Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-258/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČL, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju po punomoći zastupa Ivan Ergotić odvjetnik u Vinkovcima, Glagoljaška ulica 16, protiv tuženice PBZ, [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Radnička cesta 50, koju po punomoći zastupa Tihana Svetec odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Otoku, poslovni broj P-271/2023-20 od 16. travnja 2024., u sjednici održanoj dana 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Otoku, poslovni broj P-271/2023-20 od 16. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke i rješenje sadržano u izreci presude.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9013305546 sklopljen dana 29. studenoga 2007. između tužiteljice i tuženice u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan plaćanja tijekom trajanja otplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 9013305546, te da u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne strane (točka I. izreke) kao i odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9013305546 sklopljen dana 29. studenoga 2007. između tužiteljice i tuženice u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a bez navođenja ikakvih objektivnih kriterija koji bi regulirali visinu kamatne stope, te da u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne strane (točka II. izreke), te naloženo tuženici isplatiti tužiteljici s naslova preplaćenog iznosa temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn iznos od 16.369,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pobliže označenih u izreci (točka III. izreke), kao i parnični trošak u iznosu od 4.050,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude (točka IV. izreke), dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu preostalog troška na ime sudske pristojbe (točka V. izreke). Ujedno, rješenjem sadržanim u izreci presude, utvrđeno je povlačenje tužbe po osnovi zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi u iznosu od 617,32 eura sa zateznim kamatama (točka I. izreke), te je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 2. veljače 2024. (točka II. izreke) i odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu, u dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke, te rješenje u cijelosti, žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška, podredno, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe od 781,25 eura i sudske pristojbe žalbe u iznosu kojeg sud odredi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Pored toga, suprotno navodima žalbe tuženice, prvostupanjski sud ispitao je sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor 29. studenoga 2007. sklopili potrošački Ugovor o kreditu (stambeni) kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit od 57.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 192 mjesečna anuiteta, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci banke o kreditiranju,

- da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen.

- da je tuženice nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima u razdoblju otplate kredita primjenom valutne klauzule prema ugovorenom tečaju za CHF i plaćenom iznosi upravo onoliko koliko tužiteljica potražuje u ovom postupku prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu podneskom od 2. veljače 2024. u iznosu od 16.369,95 eura, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke glede kojeg stranke nisu imale primjedbe i prigovore,

- da se tužiteljica u tužbi pozvala na utvrđenja suda u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koji su pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, i valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- zbog čega utvrđujući da tuženica, glede sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postupila drugačije nego što je to bilo predmet raspravljanja i dokazivanja u navedenom kolektivnom postupku, prema iskazu tužiteljice kojeg u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan, jer su predmetne odredbe unesene u ugovor od strane tuženice na već pripremljenom obrascu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je tuženica prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, slijedom čega ocjenjuje da je u ovom postupku sud vezan naprijed navedenim utvrđenjima iz pravomoćnih presuda proizišlih iz navedenog kolektivnog postupka prema odredbi čl. 502. a st.1. i čl. 502. c ZPP.

8. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

9. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa od 16.369,95 eura iz osnove povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja razdoblja otplate kredita po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. 10. Neosnovano tuženica u žalbi ističe prigovore - da se utvrđenja suda iz naprijed navedenih kolektivnih postupka ne mogu primijeniti u ovom postupku jer je ugovor o kreditu prestao zbog čega u trenutku podnošenja tužbe nema niti povreda koje su bile predmet utvrđenja i ocjene suda u predmetnim kolektivnim postupcima radi zaštite prava i interesa potrošača, da se predmetna utvrđenja ne mogu neposredno primijeniti bez utvrđivanja povreda u svakoj konkretnoj parnici u odnosu na stranke koje se na ta utvrđenja pozivaju, da se tužiteljica ne može osnovano pozivati na predmetna utvrđenja i time što je osobno sudjelovala u sklapanju i solemnizaciji konkretnog ugovora za kojeg se sama odlučila čime je pristala na sadržaj ugovora, te da je tuženica u ovom postupku dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu poštivala tada važeću zakonsku regulativu pa se zakonske odredbe važeće u trenutku podnošenja tužbe ne mogu primjenjivati u ovom postupku, kao i da se poslovanje tuženice u smislu promjene kamatne stope izuzima od ocjene poštenosti te ugovorne odredbe, jer se promjenjiva kamatna stopa određivala na taj način prema uvjetima na tržištu sukladno zakonskim propisima uz poštivanje obveze glede objave kriterija i izvješćivanja klijenta, zbog čega ta ugovorna odredba i opći uvjeta poslovanja nisu uzrokovali neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom čl. 22. ZOO. Navodi i da je pobijanom presudom pogrešno ocijenjen prigovor zastare, a budući da se utuženi iznos vraća po pravilima o stečenom bez osnove petogodišnji zastarni rok da teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kako su isti dospijevali na naplatu a ne od pravomoćnosti presude u predmetnom kolektivnom postupku, zbog čega sud ne može odlučivati o prigovoru zastare izvan prisilnih pravila obveznog prava.

11. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da se pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu. Tome treba dodati u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluke sudova donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja je mu je uzrokovana postupanjem tuženika, imajući pri tome u vidu i izričitu odredbu čl. 502.c. ZPP. Pored toga, u ovom postupku, prvostupanjski sud je, činjenično stanje i na temelju njega izvedene zaključke, utemeljio na provedenom dokaznom postupku (iskazu tužiteljice) iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su sporne odredbe unaprijed formulirane i u ugovor unesene od strane tuženice pa se o istima, po prirodi stvari, nije niti pregovaralo, niti je tuženica prije i u vrijeme sklapanja ugovora pružila tužiteljici potpunu informiranost o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, dok su svi ostali žalbeni prigovori bili predmetom ocjene u naprijed navedenim kolektivnim postupcima radi zaštite prava i interesa potrošača.

12. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare na ime povrata preplaćenih anuiteta, ističući da je pogrešan zaključak da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, jer suprotno žalbenim navodima, ističe se da je u ovom postupku primjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

13. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli utvrđena danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018., te kako je tužba kojom je pokrenut ovaj postupak podnesena 2. lipnja 2023., time nije protekao petogodišnji zastarni rok određen čl. 225. ZOO, nastavno čemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvati istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

14. U odnosu na žalbu tuženice glede odluke o obvezi naknade parničnog troška, kao i dijela kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka, kojom općenito navodi da odluku pobija i u tom dijelu uslijed svih iznesenih žalbenih razloga koji se tiče odluke o glavnom zahtjevu, ističe se da je protivno navodima žaliteljice, pravilna odluka o obvezi naknade parničnog troška kako po osnovi (čl.154. st.1. ZPP), tako i visini (čl.155. ZPP). Pored toga, pravilno je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, jer se troškovi postupka na teret protivne stranke dosuđuju prema pravilima o uspjehu stranaka u postupku, koji glede prigovora tuženice u ovom postupku nije ostvaren.

15. Nadalje, pravilna je i prvostupanjska odluka kojom je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe za iznos od 617,32 eura, jer iz podataka predmeta proizlazi da je tuženica pristala na povlačenje tužbe u tom dijelu, te da je pristanak bio nužan jer je ta parnična radnja tužiteljice uslijedila nakon što se tuženica upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 2. ZPP), jednako kao što je pravilno dopuštena preinaka tužbe povećanjem zahtjeva nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (čl. 191. st. 2. u vezi čl. 190. st. 3. ZPP), imajući u vidu i da tuženica žalbom pobija prvostupanjsku odluku u tom dijelu općenito, navodeći da žalbu podnosi i protiv prvostupanjskog rješenja.

16. Slijedom navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženice, neosnovanu žalbu valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

17. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke, utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe trebalo je odbiti, jer nije uspjela sa podnesenom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

18. Ujedno, žalbom nepobijani dio prvostupanjske presude (točka V. izreke), ostaje neizmijenjen.

U Šibeniku 29. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić