Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ivana Gundulića 27

21000 Split

Pr-88/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Katici Bojčić Vidović, a na prijedlog više sudske savjetnice-specijalista ZM, u pravnoj stvari tužiteljice VM iz [adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, Spinčićeva 1, Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18.prosinca 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, dne 29.siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.veljače 2017.g. do 31.kolovoza kolovoza 2023.g. u ukupnom iznosu od 1.800,02 EUR neto zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja na iznos od:

- 3,23 EUR teče od 15. ožujak 2017.

- 65,89 EUR teče od 15. kolovoz 2017.

- 17,00 EUR teče od 15. rujan 2018.

- 2,36 EUR teče od 15. listopad 2018.

- 10,99 EUR teče od 15. studeni 2018.

- 12,45 EUR teče od 15. prosinac 2018.

- 20,42 EUR teče od 15. siječanj 2019.

- 13,51 EUR teče od 15. veljača 2019.

- 1,15 EUR teče od 15. travanj 2019.

- 10,99 EUR teče od 15. svibanj 2019.

- 20,74 EUR teče od 15. lipanj 2019.

- 33,93 EUR teče od 15. srpanj 2019.

- 13,82 EUR teče od 15. kolovoz 2019.

- 6,91 EUR teče od 15. rujan 2019.

- 18,43 EUR teče od 15. listopad 2019.

- 24,92 EUR teče od 15. studeni 2019.

- 47,76 EUR teče od 15. prosinac 2019.

- 44,83 EUR teče od 15. siječanj 2020.

- 35,61 EUR teče od 15. veljača 2020.

- 39,17 EUR teče od 15. ožujak 2020.

- 36,24 EUR teče od 15. travanj 2020.

- 60,13 EUR teče od 15. svibanj 2020.

- 31,63 EUR teče od 15. lipanj 2020.

- 53,42 EUR teče od 15. srpanj 2020.

- 32,26 EUR teče od 15. kolovoz 2020.

- 33,93 EUR teče od 15. rujan 2020.

- 25,34 EUR teče od 15. listopad 2020.

- 18,01 EUR teče od 15. studeni 2020.

- 31,63 EUR teče od 15. prosinac 2020.

- 38,54 EUR teče od 15. siječanj 2021.

- 47,13 EUR teče od 15. veljača 2021.

- 34,56 EUR teče od 15. ožujak 2021.

- 34,56 EUR teče od 15. travanj 2021.

- 36,87 EUR teče od 15. svibanj 2021.

- 34,56 EUR teče od 15. lipanj 2021.

- 27,65 EUR teče od 15. srpanj 2021.

- 11,52 EUR teče od 15. kolovoz 2021.

- 40,85 EUR teče od 15. rujan 2021.

- 38,54 EUR teče od 15. listopad 2021.

- 36,87 EUR teče od 15. studeni 2021.

- 31,00 EUR teče od 15. prosinac 2021.

- 9,22 EUR teče od 15. siječanj 2022.

- 25,97 EUR teče od 15. veljača 2022.

- 32,26 EUR teče od 15. ožujak 2022.

- 32,26 EUR teče od 15. travanj 2022.

- 27,02 EUR teče od 15. svibanj 2022.

- 54,05 EUR teče od 15. lipanj 2022.

- 62,53 EUR teče od 15. srpanj 2022.

- 35,51 EUR teče od 15. kolovoz 2022.

- 75,52 EUR teče od 15. rujan 2022.

- 67,56 EUR teče od 15. listopad 2022.

- 58,55 EUR teče od 15. studeni 2022.

- 71,02 EUR teče od 15. prosinac 2022.

- 7,76 EUR teče od 15. siječanj 2023.

- 8,36 EUR teče od 15. veljača 2023.

- 7,76 EUR teče od 15. ožujak 2023.

- 9,55 EUR teče od 15. travanj 2023.

- 8,88 EUR teče od 15. svibanj 2023.

- 7,91 EUR teče od 15. lipanj 2023.

- 7,91 EUR teče od 15. srpanj 2023.

- 5,80 EUR teče od 15. kolovoz 2023.

- 5,27 EUR teče od 15. rujan 2023. do isplate,

, u visini stope od dospijeća do 31.prosinca 2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.265,45 eura na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od donošenja prvostupanjske presude do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužbom koja je zaprimljena kod ovog suda dana 22.veljače 2022. tužiteljica potražuje od tuženika isplatu razlike za troškove prijevoza. Tužiteljica u tužbi navodi kako je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara u jedinici intenzivne skrbi na Klinici za dječje bolesti te da ima prebivalište na adresi 21232 [adresa], koja adresa stanovanja je od adrese mjesta rada udaljena 23,68 km. Tuženik da joj vrši isplatu naknade troškova prijevoza u visini mjesečne pokazne karte, koja na relaciji [adresa] iznosi 520,00 kuna. Međutim, da ona ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru jer je odredbom iz čl.67.st.18.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a (NN br.24/2017), čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a odredbom čl.67.st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.6. TKU-a (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017.g. je propisano ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Obzirom na radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužitelju redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužitelj ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Radi navedenog, tužitelj je prisiljen koristiti osobni automobil, slijedom čega ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, a ne mjesečne pokazne karte. Nadalje, tužiteljica navodi da sve i da ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, da ima pravo uz mjesečni iznos pokazne karte i na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za sve dane kada nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Tuženik joj je pogrešno vršio umanjivanje naknade troškova prijevoza jer da se troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru mogu umanjiti samo za određene dane i to kada tužitelj nije u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Nadalje, sve da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, sukladno odredbi iz čl.66.st.17.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g., a kojim je propisano ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, tužitelju je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Tužiteljica napominje da i prije 01.12.2017.g. nije bilo moguće umanjivati iznos isplate mjesečne pokazne karte iz razloga što se mjesečna pokazna karta plaća na mjesečnoj razini bez obzira na broj putovanja, odnosno da se ista mogla ne isplatiti jedino za mjesec u kojem tužitelj nije cijeli mjesec putovao na posao. Zaključno tužiteljica od tuženika potražuje sukladno citiranim odredbama TKU- a isplatu razlike naknade troškova prijevoza za utuženi period od 1.veljače 2017.godine do 31.kolovoza 2023.godine sa pripadajućom kamatom. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 20.lipnja 2024. godine na način da po osnovi isplate razlike naknade troškova prijevoza potražuje ukupan iznos od 1.800,02 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom . Nadalje, punomoćnica tužiteljice na ročištu održanom 4.studenog 2025. dopunila je točku II.tužbenog zahtjeva na način da je zatražila isplatu parničnog troška na svoj račun.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporav osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je tužitelju troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu kojeg je s njim sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama Kolektivnog ugovora. Tuženik ističe da je na tužitelju teret dokaza stoga isti treba dokazati i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem podataka HAK- a o kilometraži od mjesta prebivališta do mjesta rada (list 9 spisa); Odluke KBC Split od 13.10.2014., Izjave tužiteljice o načinu ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza ( list 14 spisa), Odluke KBC Split od 25.travnja 2018.( list 15 spisa ) , preslika osobne iskaznice tužiteljice, podataka HAK-a o kilometraži od mjesta prebivališta do mjesta rada (list 17-18 spisa); obračunskih lista tužiteljice i plana rada i evidencija o radnom vremenu za tužiteljicu sve za utuženo razdoblje i dopisa Promet Sinj d.o.o. s podacima o rasporedu odnosno voznom redu autobusnih linja promet Sinj d.o.o. . Izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu od 4.studenog 2024., kao i dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Ivanu Buljanu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

5. Predmet spora je naknada razlike troškova prijevoza tužiteljici (dolazak na posao i odlazak sa posla) polazeći od mjesta prebivališta tužiteljice [adresa] do mjesta rada tužitelja kod tuženika na adresi KBC Split, Spinčićeva 1, a za razdoblje od 1.veljače 2017.godine do 31.kolovoza 2023.godine.

6. Među strankama u ovom sporu nije sporna činjenica da je tužiteljica zaposlenica tuženika u utuženom razdoblju od 1.veljače 2017.godine do 31.kolovoza 2023.godine.

7. Sporan je među strankama u ovom postupku osnov potraživanja i to je li tuženik u razdoblju od 1.veljače 2017.godine do 31.kolovoza 2023.godine podmirio tužiteljici utužene troškove prijevoza sukladno odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama kojima je regulirana naknada troškova prijevoza. Sporna je i visina potraživanja.

8. Iz iskaza saslušane tužiteljice danog na ročištu od 4.studenog 2024. proizlazi da je zaposlena u KBC Split kao medicinska sestra i u utuženom cijelom periodu radi u bolnici. Najviše da radi u turnusima, 12-12 ali i u jutarnjim smjenama. Radno vrijeme kada radi u turnusima je ili od 7h do 19h ili od 19h do 7h, a jutarnja smjena je od 7h. Nakon što joj završi smjena da uvijek mora ostati nekih 20-tak minuta kako bi izvršila primopredaju smjene, a nekada to potraje i po 40-ak minuta. Živi u [adresa] i na posao kroz cijelo utuženo razdoblje putuje automobilom jer da autobusom ne može stići na posao. Do autobusne stanice ima oko 1 km, a zatim taj autobus ne vozi do KBC Split odnosno do Firula, već onda opet mora mijenjati autobus. Da joj je poznato da autobus vozi svakih sat vremena put Splita, a nedjeljom i blagdanom svaka 2 sata. Tužiteljica navodi da je kada se tek zaposlila 2003.gidine prvih par godina i putovala autobusom, međutim to da je bilo nemoguće jer bi na poslu i putovanju provodila po 15 sati. Naime, nakon što bi joj posao završio i završila primopredaja smjene da bi se često dogodilo da taj autobus ne bi došao 1h kasnije već nakon 1h i 30 minuta pa se tako nije moglo putovati na posao i s posla. Taj kolokvijalno zvani Sinjski autobus da staje na autobusnom kolodvoru u Splitu.

9. Temeljem odredbe članka 66. stavka 3. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 24/17, dalje TKU ), a koji TKU je bio na snazi od 09.ožujka 2017.godine do 30.studenog 2017.godine proizlazi da ako nije organiziran mjesni javni prijevoz koji zaposleniku omogućava redoviti dolazak na posao i povratak sa posla, zaposleniku se nadoknađuju troškovi prijevoza koji se utvrđuju u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza najbližeg mjesta u kojem je taj prijevoz organiziran odnosno isplaćuje se naknada po prijeđenom kilometru sukladno odredbama ovog članka ako je to za poslodavca povoljnije, dok je odredbom članka 66.stavka 6. istog TKU-a propisano da ako nije organiziran međumjesni prijevoz odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak sa posla umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo da poslodavac zaposleniku može ako mu je to povoljnije isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom čl. 66.st.18 određeno je da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema mjestu stanovanja zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Nadalje, temeljem odredbe članka 66.st.1 Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 128/17, dalje u tekstu TKU/17) koji je bio na snazi od 01.prosinca 2017.godine pa nadalje je propisano da zaposlenik ima pravo na troškove prijevoza na posao i odlaska sa posla pod uvjetom da je udaljenost od njegova prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km. Odredbom čl. 66.st.8 TKU/17 propisano je da se organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla, a st.9.istog članka propisano je da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Temeljem odredbe članka 66.stavka 12 TKU/17 ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza naknada troškova prijevoza isplatiti će se u visini od 1,00 kune po prijeđenom kilometru. Nadalje, temeljem odredbe članka 66.stavka 14. TKU/17 je propisano da udaljenost u smislu ovog članka se utvrđuje prema planeru HAK-a na temelju kartografske podloge Google Maps. Temeljem odredbe članka 66.stavka 14. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 56/22, dalje u tekstu TKU /22) je propisano da ako od prebivališta odnosno boravišta nema organiziranog javnog prijevoza da će se naknada troškova prijevoza plaćati 1,35 Kuna po prijeđenom kilometru. Odredba čl. 65. st. 10. i 11. TKU /22 istovjetna je odredbi čl. 66. st.8.i 9 TKU/17.

10. Ovaj sud je mišljenja kako tužiteljica za utuženo razdoblje ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru neovisno o odluci tuženika od 25.travnja 2018. kojom je odlučeno da se tužiteljici od 1.travnja 2018. isplaćuje naknada troškova prijevoza prema broju dolazaka na posao i cijeni mjesečne karte. Naime, tužiteljica se izjasnila tuženiku da za dolazak na posao i povratak s posla koristi vlastiti prijevoz. Tužiteljica cijelo utuženo razdoblje živi u [adresa] ([adresa] ). Iz njenog iskaza kao i pregledanih planova rada i evidencije o radnom vremenu razvidno je kako u utuženom razdoblju radi većinom u turnusima od 7h do 19h ili od 19h do 7h, a ponekad i u jutarnjoj smjeni koja počinje od 7h, pa da joj vozni red autobusa PROMET Sinj d.o.o. ne omogućava da na posao dolazi na vrijeme. Prema voznom redu autobusa PROMET Sinj d.o.o. koji obavlja prijevoz na relaciji Sinj-Split-Sinj autobus iz Sinja za Split polazi u 5,00 i 6,00 sati, a prema priloženim planerima putovanja ( list 9 i 17 spisa) putovanje tužiteljice bi automobilom od [adresa] do autobusnog kolodvora u Splitu trebalo trajati oko 30 min. Vodeći računa o gužvama na toj relaciji kao i da autobus polazi iz Sinja, dakle do [adresa] mu treba nekih 10-15 minuta, tužiteljica bi s autobusnom linijom koja polazi u 5,00 na autobusni kolodvor u Splitu mogla doći za oko 50 minuta , dakle najranije oko 5,45 sati po idealnoj cesti bez gužve pa bi na radno mjesto dolazila oko sat ranije od početka radnog vremena, dok nije sigurno da bi s polaskom u 6:00 točno mogla doći na radno mjesto u 7,00 sati jer tužiteljica mora pješačiti još nekih 15 minuta od autobusnog kolodvora gdje staje autobus iz Sinja do radnog mjesta. Ista je situacija i polaskom autobusa za rad u noćnoj smjeni u 19,00 sati jer autobus kreće iz Sinja u 17,00 i u 18,00 sati, dok u oba slučaja za povratak u Sinj tužiteljici autobusna linija omogućava povratak ( kreće u 20,00 h i u 8,00 ujutro ). Naime, pod organiziranim javnim prijevozom smatra se onaj prijevoz koji omogućuje redoviti dolazak na posao kao i povratak s posla, u smislu članka 66. stavka 18. TKU- a, odnosno čl.66.st.9 TKU/17 i čl.65.st.11 TKU-a/22, tako da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Stoga se prijevoz koji tužiteljica ima na raspolaganju, dakle da čeka do početka rada više od 45 min prilikom dolaska u mjesto rada ( ako kreće s autobusnom linijom koja u 5,00 sati polazi iz Sinja) ili da kasni na posao ( ako kreće s autobusnom linijom koja u 6,00 sati polazi iz Sinja) ne može se smatrati organiziranim prijevozom jer prema Tumačenju TKU broj 6/19 od 29.siječnja 2019. da bi se prijevoz smatrao organiziranim zaposleniku mora omogućavati redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane. Dakle, očito je da se termini javnog prijevoza nisu poklapali s radnim vremenom tužiteljice i smjenama u kojima je radila.

11. U pisanom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak Ivan Buljan napravio je izračun razlike manje isplaćenih troška prijevoza uzimajući pritom u obzir iznos koji bi tužiteljicu pripadao kada bi se prijevoz tužiteljici trebao isplatiti prema prijeđenom kilometru od onoga što je tužiteljici isplaćeno prema obračunskim listama. Vještak daje mišljenje kako je tužiteljici u razdoblju od siječnja 2017. do kolovoza 2023. godine isplaćeno manje no što je traženo u tužbenom zahtjevu i to 12.495,47 HRK odnosno 1.658,43 EUR i to kako je prikazano po mjesecima u koloni 10 pripadajuće Tablice.

12. Očitujući se na pisani nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica u podnesku od 20.lipnja 2024. navodi kako u svom zaključnom mišljenju sudski vještak navodi: „Tužitelju je u razdoblju od siječnja 2017. do kolovoza 2023. godine isplaćeno manje no što je traženo u tužbenom zahtjevu i to 12.495,47 HRK odnosno 1.658,43 EUR i to kako je prikazano po mjesecima u koloni 10 pripadajuće Tablice 2.“ Međutim,da navedeni izračun obuhvaća i tzv.“negativne razlike“ koje nisu predmet tužbe, niti naloga vještaku. Naime, kako to sam vještak navodi u svome vještvu zadatak mu je bio „na temelju spisu priložene dokumentacije izračunati razliku manje isplaćenih troška prijevoza“, odnosno zadatak vještaka nije bio računanje tzv.“negativnih razlika“ ili vršenje prijeboja, čime je vještak izašao iz zadatka vještačenja. U konkrentom slučaju od strane tuženika u odnosu na tzv.“negativne razlike“ nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno nije podnesena protutužba, pa u takvoj situaciji nema postupovnih pretpostavki za računanje tzv.“negativnih razlika“, niti sud može odlučiti o osnovanosti ili neosnovanosti tzv.“negativnih razlika“. Prethodno iznjeti stav da je prihvaćen kroz odluku Vrhovnog suda RH posl.br.Rev- 549/2023 od 18.12.2023.g. kojom je u proširenom vijeću od 13 sudaca uz osvrt na odluku Rev-1277/2022 od 08.03.2023.g. ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, zauzet stav: „ U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv.potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“ Nadalje, da način na koji je vještak samovoljno izvršio prebijanje nije u skladu s odredbama ZOO-a jer je odredbom iz čl.171.st.1.ZOO- a propisano kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja, a st.2. istog čl. je propisano kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Odredbom iz čl.172. ZOO-a je propisano ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Prema tome, sukladno prethodno citiranim odredbama ZOO-a ukoliko je u konkretnom uopće moguće izvršiti umanjivanje potraživanja tužitelja, ono je trebalo biti izvršeno na način da se prvo podmire kamate, a tek onda glavnica. Također, odredbom čl.1112.st.1.ZOO-a je propisano tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj napominje da se on u odnosu na tuženika nalazi u neravnopravnom položaju, jer isključivo tuženik vrši obračun i isplatu naknade troškova prijevoza na što tužitelj nema nikakvog utjecaja, te je tuženik dužan prilikom utvrđenja naknade pridržavati se važećih odredbi TKU-a, koje očigledno nije poštovao. Prema tome, sve da je tuženik za određene mjesece izvršio pretplatu naknade za prijevoz, to ne može ići na štetu tužitelja primjenom odredbe iz čl.1112.ZOO-a, jer se radi o svjesnom postupanju tuženika koji je izvršio plaćanje svjesno znajući da to nije dužan. Nadalje, sve da je u konkretnom slučaju i postoji pravna osnova za umanjivanjem s naslova tzv.„negativnih razlika“, takav zahtjev bi bio u zastari zbog proteka općeg zastarnog roka od 5 godina propisanog čl.225 ZOO-a. Obzirom na sve što je prethodno navedeno, da je potrebno je iz provedenog izračuna izuzeti tzv.“negativne razlike“, slijedom čega tužitelj da ima pravo na isplatu razlike troškova prijevoza u iznosu od 1.800,02 EUR-a, a ne 1.658,43 EUR-a.

13. Pregledom nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak u koloni 10. Tablice 1. izračunao razliku koju bi tužiteljici pripadala za obračun naknade troškova prijevoza po kilometru i onoga što joj je zaista isplaćeno, a zbroj tih pojedinačnih iznosa daje iznos od 1.816,19 eura te isti umanjio za preplaćene iznose za razdoblje od mjeseca ožujka 2017. do lipnja 2018. za ukupno 158,02 eura. Sud prihvaća navode tužiteljice da zadatak vještaka nije bio računanje negativnih razlika te uračunavanja istih u konačni obračun razlike troškova prijevoza budući tuženik tijekom postupka nije ni isticao prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja niti postavio protutužbeni zahtjev za povrat eventualno više plaćenog, pa sud nije ovlašten prebijati tužiteljevu tražbinu s eventualno pretplaćenim iznosima.

14. S obzirom da je iz svih pregledanih i provedenih dokaza u ovom postupku razvidno da je tuženik u utuženom razdoblju pogrešno tužiteljici isplaćivao naknadu troškove prijevoza prema cijeni karte i broju dolazaka tužiteljice na posao umjesto po prijeđenoj kilometraži jer tužiteljica nema organizirani javni prijevoz do mjesta rada to tužiteljici pripada kao osnovana razlika naknade troškova prijevoza u iznosu od 1.800,02 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i u mjesečnim iznosima kako je zatraženo podneskom tužitelja od 20.lipnja 2024. Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate koje se do 31.12.2022.godine obračunavaju primjenom odredbe čl. 29. stavka 2. ZOO – a (''NN'' 35/05, 41/08, 126/21, 78/15), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa do isplate (čl. 92. st. 3. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11 i 73/13, 93/14), a kako je i odlučeno u točki I/ izreke ove presude.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st.1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 25/13. , 89/14. , 70/19, koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje u skladu s čl.107.st.1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine, broj 80/22 ) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/2023, dalje u tekstu:Tarifa) pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora i popisani trošak, tužiteljici valjalo priznati trošak i to: za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 11.09.2023., 26.10.2023., 4.11.2024., i 18.12.2024. po 100 bodova, za pristup na ročišta od 13.09.2024. i 7.10.2024 po 25 bodova za svako ( Tbr.9/5 Tarife) , za dva obrazložena podneska po 100 bodova za svaki, za pristup ročištu za objavu 50 bodova, ukupno 800 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 1.600,00 eura, uvećano za iznos od 400,00 eura na ime PDV-a, te na ime troškova financijskog vještačenja iznos od 265,45 eura, ukupno iznos od 2.265,45 eura. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 29.siječnja 2025., kao dana presuđenja, do isplate. Dosuđeni iznos parničnog troška od 2.265,45 eura isplatit će se na račun punomoćnice tužiteljice. Naime, prema odredbi čl. 94. st.1. ZPP-a opseg punomoći određuje stranka, a ista je i na ročištu dana 4.studenog 2024. izjavila kako je punomoćnicu opunomoćila da troškove postupka primi na svoj račun ( točka II izreke presude). U odnosu na navode tuženika iz podneska od 20.11.2024. gdje se isti protivi preinaci tužbenog zahtjeva u pogledu toč.II koja bi se odnosila na način isplate parničnog troška, ističe se da se prema čl.191. ZPP-a ne bi radilo o preinaci tužbenog zahtjeva, pa se takav prigovor smatra bespredmetnim.

U Splitu 29.siječnja 2025.

Sutkinja

Katica Bojčić Vidović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana , a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

.

DNA: - pun. tužiteljice, tuženiku