REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-834/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i doc. dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljene ABC, zbog kaznenog djela protiv javnog reda - poticanje na prisilu prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. u svezi članka 37. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 i 114/23 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu, broj KO-DO-1594/2022 od 30. listopada 2024. i okrivljene ABC, podnesenih protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K- 1672/2022-11 od 9. veljače 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025. u prisutnosti okrivljene ABC,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i okrivljene ABC kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K- 1672/2022-11 od 9. veljače 2024. okrivljena ABC je, pod toč. 1. izreke presude, proglašena krivom zbog kaznenog djela protiv javnog reda - poticanje na prisilu prema službenoj osobi - opisano i kažnjivo po članku 314. stavku 1. u svezi članka 37. KZ/11 , te je na temelju članka 314. stavka 1. u svezi članka 37. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Na temelju članka 56. KZ/11 okrivljenici je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ukoliko u roku od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka i Rješenje USRH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP) okrivljenici je naloženo da na ime troškova kaznenog postupka plati iznos od 115,47 eura za provedeno sudsko-medicinsko vještačenje i paušalnu svotu sudu u iznosu od 500,00 eura. Nasuprot toga, pod toč. 2. izreke presude, okrivljena ABC je na temelju članka 453. točke 3. ZKP oslobođena od optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv javnog reda - prisilu prema službenoj osobi u pokušaju - opisano i kažnjivo po članku 314. stavku 1. u vezi članka 34. KZ/11.

2. Protiv oslobađajućeg dijela pobijane presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP i povrede Kaznenog zakona iz članka 469. ZKP te je predložio da se pobijana presuda ukine i drugostupanjski sud sam donese presudu.

2.1. Protiv osuđujućeg dIjela presude žalbu je podnijela i okrivljena ABC po branitelju Antunu Denoni, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vrkić, Beljan i Denona iz Rijeke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka te je predložila da se pobijana presuda preinači i da se ona oslobodi od optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je predloženo da se branitelj okrivljenice obavijesti o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća, kojem zahtjevu je ovaj sud udovoljio.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je okrivljena ABC po branitelju Antonu Denoni u kojem je predložila da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Na javnu sjednicu drugostupanjskog vijeća pristupila je okrivljena ABC, a nisu pristupili državni odvjetnik i branitelj okrivljenice, odvjetnik Anton Denona, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti u smislu članka 475. stavka 5. ZKP. Na sjednici drugostupanjskog vijeća okrivljenica je iznijela sadržaj žalbe i odgovora na žalbu te je izjavila da ostaje kod prijedloga iz žalbe i odgovora na žalbu.

6. Žalbe državnog odvjetnika i okrivljenice nisu osnovane.

7. Nisu u pravu državni odvjetnik i okrivljenica kada tvrde da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP.

7.1. Naime, državni odvjetnik navodi da je prvostupanjski sud samo reproducirao iskaze svjedoka, ali da nije naveo iz kojih dijelova iskaza je donio zaključak o oslobađajućoj presudi, odnosno nedostaje analiza vjerodostojnosti pojedinih iskaza zbog čega se presuda ne može ispitati. Odredbom članka 459. stavka 5. ZKP, naloženo je sudu da u presudi navede činjenice koje stranke nisu osporile te da izloži zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima i u tom slučaju da ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. U konkretnom slučaju, u odnosu na kazneno djelo prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11, opisanog pod toč. 2. činjeničnog opisa presude, nije sporno iz obrane okrivljenice, ali i iz iskaza svjedoka AČ, VČ i TČ da je okrivljenica, u svojstvu odvjetnice, kao opunomoćnica ovršenika RČ i ABC, ovlaštenom sudskom ovršitelju AČ dok su u pisarnici bile prisutne sudske službenice VČ i ABC, rekla da će ih ovršenik sutra sve pobiti. Iako okrivljenica i imenovani svjedoci u svojim iskazima ne navode identične riječi koje je rekla okrivljenica (svjedokinja VČ navodi da je okrivljenica rekla da će ovršenik nekoga ubiti ukoliko bude provedena deložacija, ABC navodi da je okrivljenica rekla "ovršenik će vas sutra svih pobiti", a ŠČ citira riječi okrivljenice "nema veze, ionako će vas ovršenik sutra sve pobiti", dok okrivljenica navodi da je AČ rekla kako je njena stranka JČ prijetila da će ih sve pobiti - nesporno je da je smisao svih tih iskaza istovjetan, zbog čega se ne radi o spornim činjenicama niti proturječnim iskazima, pa ne postoji obaveza suda za ocjenu vjerodostojnosti tih iskaza.

7.2. Iako i okrivljenica u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP, ona tu žalbenu osnovu uopće nije obrazložila, već parafrazira zakonski tekst tog članka te, između ostalog, navodi da su navedeni razlozi proturječni sami sebi i u znatnoj mjeri proturječni izvedenim dokazima jer sud nije utvrdio da je ona zaista počinila kazneno djelo iz točke 1. činjeničnog opisa presude čime ona, zapravo, osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a ne obrazlaže procesne povrede. Nije u pravu okrivljenica niti kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP jer je sudac tijekom rasprave postupio protivno članku 36. ZKP, tj. nije odmah obustavio svaki rad na predmetu nakon što je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, a što je utjecalo na presudu. Međutim, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je Zahtjev za izuzećem suca podnesen 12. veljače 2024., dakle dva dana nakon što je provedena rasprava i objavljena presuda (9. veljače 2024.). Člankom 468. stavkom 3. ZKP određeno je da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz tog članka odnosi na povrede kaznenog postupka počinjene pri pripremanju rasprave, u tijeku rasprave ili pri donošenju presude. Kako je zahtjev za izuzeće podnesen nakon objave presude, žalba okrivljenice je u tom dijelu neosnovana. Jednako tako, nije počinjena daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što je svjedokinja AČO bila prisutna na raspravi 9. veljače 2024. „od početka do kraja“. Naime, uvidom u Zapisnik s rasprave od 9. veljače 2024. proizlazi da je svjedokinja AČO u sudnicu ušla tek nakon što je započeo dokazni postupak i nakon što je, uz suglasni prijedlog stranaka, sud donio odluku da će se ista ispitati kao svjedok dok je člankom 427. stavkom 1. ZKP između ostalog određeno da ispitani svjedoci ostaju u sudnici, ako ih predsjednik vijeća nakon ispitivanja stranaka sasvim ne otpusti ili ne naloži da se privremeno udalje iz sudnice. Odredbom članka 409. ZKP određeno je da se o postupanju na raspravi vodi zapisnik u koji se mora unijeti u bitnom cijeli tijek rasprave, što znači i bitni dio završnog govora okrivljenice, a ne cijeli dio kako to pogrešno smatra okrivljenica. Završni govor koji se iznosi nakon završetka dokaznog postupka predstavlja subjektivnu ocjenu o dokazanosti ili nedokazanosti kaznenog djela i nije dokaz koji bi se trebalo analizirati i vrednovati prilikom utvrđenja činjeničnog stanja, pa ne predstavlja povredu prava obrane iz članka 64. stavka 1. ZKP niti bitnu povredu kaznenog postupka.

8. Okrivljenica u žalbi navodi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na tu žalbenu osnovu navodi jedino da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da sud nije savjesno ocijenio dokaze i obranu okrivljenice u odnosu na osuđujući dio presude. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud kao nespornim utvrdio da se 23. lipnja 2017. u [adresa], općina Motovun trebalo provesti ročište za ispražnjenje i predaju posjeda ovrhovoditelju slobodnog od osoba i stvari nekretnina k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], radi izvršenja pravomoćnog rješenja o ovrsi u ovršnom predmetu Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo, posl.br. Ovr-6003/2015. u kojem postupku je okrivljenica nazočila kao opunomoćnica ovršenika RČ i ABC u svojstvu odvjetnice. Nesporno je da su članovi udruge Živi zid i drugih njima sklonih osoba pokušali onemogućiti ovrhu na način da su vozilima blokirali cestu prema [adresa] te su svojim tijelima blokirali i sprječavali ulaz u obiteljsku kuću u [adresa]. Iako okrivljenica osporava da je poticala više drugih osoba da silom i prijetnjom spriječe službenu osobu u obavljanju službene radnje koja je u okviru njezinih ovlasti, iz iskaza nezainteresirane svjedokinje LČ koja je predmetnom događaju nazočila kao javni bilježnik i svjedoka AČ sudskog ovršitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljenica članovima Živog zida govorila da jave kolegama koji su automobilima blokirali cestu da ih niti slučajno ne miču i da ako Hitna medicinska pomoć i policija moraju proći, neka ih onda moraju i razbiti te da se zabarikadiraju u kući i blokiraju ulaz policiji i sudu, dok je članovima Živog zida koji su bili u dvorištu i na balkonu kuće ovršenika vikala da se svi povuku i zabarikadiraju u kuću i tako blokiraju ulaz policiji i sudu, a navedeno je utvrđeno i zapisnikom sudskog ovršitelja sastavljenog 23.6.2017. na adresi [adresa] (list 2-4 spisa), dok svjedok CČ prisutan događaju kao sudski vještak geodet navodi da je vidio i čuo okrivljenicu da nešto viče i maše papirima, pozivajući se na državu, pravosuđe, policiju i sl., ali da nije prijetila. Stoga, suprotno stavu okrivljenice, prvostupanjski sud je ispravnom analizom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice na temelju kojih je utvrdio da je okrivljenica s namjerom poticala više osoba da silom i prijetnjom da će izravno uporabiti silu spriječe službenu osobu u obavljanju službene radnje koja je u okviru njezinih ovlasti. Takvim utvrđenim postupanjem okrivljenica je ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela poticanje na prisilu prema službenoj osobi te je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Kaznenog zakona kada je okrivljenicu proglasio krivom za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. u svezi članka 37. KZ/11.

8.1. Okrivljenica uvodno u žalbi navodi da se žali i zbog odluke o kazni, ali taj žalbeni navod uopće nije obrazložila. Stoga je ovaj drugostupanjski sud na temelju članka 478. ZKP razmatrao žalbu kao da se okrivljenica žali na izrečenu kaznu jer žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede Kaznenog zakona na štetu okrivljenika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, pa je ovaj žalbeni razlog razmatran kao prijedlog da se okrivljenica blaže kazni. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud okrivljenici pravilno kao olakotno utvrdio da je neosuđivana, teško narušenog zdravstvenog stanja te što je i za nju kao odvjetnicu ova cijela situacija oko prisilnog iseljenja bila vrlo stresna, dok se okolnost da okrivljenica kao odvjetnica nije poštivala pravne propise predstavlja obilježje kaznenog djela i ne može se cijeniti kao otegotna okolnost. Imajući na umu sve navedene okolnosti koje su važne za proces individualizacije kazne te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11) i o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci te izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od 1 (jedne) godine u cijelosti primjerena kaznena sankcija kojom će se odgojno djelovati na okrivljenicu i spriječiti ju da ubuduće čini kaznena djela te će se postići i opća svrha kazni, tj. odgojno utjecati na druge da ne čine kaznena djela i poštuju propise i pravni poredak. Stoga, blaže kažnjavanje okrivljenice nije osnovano. Okrivljenica se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ali u žalbi ne osporava utvrđenja prvostupanjskog suda nego ukazuje na ponašanje raspravnog suca. Stoga ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je odluka o troškovima donesena zakonito i u skladu s odredbama ZKP te je sud prilikom odluke o troškovima okrivljenici dostatno valorizirao osobne i imovinske prilike, dok je paušalni iznos određen i imajući na umu dužinu, složenost i trajanje postupka.

9. Osporavajući pravilnost i potpunost (a zapravo samo pravilnost) državni odvjetnik smatra da je pogrešan zaključak suda da nije dokazano da je okrivljenica počinila inkriminirano kazneno djelo opisano pod toč. 2. činjeničnog opisa presude za koje je oslobođena od optužbe. Naime, državni odvjetnik smatra da su riječi koje je okrivljenica izgovorila u sudskoj pisarnici pred sudskim službenicima AČ, VČ i TČ da će ih JČ sve pobiti, prijetnja s ciljem da opstruira ovrhu, odnosno opet odgoditi provođenje ovrhe, a kada je postala svjesna težine izgovorenog povukla je izrečeno. Međutim, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je okrivljenica samo prenosila riječi svoje stranke, ovršenika RČ što se može dogoditi ako se ovrha ne odgodi. To potvrđuje i svjedok JČ koji je u svom iskazu izričito naveo da je prije deložacije jednom prilikom pred odvjetnicom ABC i još nekim ljudima rekao da je zbog najavljene deložacije spreman sve pobiti misleći na one koji ga namjeravaju izbaciti iz njegove kuće, tako i na svoju vlastitu obitelj jer se nalazio u posebnom psihičkom stanju zbog svega što mu se događa. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada utvrđuje da nije dokazan pokušaj okrivljenice da prijetnjom sudskim službenicima da će izravno uporabiti silu spriječi službenu osobu u obavljanju službene radnje koja je u okviru njezinih ovlasti jer je ona samo prenosila riječi svjedoka RČ, a prema izričaju ona nije sama izgovarala prijetnje, odnosno nije prijetila u ime svjedoka RČ kako to pogrešno smatra državni odvjetnik. Slijedom navedenog, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno, na osnovu svih provedenih dokaza koje je analizirao, kako pojedinačno tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da nije dokazano da bi okrivljenica s namjerom da prijetnjom da će izravno uporabiti silu spriječi službenu osobu u obavljanju službene radnje koja je u okviru njezinih ovlasti, poduzela radnje koje prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju bića kaznenog djela prisile prema službenoj osobi . Za takva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne, iscrpne i nedvosmislene razloge o svim odlučnim činjenicama koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga je na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Kaznenog zakona kada je okrivljenu ABC oslobodio od optužbe zbog inkriminiranog joj kaznenog djela prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11, pa je žalbu državnog odvjetnika valjalo odbiti kao neosnovanu.

10. Kako žalbenim razlozima okrivljene ABC i državnog odvjetnika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenice te je primjenom članka 482. ZKP presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 28. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Dušanka Zastavniković Duplančić