24 P-1370/2019

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB:29399232217, po sucu Silvani Klisović, na prijedlog više sudske savjetnice-specijaliste SD, u pravnoj stvari tužitelja ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz ZOU Baica iz Šibenika, protiv tuženika Raiffeusenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz OD Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 17. prosinca 2024. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelj i zamjenika zamjenika punomoćnika tuženika Katarine Milatić, odvjetnice u Splitu, po objavi odluke 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da u roku od 15 dana isplati tužitelju ND, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.415,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos 13,09 EUR od dana 03.11.2008.,

- na iznos 16,24 EUR od dana 12.12.2008.,

- na iznos 38,35 EUR od dana 15.01.2009.,

- na iznos 41,69 EUR od dana 10.02.2009.,

- na iznos 43,36 EUR od dana 10.03.2009.,

- na iznos 47,26 EUR od dana 11.04.2009.,

- na iznos 48,09 EUR od dana 13.05.2009.,

- na iznos 41,52 EUR od dana 12.06.2009.,

- na iznos 36,65 EUR od dana 13.07.2009.,

- na iznos 37,93 EUR od dana 10.08.2009.,

- na iznos 40,51 EUR od dana 14.09.2009.,

- na iznos 40,28 EUR od dana 12.10.2009.,

- na iznos 37,69 EUR od dana 14.11.2009.,

- na iznos 42,57 EUR od dana 10.12.2009.,

- na iznos 46,53 EUR od dana 20.01.2010.,

- na iznos 52,02 EUR od dana 13.02.2010.,

- na iznos 50,70 EUR od dana 13.03.2010.,

- na iznos 58,39 EUR od dana 09.4.2010.,

- na iznos 56,78 EUR od dana 11.5.2010.,

- na iznos 59,76 EUR od dana 10.6.2010.,

- na iznos 83,69 EUR od dana 12.7.2010.,

- na iznos 78,83 EUR od dana 11.8.2010.,

- na iznos 94,04 EUR od dana 13.9.2010.,

- na iznos 88,73 EUR od dana 13.10.2010.,

- na iznos 80,33 EUR od dana 11.11.2010.,

- na iznos 98,14 EUR od dana 13.12.2010.,

- na iznos 120,78 EUR od dana 11.1.2011.,

- na iznos 104,74 EUR od dana 10.2.2011.,

- na iznos 110,35 EUR od dana 11.3.2011.,

- na iznos 103,21 EUR od dana 13.4.2011.,

- na iznos 104,52 EUR od dana 12.5.2011.,

- na iznos 136,09 EUR od dana 10.6.2011.,

- na iznos 136,52 EUR od dana 13.7.2011.,

- na iznos 161,67 EUR od dana 11.8.2011.,

- na iznos 148,67 EUR od dana 12.9.2011.,

- na iznos 134,53 EUR od dana 13.10.2011.,

- na iznos 129,00 EUR od dana 10.11.2011.,

- na iznos 127,95 EUR od dana 12.12.2011.,

- na iznos 134,81 EUR od dana 11.1.2012.,

- na iznos 140,43 EUR od dana 15.2.2012.,

- na iznos 141,34 EUR od dana 12.3.2012.,

- na iznos 137,40 EUR od dana 12.4.2012.,

- na iznos 140,06 EUR od dana 10.5.2012.,

- na iznos 142,95 EUR od dana 12.6.2012.,

- na iznos 137,63 EUR od dana 11.7.2012.,

- na iznos 139,49 EUR od dana 13.8.2012.,

- na iznos 137,22 EUR od dana 12.9.2012.,

- na iznos 132,11 EUR od dana 13.10.2012.,

- na iznos 137,50 EUR od dana 10.11.2012.,

- na iznos 140,14 EUR od dana 15.12.2012.,

- na iznos 138,24 EUR od dana 14.1.2013.,

- na iznos 128,21 EUR od dana 16.2.2013.,

- na iznos 136,80 EUR od dana 18.3.2013.,

- na iznos 137,54 EUR od dana 18.4.2013.,

- na iznos 134,07 EUR od dana 21.5.2013.,

- na iznos 123,57 EUR od dana 15.6.2013.,

- na iznos 123,24 EUR od dana 30.7.2013.,

- na iznos 125,77 EUR od dana 23.8.2013.,

- na iznos 130,07 EUR od dana 19.9.2013.,

- na iznos 135,75 EUR od dana 12.10.2013.,

- na iznos 132,79 EUR od dana 20.11.2013.,

- na iznos 135,04 EUR od dana 18.12.2013.,

- na iznos 137,29 EUR od dana 14.1.2014.,

- na iznos 138,90 EUR od dana 12.1.2014.,

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.469,84 EUR sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj sa tuženikom 9. siječnja 2007. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 628-50-3868177, solemniziran istog dana po javnom bilježniku Vesni Ćuzela u Rijeci, kojim ugovorom da se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 36.019,07 CHF, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj da se obvezao vratiti iznos kredita jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 512,48 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Redovna kamatna stopa u trenutku zaključenja ugovora da je bila 5,20 % godišnje (članak 2. ugovora), promjenjiva sukladno odluci banke. Tužitelj da je 12. veljače 2014. isplatio navedeni kredit u cijelosti, dakle, prije konverzije.

1.1.Tužitelj navodi da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika, kako stoji u čl 2. ugovora. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

1.2. Navedena odredba da je u ugovor unesena na inicijativu banke (tuženika ) kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao, odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da, niti u ugovoru, niti u općim uvjetima, banke (pa stoga ni tuženik) nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, ni metodu izračuna tih parametara. Tim više što u predmetnom ugovoru nije čak ni navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze tužitelja) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, već da je u ugovoru navedeno kako je kamatna stopa "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditira", slijedom čega da su bez pravnog učinka i sve odluke banke (tuženika) o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita.

1.3. Posljedica navedenog da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana (ovdje parničnih stranaka9 koja se temelji na tuženikovom jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja, koji na ove promjene nije imao nikakvog utjecaja, niti da ih je na bilo koji način mogao predvidjeti.

1.4.Pravomoćna sudska odluka primjenjiva na konkretan slučaj koju da je sud dužan ne samo uzeti u obzir nego izravno primijeniti na pojedini slučaj je presuda broj P-4108/12, koja je potvrđena od Viskogog trgovačkog suda presudom broj pž-7129713 od 13. lipnja 2014., koja je nadalje potvrđena i od strane Vrhovnog suda RH odlukom Revt-249/14, te Ustavnog suda RH odlukom U-III-2521/15.

1.5. Nadalje, Vrhovbni sud RH da je u svojoj odluci broj Rev-117272018 zauzeo shvaćanje da su rezultati kolektivnog spora protiv 8 banaka, koji spor da je pokrenuo Potrošač – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a koja da pravomoćna presuda obvezujuća za sve sudove prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima radi individualne zaštite.

1.6. Zbog nezakonitog i nepoštenog postupanja tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zbog neosnovanog i arbitrarnog povećanja kamatne stope prilikom otplate kredita, tužitelj da je za cijelo vrijeme otplate kredita preplatio iznos od ukupno 11.908,61 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.7. Podneskom od 5. studenog 2020. tužitelj proširuje tužbu, potražujući istom i iznose koje je tužitelj preplatio sa osnova nepoštenih i nevaljanih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, nakon podnošenja tužbe, dana 03. rujna 2019. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu, odnosno rješenje kojim je potvrdio već pravomoćnu odluku o tome da su banke, među ostalim, i tužena banka, povrijedile interese potrošača sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03.

1.8. Slijedom navedenog, tužitelj ovom tužbom sada potražuje preplatu koju je morao plaćati banci - tuženiku, a koja se odnosi na razliku anuiteta koji je isplaćivan i onog koji je ugovoren početnim otplatnim planom, a u koje iznose spada i iznos preplate zbog promjena kamatne stope kao i promjena tečaja valute švicarski franak. 1.9. Prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj je potraživao iznos od 11.908,65 kuna sa osnova preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi. Temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj je izvršio tuženiku neosnovano preplatu iznosa od 50.036,90 kn, te je ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 61.945,55 kuna.

1.10. Podneskom od 22. kolovoza 2024., odnosno 10. prosinca 2024. tužitelj je sukladno Financijsko-računovodstvenom vještačenju stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, dipl. oec., te promjeni službene valute u Republici Hrvatskoj u EUR, uskladio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu 6.415,79 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog iznosa.

2. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2.1. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno. Naime, navedene presude da su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

2.2. Dakle, tuženik smatra da navedenim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora, odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

2.3. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

2.4. Osim navedenog, tuženik ukazuje sudu na okolnost da je pozivanje tužitelja na navedene presude bespredmetno. Naime, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (N.N. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja predmetnih presuda, bilo je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju da će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, u konkretnom slučaju iz navoda sadržanih u tužbi ne može se zaključiti da bi se radilo o parnici radi naknade štete, štoviše, i sam tužitelj se poziva u tužbi na isplatu, a ne naknadu štete. Dakle, s obzirom da ovdje nije riječ o naknadi štete, Zakon o paričnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu.

2.5. Iz navedenog da nedvojbeno proizlazi da presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu imati učinak na ovaj postupak u smislu članka 502.c ZPP- a, a protivno shvaćanju tužitelja, te je tužitelj dužan u ovome postupku dokazati da bi ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne.

2.6. U vezi s navedenim, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

2.7. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Ljiljanke Malenice, pod brojem OU-264/2005, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla, te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je potpuno razvidno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima, te na njih pristao.

2.8. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predložio sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina LD, a koji da je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.

2.9. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno kako je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

2.10. U prilog navedenome da govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to da nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time da nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

2.11. Tuženik ovime, opreza radi, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

2.12. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika.

2.13. Tuženik predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3.U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu br. 628-50-3868177 od 9. siječnja 2007. sa otplatnim planom, potvrde tuženika od 13. veljače 2014., nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa od 13. svibnja 2023., čitanjem iskaza tužitelja, dok je tuženik odustao od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka KD.

4.Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.

5.Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate i uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od studenog 2008. do siječnja 2014. godine.

7. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 11. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

8. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 8. siječnja 2007. stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 628-50-3868177, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 36.019,07 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredit , s rokom otplate od 84 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu.

9. Sukladno čl. 2. Ugovora, redovna (nominalna) kamatna stopa je ugovorena po stopi od 5,20 % godišnje, kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Odredbom čl. 7. Ugovora određena je otplata kredita na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

11. Dakle, iz kreditne dokumentacije, je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

12. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

13. Tužitelj na ročištu 5. listopada 2024. navodi da radi osobnih potreba otišao u RBA gdje mu je ponuđen kredit isključivo u švicarcima, iako je pitao za kredit u kunama. U banci da mu nitko nije ništa detaljno tumačio i dao mogućnost da bi se kamatna stopa mijenjala, a isto tako i za tečaj švicarskog franka. Predmetni ugovor da je sklopio u Rijeci i to zbog praktičnih razloga budući mu je brat – sudužnik živi u [adresa]. Mjesečna rata kredita u početku da je bila kako je dogovoreno, međutim nakon nekog vremena kamata da se znatno povećala, tako da je mjesečni iznos otplate kredita bo povećan skoro dvostruko u odnosu na početnu mjesečnu ratu kredita. Zbog toga da je kontaktirao banku da mu omogući odgodu otplate kredita, ali da je naišao na nerazumijevanje, tako da je strepio svaki mjesec koliko će mu iznositi mjesečna rata kredita, što da mu je bio najveći problem. Za kredit da se prvo interesirao u RBA poslovnici u Šibeniku, a zbog naprijed navedenih razloga kredit da je zaključio u RBA u Rijeci. Tužitelj navodi kako mu je u banci bilo rečeno da se može povećavati mjesečna rata kredita, možda za nekih 100,00 kuna mjesečno ali da svakako nije očekivao da će se mjesečna rata kredita tako znatno povećati kao što se događalo. Kredit da je isplatio u cijelosti. Na kraju svog iskaza navodi da u vrijeme sklapanja kredita nije imao svoj registrirani obrt ili poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, da je on tada bio zaposlenik Moto nautike Luke u Murteru i to sve do prije nekih godinu dana.

14. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

17. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

18. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

19. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

20. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

21. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

22. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

23. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

24. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. 1. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

25. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

27. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope i razliku anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Goranu Miljasu dipl. oecc.

28. Što se tiče dokumentacije iz spisa nužne za izradu vještačenja, stalni sudski vještak Goran Miljas dipl. oec. je naveo da uz ugovor o kreditu, inicijalni otplatni plan, provedeni (realizirani) otplatni plan, te promet po kreditnoj kartici u nečitljivom fontu, a da je nedostajao dokument „Kontrolni ispis unosa korištenja“, što da je od tuženika pismenim podneskom zatražio nedostajuću dokumentaciju i promet po kreditnoj kartici u čitljivom fontu, a koja dokumentacija da je uredno dostavljena i bila polazišna osnova za izradu vještva.

28.1. Vještak Miljas navodi da je izračun anuiteta u početnom i izmijenjenom otplatnom planu izvršen temeljem Odluke HNB-a o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Narodne Novine“ 56/2001, dopune u 87/2001, i 111/2001) kao i temeljem Odluka o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija, te ugovaranju usluga s potrošačima („Narodne Novine“ 1/2009 i 41/2009).

28.2. Nadalje, vještak Miljas navodi da su kamate u cijelom razdoblju otplate izračunate po proporcionalnoj metodi.

28.3.Promjenu kamatnih stopa i mjesečnih anuiteta po utuženom kreditu (sukladno podacima iz prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 9. svibnja 2023. godine) vještak Miljas je dao u tabličnom prikazu (list 91 spisa).

28.4. Vještak Miljas navodi da je razlika anuiteta nastala temeljem promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja (efekat valutne klauzule).

28.5. Povećana kamatna stopa i posljedično povećani anuiteti da su proizveli dio razlike anuiteta koji se sastoji od razlike između kamata izračunatih po promjenjivim kamatnim stopama i kamata izračunatih po ugovorenoj kamatnoj stopi.

28.6. Drugim dijelom razlika anuiteta da je generirana promjenom (povećanjem) tečaja, s obzirom da je riječ o kreditu s valutnom klauzulom, pa da se kreditna obveza dužnika (tužitelja) neprestano povećavala sa svakim rastom vrijednosti valute obveze (CHF) u kojoj je nominiran kredit u odnosu na domaću valutu koja predstavlja valutu plaćanja.

28.7. Vještak Miljas navodi da se razlika anuiteta izračunava na bazi početnog anuiteta u kunama, izračunatog temeljem isplaćenog kunskog iznosa kredita, primijenjenog tečaja na dan isplate kredita i uz sve ostale ugovorene parametre (kamatna stopa, rok otplate).

28.8. Sukladno podacima tuženika ("Kontrolni ispis unosa korištenja"), kredit da je isplaćen dana 10. siječnja 2007. u kunskom iznosu od 164.679,51 kuna uz primijenjeni srednji tečaj kreditora od 4,572009 kuna za CHF na dan isplate. Na bazi ugovorenih parametara, izračunati početni anuitet u kunama da iznosi 2.343,07 kuna.

28.9. Početni anuitet da se dovodi u korelaciju sa stvarno uplaćenim anuitetima od strane tužitelja (u kunama), a dobivena (pozitivna) razlika anuiteta u kunama u sebi da sadrži porast po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja. Negativne razlike anuiteta da su nastale uglavnom prije promjene (povećanja) ugovorene kamatne stope i to zbog plaćanja po manjem tečaju od ugovorenog.

28.10. Nadalje, vještak navodi kako je dinamika plaćanja dospjelih obveza tužitelja bila djelomično uredna, budući da je na početku otplate kredita anuitete plaćao u roku dospijeća, dok je u nastavku otplate bilo manjih zakašnjenja pri čemu da je plaćao zatezne kamate i troškove opomena. Dospijeće razlike anuiteta da je na dan konačne otplate pojedinog anuiteta, odnosno tek kada je dospjela obveza u cijelosti plaćena.

28.11. Iznosi u mišljenju vještaka Miljasa prikazani u kunama da su preračunati u EUR-e primjenom jedinstvenog pravila za preračunavanje i zaokruživanje definiranog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022), primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za EUR. 28.12. Na temelju izvršenih izračuna razlike anuiteta, prikazanih u tablicama (list 97-98 spisa) vještak Goran Miljas je mišljenja da je tužitelj u razdoblju otplate utuženog kredita br. 628-50-3868177 uplatio ukupno 245.157,88 kuna (na ime glavnice i redovne kamate), a da nije bilo promjene kamatne stope i promjene tečaja (sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli) da je trebao na bazi ugovorenih parametara uplatiti 196.818,11 kuna (na ime glavnice i redovne kamate).

28.13. Razlika anuiteta (koja uključuje pozitivne i negativne razlike) nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF u promatranom razdoblju, da iznosi 48.339,77 kn (6.415,79 EUR) od čega se 11.773,14 kn odnosi na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene kamatne stope, a 36,566,63 kn na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene tečaja CHF.

28.14. Pozitivne razlike anuiteta (preplata) nastale uslijed plaćanja po uvećanoj kamatnoj stopi (u odnosu na ugovorenu) i većem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) da iznose 48.890,57 kn (6.488,89 EUR), odnosno s mjesečnim iznosima i dospijećima mjesečnih razlika kako je to navedeno na listu 99-100 spisa.

28.15. Negativne razlike anuiteta nastale uslijed plaćanja po manjem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) da iznose -550,80 kn (-73,10 EUR).

29. Tužitelj je bio suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka Gorana Miljasa, te s istim uskladio tužbeni zahtjev.

30. Tuženik nije bio suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu, te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao.

31. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke, posebno imajući u vidu da li je nalaz i mišljenje u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud.

32. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 6.415,79 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod I.

34. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

35. Ovaj sud utvrđuje da je polazeći o visine postavljenog zahtjeva (8.221,59 EUR /61.945,55 kn) i prihvaćanja tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 10. prosinca 2024. u iznosu od 6.415,79 EUR, tužitelj u ovom postupku je uspio u visini od 78%, a tuženik u visini od 22%, pa je po prebijanju uspjeh tužitelja u ovoj parnici u visini od 56%.

35. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku na ročištu 21. siječnja 2021., 6. listopada 2022., 3. rujna 2024., i 15 listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako prema Tbr.9.t.1., za sastav podneska od 5. studenog 2020. i 22. kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 Eur prema Tbr. 8.t.1.,Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), sve uvećano za 25% PDV-a, za sudske pristojbe tužbe u iznosu 53,09, sudske pristojbe presude u iznosu od 110,61 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 1.913,70 EUR. 36. S obzirom na uspjeh tužitelja od 56% (postotak dobiven nakon oduzimanja postotaka uspjeha stranaka u postupku), to je tužitelju valjalo priznati trošak u iznosu od 1.071,67 EUR, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR jer bez istih nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 1.469,84 EUR.

37. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, su mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, tj. od 28. siječnja 2025. do isplate.

38. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

Šibenik, 28. siječnja 2025.

Sudac:

Silvana Klisović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika