Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-163/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića predsjednika vijeća, Noemi Butorac članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marije Vetme članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RE iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika ... [adresa] [osobni identifikacijski broj], kojega kao punomoćnik zastupa ABC, odvjetnik u ... [adresa], radi utvrđenja ništetnosti ugovora i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, broj P-1791/2021-22 od 27. studenoga 2023., u sjednici održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, broj P-1791/2021-22 od 27. studenoga 2023.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

"I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o [broj kredita] od 28. rujna 2006. (solemniziran pred ABC, Javnim bilježnikom u [adresa], broj OU- 872/2006, dana 15. studenog 2006.), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

a) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 2. i 9. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope;

b) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i 7. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća); c) u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 3. koji glasi: „Naknada 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ kao i u dijelu akata tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od:

a)1.270,64 € (tisućudvjestosedamdeseteuraišezdesetčetiricenta) na ime utvrđenja iz I/ podtočke b) ove presude, zajedno s zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 30. lipnja 2011. određuje po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja teče na iznos od:

0,45 € teče od 31.03.2008. pa do isplate,

4,83 € teče od 31.10.2008. pa do isplate,

0,23 € teče od 30.11.2008. pa do isplate,

6,08 € teče od 31.12.2008. pa do isplate,

6,98 € teče od 31.01.2009. pa do isplate,

7,39 € teče od 28.02.2009. pa do isplate,

6,27 € teče od 31.03.2009. pa do isplate,

6,48 € teče od 30.04.2009. pa do isplate,

4,77 € teče od 31.05.2009. pa do isplate,

3,51 € teče od 30.06.2009. pa do isplate,

3,84 € teče od 31.07.2009. pa do isplate,

4,51 € teče od 31.08.2009. pa do isplate,

4,45 € teče od 30.09.2009. pa do isplate,

3,78 € teče od 31.10.2009. pa do isplate,

5,04 € teče od 30.11.2009. pa do isplate,

6,05 € teče od 31.12.2009. pa do isplate,

7,06 € teče od 31.01.2010. pa do isplate,

7,16 € teče od 28.02.2010. pa do isplate,

9,11 € teče od 31.03.2010. pa do isplate,

8,74 € teče od 30.04.2010. pa do isplate,

9,46 € teče od 31.05.2010. pa do isplate,

15,71 € teče od 30.06.2010. pa do isplate,

14,43 € teče od 31.07.2010. pa do isplate,

18,36 € teče od 31.08.2010. pa do isplate,

17,00 € teče od 30.09.2010. pa do isplate,

14,82 € teče od 31.10.2010. pa do isplate,

19,43 € teče od 30.11.2010. pa do isplate,

25,29 € teče od 31.12.2010. pa do isplate,

21,14 € teče od 31.01.2011. pa do isplate,

0,74 € teče od 31.03.2011. pa do isplate,

21,07 € teče od 30.04.2011. pa do isplate,

28,93 € teče od 31.05.2011. pa do isplate,

29,70 € teče od 30.06.2011. pa do isplate,

36,27 € teče od 31.07.2011. pa do isplate,

32,89 € teče od 31.08.2011. pa do isplate,

29,20 € teče od 30.09.2011. pa do isplate,

28,80 € teče od 31.10.2011. pa do isplate,

28,52 € teče od 30.11.2011. pa do isplate,

30,28 € teče od 31.12.2011. pa do isplate,

31,82 € teče od 31.01.2012. pa do isplate,

32,02 € teče od 28.02.2012. pa do isplate,

30,96 € teče od 31.03.2012. pa do isplate,

31,68 € teče od 30.04.2012. pa do isplate,

32,17 € teče od 31.05.2012. pa do isplate,

31,34 € teče od 30.06.2012. pa do isplate,

31,56 € teče od 31.07.2012. pa do isplate,

30,94 € teče od 31.08.2012. pa do isplate,

29,60 € teče od 30.09.2012. pa do isplate,

31,03 € teče od 31.10.2012. pa do isplate,

31,71 € teče od 30.11.2012. pa do isplate,

31,23 € teče od 31.12.2012. pa do isplate,

28,11 € teče od 31.01.2013. pa do isplate,

30,83 € teče od 28.02.2013. pa do isplate,

31,03 € teče od 31.03.2013. pa do isplate,

30,13 € teče od 30.04.2013. pa do isplate,

27,35 € teče od 31.05.2013. pa do isplate,

27,28 € teče od 30.06.2013. pa do isplate,

27,96 € teče od 31.07.2013. pa do isplate,

29,06 € teče od 31.08.2013. pa do isplate,

30,58 € teče od 30.09.2013. pa do isplate,

30,54 € teče od 31.10.2013. pa do isplate,

30,35 € teče od 30.11.2013. pa do isplate.

b) 200,63 € (dvjesteuraišezdesettricenta) s osnova utvrđenja iz točke I podtočke c) ove presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena."

i r i j e š i o j e

"I. Odbija se kao neosnovan, tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.455,37 € / 18.499,99 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate."

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova uključujući i troškove žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana

6. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o [broj kredita] od 28. rujna 2006. koji su sklopile parnične stranke a kojim je ovlašten tuženik jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i prema tome povećavati ugovoreni anuitet, utvrđenje ništetnom odredbi Ugovora kojim je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i kamata, švicarski franak (CHF) i utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora kojom je ugovorena naknada od 3% za obradu kredita. Predmet spora je i isplata novčane svote od 200,63 EUR za obradu kredita i zahtjev za isplatu novčane svote od 1.270,64 EUR iz osnove stečenog bez osnove zbog tečajne razlike, koji zahtjev tužiteljica temelji na ništetnoj odredbi Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, sve sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Tužitelj zahtjev temelji na članku 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

7. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu i to tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita, u iznosu kunske protuvrijednosti 9.983,00 CHF, 28. rujna 2006 kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća;

- da je na temelju Ugovora tužiteljici odobren kredit u iznosu od u 9.983,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca;

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje;

- da je krediti odobreni u svrhu kupnje osobnog vozila;

- da su u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 89/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. ZZP/07;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud RH odbio žalbe izjavljene protiv te odluke odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja Ugovora rastao;

- da je razlika mjesečnih uplata zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.270,64 EUR;

-da je člankom 3 Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 3% iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora;

- da se o ugovornoj odredbi iz prethodne alineje nije posebno pregovaralo

- da je tužiteljica obradu kredita platila tuženiku iznos od 200,63 EUR.

8. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 1.270,64 eura sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih obroka pa do isplate, jer je zaključio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužitelju utužene svote, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita.

9. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

9.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

10. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je zastarni rok od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 7. svibnja 2021., nije nastupila zastara.

11. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužiteljica platila tuženiku više nego što bi bila platila da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužiteljici budući je isto stekla bez osnove.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna jer da ugovori ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, a tuženik da nije prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja Ugovora na valjan i razumljiv način tužitelju objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, zbog čega zaključuje da je ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi nepoštena i time i kao takva ništetna.

12.1. Pored toga zaključak o ništetnosti sud temelji na činjenici da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. rujna 2014. u kolektivnom sporu koji je vođen i protiv tuženika u vezi potrošačkih ugovora koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i ovaj Ugovor utvrđeno, da je banka povrijedila kolektivne interese potrošača, a presuda donesena u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača obvezuje ostale sudove koje potrošač pokrene radi stečenog bez osnove koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je propisano člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje ZZP/07) i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15,14/19 i 19/22m - dalje: ZZP/14).

13. Prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe iz članka 3. Ugovora zasniva na utvrđenju da se o spornoj odredbi, a kojom je ugovorena tužiteljičina obveza na plaćanje troškova obrade kredita od 3% iznosa odobrenog kredita, nije pojedinačno pregovaralo niti je iz sadržaja odredbe vidljivo koje troškove je navedenim iznosom tužiteljica podmirila. Stoga je sud naložio tuženiku vratiti tužitelju plaćene troškove obrade kredita u svoti od 200,63 eur.

14. Prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti za suđenje o tužiteljičinom zahtjevu, a koji prigovor je tuženik istaknuo pozivom na prorogacijsku klauzulu Ugovora o kreditu, zaključivši da iz sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o unaprijed, po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo a koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima.

15. Ispitujući presudu prema članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak postupka pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje općenito ukazuje žalitelj. Nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. na koju ukazuje žalitelj. 16. U ocjeni važnijih žalbenih navoda (članku 375. stavka 1. ZPP-a), valja kazati da je prvostupanjski sud pravilno zaključio o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi utemeljivši taj zaključak na pravnom utvrđenju iz presuda na koje se tužiteljica pozvala te na osnovi dugih provedenih dokaza.

16.1. Žalitelj u žalbi navodi da sud zanemaruje okolnosti konkretnog slučaja, čime dovodi u sumnju ulogu suda u pojedinim parnicama koje pokreću korisnici kredita. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom i na članak 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem. Nadalje, treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužiteljica, usprkos tome i nakon što je informirana odlučila sklopiti Ugovor, a te činjenice tuženik nije dokazao. Naime, na te okolnosti tuženik nije predložio dokaze, odnosno odustao je od dokaza saslušanjem kao svjedoka tuženikova djelatnika.

17. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti ugovoriti kredit, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu jer je taj zaključak pravilno utemeljen na utvrđenjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe (prema članku 502.c ZPP-a).

18. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tražbine valja kazati da je pravilno utvrđenje suda da nije nastupila zastara tražbine jer je presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 6632/17 donesena 14. lipnja 2018. , a tužba u ovom predmetu je podnesena 7. svibnja 2021. pa nije protekao rok zastare od pet godina.

19. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga obvezan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

20. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužiteljičin zahtjev da joj tuženik vrati iznos od 200,63 EUR koji se odnosi na troškove obrade kredita jer je odredba iz članka 3. Ugovora sastavljena od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženika, njome je potrošač (tužiteljica) stavljena u poziciju platiti troškove za koje ne zna na što se odnose i ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, a ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti je tužiteljica na njezin sadržaj mogla utjecati jer je ista unaprijed nametnuta, a sama činjenica da je ista utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita.

21.1. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade obrade kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 82. ZZP/03 nepoštena i ništetna, pa je tuženik dužan i vratiti ono što je primio temeljem te nepoštene i ništetne odredbe.

22. Tuženik je taj koji je tužiteljici nametnuo nepoštenu i ništetnu odredu te je radi toga i nepošten i to od dana stjecanja navedenog iznosa, a to je dan isplate odnosno u konkretnom slučaju dan "ustezanja" naknade od ugovorenog kredita pa je pravilno prvostupanjski sud tijek zateznih kamata odredio temeljem članka 1115. ZOO od prvog dana nakon dana stjecanja, odnosno dana nakon izvršene uplate.

23. Neosnovan je prigovor zastare istaknut u odnosu na potraživanje s osnova ugovorene naknade za obradu krdita. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

24. Prvostupanjski je sud pravilno odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti za suđenje o tužiteljičinom zahtjevu, a koji prigovor je tuženik istaknuo pozivom na prorogacijsku klauzulu Ugovora o kreditu.

24.1 Iz sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, suprotno žalbenim navodima, proizlazi da se radi o unaprijed, po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo. Tuženik je za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima.

24.2. Tužiteljica je tužbu podnijela Općinskom sudu u Splitu. Tuženik je, pravovremeno, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, pozivajući se na ugovorenu mjesnu nadležnost (članak 70. ZPP-a)

24.3 Kako je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti cijenjena kao nepoštena, a imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja (udaljenost od [adresa] do [adresa], mogućnost dolaska na sud potrošača i slično), tako je pravilno prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu. Naime sukladno i odredbi članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK-a prema kojoj potrošač (tužiteljica) može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane (tuženika) pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište, odnosno, u konkretnom slučaju, pred Općinskim sudom u Splitu.

25. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, a ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima.

26. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne konkretizira žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima. Žalitelj tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.

27. Kako je žalba tuženika odbijena, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude i rješenja temeljem članka 368. stavak 1. i 380. točka 2 ZPP-a.

Dubrovnik, 29. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Emir Čustović