Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: 1104/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-148/2021-19 od 24. siječnja 2024., u sjednici održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kaoneosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-148/2021-19 od 24. siječnja 2024. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II. i III. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-148/2021-19 od 24. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka, tako da se sudi:

"Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju OP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.408,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2024. do isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se zahtjev tužitelja za trošak postupka u iznosu od 66,36 eura odbija kao neosnovan."

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnim ugovorna odredba iz ugovora o kreditu: 218-50-2992099 od 10. kolovoza 2005. solemniziranog po javnom bilježniku Marodi Ivanu 11. kolovoza 2005., poslovni broj OU-1106/05-1 u dijelu odredbe čl. 2. koji glasi:„….promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora…„ (točka I. izreke). Istom je presudom utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 218-50-2992099 od 10. kolovoza 2005. solemniziranog po javnom bilježniku Marodi Ivanu dana 11. kolovoza 2005., poslovni broj OU-1106/05- 1 u dijelu odredbe čl. 7.koji glasi:„…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita… (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.680,68 eura (12.663,08 kuna), zajedno sa zateznim kamatama od 30. travnja 2010. do isplate, na svaki pojedini preplaćeni iznos, a kako je to specificirano u izreci (točka III. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.474,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24. siječnja 2024.. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu broj: 218-50-2992099 od 10. kolovoza 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu članka 2. i 7., a u pogledu promjenjive kamatne stope i valute švicarski franak, te posljedično tome i zahtjev za isplatu na ime pretplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu CHF iznosa od 1.680,68 eura.

5. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 218-50-2992099 od 10. kolovoza 2005. na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 21.739,13 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF, a za kupnju novoga vozila,

- da se tijekom otplate mijenjala vrijednost valute u CHF,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.),

- da je u tim sudskim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno, između ostalih banaka da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

- da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, pozivom na odredbe članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru,

- da se znači, osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

-da tužitelj platio po osnovi anuiteta s valutnom klauzulom prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita više u iznosu od 1.680,68 eura / 12.663,08 kuna, koji iznos i potražuje,

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 153/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), pa je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, zbog čega prigovor tuženika o zastari potraživanja nije osnovan jer pravomoćnim okončanjem toga spora zastara je počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a,

- da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, a koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, imajući na umu da je tužba u ovom predmetu podnesena sud 17. travnja 2021.,

- da iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da mu je u banci rečeno kako je najpovoljniji kredi u švicarskim francima i da mu nitko nije rekao koliko bi mu mogla narasti rata, a koja je nakon par godina počela rasti, s time što je kazao i da mu službenica u banci nije predložila da bi nešto u ugovoru mogao mijenjati u odnosu kako je to bilo napisano u ugovoru, a sam pojam valute da mu nitko u banci ni objašnjavao.

6. Na temelju navedenog prvostupanjski je sud utvrdio ništetnim ugovorne odredbe članka 2. i članka 7. ugovora o kreditu broj: 218-50-2992099 od 10. kolovoza 2005., kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te je naložio tuženiku da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.680,68 eura / 12.663,08 kuna, sa zateznim kamatama kako to tužitelj i potražuje, a imajući na umu utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.

7. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim, a ni žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda.

7.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

7.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

7.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

9. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

10. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužitelju vrati utuženi iznos na ime razlike rasta valute, uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

11. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, s time što se navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12. Inače, ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa tako ni navod da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir navode tuženika da je imao pravo izbora valute kredita, da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je kamatna stopa bila razumljiva, kada iz svega prethodno navedenog proizlazi suprotno.

13. Stoga je i ovaj sud stajališta da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice bitne za donošenje pobijane odluke, kao i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega neosnovano tuženik u žalbi prigovora i dosuđenom počeku tijeka zakonskih zateznih kamata jer je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos kojeg je naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, i to sa zakonskom zateznom kamatom od kada je primio novac iz razloga što se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošten stjecatelj sukladno članku 1115. ZOO-a, što se ponovno navodi.

14. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini, jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.), s time što je pri odlučivanju koje će troškove tužitelju zastupanom po punomoćniku u osobi odvjetnika priznati, jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora te koliko bodova pripada za svaku pojedinu poduzetu radnju, pa je uz pripadajući PDV-e i plaćene sudske pristojbe tužbe, pravilno tužitelju dosudio pripadajući trošak.

14.1. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da tužitelju ne pripada naknada za sastavljanje podneska od 26. lipnja 2021. kada iz sadržaja tog podneska proizlazi da je bio potreban za parnicu na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, kao što je to bio potreban i podnesak od 14. rujna 2023.

14.2. Isto tako, neosnovano tuženik prigovora da tužitelju ne pripada ni trošak za zastupanje na ročište na kojem je objavljena presuda, kada prema Tbr. 9. točki 3. Tarife, za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, pa kako je zamjenica punomoćnika tužitelja pristupila na ročište za objavu presude i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijanom odlukom priznao tužitelju i ovaj trošak jer mu isti pripada.

14.3. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi kako prema odredbi članka 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18. i 51/23.), tužitelj u ovom slučaju kao potrošač nije bio u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 66,36 eura, jer je tom odredbom propisano su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, zbog čega je u ovom dijelu odluku o troškovima postupka trebalo preinačiti i za ovaj iznos zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

15. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje žalbe jer nije uspio u glavnoj stvari, dok mu u odnosu na djelomični uspjeh u pogledu troškova postupka nisu nastali posebni troškovi.

16. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, a u svezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča