Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-580/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Željka Đerđa, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariu Žaji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 27B, protiv tuženice ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika, protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 579/2020 od 26. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe tužitelja EH i tuženice ABC kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-579/2020 od 26. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 216- 101/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. veljače 2006.sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tužene, u dijelu u kojem jeiskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja glasi:

„Iznos, namjena i korištenje kredita“

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 CHF (slovima: stodesettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF ... važećem na dan korištenja kredita.... „Otplata kredita“

Kredit se otplaćuje u 228 (dvjestodvadesetosam) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 763,41 (sedamstošesdesettri švicarska franka i 41/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF ... na dan plaćanja.“

II Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 23.542,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. obračunava u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 75,18 EUR od 10.12. 2010.

- na iznos od 103,65 EUR od 14.12. 2010.

- na iznos od 112,77 EUR od 16.12.2010.

- na iznos od 110,75 EUR od 1.3.2011.

- na iznos od 106,49 EUR od 25.3.2011.

- na iznos od 102,97 EUR od 18.4.2011.

- na iznos od 156,59 EUR od 17.3.2012.

- na iznos od 164,02 EUR od 11.6.2012.

- na iznos od 157,38 EUR od 11.7.2012.

- na iznos od 160,57 EUR od 03.12.2012.

- na iznos od 155,07 EUR od 25.3.2013.

- na iznos od 159,59 EUR od 17.4.2013.

- na iznos od 139,94 EUR od 21.6.2013.

- na iznos od 142,50 EUR od 16.7.2013.

- na iznos od 170,96 EUR od 31.10.2014.

- na iznos od 17.874,54 EUR od 31.10.2014.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.535,01 EUR sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena.“

2. Protiv citirane presude u nedosuđujućem dijelu pod toč. III izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je, kako se to zaključuje iz sadržaja žalbe, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se naloži tuženici isplatiti tužitelju ukupni parnični trošak u iznosu od 6.910,01 EUR s pripadajućim kamatama. U žalbi ističe kako se na ročištima od 26. siječnja i 13. ožujka 2023. raspravljalo o meritumu spora pa je tužitelju trebalo priznati iznos od 250 bodova. Također, u podnesku od 22. veljače 2023. tužitelj se očituje na podnesak tuženice te uređuje tužbeni zahtjev, a isto se odnosi i na podnesak od 24. ožujka 2023., jer je nakon očitovanja vještaka tim podneskom konačno uredio tužbeni zahtjev i obrazložio zbog čega ga uređuje, slijedom čega mu je za te podneske trebalo priznati po 250 bodova. Prvostupanjski sud, dakle, tužitelju nije priznao ukupno iznos od 1.100,00 EUR uz dodatak PDV.

3. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga naknaditi tuženici trošak postupka, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako pobijana presuda ne navodi razloge za primjenu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. Pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a sud koji donosi odluku dužan je od slučaja do slučaja utvrđivati može li se konkretno pravno utvrđenje primijeniti na konkretno činjenično stanje. Smatra kako se tužitelj ne može smatrati prosječnim potrošačem, jer je po struci diplomirani ekonomist te mu nije moglo biti nepoznato da svaka valuta obveze u sebi sadrži element rizika u odnosu na kretanje tečaja. Sud nije saslušao tužitelja te tako u potpunosti propustio utvrditi je li tužitelj postupao s dužnom pažnjom i razboritošću, a što je odlučna činjenica koju je sud prvog stupnja morao uzeti u obzir u ovom predmetu. Tek po saslušanju svih sudionika pravnog posla, tužitelja i osobe koja je pregovarala u ime tuženice, prvostupanjski sud bi mogao ocijeniti je li banke eventualno propustila razjasniti tužitelju odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze te ako je riječ o propustu je li počinjen u dobroj vjeri. Sud prvog stupnja nije obrazložio zašto pretpostavlja da je tuženica uopće mogla predvidjeti toliko rast tečaja CHF, koji ni na koji način nije bio predvidiv. Stoga je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, kao i ona iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. st. 1. istoga Zakona, budući da sud prvog stupnja vještaka nije pozvao da usmeno izloži svoj pisani nalaz i mišljenje, što je prema navedenoj odredbi bio dužan. Ističe i kako je pogrešan tijek zatezne kamate, jer se ne može smatrati da je tuženica bila nepošteni stjecatelj, slijedom čega stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pogrešno sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim i istaknuti prigovor zastare, te je potpuno pravno neutemeljen pravni stav suda prvog stupnja da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom predmetu. Pobija presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, jer sud prvog stupnja primjenjuje jedinstvenu vrijednost boda nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje čime je evidentno povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 260. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da je tuženica nakon provedenog vještačenja predložila da se od vještaka zatraži dopuna istog sukladno iznesenim prigovorima, s tim da na dopunu vještačenja nije imala prigovora na matematički izračun te nije predložila njegovo saslušanje neposredno na raspravi.

6.1. Naime, okolnost da vještak nije pozvan na raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja nije bitna povreda odredaba parničnog postupka kada stranke nisu imale primjedbi ni pitanja u vezi s nalazom i mišljenjem koji je on pismeno podnio, ovdje, u konkretnom slučaju, na podneseni pisani dopunski nalaz.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati sve koristi koje je neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je, kao korisnik kredita, zaključio sa prednicom tuženice, kao kreditorom, dana 24. veljače 2006., a koje se odnose na ugovaranje odredaba kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u ugovoru o kreditu koji je prednica tuženice zaključila sa tužiteljem, pozivom na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojima je ta ništetnost utvrđena, a sve sukladno čl. 502.c ZPP.

11. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

12. U kolektivnom sporu tužba je podnesena 4. travnja 2012., čime je prekinuta zastara, te je zastara ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 18. veljače 2020., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

13. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

14. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/13). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

15. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP 16. Tuženica u žalbi, kao i tijekom postupka, navodi kako se status potrošača tužitelja te stvarna svrha sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne može utvrditi bez izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja u konkretnom predmetu, a da pri tome ne predlaže i izvođenje dokaza saslušanjem službenika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, odnosno isti dokaz je predložio, ali je od njega tijekom postupka odustao, s tim da je predložio i saslušanje drugog svjedoka, koji nije sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, pa je pravilno sud prvog stupnja takav dokaz kao suvišan odbio. Tužitelj je svoje tvrdnje kako s prednicom tuženice nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane prednice tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po istoj, dakle, da radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, iznio u tužbi i tijekom postupka, dok tuženica nije predložila dokaz da su okolnosti zaključenja predmetnog Ugovora bile drugačije, pa se saslušanjem samog tužitelja ne bi postigla nikakva svrha.

17. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa prednicom tuženice Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita.

18. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, je utvrđeno da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 23.542,00 EUR za utuženo razdoblje, pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.

19. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

21. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke.

23. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje Tarifa) prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

24. U odnosu na žalbene navode tužitelja valja reći kako se na ročištima od 26. siječnja 2023. i 13. ožujka 2023. nije meritorno raspravljalo, a podnesci od 22. veljače 2023. i 24. ožujka 2023. nisu obrazloženi podnesci i istima je tužitelj samo uredio tužbeni zahtjev, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja tužitelju za te radnje priznao bodove iz Tbr. 8. toč. 4. i Tbr. 9. toč. 2. Tarife.

25. Neosnovano tuženica u žalbi ukazuje da je za poduzete parnične radnje tužitelju trebalo priznati parnični trošak primjenom vrijednosti boda sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), koja je bila na snazi u vrijeme poduzetih parničnih radnji, i to stoga što je Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U konkretnom slučaju o troškovima postupka odlučeno je u presudi donesenoj 26. veljače 2024. kada je stupila na snagu Tarifa, kojom je vrijednost boda utvrđena u iznosu od 2,00 EUR.

26. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte