Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3814/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Neviu Sanaderu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po odvjetnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu "Kožul i Petrinović" d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-227/2021 od 22. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-227/2021 od 22. ožujka 2024. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.795,77 eura s dosuđenom zateznom kamatom od 22. ožujka 2024. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-227/2021 od 22. ožujka 2024. u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 14.795,77 eura do dosuđenih 71.157,50 eura (za iznos od 56.361,73 eura) i u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška, odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Usvaja se u cijelosti tužba i tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 210.470,92 EUR / 1.585.793,15 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, obračunatoj za razdoblje od 31. 12. 2007.g. do 31. 07. 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, od 01. 08. 2015.g. do 31. 12. 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023.g. pa do isplate sa zateznom kamatom obračunatoj po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, specificirano kako slijedi:

-na iznos od 23,98 EUR / 180,70 kn od 31. 12. 2007.g. pa do isplate,

-na iznos od 233,78 EUR / 1.761,40 kn od 31. 01. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 277,46 EUR / 2.090,50 kn od 29. 02. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 914,42 EUR / 6.889,68 kn od 31. 03. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 744,05 EUR / 5.606,02 kn od 30. 04. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 676,72 EUR / 5.098,74 kn od 02. 06. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 759,68 EUR / 5.723,81 kn od 30. 06. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 637,80 EUR / 4.805,49 kn od 31. 07. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 643,83 EUR / 4.850,96 kn od 31. 08. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 735,12 EUR / 5.538,77 kn od 01. 10. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.151,14 EUR / 8.673,29 kn od 31. 10. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 879,56 EUR / 6.627,04 kn od 02. 12. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.367,42 EUR / 10.302,80 kn od 31. 12. 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.439,07 EUR / 10.842,70 kn od 02. 02. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.672,63 EUR / 12.602,43 kn od 02. 03. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.580,96 EUR / 11.911,76 kn od 31. 03. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.598,49 EUR / 12.043,82 kn od 30. 04. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.458,38 EUR / 10.988,16 kn od 01. 06. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.355,20 EUR / 10.210,77 kn od 30. 06. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.382,61 EUR / 10.417,26 kn od 31. 07. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.436,99 EUR / 10.827,00 kn od 31. 08. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.432,28 EUR / 10.791,53 kn od 30. 09. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.377,28 EUR / 10.377,15 kn od 02. 11. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.480,45 EUR / 11.154,43 kn od 30. 11. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.563,20 EUR / 11.777,96 kn od 31. 12. 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.680,86 EUR / 12.664,46 kn od 01. 02. 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.653,87 EUR / 12.461,09 kn od 01. 03. 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.874,32 EUR / 14.122,08 kn od 02. 04. 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.785,07 EUR / 13.449,62 kn od 03. 05. 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.882,02 EUR / 14.180,05 kn od 02. 06. 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.981,30 EUR / 14.928,14 kn od 28. 06. 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 172.790,97 EUR / 1.301.893,53 kn od 28. 06. 2010.g. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 71.157,50 eura (536.136,18 kn), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena.“

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 5.613,61 euro.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 210.470,92 eura na ime preplaćenih iznosa kamate zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos, a kao posljedice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 25. travnja 2007.

4. U ovom postupku tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu radi isplate neutvrđenog novčanog iznosa, a u kojoj je tvrdio da je tuženik u Ugovoru o kreditu od 25. travnja 2007. ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa.

4.1. Tužitelj je 25. listopada 2019. podnio tužbu radi isplate neutvrđenog novčanog iznosa, a u kojoj je tvrdio da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF uz koju valutu je vezana otplata kredita smatrajući da je i ta ugovorna odredba nepoštena i ništetna, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je prouzročio tuženik na štetu tužitelja kao potrošača.

4.2. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud 6. srpnja 2022. donio rješenje kojim je postupak radi isplate vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu spojen na postupak radi isplate vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu radi zajedničkog raspravljanja.

5. Prvostupanjski sud je u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 25. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren Stambeni kredit za mlade u iznosu od 1.647.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovoren rok otplate od 20 godina,

- da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 10.067,50 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja,

- da je ugovorena kamatna stopa u visini od 4.10% godišnje, time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- da je Kreditni odbor tuženika sačinio zapisnik prema kojem je tužitelju kamatna stopa smanjena u odnosu na standardne uvjete za 0,50%, naknada za odobrenje kredita za 0,40% te da je tužitelj kao klijent tuženika imao status VIP klijenta,

- da je između stranaka 15. studenoga 2007. sklopljen Aneks radi smanjenja založne tražbine,

- da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio,

- da je tužitelj po osnovi razlike zbog promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja platio ukupno iznos od iznos od 210.470,92 EUR.

6. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6621/2017 od 14. lipnja 2018. te odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03), ocijenio da su odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi parametri za promjenu stope odlukom tuženika, niti povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF, jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog Ugovora sačinjenog od strane tuženika o kojima se nije pregovaralo i koji su tužitelju bili podastrti na popis, pa je iz navedenih razloga, pozivajući se na odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev koji je tužitelj istaknuo u podnesku od 28. studenoga 2023.

6.1. Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim, jer je u smislu čl. 241. ZOO zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu broj P-1401/12, te je zastara ponovno počela teći donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate, te pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, slijedom čega su, tužba u ovoj pravnoj stvari od 11. lipnja 2019. (za isplatu razlike zbog ugovorene promjenjive kamate stope), odnosno od 25. listopada 2019. (za isplatu razlike s osnove promjene tečaja), podnesene unutar zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Žalba tuženika je neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari, a djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

10. Tuženik u žalbi tvrdi da mu je onemogućeno raspravljanje, jer je prvostupanjski sud na ročištu 14. travnja 2023. zabranio tuženiku postavljanje pitanja tužitelju u vezi namjene kuće koja je kupljena spornim kreditom, a radi utvrđivanja činjenice je li svrha kredita bila potrošačka ili radi obavljanja djelatnosti od koje je tužitelj ostvarivao prihod, pri čemu u vezi tih tvrdnji tuženik ističe bitnu povredu odredbe čl. 4. ZPP, zatim bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 6. ZPP, kao i povredu prava na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.(„Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija).

10.1. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03

- dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ovdje valja reći da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam ''potrošač'' definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

10.2. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b)

Direktive 93/13 navodeći u bitnome:

- „…pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže“, zatim

- „…za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača."

10.3. Prema tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

11. U ovom postupku tužitelj tvrdi da je potrošač, a koju tvrdnju dokazuje sadržajem predmetnog ugovora o kredita, a radi se o Stambenom kreditu za mlade koji je tužitelj sklopio kao fizička osoba. S druge strane tuženik, na kojem je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, u tijeku prethodnog postupka nije tvrdio niti predlagao dokaze da bi tužitelj bio vlasnik obrta u vezi iznajmljivanja ili da obavlja djelatnost iznajmljivanja nekretnina.

11.1. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, imajući u vidu da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba, da je u dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis navedeno da je tužitelj profesionalni sportaš, da je tužitelj dugogodišnji klijent tuženika od 1999. u statusu „VIP klijenta“, kao i da mu je tuženik ponudio sklapanja predmetnog kredita, a kako bi se spriječio raskid depozita koji je tužitelj imao kod prednika tuženika i gubitkom tužitelja kao klijenta, tada u konkretnom slučaju kada tuženik nije iznio nikakve činjenice koje bi ukazivale da je svrha sklapanja predmetnog ugovora namijenjena tužiteljevom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti predložio dokaze u vezi toga, okolnost da je prvostupanjski sud prilikom provođenja dokaza saslušanjem tužitelja odbio pitanje koja je bila svrha sklapanja predmetnog ugovora, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka koje tuženik ističe u žalbi niti su time tuženiku povrijeđena postupovna prava i jamstva iz odredbi ZPP odnosno Konvencije.

12. Tuženik u žalbi ističe povredu odredbe čl. 186.b. ZPP jer je prvostupanjski sud dopustio da se tužbeni zahtjev prvi put odredi u fazi glavne rasprave.

12.1. Na takve žalbene navode valja odgovoriti da je tužitelj u ovom predmetu postavio tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b st. 3. ZPP prema kojoj odredbi u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Stavkom 4. članka 186.b ZPP propisano je da u slučaju postavljanja zahtjeva sukladno stavku 3. ove zakonske odredbe, tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

12.2. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije, pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

12.3. Stoga je bez utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude to što je sud prvog stupnja pripremno ročište po predmetnoj takozvanoj stupnjevitoj tužbi zaključio prije nego li je tužitelj odredio visinu tužbenog zahtjev (nakon izvedenog dokaza vještačenjem i dostavljene relevantne dokumentacije po tuženiku potrebne za vještačenje), s obzirom da su do održavanja glavne rasprave razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenih zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano o rezultatima njihovog izvođenja.

13. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava u ovom postupku pravna utvrđenja i presuda donesenih u kolektivnom sporu, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZO/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

13.1. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici.

13.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13.3. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 25. travnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku dokazati da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

13.4. Stoga, obzirom na to da pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, kao i navodi kojima tuženik ukazuje na iskaz tužitelja koji nije pročitao cijeli ugovor, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

14. U žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud „….nije jasno obrazložio iz kojeg razloga je odbio prijedlog tuženika da se vještačenje provede primjenom referentne stope s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika….“

14.1. Tuženik je takav prijedlog istaknuo u odgovoru na tužbu te se sudski vještak u svom nalazu od 20. rujna 2023. (str. 285 spisa) očitovao na isti izrazio svoje mišljenje da tuženik nije jasno i precizno postavio pitanje na okolnost i razdoblje predloženog vještačenja, pa stoga da nije u mogućnosti postupiti po takvom prijedlogu tuženika.

14.2. Očitujući se na dani nalaz i mišljenje u podnesku od 20. listopada 2023., tuženik je istaknuo (samo) prigovor i prijedlog za dopunu u pogledu tzv. manjka kada je tečaj CHF bio niži nego u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, te je sudski vještak postupio po takvom prijedlogu.

14.3. Stoga u navedenim okolnostima u ovom dijelu nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

15. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7127/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. (za isplatu razlike zbog ugovorene promjenjive kamate stope), odnosno od 25. listopada 2019. (za isplatu razlike s osnove promjene tečaja), to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

16. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

16.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

16.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

17. Stoga je slijedom navedenog, žalba tuženika protiv prvostupanjske presude o glavnoj stvari u točki I. izreke, neosnovana .

18. Tuženik osporava odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je prvostupanjski sud za sve radnje primijenio vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

18.1. U konkretnom slučaju tužitelj je podnio dvije stupnjevite tužbe – 11. lipnja 2019. za isplatu razlike zbog ugovorene promjenjive kamate stope) i 25. listopada 2019. za isplatu razlike s osnove promjene tečaja.

18.2. Naime, kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ona, sukladno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP predmnijeva u iznosu od 50.000,00 kn, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40. st. 1. ZPP), pri čemu specificiranje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva) kod stupnjevite tužbe ne predstavlja niti preinaku tužbe (u slučaju da je tužbeni zahtjev viši od vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi) niti djelomično povlačenje tužbe (u slučaju da je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu niža od vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-589/2021-2 od 11. listopada 2022., Rev-44/2023-2 od 12. ožujka 2024.)

18.3. Tužitelj je u tužbi 11. lipnja 2019. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.100,00 kn i istu vrijednost predmeta spora naznačio u tužbi od 25. listopada 2019., pa je obzirom na to da su navedeni postupci spojeni radi zajedničkog raspravljanja, do postavljenog određenog tužbenog zahtjeva u podnesku od 28. studenoga 2023. relevantna vrijednost predmeta spora naznačena u tužbama.

19. Obzirom na to da je prvostupanjski sud za sve radnje primijenio vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, to je u pogledu odluke o troškovima postupka osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: OT) koja je bila na snazi u trenutku donošenja prvostupanjske presude, tužitelju pripada trošak: za sastav tužbe 11. lipnja 2019. (Tbr. 8/1 OT, Tbr. 54 OT i Tbr. 46 OT) – 250,00 eura, za sastav tužbe 25. listopada 2019. (Tbr. 8/1 OT, Tbr. 54 OT i Tbr. 46 OT) – 250,00 eura, za sastav žalbe u predmetu P-5547/2019 protiv rješenja kojim je odbačena tužba (Tbr. 10/4 OT, Tbr. 54 OT i Tbr. 46 OT) – 125,00 eura, za sastav 4 obrazložena podneska (Tbr. 8/1 OT, Tbr. 54 OT i Tbr. 46 OT) – ukupno 4.702,50 eura (3 podneska u iznosu od 250,00 eura za svaki i 1 podnesak u iznosu od 3.952,50 eura), za sastav 3 podneska (Tbr. 8/3 OT, Tbr. 54 OT i Tbr. 46 OT) – 375,00 eura, za zastupanje na 5 ročišta (Tbr. 9/1 OT, Tbr. 54 OT i Tbr. 46 OT) – ukupno 8.655,00 eura (na 3 ročišta u iznosu od 250,00 eura svako i na 2 ročišta od 3.952,50 eura svako), za pristup na ročište za objavu presude (Tbr. 9/3 OT, Tbr. 54 OT i Tbr. 46 OT) – 125,00 eura, što iznosi 14.482,50 eura, a koji iznos je uvećan za plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura i plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 eura, tako da trošak tužitelja ukupno iznosi 14.795,77 eura.

19.1. Osnovano tuženik osporava u žalbi da tužitelj nema pravo na trošak žalbe podnesene 17. siječnja 2020. protiv rješenja o prekidu postupka, a o kojoj nije odlučivao nadležni sud, pa se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice.

19.2. Neosnovano je tuženiku dosuđen trošak za sastav podneska 17. travnja 2023. jer isti nije bio potreban radi vođenja parnice.

19.3. U odnosu na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude koji trošak tuženik osporava u žalbi, valja reći da je odredbom čl. 335. ZPP propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

19.3.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP stranci mora uručiti presudu, jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici.

20. Slijedom naprijed navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP kao u točki II. izreke ove presude.

21. Tuženik je djelomično uspio samo u pogledu dijela odluke o troškovima postupka, pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić