REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-109/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja BOKAVŠEK d.o.o., OIB 60787614257, Umag, Nikole Tesle 11, kojeg zastupaju punomoćnici GK, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80 a, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Livadarska 2, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica Grada Vukovara 282, radi naknade štete u iznosu od 69,53 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1033/24 od 21. studenog 2024., 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1033/24 od 21. studenog 2024., u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-1033/24 od 21. studenog 2024. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 69,53 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR (točka II. izreke), te je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 6,64 EUR (točka I. izreke).

2. Protiv točaka I. i II. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio presudu u pobijanom dijelu preinačiti ili ukinuti uz naknadu troškova žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom, naveo kako osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te da je predlagao da sud tijekom postupka provede prometno vještačenje na okolnost je li se vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje, a o razlozima neprovođenja tog dokaza prvostupanjski sud nije dao valjane razloge iako sud nema stručna znanja za utvrđivanje visine štete. Smatra da je oštećenica doprinijela povećanju štete.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na osnovi odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. i 9. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i u skladu sa zakonom.

5. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni one iz odredaba članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje tuženik ukazuje u žalbi.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva razumljivo obrazložio, pozvavši se na činjenice utvrđene u dokaznom postupku koje nisu u protivnosti s ispravama u spisu.

7. Tužitelj je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da se 7. studenog 2023. dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo OK, da je štetni događaj prijavio tuženiku kao osiguratelju, nakon čega su tuženikovi djelatnici izradili zapisnik o izvidu štete. Oštećenik se za popravak vozila obratio tužitelju, da je tužitelj izvršio popravak vozila prema pravilima struke te za izvršene radove ispostavio račun u iznosu od 493,63 EUR, da je tužitelj proslijedio račun tuženiku koji je račun likvidirao za iznos od 424,10 EUR, te da je ostao nepodmiren iznos od 69,53 EUR koji je predmet ove parnice. Istaknuo je da su tužitelj i oštećenica vozila sklopili Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja za iznos od 69,52 EUR, o čemu je tuženik obaviješten te smatra da je tuženik u obvezi isplatiti navedeni iznos.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljevu aktivnu legitimaciju, istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije, te je osporio nastanak štetnog događaja. Istaknuo je da je oštećenici ukazao na mogućnost popravka vozila po jeftinijom cijeni radnog sata, stoga smatra da je oštećenica trebala odabrati jedan od predloženih servisa kako bi smanjio štetu.

9. Prvostupanjski je sud je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da bez obzira na to što je tuženik osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljevo potraživanje u naravi sporno samo zbog cijene radnog sata tužitelja. Sud je utvrdio da je cijena sata rada tužitelja iznos od 33,18 EUR uvećano za PDV, zbog čega oštećenici kao osiguraniku nije isplaćen cjelokupni iznos po popravku. Oštećenica je razliku potraživanja ustupila tužitelju, a takav prijenos prvostupanjski sud je ocijenio sukladnim odredbi članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), prema kojoj vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu. Stoga je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Pri tom je ocijenio da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, pa je tako i tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim. Kako je tužiteljev račun za popravak dospio 21. ožujka 2024., slijedom čega da je tuženik u zakašnjenju s plaćanjem 22. ožujka 2024., od kojeg dana tuženiku pripadaju zatezne kamate na utuženi iznos po stopi za ostale odnose.

10. Neosnovano tuženik osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Ovo stoga jer je tužitelj uz tužbu dostavio ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja od 9. travnja 2024. (list 57.-58. spisa) sklopljenog između oštećenice OK iz [adresa], kao ustupitelja, i društva Bokavšek d.o.o., ovdje tužitelja, kao primatelja tražbine, o kojem ustupu je tuženik obaviješten. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se priloženi izvid štete odnosi na predmetni štetni događaj, a da se utuženi račun odnosi na popravak vozila iz predmetnog štetnog događaja pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. Nadalje, suprotno navodima tuženika kojima osporava osnovu i visinu potraživanja, iz isprava u spisu jasno proizlazi da je tuženik umanjio potraživanje za popravak automobila isključivo u odnosu na cijenu rada lakirera.

12. Kako je to vidljivo iz Zapisnika o izvidu štete na vozilu (strana 72. spisa), tuženik je za popravak vozila predvidio 1,80 sati rada limara te 6,8 sati rada lakirera, dakle, ukupno 8,6 sati. Nadalje, prema tom istom Zapisniku, tuženik priznaje satnicu od 20,00 EUR uvećanu za PDV, potrošni materijal lakirera u iznosu od 169,28 EUR odnosno troškove popravka s PDV-om u iznosu od 486,26 EUR (kalkulacija visine štete).

13. Prema računu koji je tužitelj izdao tuženiku, za lakirerske radove utrošeno 6,8 sati, što je u potpunosti sukladno Zapisniku tuženika. Pri tome tuženik ne osporava da je tužitelj koji je izveo radove osoba ovlaštena za obavljanje poslova radova na lakiranju niti osporava potrošni materijal lakirera u iznosu od 169,28 EUR uvećano za PDV.

14. S obzirom na to da je satnica tužitelja iznos od 33,18 EUR po satu, ukupan trošak rada lakirera prema računu na strani 51. spisa iznosio bi 225,62 EUR uvećano za PDV, odnosno ukupno iznos od 282,02 EUR. S obzirom na to da je tuženik priznao i platio navedene radove u visini od 212,50 EUR proizlazi da je tuženik te radove osporio za iznos od 69,53 EUR.

15. Navedeni iznos od 212,50 EUR koji je tuženik priznao oštećenom za izvršene lakirerske radove po svojoj visini ne odgovara satnici koju bi tuženik priznao za rad ovlaštenog servisera (a koja bi iznosila 136,00 EUR uvećano za PDV od 34,00 EUR odnosno ukupno iznos od 170,00 EUR).

16. Iz ovoga proizlazi da je tuženik potpuno proizvoljno umanjio račun tužitelja, neovisno o svojoj vlastitoj procjeni visine štete u odnosu na broj potrebnih sati i satnicu servisera, te da takvo umanjenje nije utemeljeno niti na jednoj ispravi.

17. S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e prema kojemu društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata treće osobe trebaju obavljati poslove popravka, te upućuje na slobodu osiguranika pri izboru servisera, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja. Naime, suprotno mišljenju žalitelja, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, a jedino što je bilo sporno u ovom predmetu bila je upravo cijena satnice tužitelja koja nesporno iznosi 33,18 EUR uvećano za PDV. Zbog navedenog razloga pravilno je prvostupanjski sud odbio predloženi dokaz prometnim vještačenjem jer nije bilo nikakve potrebe za provođenjem navedenog dokaza. Činjenica što prvostupanjski sud nije izrijekom naveo zašto odbija taj dokaz nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke niti je tuženiku onemogućeno raspravljanje čime bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a.

18. Drugim riječima, kada je tužitelj na okolnost visine štete, kada opseg štete nije sporan kao u ovom slučaju, dostavio račun o popravku iz kojeg jasno proizlazi da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, prema shvaćanju ovog suda on je ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time ispunio svoju obvezu sukladno odredbi čl. 219. ZPP-a.

19. Stoga je prvostupanjski sud na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije u protivnosti s ispravama u spisu, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa s zateznim kamata po stopi propisanoj za ostale odnose zbog zakašnjenja u plaćanju te naknade.

20. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjski odluku u pobijanom dijelu.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Sudac

Ružica Omazić