Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-59/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Alenke Laptalo kao predsjednika vijeća, Ivane Mašić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Stokrp kao člana vijeća u parničnom predmetu tužitelja PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Miličiću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2945/2022-33 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se točka I., II. i IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2945/2022-33 od 15. studenog 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

" I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u čl. 1 i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198- 50-4228303 od 03. srpnja 2007. godine, sklopljen između tužitelja NS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita novčanog iznosa 26.094,87 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69 OIB 53056966535, kao kreditora, kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te iste za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 tužitelju PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), isplatiti iznos od 5.460,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1,18 euro od 31.08.2007. godine do isplate

- na iznos od 0,22 euro od 24.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 2,69 euro od 07.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,60 euro od 28.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,87 euro od 09.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,96 euro od 29.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,03 euro od 29.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,48 euro od 07.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 0,07 euro od 03.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,20 euro od 22.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 18,35 euro od 11.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,53 euro od 11.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 21,29 euro od 24.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 23,40 euro od 24.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 24,36 euro od 20.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 22,55 euro od 21.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 23,08 euro od 21.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,90 euro od 29.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,82 euro od 29.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,64 euro od 29.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,26 euro od 29.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,12 euro od 12.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 16,48 euro od 12.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,56 euro od 09.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 22,02 euro od 09.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,53 euro od 12.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 24,73 euro od 19.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 29,49 euro od 19.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 28,59 euro od 19.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 30,35 euro od 19.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,60 euro/ od 10.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 42,46 euro od 11.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 52,05 euro od 10.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 48,74 euro od 26.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 43,41 euro od 26.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 54,65 euro od 26.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 68,96 euro od 26.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,83 euro od 26.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 62,38 euro od 26.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 57,86 euro od 26.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,67 euro od 30.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 77,85 euro od 11.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 79,72 euro od 15.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 95,74 euro od 15.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 87,51 euro od 02.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 78,50 euro od 25.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 76,49 euro od 11.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 75,81 euro od 31.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 80,05 euro od 20.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,75 euro od 19.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 84,24 euro od 17.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 81,69 euro od 16.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,41 euro od 16.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 84,59 euro od 12.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,61 euro od 12.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,13 euro od 03.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 81,64 euro od 03.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 78,42 euro od 03.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 81,85 euro od 03.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,50 euro od 03.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.397,10 euro od 03.12.2012. godine do isplate te

- na iznos od 1.458,28 euro od 03.12.2012. godine do isplate,

time da do 31.12.2007. zatezna kamata teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.289,80 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.279,08 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.11.2024. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2. Protiv točke I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste. Također prvostupanjski sud nije počinio niti povredu parničnog postupka iz članka 338. stavak 4. ZPP, jer je obrazloženjem pobijane presude izložio sve zahtjeve stranaka, kao činjenice i dokaze koje su predložile, a koje je pravilno ocijenio sukladno članku 8. ZPP.

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 1. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 3. srpnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena valuta u švicarskim francima (CHF), te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 5.460,84 EUR, a do koje preplate je došlo zbog promijene tečaja CHF.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke 3. srpnja 2007., sklopile ugovor o kreditu 198-50-4228303 kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 26.094,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što ovdje nije slučaj.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to članka 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

11. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud nalazi da postupanje tuženika u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo opravdano i dopušteno, jer je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i jer su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je pravilnom primjenom članka 323. stavak 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF i posljedično tome da tužitelju primjenom odredbi članka 1111. ZOO pripada pravo na isplatu razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje je tuženiku platio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

12. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe članka 118. ZPP i članka 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Posljedično tome ocijenio je da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik platio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

13. Tuženik u žalbi navodi da je sporna ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li se tužitelj prije i prilikom sklapanja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule, te je li tuženiku postavljala pitanja ako joj odredbe ugovora nisu bile jasne.

14. Žalitelju valja odgovoriti da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz članka 502.a stavak 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15 i 14/19

– dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Nije stoga prvostupanjski sud bio u obvezi provoditi test poštenja u odnosu na tužitelja i provoditi utvrđenja o potrošačkim svojstvima konkretnog ugovora o kreditu, kako to smatra tuženik.

15. U konkretnom slučaju, polazeći od pravomoćnih utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 i sadržaja navedene presude kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, za koja utvrđenja je sud u ovoj parnici vezan, te imajući u vidu odlučnu činjenicu da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u ugovor o kreditu bez prethodnog pregovaranja, pogrešno smatra žalitelj, da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

16. Kako utvrđenje iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i svi žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

17. Prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor zastare jer kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, to je stoga tužba podnesena (29. prosinca 2021.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO.

18. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

19. Neosnovano se tuženik poziva na primjenu odredbe članka 326. stavak 2. ZOO kojom je propisano da se ništetnost može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti izvršen. U konkretnom slučaju, nametanje korisnici kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezi tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod zabranu manjeg značaja, pa je izneseni prigovor žalitelja neutemeljen.

20. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu ukupna razlika s predmetne osnove iznosi 5.460,84 EUR, a koji nalaz i mišljenje je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom da je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Neosnovano žalitelj osporava nalaz i mišljenje (jer da je isto provedeno kao da je ugovoren kunski kredit), budući da predmet spora nije ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, već ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pa je prigovor tuženika s tog osnova po ocijeni ovog suda promašen. 21. Jednako tako, materijalno pravo iz odredbi članka 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naprijed navedenog iznosa sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu.

22. S obzirom da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je prednik tuženika ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time postao nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

23. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbi članka 368. stavak 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pa je odlučeno kao pod točkom I izreke.

24. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni (članak 155. ZPP)., sukladno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – u daljnjem tekstu: OT).

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP) pa je odlučeno kao pod točkom II izreke.

U Karlovcu 29. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Laptalo