Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-3190/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. PRN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. PR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Ivana Moravec, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-848/2023-19 od 8. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-848/2023-19 od 8. listopada 2024.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

„I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 320-50- 3812045, sklopljenog 24. studenog 2006. između 1. tužiteljice PRN kao korisnice kredita, 2. tužiteljice PR kao sudužnice te tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika te primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj kreditora za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni, pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti 1. tužiteljici PRN iznos od 806,38 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,85 EUR od 18.4.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 14.5.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 24.6.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 15.7.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 25.8.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 5.9.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 15.10.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 10.11.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 9.12.2008. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 22.1.2009. do isplate,

- na iznos od 8,89 EUR od 21.2.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 16.3.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 16.4.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 18.5.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 16.6.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 21.7.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 20.8.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 28.9.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 22.10.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 28.11.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 22.12.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 25.1.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 24.2.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 27.3.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 28.4.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 31.5.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 29.6.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 30.7.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 28.8.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 23.10.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 18.11.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 7.12.2010. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 27.1.2011. do isplate

- na iznos od 13,67 EUR od 23.2.2011. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 30.3.2011. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 30.5.2011. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 28.6.2011. do isplate,

- na iznos od 13,03 EUR od 29.7.2011. do isplate,

- na iznos od 13,03 EUR od 29.8.2011. do isplate,

- na iznos od 13,03 EUR od 19.9.2011. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 26.10.2011. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 29.11.2011. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 29.12.2011. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 17.1.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 23.2.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 27.3.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 16.5.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 27.6.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 31.7.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 28.8.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 27.9.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 30.10.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 28.11.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 17.12.2012. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 21.1.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 20.2.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 29.3.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 29.4.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 28.5.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 28.6.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 30.7.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 30.8.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 27.9.2013. do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 29.10.2013. do isplate,

- na iznos od 11,03 EUR od 22.11.2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti 1. tužiteljici PRN iznos od 2.864,59 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 7,87 EUR od 28.11.2009. do isplate,

- na iznos od 13,41 EUR od 22.12.2009. do isplate,

- na iznos od 16,94 EUR od 25.1.2010. do isplate,

- na iznos od 16,13 EUR od 24.2.2010. do isplate,

- na iznos od 20,92 EUR od 27.3.2010. do isplate,

- na iznos od 20,01 EUR od 28.4.2010. do isplate,

- na iznos od 21,78 EUR od 31.5.2010. do isplate,

- na iznos od 37,10 EUR od 29.6.2010. do isplate,

- na iznos od 33,94 EUR od 30.7.2010. do isplate,

- na iznos od 43,58 EUR od 28.8.2010. do isplate,

- na iznos od 40,25 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- na iznos od 34,90 EUR od 23.10.2010. do isplate,

- na iznos od 46,19 EUR od 18.11.2010. do isplate,

- na iznos od 60,56 EUR od 7.12.2010. do isplate,

- na iznos od 50,39 EUR od 27.1.2011. do isplate,

- na iznos od 53,96 EUR od 23.2.2011. do isplate,

- na iznos od 49,42 EUR od 30.3.2011. do isplate,

- na iznos od 50,23 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- na iznos od 69,50 EUR od 30.5.2011. do isplate,

- na iznos od 71,38 EUR od 28.6.2011. do isplate,

- na iznos od 87,21 EUR od 29.7.2011. do isplate,

- na iznos od 78,97 EUR od 29.8.2011. do isplate,

- na iznos od 69,94 EUR od 19.9.2011. do isplate,

- na iznos od 68,41 EUR od 26.10.2011. do isplate,

- na iznos od 67,72 EUR od 29.11.2011. do isplate,

- na iznos od 71,99 EUR od 29.12.2011. do isplate,

- na iznos od 75,72 EUR od 17.1.2012. do isplate,

- na iznos od 76,21 EUR od 23.2.2012. do isplate,

- na iznos od 73,64 EUR od 27.3.2012. do isplate,

- na iznos od 75,38 EUR od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 76,57 EUR od 16.5.2012. do isplate,

- na iznos od 74,57 EUR od 27.6.2012. do isplate,

- na iznos od 75,09 EUR od 31.7.2012. do isplate,

- na iznos od 73,59 EUR od 28.8.2012. do isplate,

- na iznos od 70,35 EUR od 27.9.2012. do isplate,

- na iznos od 73,81 EUR od 30.10.2012. do isplate,

- na iznos od 75,47 EUR od 28.11.2012. do isplate,

- na iznos od 74,30 EUR od 17.12.2012. do isplate,

- na iznos od 67,78 EUR od 21.1.2013. do isplate,

- na iznos od 73,32 EUR od 20.2.2013. do isplate,

- na iznos od 73,81 EUR od 29.3.2013. do isplate,

- na iznos od 71,64 EUR od 29.4.2013. do isplate,

- na iznos od 64,88 EUR od 28.5.2013. do isplate,

- na iznos od 64,71 EUR od 28.6.2013. do isplate,

- na iznos od 66,37 EUR od 30.7.2013. do isplate,

- na iznos od 69,03 EUR od 30.8.2013. do isplate,

- na iznos od 72,71 EUR od 27.9.2013. do isplate,

- na iznos od 70,81 EUR od 29.10.2013. do isplate,

- na iznos od 72,13 EUR od 22.11.2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi 1. tužiteljici PRN i 2. tužiteljici PR parnični trošak u iznosu od 2.623,08 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 8. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2024. do isplate.“

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 320-50-3812045, koji ugovor je sklopljen 24. studenoga 2006. između tužiteljice PRN kao korisnice kredita, tužiteljice PR kao sudužnice te tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovu jednostrane odluke tuženika te primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj kreditora za švicarski franak, kao i zahtjev tužiteljice PRN na isplatu iznosa po osnovi preplate iz tog Ugovora o kreditu na temelju ništetne promjenljive kamatne stope sa zateznom kamatom i zahtjev na isplatu po osnovi preplate na temelju ništetne valutne klauzule CHF, zajedno sa zateznom kamatom, sve temeljem stjecanja bez osnove.

6.Među strankama nije sporno kako su prvotužiteljica kao korisnica kredita, drugotužiteljica kao sudužnica i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-3812045 od 24. studenoga 2006. (solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina dana 27. studenoga 2006. pod br. OU-1498/2006-1) na iznos 22.900,00 CHF-a (dalje: Ugovor o kreditu), kako je ugovorena redovita kamata od 5,20 % godišnja, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da je kredit ugovoren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.900,00 CHF-a po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja te kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako su stranke 24. studenoga 2006. sklopile predmetni Ugovor o kreditu broj 320-50-3812045 na temelju kojega je prvotužiteljici stavljen na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.900,00 CHF-a,

-kako tužiteljice u tužbi od 23. svibnja 2019. navode da je predmetnim Ugovorom ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kako je tuženik u više navrata jednostrano povećavao kamatnu stopu, o čemu je tužiteljicu obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznose mjesečnih anuiteta, na taj način tuženik da je jednostrano i protivno načelu savjesnosti i poštenja temeljem ugovornih odredbi koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicama, donosio odluku o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica kao potrošača, kako je temeljem odredbe čl. 7. Ugovora tužiteljica bila u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kako tuženik tijekom pregovora oko sklapanja Ugovora kao i prilikom sklapanja nije obavijestio tužiteljice o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke, odnosno kako je tuženik, kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a što proizlazi i iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je ništetna i odredba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, a takav pravni stav je potvrđen i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od lipnja 2015. i utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

-kako se tuženik usprotivio tužbi navodeći da je između stranaka sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, kako se tužitelji pogrješno pozivaju na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 4. srpnja 2014., da su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini te se njome štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku, kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi tužiteljicama bile jasne, razumljive i lako uočljive, o svim navedenim odredbama se pojedinačno pregovaralo te iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljica, a tuženik da je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, ističući i prigovor zastare predmetnog potraživanja,

-kako iz iskaza prvotužiteljice proizlazi da je 2006. odlučila kupiti osobni automobil, u auto kući su je poslali kod tuženika i rekli da tuženik ima najpovoljnije kredite, kako su joj ponudili kredit u CHF, jer je najpovoljniji i ima najpovoljniju kamatu te je pristala, pročitala ugovor, odnosno najosnovnije podatke, a nisu je upozoravali na rizike ugovaranja s valutnom klauzulom i nisu ništa govorili o tomu na koji način bi se kamatna stopa mogla mijenjati i o čemu to ovisi, a PR je bila sudužnica po kreditu i nije otplaćivala kredit, kao i da se drugotužiteljica u cijelosti pridružila tom iskazu prvotužiteljice,

-kako iz predmetnoga Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, a sklopila ga je prvotužiteljica kao korisnica kredita te da je kupljeno vozilo korišteno za njezine osobne potrebe,

-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije po vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz stručne ustanove Ručević vještačenja d.o.o.,

-kako je u nalazu i mišljenju navedeni vještak utvrdio da je Ugovor o kreditu sklopljen 24. studenoga 2006., a odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.900,00 CHF-a, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, ugovoren rok otplate od 84 mjeseca te promjenljiva kamatna stopa redovitih kamata koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20% godišnje, dospijeće prve obveze bilo 31. prosinca 2006., a slijedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu, kako je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a vještak je mišljenja kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dospijeća posljednjeg anuiteta, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 839,75 EUR-a, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dospijeća posljednjeg anuiteta, a koja proizlazi razlike između tečaja za valutu CHF-a primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.864,59 EUR-a, ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), odnosno 3.003,52 EUR-a, ako se promatraju samo iznosi koje je 1. tužiteljica više platila (samo pozitivni iznosi).

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih su tužiteljice mogle shvatiti kretanje promjene kamatne stope, odnosno promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF-a, a niti im je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti, kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, određena ni odredljiva, a predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito paušalno i neprecizno navedeno da je redovita kamata tijekom obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kako očito proizlazi da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja tužitelja, bez pregovora o promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., s tim što tuženik nije dokazao da bi jasno definirana, odnosno određena i odredljiva kamatna stopa, odnosno promjene iste, bile precizirane u aktima tuženika na koje se poziva. Nadalje, kako odredba Ugovora koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija te je ista nepoštena. Osim toga, kako je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a kako su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. Naposljetku, kako tužiteljici pripada pravo i na isplatu iznosa koje je uplatila tuženiku, a temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05,41/08 i 103/15 dalje ZOO) te je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

9.Prvostupanjski sud obrazlažući pobijanu odluku navodi i kako tuženikov prigovor zastare potraživanja nije utemeljen jer potraživanje prvotužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, prema odredbi članka 225. ZOO-a, a s obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude 1. tužiteljica kao potrošač stekla saznanje kako su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekla mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19. Stoga kako zastara zahtjeva za isplatom preplaćene kamate teče od 13. lipnja 2014., kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, dok zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-a, a kako je tužba u ovom postupku podnesena 23. svibnja 2019., to i da zastara predmetnog potraživanja nije nastupila.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba, kao niti koja druga povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati. Osim toga, neutemeljeno tuženik navodi kako bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer da tuženiku nije dostavljen tužiteljev podnesak kojim je odgovoreno na navode iz odgovora na tužbu, a ujedno za sastav tog podneska tužiteljima i priznat parnični trošak, s obzirom da je predmetni podnesak dostavljen u sustavu za komunikaciju sa sudovima elektronskim putem, tuženik je sudjelovao u postupku i imao mogućnost pregledati i taj podnesak, a o navodima iz tog podneska se i raspravljalo u tijeku postupka.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17.Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je predmetna odredba (u dijelu u kojemu je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) u Ugovor unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelji nisu mogli utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da ni u Ugovoru ni u Općim aktima tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metode izračuna tih parametara, što tu odredbu čini suprotnom načelu savjesnosti i poštenja, a što znači i kako je ona ništetna. Tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

18.S obzirom da tužitelji kao potrošači nisu bili u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi s promjenljivom kamatnom stopom to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji i tuženikova obveza vraćanja tako preplaćenog iznosa. Tužiteljima je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi oni mogli predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelji zasigurno nisu bili u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

19.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljima kao potrošačima, bez mogućnosti pregovaranja, i nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama 1115. ZOO-a, prvotužiteljica ima pravo zahtijevati i zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud. 20.Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud obrazlažući odluku naveo kako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te je pravilno i obvezao tuženika isplatiti prvotužiteljici preplaćeni novčani iznos po ovoj osnovi.

21.Tuženik neutemeljeno u žalbi navodi da bi prvostupanjski sud pogrješno odlučio o prigovoru zastare potraživanja jer je i prema shvaćanju ovog suda, ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok, budući je ova parnica pokrenuta 23. svibnja 2019. Glede prigovora zastare potraživanja zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi navesti je kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlukom od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbe i o promjenljivim kamatnim stopama (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) pa se ima smatrati kako tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je najstarije potraživanje dospjelo 18. travnja 2008. godine, s tim što je nakon prekida zastare zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2014., a presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. i tužba u ovom predmetu podnesena 23. svibnja 2019., to i nakon prekida zastare do podnošenja tužbe nije proteklo 5 godina u smislu članka 225. ZOO-a (radi se o institutu stjecanja bez osnove za koji je člankom 225. ZOO-a propisano kako tražbina zastarijeva za pet godina) pa je razvidno kako tuženikov prigovor zastare nije utemeljen.

22.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako bi tužitelji bili upoznati s ugovornim odredbama, odnosno da prvostupanjski sud nije utvrdio kako se radi o prosječnom potrošaču koji bi bio i savjestan prilikom sklapanja ugovora, nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljima kao potrošačima je onemogućeno pregovaranje i nisu bili upoznati s navedenim bitnim elementima, a o čemu se izjasnila i recentna sudska praksa. Žalitelj u žalbi, pored ostalog, navodi kako je prvostupanjski sud pogrješno utvrdio da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu u navedenom dijelu nepoštene, odnosno ništetne i kako za takav zaključak nije dao valjane razloge, međutim presuda iz postupka kolektivnih prava i interesa kojeg su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove pa se tužitelj u ovom postupku individualne pravne zaštite može pozivati na sadržaj navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te je prvostupanjski sud u navedenom dijelu odluke pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilo primijenio materijalno pravo, prihvativši tužiteljev tužbeni zahtjev i obvezavši tuženika vratiti razliku anuiteta za utuženo razdoblje koje prvotužiteljica potražuje na ime stjecanja bez osnove.

23.Glede žalbenih navoda treba dodati i kako je prvotužiteljica već u tužbi zatražila isplatu novčanih iznosa po obje predmetne osnove, a uređenjem tužbe i preciziranjem tužbenog zahtjeva u tijeku prvostupanjskog postupka nije došlo i do preinake tužbe koja možebitna preinaka bi i imala utjecaj na tijek postupka u procesnom smislu, kako to očito pogrješno drži tuženik.

24.Konačno, tuženik u razmjerno opširnoj žalbi iznosi svoje pravne stavove, polemizira s navedenim stavovima prvostupanjskog suda, sadržajno posebno iznoseći svoje tumačenje mogućnosti primjene navedene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, kao i tumačenje zakonskih odredaba i svoju ocjenu stajališta Visokoga trgovačkog suda, međutim takvi žalbeni navodi ni na koji način ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda te se ukazuju kao pravno neutemeljeni. Prvostupanjski sud je u postupku pravilno raspravio i pravno valjano i stručno otklonio tuženikove prigovore, a pobijana presuda je rezultat pravilno i potpuno provedenoga postupka, s tim što na nalaz i mišljenje sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije, u pogledu matematičkog izračuna, i nije bilo primjedbi te je pobijanom presudom odlučeno u granicama tužbenog zahtjeva.

25.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Na dosuđene novčane iznose tužiteljici je pravilno dosuđena i zatezna kamata od dospijeća do isplate temeljem članka 29. ZOO-a. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a te primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23), a tuženik određeno i ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku.

27.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

28.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić