kunama pretvorio u EUR –iz članka 2. Početno ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u CHF tuženik je bio u obvezi zamijeniti kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja osnovnog kredita (članak19.c stavak1 t.2 ZID ZPK) –iznos nove kamatne stope ugovoren je u članku 3. Aneksa. Potom je tuženi bio obvezan izraditi novi otplatni plan kredita izračunat u skladu s gornjim točkama i koji je morao sadržavati sve promjene uvjeta koje su nastupile tijekom postojanja-potrošačko dužničkog odnosa, a nastale su u pogledu kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19 .c stavak 1. t.3 ZID ZPK). Nakon toga vrši se pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje se veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu ( članak 19.c stavak1. t.4 ZID ZPK). Tuženik je potom bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija a koji je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije pri čemu je tuženik imao obvezu prihvatiti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračun a propisanim u zakonu (članak19.d ZID ZPK). Tuženik je bio nakon toga u obvezi u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015.godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu ( članak 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača, odnosno izvodom otvorenih stavki na temelju osnovnog ugovora – iz samog aneksa je razvidno kako je tuženik udovoljio svojoj obvezi, dok je tužitelj imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije, donijeti odluku o prihvaćanju izračuna konverzije kredita ( članka 19.e stavak 5 ZID ZPK), kod koje odredbe je naglasak na riječi o mogućnosti koja je dana tužitelju a ne njegovoj obvezi, jer tužitelj nije morao prihvatiti konverziju. U slučaju prihvata prijedloga konverzije tuženik je taj koji snosi ukupan trošak konverzije, odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije ( članak 19.e stavak 1 t.1 ZID ZPK). Temeljem ovako provedene konverzije razvidno je da je tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom i navedeni iznos odgovara upravo iznosu pretplate utvrđenom u članku 2 Aneksa. Tužitelju su plaćene, odnosno priznate, pretplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Kako je tužitelj namiren sa svojim potraživanjem proizlazi kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Odbacivanjem tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa ima mjesta ako se pokaže da sve i kada bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima. Tuženik je istaknuo i činjenicu da nakon izvršene konverzije tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vračanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po osnovnom ugovoru jer je iz sklopljenog Aneksa razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije osnovnog ugovora. Tim Aneksom je osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kako u pogledu glavnice tako i u pogledu ugovornih kamata da je od samog početka bio sklopljen u EUR. Prema tome, prvotni CHF Ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavni prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK, obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u sklopio odgovarajući kredit u EUR. Dakle, prvotni osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom ( aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je osnovni ugovor prestao postojati, budući da je obveznopravno dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa a ne više po osnovi osnovnog ugovora.

13.Kako više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi iste se ne mogu više utvrditi ništetnima, niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pretpostavki za nastanka obveze vračanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu ( članak 1111 Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom slučaju. Imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanju pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora, odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zaključenjem Aneksa tužitelj i tuženik su u potpunosti izašli iz ranije ugovorenog odnosa jer je osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao postojati. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje je ( do trenutka zatvaranja kredita, odnosno prestanka Aneksa uslijed ispunjenja obveze tužitelja u cijelosti) postojao isključivo temeljem Aneksa. Tako da, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora se odnose isključivo na Ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dok s druge strane među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR a iz čega proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezan uz CHF nego uz EUR. Prema tome, ugovorne strane koje su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari je prestao postojati, nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje se odnose isključivo na stari ( sada više nepostojeći) pravni odnos, niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa. Naime, u Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava koje mu pripada. Iz toga se nameče zaključak kako su dva postupka, onaj iz Kolektivne zaštite i onaj koji pokreče individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka.

14.Stoga, pozivanjem na presude donesene u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima, bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja zasigurno bilo pravno pogrešno, obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom već i prekršilo načelo poštenog suđenja zajamčenu u članku 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda a slijedom čega tuženik ističe da odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne budući da sukladno Zakonu o obveznim odnosima i to članku 22 stavak 1., koji je bio na snazi u to vrijeme je bilo dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule a koje odredbe u predmetnom ugovoru su bile jasne, lako razumljive i uočljive, pa je s tim u vezi zaposlenik tuženika prilikom sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio zapravo što znači valutna klauzula, odnosno koji je njezin cilj i svrha kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze, odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF.

15.Tuženik se protivio i zahtjevu tužitelja u odnosu na točku 5 Ugovora o kreditu budući da je tom točkom ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u određenom postotku odobrene glavnice pa je prema tome činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena, nema mjesta primjeni članka 47 Zakona o obveznim odnosima. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti da su ugovorne stranke predvidjele da korisnik banci naknadi neke troškove a da pri tom nije naveden paušalni iznos koji se plača na ime te naknade i to samo ako se prema pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. S toga, članak 5. Ugovora o kreditu je ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatni stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. To je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, a čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 –ZZP 03). Ta naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila je i predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 05.travnja 1993.godine, gdje je u presudi C-621/17 od 03. Listopada 2019.godine sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ali da banka pri tom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge, koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja koji se mogu samostalni ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5 . Ugovora o kreditu, te je istakao prigovor zastare kao i prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja u vezi naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, da bi se određena ugovorna odredba smatrala nepošteno ugovorenom i posljedično ništetnom, tužitelj mora dokazati da ona nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, koji osim te konstatacije nema nijednog argumenta za tu tvrdnju. Jer, kako tuženik navodi, ta ugovorna odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu je lako uočljiva i razumljiva. U članku 16 Zakona o potrošačkom kreditiranju je navedeno da vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita. Naknada za prijevremenu otplatu kredita zakonito je naplaćena a što proizlazi iz članka 1024 ZOA, koja odredba identičnog sadržaja bi se nalazila i u Zakonu o obveznim odnosima 1978.godine, a slijedom čega proizlazi da je tuženik uslijed prijevremene otplate pretrpio štetu a koja odgovara iznosu sporne naknade koju je naplatio, tako da bi tužbeni zahtjev tužitelja i u ovom dijelu bio neosnovan. 16.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 216-108/2005 od 23.03.2005.godine a ovjeren od strane Javnog bilježnika Zoja Puljiz u Splitu broj OU-195/05 od 24.03.2005.godine, pregledao Aneks ugovora o kreditu broj 216-108/2005 od 16.01.2016.godine a ovjeren od strane Javnog bilježnika Jagode Makelja - Šuljić u Splitu broj OV-456/16 od 16.01.2016.godine, pregledao dokumentaciju vezanu za kredit tužiteljice sadržane u podnesku tuženika od 21.12.2023.godine, pregledao Nalaz i mišljenje vještaka Ines Lozić od 12.06.2024.godine, saslušao tužiteljicu kao stranku, dok nije saslušao djelatnika banke, budući da je od njegovog saslušanja tuženik odustao u podnesku istog od 24.10.2024.godine.

17.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavnim odredba o valutnoj klauzuli i ugovorenoj naknadi za obradu kredita (ulazna naknada) te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ( izlazna naknada) a koje su određene Ugovorom o kreditu koji su sklopili 23.03.2005.godine tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.

18.Naime, nesporno je da je tužiteljica s tuženikom – kreditorom, dana 23.03.2005.godine zaključila Ugovor o kreditu broj 216-108/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a temeljem kojeg ugovora joj je tuženik odobrio stambeni kredit od 62 000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 2, Ugovora), dok je u članku 3 zaračunata kamata na taj iznos od 4,99 % dekurzivno godišnje koji se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima od 489,97 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 30.04.2005.godine, gdje banka od početka korištenja kredita do početka otplate anuiteta zaračunava interkalarnu kamatu na kredit u visini redovne kamatne stope i koji kredit traje do 31.03.2020.godine. Člankom 5 istog ugovora je određeno da prije isplate kredita se odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno kao što se i korisnik kredita obvezuje da će snositi sve troškove u vezi s izradom ugovora javnobilježničke i sudske pristojbe. Člankom 6 je određena promjenjiva kamatna stopa a sukladno odluci o kamatnim stopama banke, kao i sve njezine kasnije dopune i izmjene. Člankom 8 je ugovorena i obveza korisnika kredita da će u slučaju otkaza ugovora prije isplate iznosa iz članka 2 ugovora naknaditi banci nastale troškove koji se određuju u iznosu od 1% od odobrenog kredita, kao što se korisnik obvezuje da će u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita, platiti banci zaračunatu taksu koja banka je ovlaštena zaračunati sukladno odluci o naknadama banke kao i obvezu korisnika kredita da će snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog suksecivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.

19.Nesporno je da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenjao kamatnu stopu, što je razvidno i iz otplatnog plana kao i iz Nalaza i mišljenja vještaka Ines Lozić.

20.Nesporno je da je dana 16.01.2016.godine sklopljen Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršen konverzija kredita iz CHF u ugovor o kreditu u EUR .

21.Sporno je da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju pretplaćene iznose zbog promjene valutne klauzule za utuženo razdoblje jer je tuženik sa tužiteljem temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršio konverziju predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR kojim je regulirano pitanje promjene valute, promjene kamatne stope, utvrđenje preostalog iznosa, odnosno da su sve tužiteljeve uplate po CHF kreditu iskorištene za namirenje kredita u EUR, zbog čega tužitelj nema pravo potraživati utužene iznose.

22.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

23.Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

24.U ovom postupku tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe.

25.Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na konkretan kredit jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

26.Slijedom gore iznesenog ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, budući da su sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) te naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne jer se radi o unaprijed tipiziranim ugovorima o čijim odredbama, odnosno člancima tog ugovora, se nije pojedinačno raspravljalo, a što je utvrđeno i iz iskaza same tužiteljice saslušane kao stranke kada je kazala da kad je došla kod tuženika ostvariti stambeni kredit, tuženik joj ponudio baš taj ugovor u CHF kao najbolji i najisplativiji, da se radilo o tipskom ugovoru nigdje je bilo rečeno uzmi ili ostavi, odnosno da se nije pojedinačno raspravljalo o odredbama tog ugovora te da nitko od trećih osoba i kod javnog bilježnika nije ju upozorio da će doći do promjene mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečajnoj razlici. Sve ovo proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 -2 od 19 ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP-a , a isto tako čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 41/14, 110/15 dalje ZPP/14 ) vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu a to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnosti i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

27.Sukladno čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno čl. 323 st. 2 ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih Ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno tečajne razlike što bi ostvario da je ostao na snazi tečaj koji je bio i trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa na ime naknade za kredit i tečajne razlike zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a.

28.Za utvrditi visinu tužbenog zahtjeva odnosno koliko je tužitelj pretplatio temeljem promjene kamatne stope i valutne klauzule te dali su u dodatku ugovora o konverziji obuhvaćeni iznosi koje tužitelj ovom tužbom potražuje to je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić. Ista je u svom Nalazu i mišljenju od 12.06.2024.godine dala mišljenje ad1) i to pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog za valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mijenjao tečaj-da je ukupan iznos pretplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 6,010.87 EURA; -ad2) ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, posljedično na pad tečaja, u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 587,75 Eura. Slijedom navedenog sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijem otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 5.423,12 Eura. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 492,94 Eura dok izlazna naknada, odnosno naknada kod prijevremenog zatvaranja kredita nije naplaćena. Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu od 16.466,72 Eura što je preračunato iznosili 125,786.51 kunu. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi bila manja za 1.315,36 Eura. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju članak 19.c. Aneksom uz ugovor kojim je provedena konverzija utvrđena je pretplata tužitelja na dan 30.09.2015.godine u iznosu od 1.912,71 Euro. Nadalje, dana 18.01.2016.godine sastavljena je Obavijest o provedenoj konverziji kojom je uključujući i prijelazno razdoblje utvrđen ukupni saldo više plaćenog u iznosu od 2.463,95 Eura. Utvrđena pretplata isplaćena je tužitelju na račun nakon prijevremene otplate kredita vezanog uz valutu EUR dana 02.02.2016.godine a što je razvidno iz dokumenta "Specifikacija uplata."

29.S obzirom na ovakav Nalaz i mišljenje sudskog vještaka da u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita, zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno pretplaćenog 5.423,12 Eura, od kojeg iznosa se na pretplatu zbog rasta tečaja odnosi 6.010,80 Eura te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 587,75 Eura te da je ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita ukupno iznosi 492,94 Eura dok izlazna naknada, odnosno naknada zbog prijevremenog zatvaranja kredita nije naplaćena, a na koji nalaz i mišljenje stranke više nisu imale primjedbi a koje je kao stručno i sukladnom pravilima struke prihvatio ovaj sud, a sukladno čemu je tužitelj uredio točku 2. i 4. tužbenog zahtjeva, ovaj sud je usvojio tako postavljeni tužbeni zahtjev iz razloga jer se konverzijom nisu rješavala pitanja pretplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, budući da je tužena promjene kamata u kreditima u Euro radila na isti način kao i kod Ugovora o kreditu jednostrano i bez pregovora s korisnikom kredita, kao što stranke nisu prilikom zaključenja Aneksa pregovarale a niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati oko visine kamatne stope eurskog kredita a niti je jasno na koji je način tužena odredila da će se prema tužitelju primijeniti kredit s tim uvjetima i tom početnom kamatom, već se radilo o ponudi uzmi ili ostavi. A što je sve potvrđeno iz iskaza saslušane tužiteljice kao stranke. Tužena je ponudom predmetnog Aneksa jedino postupala po obvezi iz ZID ZPK a što proizlazi iz odredbe članka 19.e stavak 9 ZID ZPK-a po kojem ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik odnosno tuženik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja u odnosu na ugovorene niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojim bi se derogirala njegova druga prava. Dakle, ni u ZID ZPK-u ni u Aneksu ugovora ne spominje se način rješavanja ugovornih odredbi kojima se Ugovorim o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa kao što se ne spominje na koji način bi se trebalo riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same to jest nepošteno mijenjale kamatne stope u Ugovorima o kreditima s valutom u CHF. Zaključenjem Aneksa ugovora stranke nisu otklonile ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te pravne učinke ništetne ugovorne odredbe niti je uopće o tome postignuta suglasnost-volja stranaka. Osim toga tužena Aneksom nije priznala djelomičnu ništavost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti je isplatila tužitelju razliku nastalu zbog samovoljnog, nepoštenog mijenjanja kamatnih stopa a što predstavlja predmet ovog postupka. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz Ugovora o kreditu a niti jedan odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama. Sklapanjem aneksa ugovora preostala kreditna obaveza nije umanjena radi nepoštene promjene kamatne stope od strane tužene, nego je kreditna obveza umanjena uslijed konverzije kredita iz valute CHG u valutu EUR a što je vezano uz različite tečajeve ovih dviju valuta i nema veze s predmetnim tužbenim zahtjevom. Prema tome, izvan ugovorna odgovornost tužene na ime obveze vračanja stečenog bez osnove nije prestala sklapanjem Aneksa o ugovoru kojim je ugovorno reguliran drugi segment pravnog posla između stranaka to jest konverzija sklapanjem ugovora o kreditu, nije niti je mogla utjecati na potraživanje iz ovog postupka. Obzirom na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope (bez obzira što se ne traži deklaratorno utvrđenje ove ništetnosti jer je ništetnost prethodno pitanje u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev ) sukladno odredbama članka 323 stavak 1 ZOO-a, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu zajedno s pripadajućim kamatama. Kako je između stranaka zaključen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom te je tužitelj svaki mjesec vršio plaćanje anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa određenog u CHF tužitelj je ovlašten zahtijevati povrat onoga što je tužena primila, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa određenog u CHF a o čemu govori i sudska praksa i to presuda Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-2209/17-2 od 29.studenog 2018.godine, kao i presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018.godine. S obzirom kako u zaključenom Aneksu ugovora o kreditu nije sadržana ugovorna odredba kojom se potrošač izričito odrekao potraživanja koje je predmet ovog postupka a u vrijeme konverzije odredba o promjenjivoj kamati nije bila pravomoćno utvrđena ništavnom to je odluka (VTS posl.br. Pž-6632/17 je donesena 14.lipnja 2018.), to je valuta CHF bila valjana a od strane tužene potrošač uopće nije bio informiran o realnom iznosu pretplate (temeljem pretplaćene kamate i valute) pa prema tome potrošač nije znao niti je mogao znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriče. Pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove jer je takav pristanak uslijed djelovanja članka 41. ZPP-a i zabrane odricanja koju propisuje, ništetan i bez pravnog učinka. Slijedom svega iznesenog usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i to primjenom odredbe članka 1111 Zakona o obveznim odnosima. ( "Narodne Novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 132/06,41/08, 125/11, 25/13, 78/15 ) propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30.Obzirom da je u postupku zaštite kolektivnih Ugovora potrošača utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tužene sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a tužena je kao nesavjesna Ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe dužna isplatiti tužiteljici pripadajuće kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

31.Što se tiče prigovora zastare isti nije osnovan jer prema objedinjenim pravnim shvaćanjima donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31.siječnja 2022.godine, izrađeno je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20.ožujka 2018.godine i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.siječnja 2020.godine, koje glasi: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Zaključak iz točke 4 ovog Mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastrani rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja odnosi upravo na tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( kredit u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom CHF) i stranke ( tuženike) iz tog postupka, a predmetna tužba je podnijeta 17.05.2023.goidne, dok je pravomoćnost sudske odluke kojoj je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu, nastupila dana 14.lipnja 2018.godine ,kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za pretplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisan odredbom članka 225 ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnova zbog promjene valutne klauzule teče od 14.lipnja 2018.godine kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača a koja nastupa 15.lipnja 2023.godine. Kako je tužba podnesena 17.05.2023.godine za isplatu pretplaćenih odnosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli to je istaknuti prigovor neosnovan budući da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina i koja zastara nastupa kako je već gore rečeno 15.lipnja 2023.godine.

32.Odluka o trošku donesena je sukladno članku 154 stavak 1 Zakona o parničnom postupku ( "Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13) i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 111/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/10, 142/12) a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na četiri ročišta ( 11.12.2023., 22.02.2024., 09.10.2024., 21.11.2024) svako po 200,00 eura, sastav dva podneska od 07.12.2023. i 04.10.2024., svako po 200,00 eura, to je onda trošak punomoćnika tužitelja 1.400,00 eura a uvećano za 350,00 eura koliko iznosi PDV od 25%, onda je sveukupni trošak tužitelja 1.750,00 eura. Kada se tim troškovima pridoda trošak vještačenja u iznosu od 530,89 eura to je onda trošak tužitelja 2.280,89 eura. Zahtjev za isplatu sudske pristojbe tužbe i presude nije donesen budući da prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" broj: 118/18 i 51/23 ) i to članku 11 t.20 od plaćanja sudskih pristojbi su oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

U Trogiru, 29. siječnja 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. CO, [adresa] zastupanog po punomoćniku COI

2. Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku Zlatko Knezović