Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-638/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja OĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koga zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8205/2019-34 od 2. ožujka 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8205/2019-34 od 2. ožujka 2023.:
- potvrđuje u točki I. izreke, u točki II. izreke i to u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba članka 7. (Način otplate) koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“, u točkama III. i V. izreke presude,
- preinačuje u točki II. izreke presude i to u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba članka 1. (Iznos kredita) Ugovora o kreditu broj 029-50-3048281 nadnevka 16. rujna 2005. koja glasi: „Kunska protuvrijednost 19.603,77 CHF (devetnaest tisuća šesto tri švicarskih franaka i sedamdeset sedam centi) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.“ tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Nepobijana točka IV. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. točki 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3048281 nadnevka 16. rujna 2005., a koji glasi “u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora”.
II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 1. (Iznos kredita) Ugovora o kreditu broj 029-50-3048281 nadnevka 16. rujna 2005. koja glasi: „Kunska protuvrijednost 19.603,77 CHF (devetnaesttisućašestotri švicarskih franaka i sedamdesetsedam centima) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.“ i odredba članka 7. (Način otplate) koja glasi „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju OĐ iznos od 1.476,55 Eur / 11.124,91 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose od:
6,77 Eur-a/51,04 kn od dana 13.12.2007.,
6,65 Eur-a/50,14 kn od dana 10.1.2008.,
6,67 Eur-a/50,24 kn od dana 13.2.2008.,
6,69 Eur-a/50,39 kn od dana 15.4.2008.,
6,43 Eur-a/48,48 kn od dana 15.5.2008.,
8,24 Eur-a/62,08 kn od dana 14.6.2008.,
8,22 Eur-a/61,96 kn od dana 13.7.2008.,
7,96 Eur-a/59,96 kn od dana 14.8.2008.,
7,85 Eur-a/59,11 kn od dana 14.9.2008.,
7,81 Eur-a/58,84 kn od dana 15.10.208.,
8,31 Eur-a/62,62 kn od dana 20.11.2008.,
7,76 Eur-a/58,50 kn od dana 12.12.2008.,
8,15 Eur-a/61,41 kn od dana 15.1.2009.,
8,09 Eur-a/60,95 kn od dana 10.2.2009.,
7,98 Eur-a/60,14 kn od dana 1.3.2009.,
13,76 Eur-a/103,65 kn od dana 19.4.2009.,
13,54 Eur-a/101,99 kn od dana 19.4.2009.,
13,04 Eur-a/09,23 kn od dana 19.4.2009.,
12,61 Eur-a/95,00 kn od dana 4.7.2009.,
12,40 Eur-a/93,45 kn od dana 18.8.2009.,
12,24 Eur-a/92,19 kn od dana 22.9.2009.,
11,97 Eur-a/90,17 kn od dana 27.10.209.,
11,62 Eur-a/87,53 kn od dana 28.11.2009.,
11,51 Eur-a/86,73 kn od dana 29.12.2009.,
11,37 Eur-a/85,63 kn od dana 21.1.2010.,
11,26 Eur-a/84,83 kn od dana 4.3.2010.,
10,94 Eur-a/82,40 kn od dana 31.3.2010.,
10,87 Eur-a/81,91 kn od dana 20.4.2010.,
10,53 Eur-a/79,36 kn od dana 5.5.2010.,
10,31 Eur-a/77,70 kn od dana 2.7.2010.,
10,66 Eur-a/80,32 kn od dana 14.7.2010.,
10,20 Eur-a/76,87 kn od dana 24.8.2010.,
10,26 Eur-a/77,30 kn od dana 22.9.2010.,
9,79 Eur-a/73,74 kn od dana 23.10.2010.,
9,25 Eur-a/69,66 kn od dana 1.12.2010.,
9,31 Eur-a/70,15 kn od dana 19.12.2010.,
9,45 Eur-a/1,18 kn od dana 20.1.2011.,
8,73 Eur-a/65,76 kn od dana 16.2.2011.,
43,57 Eur-a/328,29 kn od dana 16.4.2011.,
41,65 Eur-a/313,83 kn od dana 29.4.2011.,
41,96 Eur-a/316,11 kn od dana 20.5.2011.,
57,69 Eur-a/434,65 kn od dana 1.6.2011.,
58,84 Eur-a/443,32 kn od dana 2.7.2011.,
71,07 Eur-a/535,51 kn od dana 2.8.2011.,
63,81 Eur-a/480,75 kn od dana 27.8.2011.,
55,91 Eur-a/421,24 kn od dana 7.10.2011.,
52,99 Eur-a/399,25 kn od dana 1.11.2011.,
52,16 Eur-a/392,98 kn od dana 2.12.2011.,
55,43 Eur-a/417,65 kn od dana 30.12.2011.,
58,24 Eur-a/438,83 kn od dana 1.2.2012.,
58,38 Eur-a/439,86 kn od dana 29.2.2012.,
55,98 Eur-a/421,75 kn od dana 6.4.2012.,
57,13 Eur-a/430,45 kn od dana 1.5.2012.,
57,83 Eur-a/435,70 kn od dana 5.6.2012.,
55,89 Eur-a/421,14 kn od dana 3.7.2012.,
56,04 Eur-a/422,24 kn od dana 3.8.2012.,
54,52 Eur-a/410,78 kn od dana 30.8.2012. i na iznos od
51,57 Eur-a/388,57 kn od dana 2.10.2012. do isplate, koje teku od 13. prosinca 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se, kao djelomično neosnovan, tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 234,43 Eur / 1.766,31 kn s pripadajućom zateznom kamatom.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju OĐ troškove postupka u iznosu od 1.894,01 Eur / 14.270,42 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. ožujka 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. Protiv dijela presude kojim je usvojen tužbeni zahtjev (točke I., II., III. i V. izreke) pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka citirajući sadržaj bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te osim toga navodi da se je sud obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva isključivo pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a nije samostalno utvrđivao relevantne činjenice u ovom postupku.
5.1. Žalbeni razlozi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka nisu osnovani jer je sud u obrazloženju presude naveo jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, a pravilno se je sud na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a pozvao na pravne učinke utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zbog čega je po ocjeni ovoga suda presuda valjano obrazložena te ju je bilo moguće ispitati, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Sud prvog stupnja utvrđuje da je u ovom predmetu među strankama sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3048281 od 16. rujna 2005. (dalje: Ugovor) u dijelu koji se odnosi na način promjene kamatne stope u skladu s Odlukom Kreditora i vezanost za valutu CHF ništetne, te posljedično je li i u kojoj visini tuženik dužan vratiti ono što je po spornim odredbama Ugovora primio te je li nastupila zastara takvog potraživanja.
7. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju su vezani glavnica kredita i visina anuiteta, kao i odredba članka 2. Ugovora kojim je ugovoreno da se redovna kamatna stopa može mijenjati temeljem jednostrane odluke tuženika, sud pozivom na pravne učinke iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene po kolektivnoj tužbi, zatim na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te na članak 502.c ZPP i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP/14), utvrđuje se da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne stoga što je tuženik promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz valutu CHF ugovorio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno stoga što ovise isključivo o volji tuženika i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03). Sud također zaključuje da u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja kao potrošača u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
7.1. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je na temelju ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope tužitelj preplatio tuženiku iznos od 3.429,02 kuna, a na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli 11.124,91 kunu, iz kojeg razloga je na temelju odredbe članka 1111. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) naložio tuženiku da tužitelju te iznose plati sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja, dakle od dana svake uplate, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je sastavio nepoštene odredbe Ugovora o kreditu.
7.2. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje da taj prigovor nije osnovan iznoseći pravno shvaćanje da zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, koja je postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti načina promjene kamatne stope 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o vezanosti otplate za valutu CHF 10. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije istekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.
8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja i ovaj sud prihvaća kao pravilne, osim u dijelu u kojem je sud utvrdio da je ništetna odredba članka 1. Ugovora kojim je ugovoren iznos odobrenog kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.
9. Osnovana je žalba tuženika u odnosu na ništetnost članka 1. Ugovora (Iznos kredita) kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.603,77 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u ratama čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih rata, kako je to i utvrđeno gore navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako je prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.
10. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na način ugovaranja promjene kamatne stope redovnih kamata i na ugovaranje vraćanja kredita uz ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.
10.1. Prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, također je pravilno sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03, odnosno članka 96. i 97. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna odredba članka 2. točka 1., Ugovora u dijelu u kojem je promjena kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja određena na temelju jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i članka 7. Ugovora, kojom se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka. Iz tih razloga žalbu tuženika protiv točke I. izreke presude, kao i dijela točke II. izreke presude, koja se odnosi na ništetnost vezanja anuiteta uz valutu švicarski franak, nije osnovana zbog čega ju je trebalo odbiti, a u tom dijelu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
10.2. Također, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. lipnja 2019. prije isteka roka od pet godina iz članka 225. ZOO-a.
11. Tuženik se žali navodeći u žalbi da se gore navedene presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove. Navodi da je u vrijeme podnošenja tužbe člankom 502.c ZPP-a bilo propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. toga zakona. Nadalje navodi da je novelom ZPP-a iz 2019. godine u članku 502.c iza riječi „naknadu štete“ dodane riječi „ili isplatu“, ali je u prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019. („Narodne novine“ broj 70/2019) izričito navedeno kako će se postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu te novele dovršiti primjenom odredbi do tada važećeg ZPP-a. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da zakonske odredbe koje tuženik navodi u žalbi govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o valuti CHF i promijenjenoj kamatnoj stopi nakon zaključenja Ugovora tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.
12. Tuženik nadalje u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije iznio razloge zbog kojih je utvrdio tuženikovu nepoštenost te da je zbog toga pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a u pogledu obveze plaćanja zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja. Niti ove žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je sud prvog stupnja u točki 22. obrazloženja jasno naveo da smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je kao osoba koja je sklopila Ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da su odredbe o načinu promjene kamatne stope te o valutnoj klauzuli u CHF ništetne zbog čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja pravilno je jer se i po ocjeni ovog suda na strani tuženika nalaze razlozi ništetnosti obzirom da je nesporno da je upravo tuženik sastavio ništetne odredbe Ugovora pa ga se treba smatrati nepoštenim stjecateljem koji je na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos od dana stjecanja.
13. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud prvog stupnja pogrešno visinu preplate utvrđivao u odnosu na početni tečaj CHF na temelju kojeg je tužitelju isplaćen ugovoreni iznos kredita te na temelju početno ugovorene kamatne stope jer je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je utvrdio stvarno plaćeni iznos u odnosu na iznos kojeg je tužitelj trebao platiti prema početnom tečaju i ugovorenoj kamatnoj stopi, a obzirom na to da je ništetnom utvrđena odredba Ugovora o načinu promjene kamatne stope, zbog čega je pravilno primijenjena ugovorena kamatna stopa od 5,50 %, kao što je ništetnom utvrđeno vezivanje otplate kredita uz tečaj CHF pa je visinu preplate trebalo utvrđivati prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, kako je to pravilno utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja.
14. Tuženik neosnovano u žalbi sudi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio pravo EU, odnosno članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ jer u konkretnom slučaju sud prvog stupnja nije primjenjivao tu Direktivu, nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.
15. Odluku o parničnom trošku tuženik pobija isključivo zbog toga što smatra da je pogrešna odluka suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva te da je zbog toga trebalo odbiti i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.
15.1. Suprotno žalbenim tvrdnjama, pravilno je sud prvog stupnja o naknadi parničnih troškova odlučivao primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a zaključujući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojih nisu nastali parnični troškovi pa niti u tom dijelu žalba nije osnovana.
16. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika, osim u odnosu na naprijed obrazloženi preinačeni dio presude, trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 29. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
