REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-447/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ŽF, zbog prekršaja iz čl. 39. st. 1. t. 2. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima („Narodne novine“, broj 117/03., 71/06., 43/09., 34/11. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 28. listopada 2024., broj: Pp-11829/2024, u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okr. ŽF, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se okr. ŽF, za prekršaj iz čl. 39. st. 1. t. 2. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 37. st. 3. t. 1. Prekršajnog zakona, izriče novčana kazna 200,00 EUR (dvjesto eura), u koju se uračunava lišenje slobode 13. i 14. rujna 2024. kao 79,64 eura novčane kazne, tako da mu preostaje 120,36 EUR (sto dvadeset eura i trideset šest centi) novčane kazne, koju je dužan platiti u roku dva mjeseca po primitku ove presude, s time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ako okrivljenik u navedenom roku plati dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne.

II. Odbija se kao neosnovana žalba okr. ŽF te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. ŽF je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 28. listopada 2024., broj: Pp-11829/2024, proglašen je krivim okr. ŽF da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 39. st. 1. t. 2. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 600,00 eura, u koju se uračunavaju dva dana lišenja slobode pa je okrivljeniku preostala novčana kazna 520,36 eura, koju je dužan platiti u roku dva mjeseca po pravomoćnosti presude.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 32. st. 1. podst. 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane prisustvovanja nogometnim utakmicama HNK Hajduk na području Republike Hrvatske s obvezom javljanja u policijsku postaju, u trajanju od 1 godine i, na temelju čl. 32. st. 1. podst. 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, zaštitna mjera zabrane odlaska na športska natjecanja u inozemstvu na kojima sudjeluje HNK Hajduk i Hrvatska nogometna reprezentacija, u trajanju jedne godine, s obvezom javljanja u nadležnu policijsku postaju i obvezom predaje putne isprave.

1.2. Na temelju čl. 76.a Prekršajnog zakona, od okrivljenika su oduzeta dva komada pirotehničkog sredstva (bengalka) nepoznate marke, serijskog broja i proizvođača, oblijepljene trakom Split Hajduk veličine 5 cm, sve prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta III policijske postaje Zagreb broj 01548818 od 13. rujna 2024.

1.3. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, okrivljenik je pobijanom presudom obvezan naknaditi 30,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja odvjetnika Sebastiana Miše, naznačujući u uvodu žalbe da se podnosi zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači, a podredno dostavi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Žalba nije osnovana.

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da je „izrijeka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, a u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“. Time, iako to u žalbi nije navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

5. Međutim, iz takve žalbene tvrdnje, u kojoj se, zapravo, samo citira dio zakonske odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, bez navođenja konkretnih argumenata o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka, jasno je da se ova tvrdnja, u biti, svodi na pobijanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Tim više što je okrivljenik, i prije i nakon citirane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka, iznosio razloge zbog kojih smatra da je iskaz svjedoka DF neuvjerljiv i kontradiktoran. Stoga, žalbena osnova bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije razmatrana, osim po službenoj dužnosti.

6. Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaz svjedoka DF koji je prekršaj utvrdio neposrednim opažanjem na mjestu događaja prilikom obavljanja službenih radnji. Po ocjeni ovog suda, iskaz navedenog svjedoka ne ostavlja nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica i nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Osim toga, ne postoje razlozi zbog kojih bi on neosnovano teretio okrivljenika, niti okrivljenik u tom pravcu iznosi bilo kakve žalbene navode. Neosnovano okrivljenik tvrdi da svjedok DF ni u jednom trenutku „nije istaknuo da se radi upravo o osobi okrivljenika“. Iz zapisnika o ispitivanju ovog svjedoka vidljivo je da on samo u prvoj rečenici općenito opisuje način svog rada, dok se cijeli ostali sadržaj, kako slobodnog iznošenja iskaza tako i odgovaranja na pitanja, bez ikakve dvojbe i nesigurnosti, odnosi upravo na okr. ŽF, između ostalog i zbog toga što svjedok u prvoj rečenici iskaza govori o „navijaču“, a u ostalom dijelu iskaza o „okrivljeniku“, sjećao se točnog načina na koji su pirotehnička sredstva bila skrivena kod okrivljenika i načina na koji su pronađena, a na pitanje braniteljice „kako se sjećate baš okrivljenika a ne sjećate se interventnog policajca“ svjedok je odgovorio jasno, logično i životno, tako da njegov iskaz, suprotno navodima žalbe, ne ostavlja nikakvu dvojbu da se odnosi upravo na okr. ŽF. Žalbena tvrdnja da „svjedok ima identičan iskaz u nizu predmeta gdje iskazom tereti druge osobe“ je, prije svega, općenita i paušalna tvrdnja a osim toga i irelevantna, jer se presuda donosi samo i isključivo na temelju činjenica i dokaza koji su izneseni na glavnoj raspravi u ovom prekršajnom predmetu a ne i u nekim drugim prekršajnim predmetima.

7. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da je iskaz svjedoka DF kontradiktoran. U žalbi se neistinito navodi da je svjedok rekao kako je pregledao 30 do 40 ljudi i da je izdvojio također 30 do 40 ljudi, jer je iz zapisnika o ispitivanju ovog svjedoka vidljivo da je svjedok rekao da ne zna koliko je ukupno osoba pregledao tog dana ali da je za 30 do 40 osoba tražio intervenciju policije. Također, ni žalbeni navod da svjedok prvo navodi da nije imao uvid u osobnu iskaznicu okrivljenika a potom da je fotografirao osobnu iskaznicu okrivljenika ne ukazuje na kontradiktornost iskaza svjedoka, jer je iz zapisnika o ispitivanju svjedoka vidljivo da braniteljica nije postavila pitanje svjedoku je li on imao uvid u osobnu iskaznicu okrivljenika, nego je li okrivljenik njemu osobno predao iskaznicu, na koje pitanje je svjedok odgovorio da nije, a što je u skladu sa svjedokovim odgovorom na upit suda o načinu na koji je utvrđen identitet okrivljenika. Stoga, iskaz svjedoka DF nije kontradiktoran, kako se to pokušava prikazati žalbenim navodima, kojima okrivljenik pogrešno i neistinito interpretira iskaz ovog svjedoka. Činjenica da svjedok na ročištu nije mogao imenovati ni jednu drugu osobu koja je navedenog dana bila legitimirana i kod koje je pronašao nedozvoljena sredstva, niti se mogao sjetiti imena i prezimena ijednog interventnog policijskog službenika koji je bio taj dan u službi i s kojim je surađivao, što se također ističe u žalbi, ne utječe na vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka jer je to doista životno teško za očekivati. Žalbeni navodi kojima se ističe da svjedok nije ovlašten fotografirati bilo čiju osobnu iskaznicu nema važnost za pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja niti na zakonitost dokaza iskaza svjedoka DF, jer je iz provedenog dokaznog postupka jasno i nedvojbeno utvrđeno da je svjedok, vanjskim pregledom odjeće, napipao neki predmet u području međunožja okr. ŽF, nakon čega je pozvao djelatnika interventne policije koji je preuzeo postupanje prema okrivljeniku, da je okrivljenik policijskom službeniku dragovoljno predao skrivena pirotehnička sredstva te da je policijski službenik utvrdio okrivljenikov identitet uvidom u osobnu iskaznicu, a kojim sve radnjama je svjedok bio nazočan. Stoga, nema nikakve dvojbe da je prekršaj utvrđen zakonitim radnjama svjedoka DF i djelatnika interventne policije.

8. Slijedom navedenog, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Iako je u uvodu žalbe okrivljenik istaknuo da se žali i zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, iz sadržaja žalbe je vidljivo da se ova žalbena osnova uopće ne obrazlaže, pa je stoga ista razmatrana samo po službenoj dužnosti, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona. Tako je ovaj sud utvrdio da je, na štetu okrivljenika, počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona, jer je odlukom o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu.

10. Naime, za prekršaj iz čl. 39. st. 1. t. 2. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, za koji je okr. ŽF proglašen krivim, propisana je novčana kazna od 260,00 do 1.990,00 eura. Prvostupanjski sud je, primjenjujući čl. 37. Prekršajnog zakona o ublažavanju kazne, okrivljeniku izrekao novčanu kaznu 600,00 eura (u koju je uračunao vrijeme lišenja slobode). Time je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika, jer je primijenio odredbe o ublažavanju kazne, a izrekao novčanu kaznu iznad Zakonom propisanog posebnog minimuma za prekršaj za koji je okrivljenika proglasio krivim.

11. Odluka o izrečenoj novčanoj kazni razmatrana je uslijed prethodno opisane povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te u povodu žalbe okrivljenika, u kojoj on navodi da mu je izrečena rigorozna kazna jer je zaposlen samo sezonski kao konobar, neosuđivan je i ima 19 godina. Odmah se mora napomenuti da u ovom prekršajnom predmetu, unatoč činjenici da je okrivljenik neosuđivan i mlađe životne dobi, koje okolnosti je prvostupanjski sud utvrdio i cijenio olakotnim, a u žalbi se, uz ove okolnosti, ističe još i činjenica da je okrivljenik zaposlen samo sezonski kao konobar, koja žalbena tvrdnja nije ničim dokazana, nije bilo nikakve osnove za primjenu odredbe o ublažavanju kazne, jer navedene olakotne okolnosti, ni same za sebe niti u svojoj ukupnosti, ne čine one naročito izražene olakotne okolnosti koje mogu biti temelj za primjenu instituta ublažavanja kazne. Međutim, zbog uspostavljenog načela zabrane reformatio in peius, s obzirom da tužitelj nije podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, ovaj sud nije imao ovlasti intervenirati u navedenom smislu, nego je, ispravljajući utvrđenu povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava, novčanu kaznu morao izreći uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne.

12. Žaleći se zbog izrečenih zaštitnih mjera, okrivljenik navodi da nije jasno kada se, kome i u kojim slučajevima on treba javiti, niti je određena policijska postaja kojoj je povjereno provođenje izrečenih mjera, a niti je konstatirano koje se odredbe primjenjuju u slučajevima kada se okrivljenik iz opravdanih razloga, radi zdravstvenog stanja ili profesionalnih obveza koje ne trpe odgodu nije u mogućnosti javiti. Iz takvih žalbenih navoda jasno je da okrivljenik uopće ne osporava osnovanost izrečenih zaštitnih mjera, nego ovu odluku prvostupanjskog suda pobija samo zbog, po njegovom tumačenju, određenih nejasnoća i nedorečenosti u načinu izvršenja istih. Suprotno žalbenim navodima, nema nikakvih nejasnoća ni nedorečenosti po pitanju izvršenja izrečenih zaštitnih mjera (čl. 32. st. 1. podst. 1. i čl. 32. st. 1. podst. 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima), jer je to jasno propisano u čl. 32.a st. 1., 2., 4. i 5. tog Zakona po kojima je okrivljenik obvezan postupati. U navedenim zakonskim odredbama jasno je i precizno navedeno kada se, kome i u kojim slučajevima okrivljenik treba javiti. Upravo iz razloga što je način izvršenja izrečenih zaštitnih mjera jasno i sveobuhvatno propisan u čl. 32.a st. 1., 2., 4. i 5. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, prvostupanjski sud to nije dužan u presudi navoditi pa činjenica da u prvostupanjskoj presudi nije konstatirano koje se odredbe primjenjuju u slučajevima kada se okrivljenik iz opravdanih razloga, radi zdravstvenog stanja ili profesionalnih obveza koje ne trpe odgodu nije u mogućnosti javiti, što se ističe u žalbi, ne čini odluku o izricanju zaštitnih mjera nezakonitom.

13. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama.

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, bilo dovedeno u pitanje njeno poslovanje.

15. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe, pa je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, nacionalni športski savez i tužitelja.