REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2122/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Gorane Aralica Martinović, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ROCHE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778, kojeg zastupa punomoćnik Trpimir Gugić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Gugić & Kovačić d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 52/VII, protiv tuženika BOSNAMEDIC d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, radi isplate iznosa od 258.155,34 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1724/19 od 31. ožujka 2023. te odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1724/2019 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1724/19 od 31. ožujka 2023. u točkama I. i II. njene izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 5.493,58 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1724/2019 od 14. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 4.855,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1724/19 od 31. ožujka 2023. naloženo je tuženiku BOSNAMEDIC d.o.o., Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2, Bosna i Hercegovina, JIB: 4201742850005 da tužitelju ROCHE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778 isplati iznos od 258.155,34 EUR / 1.945.071,45 kn zajedno sa zateznom kamatom iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 50.888,93 EUR / 383.422,64 kn (uključen PDV) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja platnog naloga pa do isplate za ostale odnose u roku od 8 dana (točka II. izreke)

2. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog dokaznog postupka provedenog uvidom u isprave koje prileži spisu, izvođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Ljupku Omaziću utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji sukladno čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.), te da tužitelj osnovano od tuženika potražuje isplatu predane a neplaćene robe u utuženoj visini.

3. Dopunskim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1724/2019 od 14. studenog 2024. odbačen je tuženikov prigovor radi prebijanja kao nedopušten.

4. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je u pravnoj stvari tužitelja ROCHE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778 protiv tuženika BOSNAMEDIC d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2 radi isplate iznosa od 258.166,35 EUR (1.945.154,33 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tuženik u tijeku postupka izjavio prigovor radi prebijanja i protutužbu. Postupak je po protutužbi razdvojen rješenjem poslovni broj P-1724/19 dana 25. studenog 2019., te je formiran spis po protutužbi pod poslovnim brojem P-2310/2019 u kojemu je 26. svibnja 2023. donesena presuda koja je postala pravomoćna i ovršna, a navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja/protutuženika BOSNAMEDIC d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2. po protutužbi povodom koje je i spis razdvojen. U osnovnom predmetu poslovni broj P-1724/2019 donesena je 31. ožujka 2023. presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, ovdje, tužitelja ROCHE d.o.o. protiv tuženika BOSNAMEDIC d.o.o. Protiv presude poslovni broj P-1724/2019 od 31. ožujka 2023. tuženik BOSNAMEDIC d.o.o. je izjavio žalbu i prijedlog za dopunskom presudom kojom će se odlučiti o prigovoru radi prijeboja. Budući da prigovor radi prebijanja ima značenje zahtjeva o kojem sud mora meritorno odlučiti, te s obzirom da se njime na specifičan način ostvaruju isti učinci kao i protutužbenim zahtjevom, njegovim isticanjem dolazi do litispendencije, te stoga tuženik nije mogao zahtijevati od tužitelja ispunjenje jedne tražbine dva puta, jednim protutužbenim zahtjevom, a drugi puta u povodu prigovora radi prebijanja. Pravila litispendencije nesporno vrijede i u slučaju kada je tuženik za istu tražbinu istaknuo prigovor radi prebijanja i protutužbu, pa da i nije sud razdvojio postupke trebao bi odbaciti prigovor radi prebijanja kao nedopušten jer je protutužba sveobuhvatnije pravno sredstvo koje u sebi sadrži i zahtjev za prijeboj kompenzabilnih tražbina. U konkretnom slučaju, radi se o presuđenoj stvari jer je donesena pravomoćna odluka poslovni broj P-2310/2019 dana 26. svibnja 2023. u korist ovdje tužitelja. Tuženikov prigovor radi prebijanja je stoga nedopušten jer parnica koja se već vodila i koja je okončana po protutužbi imala je značenje procesne smetnje za isticanje prigovora radi prijeboja (čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku), a sada već i res iudicata. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je tuženikov prigovor radi prebijanja odbacio kao nedopušten na temelju čl. 339. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 347. Zakona o parničnom postupku.

5.1. Protiv navedene presude, u dijelu u kojem nije uspio u parnici (točke I. i II. izreke presude), tuženik je podnio žalbu i to: a) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, b) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i c) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5.2. Tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i da nije primijenio čl. 338. st. 3. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ne sadrži nikakvu odluku suda o tuženikovom prigovoru istaknutom radi prebijanja u parnici. Na okolnost osnovanosti i visine tuženikovih tražbina, tuženik je dostavio materijalne dokaze i predložio sudu izvođenje određenih personalnih dokaza, kao i dokaz vještačenjem, a sud je bio dužan provesti postupak i radi utvrđenja postojanja tražbina tuženika istaknutog radi prebijanja, a to znači i provesti dokaze koje tuženik predlaže na navedenu okolnost. Međutim, sud je odbio izvesti sve dokaze predložene po tuženiku i odbio odlučiti o tuženikovom prigovoru radi prebijanja pod obrazloženjem da „o ovim spornim pitanjima sud će rješavati u razdvojenom postupku u predmetu pod poslovnim brojem P-2310/19“ (točka 15. obrazloženja Presude) i da „glede tuženikovog prigovora radi prijeboja, o istome sud ne raspravlja u ovom postupku jer se u odnosu na tuženikovo potraživanje po njegovoj protutužbi, vodi postupak pod poslovnim brojem P-2310/19“ (točka 16. obrazloženja Presude). Smatra da je sud proveo dokazni postupak i utvrdio postojanje tražbine tuženika u odgovarajućem iznosu, a koja se stavlja tužitelju u prijeboj, sud bi bio dužan izvršiti prijeboj utvrđenih međusobnih tražbina.

5.3. Nadalje tvrdi da prvostupanjski sud nije dao obrazloženje o sljedećim pravno relevantnim činjenicama na koje je tuženik ukazivao tijekom postupka: a) da tužitelj nije dokazao da bi robu koja je navedena u utuženim računima isporučio tuženiku; b) da je između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos po osnovi trgovinskog zastupanja, a ne kupoprodaje.

5.4. Smatra da su pogrešno primijenjena pravila o teretu dokazivanja sadržanog u čl. 219. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka u sporu dužna je dokazati svoje tvrdnje, da je tijekom postupka dao razloge koji ukazuju da se obvezni odnos uspostavljen među strankama temeljem ugovora o distribuciji ne iscrpljuje u pukoj preprodaji robe te da pravni položaj tuženika po svojim karakteristikama daleko više nalikuje položaju trgovinskog zastupnika naspram nalogodavca (principala) negoli položaju što ga ima kupac naspram prodavatelja temeljem ugovora o kupoprodaji. Tvrdi da je povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku sukladno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

5.5. Tuženik navodi kako sud nije utvrđivao a) visinu tražbine tuženika po istaknutom prigovoru radi prebijanja u parnici; b) visinu iznosa za koje valja umanjiti tužiteljevo potraživanje po izdanim financijsko/knjižnim odobrenjima te da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je odbio sve tuženikove dokazne prijedloge na okolnost utvrđivanja gore navedenih činjenica.

5.6. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije primijenio čl. 6. i čl. 232. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude jer je sud temeljio presudu na računima tužitelja (list 849.-1139. spisa), iako je riječ o dokumentima koji su sastavljeni na stranom jeziku i uz koje tužitelj nije dostavio ovjereni prijevod.

5.7. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje prihvaćanjem vještačkog nalaza bez iznošenja jasnih razloga, a vještak je izradio nalaz i mišljenje isključivo temeljem računa koje je izdao tužitelj, dok s druge strane nije uzeo u obzir dokumentaciju koju je dostavio tuženik (u prvom redu knjižno/financijska odobrenja (credit note) koja je tužitelj izdao tuženiku) te da predmetna odobrenja nisu valorizirana prilikom izvršenja vještačenja.

5.8. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, i to na način da: a) nije primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima o ugovoru o trgovinskom zastupanju (čl. 804.-834. Zakona o obveznim odnosima, osobito čl. 830. koji definira pravo zastupnika na posebnu naknadu; b) nije pravilno primijenio čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

5.9. Konačno, tuženik u žalbi predlaže: a) preinačiti prvostupanjsku Presudu na način da se odbiju svi istaknuti tužbeni zahtjevi kao neosnovani, a podredno b) ukinuti Presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška žalbenog postupka koji popisuje.

6. Protiv dopunskog rješenja žalbu je podnio tuženik iz sljedećih zakonom predviđenih žalbenih razloga: a) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i b) zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku s obzirom da Rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud u točki 6. obrazloženja Rješenja navodi da „prigovor radi prebijanja ima značenje zahtjeva o kojem sud mora meritorno odlučiti“ i da „njegovim isticanjem dolazi do litispendencije“. Tvrdi da iz samog obrazloženja nije razvidno temeljem kojih pravnih propisa je sud donio takav zaključak te tvrdi da sud nije pravilno primijenio čl. 338. Zakona o parničnom postupku, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonitog i pravilnog Rješenja. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku na način da nije pravilno primijenio čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonitog i pravilnog Rješenja. Sud u točki 9. obrazloženja Rješenja navodi da je „tuženikov prigovor radi prebijanja nedopušten jer parnica koje se već vodila i koja je okončana po protutužbi imala je značenje procesne smetnje za isticanje prigovora radi prijeboja“. Ovdje sud upućuje na parnicu koja je vođena po tuženikovoj protutužbi u postupku pod poslovnim brojem P-2310/2019. Međutim, sud propušta navesti i utvrditi sljedeće činjenice koje su pravno relevantne u sporu: a) da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u parnici već u svom prigovoru protiv platnog naloga od 17. listopada 2017. i b) da je tuženik podnio protutužbu 28. siječnja 2019. pa smatra da je propuštanjem utvrđenja navedenih činjenica prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje sukladno čl. 355. Zakona o parničnom postupku iz razloga što je predmetni prigovor istaknut prije nego li je podnesena protutužba. Slijedom toga, nije postojala valjana pravna osnova za odbacivanje tuženikovog prigovora radi prebijanja u parnici. Sud je bio dužan odlučiti o predmetnom prigovoru u okviru ovog postupka, a za što je bilo nužno provesti odgovarajući dokazni postupak što je sud sasvim nezakonito odbio učiniti. Stoga tvrdi da u ovom konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku za donošenje odluke o odbačaju. Tuženik predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu ukinuti Rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Tuženik traži naknadu troška u iznosu od 3.372,43 EUR.

7. U odgovor na tuženikovu žalbu protiv presude tužitelj osporava sve žalbene razloge, predlaže potvrditi pobijanu presudu te donijeti dopunsku odluku i odbaciti tuženikov prigovor radi prijeboja. Traži troškove žalbenog postupka u iznosu od 5.493,58 EUR.

8. Tužitelj je podnio i odgovor na tuženikovu žalbu protiv dopunskog rješenja i predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi rješenje. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu na rješenje u iznosu od 4.855,00 EUR. 9. Tuženikova žalba protiv presude je neosnovana.

10. Tuženikova žalba protiv rješenja je neosnovana.

U odnosu na presudu:

11. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i dr.) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud smatra da je ona pravilna i zakonita.

12.1. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku pa ni ona na koju ukazuje žalitelj (iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku). Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onoga što je u obrazloženju navedeno o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Iz obrazloženja je razvidno na temelju kojih isprava je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice, a time što je došlo do razdvajanja postupka po protutužbi ne znači da je prvostupanjski sud izvodio nepravilne zaključke o odlučnim činjenicama niti dovodi do toga da pobijanu presudu nije moguće ispitati.

12.2. Neosnovana je tvrdnja da bi sud u postupku počinio relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer nije proveo sve dokaze vezane za prigovor radi prebijanja, a da sama činjenica što je neki od predloženih dokaza po tuženiku sud rješenjem odbio, a druge je proveo, ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane odluke suda ako doista provedba predloženih dokaza ne bi mogla utjecati na drugačiju odluku suda. Da je tome tako, u konkretnom slučaju biti će vidljivo iz daljnjeg slijeda ovog obrazloženja.

13. Između stranaka nije sporno da je u pravnoj stvari tužitelja ROCHE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778, protiv tuženika BOSNAMEDIC d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2 radi isplate u iznosu od 258.166,35 EUR (1.945.154,33 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tuženik izjavio prigovor radi prebijanja te podnio protutužbu. Postupak je po protutužbi razdvojen rješenjem poslovni broj P-1724/19 od 25. studenog 2019., te je formiran spis po protutužbi pod poslovnim brojem Pž-2310/2019 u kojemu je 26. svibnja 2023. donesena presuda koja je postala pravomoćna i ovršna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4067/2023-2 od 16. siječnja 2024., a navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja/protutuženika BOSNAMEDIC d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2 po protutužbi u iznosu od 842.253,89 EUR povodom koje je i istaknut prigovor radi prebijanja.

14. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 258.155,34 EUR, a tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je na temelju njihovog ugovornog odnosa tuženiku isporučio robu i ispostavio račune koje je tuženik samo djelomično platio.

15.1. Nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o distribuciji za Bosnu i Hercegovinu sklopljenog između tužitelja i društva Medicom d.o.o., na razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017., u kojem je Medicom d.o.o. bio isključivi distributer tužiteljevih proizvoda na teritoriju BiH te su Medicom d.o.o. i tuženik Bosnamedic d.o.o. sklopili Aneks 1. Ugovoru o distribuciji za BiH, u kojem je tuženik imao ulogu poddistributera dijagnostičkih proizvoda na teritoriju BiH.

15.2. Stranke su definirale predmet ugovora odredbom čl. 2. na način da glasi: „Ovim Ugovorom Roche određuje Medicom za isključivog distributera proizvoda Roche grupe na teritoriju, što Medicom potpisom ovog Ugovora prihvaća, pa se, pod uvjetima i u rokovima iz ovog Ugovora Roche obvezuje Medicomu prodavati proizvode, a Medicom se obvezuje za vrijeme trajanja ovog ugovora-isključivo od Rochea ili od drugog dobavljača kojeg odredi Roche-kupovati od Proizvode; Rocheu plaćati cijenu kupljenih Proizvoda u rokovima dospijeća računa….“ Aneksom 1 Ugovora o distribuciji su Medicom d.o.o., tužitelj i tuženik imenovali tuženika kao poddistributera pod uvjetima iz osnovnog ugovora.

16.1. Nesporno je da su stranke ugovorile hrvatsko pravo kao mjerodavno, a slijedom svih utvrđenja u dokaznom postupku, pravilan je zaključak suda da navedena tražbina za isporuku robe tuženiku nije plaćena tužitelju, jer tuženik nije dokazao plaćanje, odnosno nije dokazao da je ta tražbina prestala, a sve na temelju ugovora o distribuciji koji predstavlja vrstu ugovora o kupoprodaji na temelju kojeg je tuženik kao poddistributer trgovačkog društva Medicom d.o.o. kupovao proizvode od tužitelja i dalje ih prodavao trećim osobama u svoje ime i za svoj račun.

16.2. Također, prvostupanjski sud je pravilno, ocjenom svih izvedenih dokaza, a u pogledu visine dugovanja iz nalaza i mišljenja vještaka koje je sud pravilno u cijelosti prihvatio cijeneći da je sačinjeno sukladno pravilima struke te utemeljeno na spisu priležećoj dokumentaciji, utvrdio kako tuženik duguje ovdje tužitelju utuženi iznos.

16.3. Spisu prileži financijsko-knjigovodstveno-špediterska dokumentacija koja potvrđuje protok robe po svakom pojedinom računu. Dakle, suprotno navodima tuženika, spisu ne prileže samo računi, već cjelokupna prateća dokumentacija poput odgovarajućih carinskih deklaracija i potvrda, špedicijska dokumentacija itd. koja ukazuje na činjenicu da je tužitelj predao tuženiku robu, sve sukladno njihovom ugovornom odnosu.

16.4. Osim toga, vještak je u svom nalazu utvrdio sve bitne elemente poslovnog odnosa između tužitelja i tuženika iz kojeg proizlazi predmetno potraživanje, a vještak je utvrdio i da računi tužitelja sadrže sve elemente propisane Općim poreznim zakonom, Zakonom o porezu na dodanu vrijednost, Pravilnikom o porezu na dohodak i Zakonom o fiskalizaciji u prometu gotovinom. Valja naglasiti da je tužitelj u cijelosti surađivao s vještakom tijekom izrade vještačenja, a vještak je od tuženika tražio odgovarajuću financijsko knjigovodstvenu dokumentaciju, pobliže specificiranu u nalazu i mišljenu vještaka, kao i u iskazu vještaka s ročišta od 14. veljače 2023. ali tuženik nije pružio vještaku traženo. Nesporno je da je vještak financijske struke od obje strane u postupku zatraži financijsku dokumentaciju koju stranke prema međunarodnim računovodstvenim standardima trebaju imati, kako bi tako dostavljene isprave usporedio u svrhu izrade nalaza i mišljenja (čl. 259. st. 2 Zakona o parničnom postupku). Međutim, a kako je vještak detaljno obrazložio u nalazu i mišljenju, i na samom ročištu, tuženik gotovo ništa od tražene dokumentacije nije dostavio. Pri tome je od posebnog značaja da u samim poslovnim knjigama tuženika i prema takvoj obavijesti tuženika vještaku, proizlazi dug tuženika prema tužitelju u iznosu od približno 16.000.000,00 kn, dakle i znatno veći dug od ovdje utuženog potraživanja. No, tuženik na zahtjev vještaka nije dostavio analitičku karticu iz koje bi bilo vidljivo koji se računi tužitelja nalaze u sustavu tuženika pa su u tom smislu neosnovani svi žalbeni navodi da je vještak trebao „vršiti usklađenje salda“. Činjenicu nedostavljanja po vještaku tražene financijsko-knjigovodstvene dokumentacije, koju tuženik nesumnjivo posjeduje, sud je pravilno cijenio na odgovarajući način prilikom odlučivanja.

17. Neosnovan je tuženikov prigovor da bi dokumentacija bila na stranom jeziku (špediterska dokumentacija koja potvrđuje protok robe po svakom pojedinom računu na stanicama 849.-1139. spisa) jer je sva dokumentacija u spisu ili samo na hrvatskom jeziku ili dvojezična ili višejezična, s time da je uvijek zastupljen hrvatski jezik, a tuženik u žalbi nije posebno iznio i identificirao koja bi to isprava bila samo na stranom jeziku. Osim toga, ako su neke isprave dostavljene sudu i priložene spisu na stranom jeziku bez ovjerenog prijevoda, a da istovremeno nije bio sporan njihov sadržaj između stranaka, kao što je to u konkretnom slučaju (u pogledu otpreme robe), tada sama činjenica podnošenja isprave na stranom jeziku nije mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude.

18. Neosnovan je žalbeni navod o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja jer je tužitelj provedenim dokazima, kao i financijskim vještačenjem, dokazao kako osnovanost tako i visinu tužbenog zahtjeva i to u činjeničnoj situaciji gdje su stranke bile nesporno u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o distribuciji za BiH sklopljenog između tužitelja i društva Medicom d.o.o., na razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017., u kojem je Medicom d.o.o. bio isključivi distributer tužiteljevih proizvoda na teritoriju BiH, te su Medicom d.o.o. tužitelj i tuženik Bosnamedic d.o.o. sklopili Aneks 1. Ugovoru o distribuciji za BiH, u kojem je tuženik imao ulogu poddistributera dijagnostičkih proizvoda na teritoriju BiH, a koji ugovor je pravilno prvostupanjski sud kvalificirao kao ugovor o kupoprodaji robe te je neosnovano tuženikovo pozivanje da pravni položaj tuženika po svojim karakteristikama daleko više nalikuje položaju trgovinskog zastupnika naspram nalogodavca (principala) negoli položaju što ga ima kupac naspram prodavatelja temeljem ugovora o kupoprodaji.

19. Kako su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, i to sukladno odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima, te je tuženik kao sudionik obveznog odnosa bio dužan ispuniti svoju obvezu plaćanja za isporučenu robu i to savjesno u svemu kako ona glasi, u skladu s odredbom čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 376., a u svezi s odredbom čl. 342. st. 1., čl. 358. i čl. 9. Zakona o obveznim odnosima tužbeni zahtjev našao osnovanim, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosnom dijelu i donio pobijanu presudu.

20. Slijedi da tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, dok u postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa niti ona na koju ukazuje žalitelj.

21. Odluka o parničnom trošku koju je sud dosudio tužitelju koji je uspio u sporu donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. S obzirom na to da žalitelj ne navodi konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna, ovaj sud na temelju ovlasti iz odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost primjene materijalnog prava u odluci o troškovima.

U odnosu na rješenje:

22. Pobijano rješenje ispitano je u skladu s odredbom čl. 381. u vezi s čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

23. Između stranaka nije sporno da je u pravnoj stvari tužitelja ROCHE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778, protiv tuženika BOSNAMEDIC d.o.o., Bosna i Hercegovina Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2 radi isplate u iznosu od 258.166,35 EUR (1.945.154,33 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tuženik izjavio prigovor radi prebijanja te podnio protutužbu. Postupak je po protutužbi razdvojen rješenjem poslovni broj P-1724/19 od 25. studenog 2019., te je formiran spis po protutužbi pod poslovnim brojem Pž-2310/2019 u kojemu je 26. svibnja 2023. donesena presuda koja je postala pravomoćna i ovršna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4067/2023-2 od 16. siječnja 2024., a navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja/protutuženika BOSNAMEDIC d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Hamdije Čemerlića 2 po protutužbi povodom koje je i istaknut prigovor radi prebijanja.

24. Osnovano smatra prvostupanjski sud da se isticanje prigovora radi prebijanja mora tretirati kao i isticanje tužbenog zahtjeva, te se u odnosu na tako istaknuti prigovor primjenjuju pravila o litispendenciji. Isto tako, osnovano smatra prvostupanjski sud da ako je o tražbini koja se stavlja u prijeboj već pravomoćno odlučeno prigovor radi prebijanja bit će odbačen neovisno o tomu što je u konkretnom slučaju prigovor radi prijeboja podnesen ranije nego je pravomoćno odlučeno o predmetnoj tražbini, kako to neosnovano tuženik u žalbi navodi.

25. Naime, pravila litispendencije nesporno vrijede i u slučaju kada je tuženik za istu tražbinu istaknuo prigovor radi prebijanja i protutužbu. U ovom se slučaju o tuženikovoj protutužbi vodila druga samostalna parnica između istih stranaka (u odnosu na istu činjenično-pravnu osnovu na koju se odnosi tuženikov prigovor radi prijeboja) jer je prvostupanjski sud po protutužbi razdvojio postupke. Stoga se po protutužbi tuženika vodio postupak pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-2310/19 koji je pravomoćno okončan u korist, ovdje, tužitelja te se radi o odluci kojom je pravomoćno odlučeno o nepostojanju potraživanja koje je stavljeno u prigovor radi prijeboja. Time je tuženikov prigovor radi prebijanja nedopušten jer parnica koja se vodila i koja je okončana (po protutužbi) ima značenje procesne smetnje za odlučivanje o prigovoru radi prebijanja budući da je se u trenutku donošenja pobijanog rješenja radi o presuđenoj stvari (res iudicata) u smislu odredbe čl. 333. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku, žalbe kao neosnovane odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

27. S obzirom na to da trošak sastava odgovora na tuženikovu žalbu na presudu i rješenje nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, to je odbijen tužiteljev zahtjev za njegovu naknadu na temelju odredbe čl. 166. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak