Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: Pn-57/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi naknade štete, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 23. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 29. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.218,91 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 569,10 EUR teku od 25. prosinca 2019. godine, na iznos od 1.398,42 EUR teku od 17. srpnja 2020. godine, a na iznos od 6.251,39 EUR teku od 1. siječnja 2024. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva, a za isplatu iznosa od 4.261,13 EUR sa zateznim kamatama iznad prednje dosuđenih, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 17. kolovoza 2021. protiv tuženika podnio tužbu radi naknade štete, navodeći da:

- dana 09.07.1977. dogodila se prometna nesreća u kojoj je teško stradao osiguranik tužitelja EZ rođ. **.**.1947., a koju je uzrokovao osiguranik tuženika ČZ čija je odgovornost utvrđena pravomoćnom kaznenom presudom Općinskog suda u Titovoj Korenici poslovni broj K-76/77 od 03.10.1978. godine;

- rješenjem RFMIORH-Područna služba u Varaždinu broj IN-42548 od 13.09.1995. osiguraniku tužitelja BZ je zbog ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nezgodi priznato od 14.01.1995. pravo na invalidsku mirovinu zbog gubitka radne sposobnosti za rad, uzrokovane 70% bolest i 30% ozljeda izvan rada iz predmetne prometne nesreće od 09.07.1977., a čijim izvršenjem tužitelj trpi štetu za koju odgovara tuženik;

- štetu koja je nastajala tužitelju isplatom invalidske mirovine tuženik je tužitelju podmirio za razdoblja do 31.12.2012. godine;

- odštetnim zahtjevom od 28.11.2019. tužitelj je zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastajala isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 01.01.2017. do 31.12.2018. u iznosu od 15.727,05 kn;

- odštetnim zahtjevom od 26.06.2020. tužitelj je zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastajala isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 01.01.2019. do 31.12.2019. u iznosu od 8.291,95 kn;

- odštetnim zahtjevom od 25.05.2021. tužitelj je zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastajala isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 01.01.2020. do 31.05.2020. u iznosu od 12.102,40 kn i daljnju štetu od 01.06.2021. godine u kapitaliziranom iznosu od 57.909,43 kn, što ukupno iznosi 70.011,83 kn;

- tuženik je otklonio plaćanja tužitelju jer da je osiguranik tužitelja navršio 65 godina života pa bi po redovnom tijeku stvari od tada koristio pravo na starosnu mirovinu, pa bi za tužitelja nastala šteta samo ukoliko bi starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja bila manja od iznosa invalidske mirovine;

- u ovom predmetu nije sporna uzročno-posljedična veza između prometne nezgode i nastanka invalidnosti osiguranika tužitelja, niti pravo tužitelja potraživati štetu od tuženika, već je sporno između tuženika i tužitelja u kom iznosu tužitelj ima pravo potraživati štetu nastalu isplatama invalidske mirovine nakon navršetka 65 godina starosti svog osiguranika EZ;

- tužitelj u ovom predmetu potražuje stvarnu štetu prema isplatama invalidske mirovine za razdoblje od 01.01.2017. do 31.12.2018., za razdoblje 01.01.2019. do 31.12.2019. te za razdoblje od 01.01.2020. do 31.05.2021. te ukupnu svotu štete ( kapitaliziranu štetu ) za razdoblje od 01.06.2021., temeljem odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, dok kamatu potražuje temeljem odredbe čl. 165. st. 3. navedenog Zakona.

1.1. Navodeći kako tuženik do dana podnošenja tužbe sudu nije podmirio potraživanje tužitelja, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 94.030,83 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 15.727,05 kn od 25. prosinca 2019. godine do isplate, na iznos od 8.291,95 kn od 17. srpnja 2020. godine do isplate, na iznos od 70.011,83 kn od 16. lipnja 2021. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja od 09.07.1977. godine, te odgovornost za štetni događaj, a osporava osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u cijelosti, navodeći da:

- u odnosu na potraživanje tužitelja za razdoblje od 01.01.2017.g. do 31.12.2018.g. u iznosu od 15.727,05 kn, ističe prigovor zastare na svaki pojedinačno isplaćeni iznos od 01.01.2017.g. do dana 01.08.2018. godine, a sve temeljem članka 230. Zakona o obveznim odnosima; da u konkretnom slučaju radi se o tužbenom zahtjevu koji zastarijeva u roku od tri godine, a kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 17. kolovoza 2021. godine, te zastara ovakve tražbine počinje teći prvog dana iza dana kad je tužitelj isplatio naknadu svome osiguraniku, a uzimajući u obzir isplaćene iznose od dana 01.01. 2017.g. do 01.08. 2018.g., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu dana 17.08.2021. godine istekao rok od tri godine, zbog čega je utužena tražbina tužitelja za razdoblje od dana 01.01. 2017.g. do 01.08. 2018.g. zastarjela, budući je prošao trogodišnji rok zastare;

- nadalje, tuženik smatra da nije u obvezi tužitelju naknaditi štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja EZ za razdoblje od 01.01. 2017.g. do 31.12. 2018.g. u iznosu od 15.727,05 kn, za razdoblje od 01.01. 2019.g. do 31.12. 2019.g. u iznosu od 8.291,95 kn, te za razdoblje od 01.01. 2020.g. do 31.05. 2020.g. u iznosu od 12.102,40 kn i daljnju štetu od 01.06.2021. godine u kapitaliziranom iznosu od 57.909,43 kn, što ukupno iznosi 70.011,83 kn, budući je osiguranik tužitelja rođen **.**.1947. godine, te je isti ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, pa bi tužitelj bio u obvezi svom osiguraniku isplaćivati starosnu mirovinu; navedeno iz razloga jer je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju samo onu štetu koja nije mogla biti ostvarena po kojoj drugoj osnovi ( stvarna šteta ); da tuženik smatra da za tužitelja nije nastupila nikakva šteta pa se osporava osnova potraživanja; da naime, navršenjem 65.godine života tužitelj ne trpi štetu koja se manifestira u taksativno navedenim oblicima sukladno čl.1089 st.1. ZOO-a, da tužitelj nakon tog trenutka ne trpi štetu jer bi da nije bilo štetnog događaja ionako morao izdvajati sredstva na ime starosne mirovine pa bi ionako došlo do umanjenja imovine odnosno do „štete“ ukoliko se ista može upotrijebiti u tom terminu; da dakle, u konkretnom slučaju radi se o nespornoj činjenici kako je osiguranik tužitelja EZ ispunio uvjete za starosnu mirovinu tj. isti je već odavno navršio 65.g. života, te bi ista bila isplaćivana na teret ovdje tužitelja i da nije bilo štetnog događaja. Dakle, kao posljedica štetnog događaja, tužitelj je obvezan isplaćivati iznos invalidske mirovine oštećenom, koja se ne bi isplaćivala da osiguranik nije stradao u nesreći i isti bi bio zaposlen; da isto tako, da nije bilo štetnog događaja, osiguranik tužitelja bi u konačnici ostvario pravo na starosnu mirovinu, isključivo na teret ovdje tužitelja;

- tuženik smatra kako je nesporno da je ovdje tužitelj HZMO upravo institucija koja se bavi između ostaloga isplatama i izračunima starosnih i inih mirovina za svoje osiguranike, te je neosnovana tvrdnja kako nije od odlučne važnosti da bi osoba koja je zaposlena (koja nije stradala u štetnom događaju) protekom vremena ostvarila pravo na starosnu mirovinu isključivo na teret HZMO, a što se ne može stavljati ovdje tuženiku;

- stoga bi, sukladno važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima i odredbama čl. 161 Zakona o mirovinskom osiguranju tuženik eventualno bio dužan naknaditi samo stvarnu štetu, a što bi u konkretnom slučaju bila razlika između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine koja bi se ostvarila da nije bilo štetnog događaja, te da ovdje je od odlučne važnosti da se utvrdi stvarna šteta za tužitelja koja je nastala kao posljedica predmetnog štetnog događaja, a to zasigurno nije cjelokupni iznos invalidske mirovine u neograničenom trajanju; te da stoga tužena predlaže izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine starosne mirovine za osiguranika tužitelja radi usporedbe s isplaćenom invalidskom mirovinom za razdoblje koje se potražuje tužbenim zahtjevom od 01.08. 2018. godine, pa nadalje, da sud službenim putem od Državnog zavoda za statistiku zatraži podatak o plaći radnika koji rade na tom radnom mjestu;

- tuženik ističe da sukladno čl.1090. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj kao oštećeni ima pravo na naknadu koja bi njegovu materijalnu situaciju dovela u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetnog događaja!; a da nije bilo štetnog događaja materijalna situacija oštećenog kao tužitelja nakon 65.godine njegovog osiguranika ionako bi bila umanjena radi isplate starosne mirovine; da potraživanje tužitelja nakon 65.god.života njegovog osiguranika bilo bi osnovano u duhu ZOO-a jedino kada bi isti istovremeno isplaćivao i starosnu i invalidsku mirovinu!;

- tužena u privitku dostavlja stav Visokog trgovačkog suda s ovom problematikom, rješenje Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 17.06.2019.g, posl.br.Pž- 1558/18: „Tužiteljev žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava je neosnovan. Sukladno pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda zauzetom na sjednici odjela trgovačkih i ostalih sporova 5. prosinca 2016., Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo na naknadu stvarne štete od društava za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske i starosne mirovine. Sukladno odredbi 61. 40. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16 i 67/18) pravno shvaćanje sjednice odjela Visokog trgovačkog suda obvezuje ovaj sud. U predmetnom slučaju se radi o isplati obiteljske mirovine, to je analogijom obuhvaćeno navedenim shvaćanjem jer predstavlja isto pravno pitanje. Naime, tužitelj potražuje iznose s osnove naknade štete koja mu je nastala sukladno odredbi 61. 161. ZOMO-a. Kao i kod svakog odnosa za naknadu štete, tužitelj mora dokazati da mu je nastala šteta. Ispunjenjem uvjeta za starosnu mirovinu tužitelj bi bio dužan isplaćivati svom osiguraniku iznos starosne mirovine. Od trenutka kada bi nastupili uvjeti za starosnu mirovinu (u predmetnom slučaju 10. studenoga 2012.) tužitelju je stvarna šteta samo iznos koji eventualno isplaćuje iznad visine starosne mirovine koju bi isplaćivao, jer bi bez obzira na predmetnu prometnu nesreću i smrt osiguranika od tog trenutka bio dužan isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo na predmetni odnos u tom dijelu.“; da što je stvarna šteta koju je tuženik u obvezi isplatiti, sud može utvrditi provođenjem financijskog vještačenja po vještaku financijske struke, a koji bi pri izradi istog uzeo u obzir sve isplate pa tako i one sa osnova doprinosa koje je uplaćivao osiguranik tužitelja; da ovakvo stajalište zauzima i Visoki Trgovački sud RH u svojim odlukama Pž-2120/2014 od dana 16.01.2017 i Pž-4875/2015 od dana 26.04.2017.g te 93 Pž-7240/2016 od 07.02.2018.

2.1. Tuženik sukladno prednje navedenom, predlaže sudu da tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti kao neosnovanim zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te parničnim troškom, s obvezom tužitelja da tuženiku naknadi troškove.

3. Tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu u cijelosti. Tužitelj navodi da istaknuti prigovor zastare od strane tuženika nije osnovan, jer da radi se o regresnoj tražbini, na koju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371 ZOO. Nadalje tužitelj navodi da novčani iznos koji tužitelj potražuje tužbom nastao je stvarnom isplatom priznate invalidske mirovine i to u punom iznosu isplaćene mirovine, a da isto tako, tužitelj nije u mogućnosti obračunati neki fiktivni iznos štete kako to zamišlja tuženik jer osiguraniku tužitelja osim priznate invalidske mirovine, u upravnom postupku nije priznato pravo na starosnu mirovinu, jer da pravo osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu je stečeno pravo i tužitelj će istu isplaćivati tako dugo dok postoje zakonom propisani uvjeti, odnosno do smrti osiguranika tužitelja; da prava iz mirovinskog osiguranja neotuđiva su osobna materijalna prava, koja se ne mogu prenijeti na drugoga niti se mogu naslijediti (čl. 4. ZOMO), a da osnovna karakteristika osobnih prava je da ista ne nastaju po sili zakona, a što znači da se u odredbama ZOMO ne može naći odredba kojom je propisano da će tužitelj po sili zakona korisniku invalidske mirovine zbog ozljede na radu ili izvan rada priznati pravo na starosnu mirovinu kada se na strani osiguranika Zavoda, ovdje tužitelja, ispune uvjeti koji su potrebni za stjecanje navedenog prava; da određeno pravo iz mirovinskog osiguranja nastaje rješenjem pa sud u parnici ne može utvrditi da postoji pravo kojeg nema ( pravo na starosnu mirovinu) jer još nije ustanovljeno rješenjem donesenim u upravnom postupku. Također tužitelj navodi da u ovom predmetu naknade štete tužitelj štetu potražuje temeljem odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18,115/18 – primjena od 01.01.2014. ), koja je jasna i precizna te točno određuje što sve obuhvaća naknada stvarne štete na koju HZMO ima pravo. Slijedom iznijetog, tužitelj ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a navode tuženika osporava u cijelosti. Stoga tužitelj predlaže sudu da sve prigovore tuženika odbije kao neosnovane, a tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti

4. Tuženik ostaje kod odgovora na tužbu te svih dosadašnjih navoda i iznesenih prigovora. Dalje tuženik navodi kako je osiguranik tužitelja odavno stekao uvjete za starosnu mirovinu tj. isti je odavno navršio 65 godina života, te od tog trenutka isplaćeni iznos ne predstavlja stvarnu štetu, jer je tužitelj obvezan s obzirom na godine života i količinu minulnog rada, predniku osiguranika isplaćivati starosnu mirovinu iz svojih fondova i da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Sukladno gore navedenom tuženik smatra kako nije u obvezi naknaditi štetu tužitelju na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tuženika za razdoblje od 01.01.2017. godine do 31.12.2018 godine, za razdoblje od 01.01.2019. godine do 31.12.2019. godine, za razdoblje od 01.01.2020. godine do 31.05.2020. godine te daljnju štetu od 01.06.2021. godine s obzirom da je osiguranik tužitelja rođen **.**.1947. godine te je time stekao uvjete za starosnu mirovinu i samim time tužitelj je bio u obvezi svom osiguraniku isplaćivati starosnu mirovinu. Tuženik ističe kako se u konkretnom slučaju ima primjenjivati Zakon o obveznom osiguranju u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju, u pogledu toga, tuženik ističe relevantnu sudsku praksu; kao i na Izvod iz zapisnika sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 09.06.2022. godine na kojoj je utvrđeno: „U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznom osiguranju u prometu, koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.“ Tuženik navodi i da sukladno važećem pravnom stavu Vrhovnog suda izraženog u brojnim odlukama, tužitelj bi imao eventualno pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine. Istaknutim odlukama izraženo je stajalište da obveza tuženika ne može biti naknada pune mirovine, već njezinog razmjernog dijela. Tuženik ustraje u provođenju financijskog vještačenja na okolnost razlike između invalidske i starosne mirovine, a kako je to naveo u odgovoru na tužbu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

5. Tužitelj inzistira da se utvrdi da se ovdje radi o regresnom zahtjevu iz čl. 161 ZOMO-a, a ne subrogacijskom iz čl. 27 ZOOP-a, pa su pravna shvaćanja na koja se poziva tuženik bespredmetna za ovaj predmet spora, a tužitelj posebice ističe da su pravna shvaćanja viših sudova samo dopunski nesamostalni pravni izvor koji djeluje snagom svojih argumenata te nisu i ne mogu biti iznad zakona i ne mogu derogirati volju zakonodavca iz odredbe čl. 161 ZOMO-a. Tužitelj iznosi da je apsurdnost da bi se naknada štete trebala određivati prema čl. 27 ZOOP-a, vidljiva po najnovijim odlukama Visokog trgovačkog suda i to u odluci broj Pž-65/21 od 11.10.2022., Pž- 4518/22, Pž-5998/19, a također dostavlja presudu TS Bjelovar P-2/20 gdje je sve rastumačeno.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio podneskom od 24. travnja 2023., predanim na ročištu održanom dana 25. travnja 2023., na način da su iznosi koje potražuje izraženi u eurima, te tim uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da naloži se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.480,04 EUR / 94.030,83 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 2.087,34 EUR / 15.727,05 kn teku od 25. prosinca 2019. godine, na iznos od 1.100,53 EUR / 8.291,95 kn teku od 17. srpnja 2020. godine, a na iznos od 9.292,17 EUR / 70.011,83 kn teku od 16. lipnja 2021 .godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

7. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, te svih navoda i prigovora.

8. Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Presudu Općinskog suda u Titovoj Korenici K-76/77 od 03.10.1978., Presudu Trgovačkog suda u Varaždinu P-1155/94 od 10.08.1994., Rješenje RFMIORH-Područna služba u Varaždinu broj IN-42548 od 13.09.1995., Nalaz i mišljenje od 13.11.1978. i od 21.11.1994., Odštetne zahtjeve od 28.11.2019., od 26.06.2020. i od 25.05.2021., s povratnicama, Potvrde o isplaćenim mirovinskim primanjima Odjela za zajedničke poslove tužitelja, Izračun kapitalizirane naknade štete, Ispise iz matične evidencije o izvršenim isplatama invalidske mirovine, Dopise tuženika od 15.01.2020., od 03.07.2020. i od 01.06.2021. (listovi br. 5-60 spisa); dokumentaciju dostavljenu po tužitelju: sudsku praksu (listovi br. 90-116 spisa), Rješenje HZMO, Područna služba u Varaždinu od 28.04.2014. za korisnika ĆZ (listovi br. 117-118 spisa), Tablice aktuarske matematike (listovi br. 119-131 spisa), sudsku praksu (listovi br. 132-138 spisa), dopis Predsjednika Hrvatskog Sabora od 30. studenoga 2018., s prilogom: Konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (listovi br. 139-143 spisa), sudsku praksu (listovi br. 158-231 spisa), sudsku praksu (listovi br. 255-305 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika za potrebe vještačenja (listovi br. 318-325 spisa) te kompletni mirovinski spis HZMO-a, OZ, broj spisa 747, osobni broj 03158210259 (u privitku spisa ovog predmeta); dokumentaciju dostavljenu po tuženiku (listovi br. 340-352 spisa; broj 364-376 spisa), te u po tuženiku dostavljenu sudsku praksu (listovi br. 377-405 spisa; broj 413-416 spisa).

8.1. Nadalje je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Matiji Mikacu iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 3. siječnja 2024. (listovi br. 328-334 spisa), te u Očitovanje – Dopunu nalaza i mišljenja istog vještaka od 2. veljače 2024. (listovi br. 358-361 spisa), a koji je sudski vještak i usmeno saslušan na raspravi kod suda.

9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je djelomično osnovanim.

10. Nesporan je nastanak štetnog događaja – prometne nesreće od 9. srpnja 1977. koju je skrivio osiguranik tuženika ČZ, te je nesporno da je osiguraniku tužitelja EZ, rođ.. 26.10.1947. zbog posljedica ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju priznato pravo na invalidsku mirovinu, počevši od 14. siječnja 1995., a zbog gubitka radne sposobnosti za rad, uzrokovane 70% bolest i 30% ozljeda izvan rada iz predmetne prometne nesreće od 9. srpnja 1977.

11. Između stranaka ovog postupka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnova naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja EZ.

13. Vezano za primjenu materijalnog prava sud smatra kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

14. Isto proizlazi i iz pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-66/2022. od 1. veljače 2022. u kojoj je navedeno da je u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, kao i da treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a, odnosno u konkretnom je slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena ZOOP- om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

15. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač-štetnik. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen čl. 8. st. 1. ZOOP, koja glasi: "Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja."

16. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

17. Tako prema članku 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

18. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

19. Naime, odredbama članka 27. st. 1. ZOOP-a propisano je kako je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2.) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (st.3.) Odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (st. 4.).

20. Nedvojbeno je da je osiguranik tužitelja EZ prije ovdje utuženog razdoblja napunio 65 godina života, i to budući je rođen **.**.1947. godine. 65 godina života napunio je dana 26.10.2012. godine, a ispunjenjem kojeg uvjeta bi navedeni osiguranik tužitelja, kako to ističe tuženik, ostvario pravo na isplatu starosne mirovine, a koju bi starosnu mirovinu tužitelj bio u obvezi isplaćivati navedenom svom osiguraniku i neovisno o predmetnom štetnom događaju.

21. Stoga u ovom konkretnom slučaju, a u smislu odredbi članka 1046. ZOO-a, stvarnu štetu može predstavljati samo razlika između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj sada isplaćuje svom osiguraniku EZ i iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj istome isplaćivao u slučaju da mu nije priznato pravo na invalidsku mirovinu.

22. Nedvojbeno je da tražbina tužitelja ne predstavlja regresnu tražbinu, već tražbinu naknade štete. Naime, i sam tužitelj navodi da isplatu ovdje utuženih iznosa potražuje pozivom na odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13,.. 115/18) iz kojih proizlazi da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja.

23. Stoga se na zastaru predmetne tražbine naknade štete primjenjuje zastarni rok od tri godine propisan odredbom članka 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO).

24. Budući je tužba u ovom predmetu podnesena dana 17. kolovoza 2021., osnovan je po tuženiku istaknuti prigovor zastare na dio potraživanja tužitelja, odnosno prigovor tuženika da je utužena tražbina tužitelja za razdoblje od dana 01.01.2017.g. do 01.08.2018.g. zastarjela, te je slijedom toga tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete koja se odnosi na navedeno razdoblje neosnovan.

25. U odnosu na preostalo utuženo razdoblje, od 01.08.2018. nadalje, provedenim je financijskim vještačenjem, i to konkretno Očitovanjem – Dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka Matije Mikaca od 2. veljače 2024. /kojim je izmijenjen prvobitno dani Nalaz i mišljenje istog vještaka od 3. siječnja 2024./, utvrđeno:

- da je u razdoblju koje uključuje isplaćene mirovine za kolovoz 2018. sve do uključujući prosinac 2023. osiguraniku EZ isplaćeno ukupno 21.561,56 EUR invalidske mirovine;

- a da u teoretskom slučaju da osiguraniku nije određena invalidska mirovina 1995. godine, već da mu je teoretski 2012. u trenutku njegovog navršenja 65 godina života odobrena puna starosna mirovina, tada bi mu prema izračunu u istom promatranom razdoblju bilo na ime takve teoretske starosne mirovine isplaćeno 13.342,65 EUR,

odnosno 8.218,91 EUR manje.

26. Dani nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud u potpunosti prihvaća.

27. Slijedom iznesenog, prednje utvrđeni iznos razlike između osiguraniku tužitelja isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine, od 8.218,91 EUR, predstavlja stvarnu štetu koju je tužitelju u obvezi naknaditi tuženik.

28. Naime, neosnovan je prigovor tuženika da bi kod utvrđivanja navedene razlike trebalo primijeniti faktor bolesti odnosno faktor doprinosa umirovljenju koji proizlazi iz odgovornosti osiguranika tuženika u omjeru od 30%. Tužitelj je svom osiguraniku EZ dužan isplaćivati i isplaćuje punu invalidsku mirovinu, bez obzira što je gubitak radne sposobnosti za rad osnovom kojeg je navedenom osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, dijelom uzrokovan bolešću, a dijelom posljedicama predmetnog štetnog događaja, jer kada štetnog događaja i posljedica istog po zdravlje osiguranika tužitelja ne bi bilo isti ne bi ni bio u invalidskoj mirovini, već bi ostvarivao pravo na punu, ovdje utvrđenu pretpostavljenu starosnu mirovinu.

29. Iz Tablice sadržane u Dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 2. veljače 2024. razvidno je da se od utvrđenog ukupnog iznosa od 8.218,91 EUR, na razdoblje od 01.08.2018. od 31.12.2018. odnosi iznos od 569,10 EUR /5 x 113,82 EUR/, na razdoblje od 01.01.2019. do 31.12.2019. iznos od 1.398,42 EUR /(6 x 115,13 EUR) + (6 x 117,94 EUR)/, te na razdoblje od 01.01.2020. do 31.12.2023. iznos od 6.251,39 EUR /(6 x 118,76 EUR) + (6 x 120,45 EUR) + (6 x 121,12 EUR) + (6 x 124,11 EUR) + (6 x 126,89 EUR) + (6 x 134,73 EUR) + (6 x 141,97 EUR) + (6 x 153,87 EUR)/.

30. Na osnovu svega navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 8.218,91 EUR, sa zateznim kamatama na iznos od 569,10 EUR od 25. prosinca 2019., na iznos od 1.398,42 EUR od 17. srpnja 2020. i na iznos od 6.251,39 EUR od 1. siječnja 2024., sukladno odredbi članka 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

31. U preostalom dijelu, a za isplatu iznosa od 4.261,13 EUR, sa zateznim kamatama iznad prednje dosuđenih, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan.

32. Sukladno odredbama članka 154. st. 1. i 2. ZPP-a troškovi postupka naknađuju se prema uspjehu stranaka u sporu.

32.1. Uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 65,86 %, a uspjeh tuženika 34,14 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tuženik bi bio u obvezi tužitelju naknaditi 31,72 % troškova postupka,.

32.2. Međutim, tužitelj naknadu troškova ne traži, dok tuženiku, kako je prednje izloženo, pravo na naknadu troškova ovog postupka ne pripada.

Čakovec, 29. siječnja 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1/ tužitelj

2/ tuženik po punomoćniku