Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2538/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Lidije Vojković kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice: MI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Davor Radić, odvjetnik iz Splita, Paraćeva 102, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3903/2019-42 od 3. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3903/2019-42 od 3. lipnja 2024. u toč. I., II., III. izreke, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u toč. V. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. utvrđene su ništetnim odredba čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 216-532/2005 sklopljenog 13. prosinca 2005. između tužitelja i prednika tuženika u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 14.060,00 CHF (švicarskih franaka) i otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 200,38 CHF (švicarskih franaka) obračunatih po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarskih franaka) na dan plaćanja; toč. II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj: 216-532/2005 od 12. prosinca 2005., koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Zoje Puljiz u Splitu 13. prosinca 2005. pod poslovnim br. OU-923/2005, dok je toč. III. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s naslova tih ništetnih odredbi iznos od 1.427,60 eura s kamatom na pojedine iznose kako je tamo pobliže navedeno, dok je odbijen zahtjev tužitelja za više zatraženih 961,41 eura (toč. IV.) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.201,26 eura s kamatom od presuđenja, a za više zatraženi trošak u iznosu od 53,09 eura zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.

2.Protiv citirane odluke u dijelu u kojem nije uspio u sporu tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje:ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje djelomične ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sadržaja navedenog u toč. I. i II. izreke pobijane presude, kojeg je sklopila s nespornim prednikom tuženika 13. prosinca 2005., kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 370,21 eura i valutnoj klauzuli u iznosu od 1.057,39 eura, (ukupno 1.427,60 eura) sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove, a do koje preplate je došlo nezakonitim povećanjem kamatne stope od strane tuženika i po ništetnoj valutnoj klauzuli.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i nesporni prednik tuženika (Hypo Alpe Adria Bank d.d.) kao banka - kreditor dana 12. prosinca 2005. sklopile ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.060,00 CHF s kamatom od 5,25 % godišnje radi kupnje novog motornog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima od po 200,38 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja te da je stipulirano kako je kreditor ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta Banke a korisnik kredita je potpisom ugovora iskazao suglasnost i prihvaćanje pismene obavijesti banke o visini kamatne stope, anuiteta, novog otplatnog plana u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl. 6.).

6.1.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

6.2.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na temelju ništetne odredbe kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, pozivom na odredbe članka 118. ZZP-a te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 dalje ZOO) dosuđujući tužiteljici s tih osnova iznos od 370,21 eura i iznos od 1.057,39 eura, odnosno ukupno 1.427,60 eura, dok je dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 961,41 eura tužbeni zahtjev odbijen.

7.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i nespornog prednika tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

7.1.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koje su banke, pa tako i tuženik sklapale sa potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

7.2.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

7.3.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1.Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje kako su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici gore navedeni iznos s naslova ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve s pripadajućim kamatama.

8.2.Sve naprijed izloženo nikako ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

8.3.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

8.4. Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje više svjedoka, ali je odustao od njihovog saslušanja (RIodustao podneskom od 23. veljače 2023.-list 509 spisa, ŠIodustao na ročištu od 18. travnja 2024.) Iskaz tužiteljice sud prvog stupnja pravilno je cijenio kako je pobliže izloženo u toč. 16.3.1. obrazloženja, što tuženik ničim osnovanim nije doveo u pitanje.

8.5.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

9.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

10.Ujedno je pogrešan u žalbi izraženi stav tuženika glede mogućnosti primjene u predmetnoj parnici pravnih stavova zauzetih u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, sve to pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a, odnosno da se ti stavovi, temeljem navedene odredbe, mogu primjenjivati samo i isključivo u parnici koju potrošač pokreće radi naknade štete, a što predmetna parnice nije.

10.1.Naime, u vrijeme (12. lipnja 2019.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

10.2.Iako se u navedenim odredbama doista govori o „parnici za naknadu štete“, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

10.3.S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu pravomoćnost 13. lipnja 2014.) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu.

11.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da bi tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Po ocjeni ovog suda, vještak je pravilno utvrdio visinu više plaćenog, kako po osnovu promjene kamatne stope, tako i po osnovu promjene valutnog tečaja, te na taj način nije konkretni kredit sveden na kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Točno je da promjenjivost kamatne stope nije zabranjena, ali utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke ne temelji se na činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već da se ta kamatna stopa mijenja prema odluci banke, dakle jednostrano, bez da tužiteljica može na istu utjecati i bez toga da su joj poznati kriteriji i parametri koji će dovesti do promjene kamatne stope, a sve kako bi on već u trenutku zaključenja ugovora mogla ocijeniti rizik zaključenja ugovora s takvom ugovornom odredbom.

11.1.Vještačenje nije dovedeno u pitanje navodom tuženika kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“.

12.Neosnovan je i žalbeni navod tuženika glede zastare, o kojem prigovoru se valjano očitovao prvostupanjski sud u toč. 20. i 20. 1. presude na koje se žalitelj upućuje, što je sve sukladno i Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a glede valutne klauzule 14.06.2018. to od pravomoćnosti tih presuda počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. proizlazi da zastara nije nastupila.

13.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

14.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz čl. 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

15.Žalbeni prigovor tuženika glede odluke o troškovima postupka odnosi se na primjenu vrijednosti boda po OT-u.

15.1.Prema Tbr. 52. st. 3. OT/23 (Narodne novine 138/23 koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. OT/23 propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

15.2. Budući je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 3. lipnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

15.3.Nadalje, tuženik smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici odmjerio trošak u punom iznosu, držeći da ga je trebalo odmjeriti prema uspjehu u sporu, dakle, primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

15.4.Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra kako tužiteljica koja je postavila više deklaratornih i kondemnatornih zahtjeva, od kojih su deklaratorni prihvaćeni, a dio kondemnatornog odbijen nakon što ga je tužiteljica uskladila sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo te ga djelomično i povukla, a čemu se tuženik izričito protivio (što je rezultiralo djelomičnim odbijanjem zahtjeva za isplatu); nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, slijedom čega je i uz primjenu odredbe članak 154. stavak 5. ZPP-a valjalo jednako odlučiti, radi čega je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana (članak 368. stavak 2. ZPP).

16.Slijedom iznijetog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 29. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić