Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2275/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, sutkinje Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Šuperu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić i Dino Vukušić iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2639/2019-25 od 19. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2639/2019-25 od 19. ožujka 2024.pod toč.I., II., III. i IV. izreke

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140030250 60010473791/2007, od 10. listopada 2007., sklopljen između tužitelja i tuženika, pravnog slijednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, pravnog slijednika Slavonske Banke d.d. Osijek, u čl. 4. koji glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru….Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…kamata se obračunava u CHF... ", te u čl. 3., a koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja…kamate su uključene u anuitete i plaćaju sukladno odredbama iz ovog članka…“, te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak. (toč.I. izreke). Naloženo je tuženiku, kao pravnom slijedniku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, pravnom slijedniku Slavonske Banke d.d. Osijek isplatiti tužitelju iznos od 4.406,15 EUR/33.198,13 kn preplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja visine kredita uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teće od dospijeća pa do isplate, po stopi također pobliže navedenoj u izreci presude (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku, kao pravnom slijedniku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, pravnom slijedniku Slavonske Banke d.d. Osijek isplatiti tužitelju iznos od 393,68 EUR/2.966,22 kn na ime razlike kamata uslijed promjene i povećanja kamatne stope sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teće od dospijeća pa do isplate, po stopi također pobliže navedenoj u izreci presude (toč.III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.115,45 eura sa zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana (toč.IV. izreke). U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen (toč. V. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik.

3. Tuženik se žali protiv presude pod toč.I., II., III. i IV izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Presuda suda prvog stupnja sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

7. Presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanje na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - "Narodne novine"

- Međunarodni ugovori, broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.-dalje: Konvencija), čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10.,5/14. -dalje: Ustav), povredu načela razmjernosti (čl. 16. st. 2. Ustava) i jednakosti pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.

8. U odnosu na žalbene navode o neprovođenju testa poštenosti za navesti je, da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, pa tako ova odredba u čl. 2. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO), koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, pobijane odredbe predmetnog Ugovora suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.

9. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a na koje je prihvaćanjem zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 dana 10. listopada 2007. (dalje. Ugovor o kreditu), kojim mu je odobren kredit u iznosu od 23.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita za kupnju vozila, uz ugovoreni rok otplate od 7 godina, uz ugovorenu kamatu od 5,40% godišnje s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu u CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dakle, uz ugovorenu valutnu klauzulu.

11. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 1., 3. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarske te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

12. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima zaključuje da je pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je, između ostalih tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008.. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

13. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF ništetnima, kao i utvrđenja iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 502. c ZPP), nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa od 13.442,05 kn/ 393,68 EUR/2.966,22 kn na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i iznosa od 4.406,15 EUR/33.198,13 kn s osnove valutne klauzule, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, te odlučuje kao u izreci.

14. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

15. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 -dalje: ZZP/07),koji je čl. 96. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 99. ZZP/07 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je, između ostalog, utvrđeno da je tamo tužnik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 06.kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) te suprotno odredbama ZOO.

17. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. izreke je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. -7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, pravni prednik tuženika i pravni slijednik Slavonske Banke d.d. Osijek) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

18. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1. -8. tuženih banaka (dakle i tuženika) i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1. do 8. tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Pogrešno smatra tuženik da su utvrđenja iz kolektivnog postupka neprimjenjiva na izvanugovorni odnos radi stjecanja bez osnove, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

20. Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog suda drugog stupnja).

21. U konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, dakle upravo o onom sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

22. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

23. Stoga je sud u postupku u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

24. Pored iznesenog, valja navesti kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

25. Odredbama ZZK/07 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Osim toga, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (1), mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama (2), i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja (3).

26. Točno je, da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito (čl. 22. ZOO), no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenim ugovornim odredbama jer prednik tuženika kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.

27. Naravno da naprijed navedeno ne bi isključivalo mogućnost da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu - na primjer da tužiteljica nema svojstvo potrošača, što ona u predmetnoj parnici nije ni tvrdio, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača, i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom. Međutim, tuženik to u provedenom postupku, i prema ocjeni ovog suda, nije dokazao jer u tom pravcu sudu prvog stupnja nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tužena poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Dakle, pregovaranje i činjenje spornih odredbi razumljivima ne čini objašnjavanje korisnicima kredita što to znači promjenjiva stopa ugovorne kamate i što znači vezanje iznosa kredita uz određenu valutu, niti predočavanje korisnicima kredita i mogućnosti sklapanja kredita i u nekoj drugoj valuti, tj. mogućnost slobodnog izbora valute ugovora bez uticanja na njegovu volju da izabere ugovor u valuti CHF, na što se u suštini svode dokazni prijedlozi banaka u pojedinačnim restitucijskim parnicama.

28. Na drugačiju ocjenu, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, ne upućuju niti iskazi saslušanog tužitelja i svjedokinje ĐS, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

29. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost presude i žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i ukazuje na činjenicu da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu (ugovor u valuti CHF i EUR) i da mu je ostavljeno dostatno vremena za proučavanje ugovora.

30. Temeljem čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

31. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je tužitelj plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac (čl.1115. ZOO).

32. Tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

33. Prema odredbama čl. 326. ZOO ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1), ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2). Polazeći od karaktera interesa kolektiviteta koji se štite kolektivnom tužbom (etički, potrošački, antidiskriminacijski, ekološki i dr.), presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđena ništetnost određenih odredbi tipskih potrošačkih ugovora tuženika u određenom razdoblju nije i ne može imati karakter protupravnosti manjeg značaja uslijed koje ispunjenjem ugovora, prestaje pravo na isticanje ništavosti, pa tuženik neosnovano ističe kao žalbeni razlog da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

34. U odnosu na tvrdnje tuženika koje je isticao tijekom postupka, a i sada u žalbi, vezano uz metodu izračuna navedene razlike, uz tvrdnju da je sud prvog stupnja neosnovano odbio prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite u predmetnom razdoblju, valja odgovoriti da je vještak utvrdio visinu potraživanja u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženika kojima ističe svoje prigovore na metodologiju izračuna, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, već da je prigovarala tome da je predmetni ugovor "pretvoren u ugovor s fiksnom kamatom", tako da navedeni prigovori, stoga, nisu od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja.

35. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare, pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 12. lipnja 2019. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

36. U odnosu na žalbene navode da je tužitelj podneskom od 16. ožujka 2023. preinačio dio tužbenog zahtjeva za isplatu, povisujući ga s prvotno utuženog iznosa od 1.327,36 Eur/10.001,00 kn, na iznos od 4.799,83 Eur, pa da je u odnosu na iznos razlike nastupila zastara, valja reći da su navedeni navodi ocijenjeni kao neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je podneskom od 16. ožujka 2023. specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno jer ga nije mogao bez svoje krivnje specificirati do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata i tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi su utvrđeni tek vještačenjem, pa činjenica da je vještak koju je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja, jer tužitelj je, kako je i navedeno, već samom tužbom utužio preplaćenu razliku kamata i valute.

37. Naime, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako ju je tužitelj još u tužbi navodio i postavio (pozivajući se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), tada ne bi bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje, pa time niti specificirati tužbeni zahtjev u skladu s njim, slijedom čega niti u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13, dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio FS - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022).

38. Slijedom svega navedenog, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja, odlučivši kao pod toč.I.,II. i III. izreke presude.

39. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, kako to po osnovu ( čl. 154.st.1. ZPP) tako i po visini dosuđenih troškova (čl. 155.st.1. ZPP), odmjerenih primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje Tarifa), a kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.115,45 EUR. 40. Tarifnim brojem 52. st. 3. Tarife propisano je kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U vrijeme donošenja odluke o trošku postupka u predmetu na snazi je Tarifa koja u Tbr. 54. Tarife propisuje da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR. Stoga je pravilno sud prvog stupnja trošak tužitelju obračunao primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife.

41. Slijedom svega prethodno navedenoga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

42. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović