REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2934/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, sutkinje izvjestiteljice i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠEBETIĆ I PARTNERI j.t.d. odvjetničko društvo iz Zagreba, Đorđićeva 6, OIB: 76254111070, protiv tuženika AGRAM BANKA d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 74, OIB: 70663193635, kojeg zastupa punomoćnica Marina Ljubanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2814/2023 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2814/2023 od 26. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 441,70 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da utvrdi ništetnom dio odredbe članka 13. Ugovora o financijskom leasingu nekretnine broj 9510000050 pobliže naveden u izreci te presude koji Ugovor je sklopljen između stranaka 31. svibnja 2017. (točka I.I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da obveže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 4.940,81 EUR / 36.535,66 kn s pripadajućim kamatama od 3. rujna 2019. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka I.II. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 26. travnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer su stranke sklopile ugovor o financijskom leasingu, a ne ugovor o kreditu pa se stoga u konkretnom predmetu ne primjenjuje odredba članka 1024. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) na koju se poziva tužitelj, a prema kojoj u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru o kreditu trebalo vratiti. Naprotiv, budući da su stranke sklopile ugovor o leasingu, a odredbom članka 52. Zakona o leasingu je, između ostalog, propisano da ugovor o leasingu mora sadržavati razloge i uvjete prijevremenog prestanka ugovora, to su stranke mogle predmetnim dijelom članka 13. Ugovora o leasingu ugovoriti da će u slučaju privremene otplate objekta leasinga davatelj leasinga (tuženik) primatelju leasinga (tužitelju) obračunati i naplatiti naknadu na ime troška za prijevremeno zatvaranje duga i to u iznosu od 3% od otvorenog salda leasniga. Osim toga, budući da tužitelj nije potrošač, to se on ne može pozivati na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, nego je on trgovac koji je kao takav bio u ravnopravnom položaju s tuženikom prilikom sklapanja ugovora te time nije povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka kao sudionika u obveznom odnosu ni načelo savjesnosti i poštenja. Nadalje, budući da je tu naknadu tuženiku podmirila treća osoba (DR), a ne tužitelj, to je prema ocjeni prvostupanjskog suda osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za potraživanjem iznosa od 4.940,81 EUR koliko iznosi naknada iz članka 13. Ugovora. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj ističe da je sporno pravno pitanje je li ništetna odredba Ugovora o financijskom leasingu nekretnine kojim je ugovorena isplata naknade za prijevremeno zatvaranje duga te da li tužitelju pripada pravo na povrat te naknade. Žalitelj u žalbi navodi da sud prvog stupnja smatra da se ne radi o ništetnoj odredbi te da tužitelj nema pravo na povrat te naknade jer je ugovor o financijskom leasingu specifičan pravni posao koji se ne može smatrati ugovorom o kreditu te se na taj pravni posao ne primjenjuje članak 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima, a čak i kada bi se primjenjivala ta odredba ona ne bi bila ništetna jer su stranke ugovorile naknadu na ime troška za prijevremeno zatvaranje duga, a ne kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po Ugovoru trebalo vratiti, zatim da tužitelj nije potrošač te je stoga neodlučno njegovo pozivanje na načelo dispozitivnosti - radi se o trgovačkom ugovoru s ravnopravnim ugovornim strankama pri čemu su stranke dužne postupati s povećanim stupnjem pozornosti te nije povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka niti načelo savjesnosti i poštenja pa je sklopljen valjani pravni posao, a k tome je osnovan prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije jer je treća osoba, a ne tužitelj isplatila tuženiku iznos od 170.690,69 EUR / 1.262.200,50 kn na ime kupoprodajne cijene nekretnine čiji je vlasnik postala, a u kojem je iznosu sadržana i naknada iz članka 13. Ugovora. Žalitelj se u svojoj žalbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1122/2023 od 13. prosinca 2023. te smatra da unaprijed ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije nekakva unaprijed poznata šteta za kreditora nego je to nezakonito ugovorena naknada koja u potrošačkim ugovorima nije dopuštena, ali ona na istim principima nije dopuštena ni u poslovnim kreditima. Žalitelj se također poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018. prema kojoj se ništetnost ugovorenih naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi prije svega na potrošačke kredite, ali jednako tako su one ništetne i u poslovnim kreditima. Nesporno je da su ugovorne stranke sklopile ugovor o financijskom leasingu, a ne ugovor o kreditu. Odredbe Zakona o obveznim odnosima se sukladno članku 53. Zakona o leasingu („Narodne novine” broj141/13) odnose i na ugovore o leasingu, a sud prvog stupnja smatra da tom odredbom nije propisano da se primjenjuju popisi obveznog prava o kreditu. Žalitelj u svakom slučaju smatra da se primjenjuju odredbe članaka 4., 6., 8. i članka 296. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima te bi bilo nelogično da je naknada za prijevremeno vraćanje kredita odnosno naknada za prijevremeno zatvaranje duga ništetna u ugovorima o kreditu, a takva odredba u ugovorima o leasingu nije ništetna. Žalitelj osporava i utvrđenje suda o nedostatku njegove aktivne legitimacije jer je šteta zbog plaćanja te naknade nastala u imovini tužitelja koji je primio umanjeni iznos kupoprodajne cijene, a ne u imovini treće osobe koja je po nalogu tužitelja i nalogu tuženika u ime tužitelja platila tu naknadu. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu, ukine pobijanu presudu u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak odnosno da podredno istu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka uključujući i trošak žalbe u ukupnom iznosu od 504,20 EUR.

2.1. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da je tužiteljeva žalba sadržajno identična navodima tužbe. Cijeli činjenični historijat tužbe pa i žalbe tužitelj temelji na odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1122/2023 koja je iznijela razloge zašto je ugovorna odredba o plaćanju naknade financijskim institucijama - bankama uslijed prijevremenog zatvaranja kredita ništetna. Tuženik ukazuje na svoje tumačenje navedene odluke ističući da je poslovanje banaka pod stalnim nadzorom regulatora HNB-a te on obavlja jednu od djelatnosti koja se odnosi na kreditne aranžmane gdje je druga ugovorna strana (u konkretnom slučaju) poslovni subjekt, „a ne nekakva bakica, kumica ili dedek (pa zato) proglasiti određene odredbe ugovora ništavim neargumentirano s pukim frazama o načelu savjesnosti i poštenja, nejednakosti ugovornih strana s pozivom na jednu sudsku odluku (...) je doista izvan zdravog razuma”. Žalitelj ističe da je tužitelj nakon 6 godina od kada je zaključio Ugovor o financijskom leasingu radi kupnje nekretnine tu nekretninu preprodao trećim osobama i ostvario zaradu na predmetu kreditirana pa pokreće spor radi ništetnosti jedne ugovorne odredbe koja se odnosila na dužnost plaćanja naknade u određenom postotku radi prijevremenog zatvaranja financiranja. Ta ugovorna odredba mu je bila poznata (što proizlazi iz priložene dokumentacije uz odgovor na tužbu) i nije mu bila upitna u trenutku zaključenja pravog posla. Osim toga, tužitelj je imao mogućnost sklopiti ugovor s jednom od 20 banaka i 16 leasing pravnih osoba (dakle, s ukupno 36 pravnih osoba) te je mogao birati s kime će sklopiti ugovor o financijskom leasingu pa se zato ne može govoriti da je tužitelj imao samo jednu pravnu osobu s kojom je bio prisiljen zaključiti ugovor, kako to kaže odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1122/2023, po načelu „uzmi ili ostavi”. U nastavku odgovora na žalbu tuženik ukazuje da je tužitelj odvjetničko društvo za kojeg se predmnijeva da ima stručnu i intelektualnu snagu pa ako bi ugovorna odredba članka 13. Ugovora o financijskom leasingu bila ništetna kako to tužitelj tvrdi, 2023. godine onda bi ona bila ništetna i u 2017. godini kada je zaključivao Ugovor s tuženikom te je tužitelj kao kvalificirani punomoćnik (odvjetnik) to znao, onda je upravo on nesavjesna strana. Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4595/2021, Pž-1572/2018, Pž-5301/2018 i Pž-4105/2021 te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-883/16 (sve navedene odluke dostavlja uz odgovor na žalbu) te predlaže da se tužiteljeva žalba odbije i potvrdi pobijana presuda u cijelosti; tuženik potražuje trošak odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 441,70 EUR.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. U konkretnom predmetu je između stranaka nesporno da su tuženik (tada, Kreditna banka Zagreb d.d. kao davatelj leasinga) i tužitelj (kao primatelj leasinga) 31. svibnja 2017. sklopili Ugovor o financijskom leasingu nekretnine kojim je tuženik dao tužitelju na korištenje objekt leasinga i to nekretnine pobliže navedene u članku 1. tog Ugovora, dok se tužitelj obvezao plaćati leasing naknadu pobliže navedenu u Otplatnoj tablici koja je prema članku 4. stavku 2. tog Ugovora sastavni dio ugovora. Nadalje, prema članku 2. tog Ugovora trajanje leasinga je ugovoreno na rok od 36 mjeseci s time da su stranke člankom 8. stavkom 1. tog Ugovora ugovorile da će pravo vlasništva na objektu leasinga prijeći na primatelja leasinga nakon što u cijelosti budu podmirene sve naknade, leasing anuiteti, ostatak vrijednosti i svi ostali troškovi nastali u vezi s objektom leasinga.

4.1. Međutim, premda je ugovoreno trajanje leasinga od 36 mjeseci, stranke su člankom 13. Ugovora o financijskom leasingu nekretnine ugovorile pravo tužitelja da na vlastiti zahtjev otplati objekt lesinga prije ugovorenog roka (o čemu je dužan obavijestiti tuženika najmanje 60 dana prije) te će temeljem tog zahtjeva tuženik kao davatelj leasinga izvršiti konačni obračun i dostaviti ga primatelju leasinga. Osim toga, odredbom članka 13. stavka 2. Ugovora o financijskom leasingu, čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži u ovom sporu deklarativnim tužbenim zahtjevom, stranke su ugovorile da će za slučaj prijevremene otplate objekta leasinga tuženik (kao davatelj leasinga) primatelju leasinga (tužitelju) obračunati i naplatiti naknadu na ime troška za prijevremeno zatvaranje duga i to u iznosu od 3% od otvorenog salda leasinga.

4.2. Između stranaka je nesporno da je 3. rujna 2019. (dakle, prije isteka ugovorenog roka iz članka 2. Ugovora o financijskom leasingu) treća osoba - DR u ime tužitelja podmirila sve tužiteljeve obveze iz Ugovora o financijskom leasingu nekretnine pa je tuženik tog dana izdao potvrdu kojom dozvoljava tužitelju da može zatražiti i postići upis prava vlasništva na objektu leasinga u svoje ime i u svoje vlasništvo u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu (str. 9.-10. spisa). Osim toga, nesporno je da je treća osoba, podmirivši obveze tužitelja iz ugovora o leasingu ujedno isplatila tuženiku i ugovorenih 3% naknade na ime troška za prijevremene otplate objekta leasinga u smislu članka 13. stavka 2. Ugovora o financijskom leasingu nekretnine od 31. svibnja 2017., kao i da ta naknada iznosi 4.940,41 EUR.

4.3. Između stranaka je sporno je li navedena odredba članka 13. stavka 2. Ugovora o financijskom leasingu nekretnine od 31. svibnja 2017. ništetna u smislu odredbe članka 1024. Zakona o obveznim odnosima (kojom je isključena primjena načela slobode ugovaranja - dispozitivnosti) jer „banke ne mogu ugovorom o kreditu odrediti drugačije uvjete vraćanja kredita prije roka ili plaćanja naknada u vezi s prijevremenom otplatom kredita od onih propisanih prisilnim propisom” što je tužitelj tvrdio u tužbi (točka V. tužbe; str. 3. spisa). Suprotno tužitelju, tuženik je osporavao deklaratorni tužbeni zahtjev ističući da tužitelj nije obračunao naknadu za prijevremenu otplatu kredita te da su ovdje parnične stranke sklopile drugu vrstu posla i to ugovor o financijskom leasingu, a kojeg je tuženik prema članku 8. Zakona o kreditnim institucijama mogao sklopiti i tu djelatnost upisati u sudski registar. Osim toga, tuženik je isticao da odluke na koje se tužitelj (osim u žalbi) pozivao i u tužbi (kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3231/2022 i drugi od 13. srpnja 2023.) nemaju utjecaja na ovaj spor jer se u tim odlukama radilo o potrošačima temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom na to da su obje stranke na ročištu od 9. travnja 2024. ostale kod svojih dotadašnjih navoda, prvostupanjski je sud proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da čak neovisno od (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva (zapravo, oba tužbena zahtjeva) tužitelja, tužitelj u ovom sporu neosnovano potražuje cjelokupni trošak zastupanja odvjetnika prema odredbi članka 155. stavka 3. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Naime, premda je tužitelja zastupao odvjetnik SR, on tužitelja nije zastupao kao punomoćnik (uostalom, spisu nije ni priložena punomoć tužitelja kojom bi tužitelj ovlastio tog odvjetnika da ga zastupa u ovom sporu), već je SR koji je član javnog trgovačkog društva tužitelja zastupao tužitelja upravo kao član toga društva sukladno odredbi članka 92. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24). Dakle, budući da je odvjetnik SR tužitelja zastupao kao njegov zastupnik po zakonu, a ne punomoćnik, to tužitelj u ovom sporu neosnovano potražuje trošak zastupanja odvjetnika prema članku 155. stavku 3. Zakona o parničnom postupku.

6. Prvostupanjski je sud pravilno odbio deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, u konkretnom predmetu stranke su sklopile Ugovor o financijskom leasingu nekretnine, a ne ugovor o kreditu pa zato odredba članka 1024. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, nema nikakvog utjecaja na ništetnost predmetnog ugovora o leasingu odnosno odredbe članka 13. stavka 2. tog Ugovora.

6.1. Naime, ugovor o leasingu je reguliran Zakonom o leasingu, no iako se prema članku 53. tog Zakona na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuje Zakon o obveznim odnosima (ako Zakonom o leasingu nije drugačije određeno), na ugovor o leasingu se ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju ugovor o kreditu (članci 1021.-1024. Zakona o obveznim odnosima), a kako to pogrešno smatra tužitelj. Upravo zbog navedenog, pozivanje tužitelja tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi na sudske odluke koje utvrđuju ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu nemaju nikakvog utjecaja na ovaj spor.

6.2. Naprotiv, prema odredbi članka 5. stavka 2. Zakona o leasingu posao financijskog leasinga je pravni posao u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku, a rizici i koristi povezani s vlasništvom na objektu leasinga većim dijelom prenose se na primatelja leasinga. Jednako tako, člankom 51. stavkom 1. Zakona o leasingu je propisano da se ugovorom o leasingu obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga za izvršenje tog ugovora na način i uz uvjete propisane odredbama članka 4. toga Zakona i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.

6.3. Prema tome, iz navedenih odredbi Zakona o leasingu proizlazi da je pravni posao financijskog leasinga najsličniji pravnom poslu ugovora o kupoprodaji (s obročnom otplatom cijene) i ugovora o zakupu (budući da primatelj leasinga za vrijeme njegova važenja plaća naknadu za korištenje objekta leasinga). Zato se na ugovor o leasingu sukladno odredbi članka 53. Zakona o leasingu (osim odredaba općeg dijela Zakona o obveznim odnosima) primjenjuju odredbe koje reguliraju navedene ugovore. Međutim, na ugovor o leasingu se ne primjenjuju odredbe ugovora o kreditu iz Zakona o obveznim odnosima, a kako to smatra žalitelj.

6.4. Osim toga, odredba članka 1024. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima se (a s obzirom na odredbu članka 1021. tog Zakona) odnosi se isključivo na ugovorne kamate koje korisnik kredita plaća banci sukladno ugovoru o kreditu i one teku od trenutka uzimanja kapitala korisnika kredita do trenutka vraćanja tog kredita odnosno (najkasnije) do trenutka ugovorenog roka ispunjenja obveze korisnika kredita (nakon tog trenutka u slučaju zakašnjenja korisnika kredita teku zatezne kamate). Prema tome, ako je korisnik kredita prije roka određenog ugovorom o kreditu (ili u vrijeme određeno tim ugovorom) ispunio svoju obvezu vraćanja kredita, te kamate više ne mogu teći upravo zbog toga što je korisnik kredita ispunio svoju obvezu.

6.5. Nadalje, jednako kao što ni ugovorna kamata ne može teći nakon ispunjenja ugovorne obveze korisnika kredita iz ugovora o kreditu, tako ni prema ugovoru o leasingu u slučaju prijevremenog vraćanja objekta leasinga od strane primatelja leasinga davatelju leasinga odnosno, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, u slučaju kupnje objekta leasinga od strane primatelja leasinga (ili treće osobe koja je kupnju obavila u svoje ime, ali za račun primatelja leasinga) prije ugovorenog roka primatelj leasinga više ne može plaćati naknadu za korištenje predmeta leasinga - ovo iz razloga jer on više nakon toga ne koristi objekt leasinga (koji bi bio) u vlasništvu davatelja leasinga. Međutim, člankom 13. stavkom 2. Ugovora o financijskom leasingu nije ni određena naknada za korištenje predmeta leasinga za razdoblje nakon zatvaranja duga, a kako to pogrešno smatra tužitelj.

6.6. Upravo suprotno mišljenju tužitelja, naknada troška za prijevremeno zatvaranje duga u iznosu od 3% od otvorenog salda leasinga propisana člankom 13. stavkom 2. Ugovora o financijskom leasingu nekretnine nije naknada za korištenje predmeta leasinga za razdoblje nakon zatvaranja duga već ta naknada predstavlja visinu štete u slučaju prijevremenog tužiteljeva ispunjenja koja je ugovorena sukladno odredbi članka 344. stavka 1. i članka 345. stavka 3. u vezi članka 175. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, premda odredbom članka 13. stavkom 2. Ugovora o financijskom leasingu nekretnine nije izričito navedeno da se radi o ugovorenoj visini štete u slučaju prijevremenog ispunjenja ugovora od strane tužitelja, ovaj sud iz činjenice da su stranke ugovorile obvezu tužitelja da u slučaju prijevremenog ispunjenja ugovora isplati naknadu na ime troška prijevremenog zatvaranja duga, sukladno odredbi članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ocjenjuje da se radi o naknadi ugovorne štete nastale tuženiku zbog tužiteljeva neurednog (preuranjenog) ispunjenja obveze iz tog ugovora. To su stranke mogle ugovoriti upravo sukladno članku 344. stavku 1. u vezi članka 175. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima pa stoga ta ugovorna odredba nije ništetna, a kako to pogrešno smatra tužitelj.

7. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da se tužitelj tijekom postupka neosnovano pozivao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3231/2022 od 13. srpnja 2023. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/18 od 9. ožujka 2022. i iz razloga jer tužitelj nije potrošač u smislu odredbe članka 5. točke 15. (u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu važećeg) Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14 i 110/15)

- ovo stoga jer tužitelj nije fizička osoba nego trgovačko društvo. Nadalje, tužitelj je kao odvjetničko društvo i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nesumnjivo bio upoznat sa svim odredbama ugovora o leasingu te je on i tom prilikom postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu odredbe članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima mogao s tuženikom pregovarati o odredbi članka 13. stavka 2. Ugovora o financijskom leasingu nekretnine i, u konačnici ako mu ta ugovorna odredba nije odgovarala a tuženik nije želio odustati od te odredbe, odbiti s tuženikom sklopiti predmetni ugovor (već taj ugovor sklopiti s nekom drugom bankom ili leasing društvom) - zato se tužitelj neosnovano poziva i na načela obveznog prava propisana člancima 4., 6. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je pogrešno odbio kondemnatorni tužbeni zahtjev ističući da tužitelj nije aktivno (građanskopravno) legitimiran potraživati iznos od 4.940,81 EUR (koliko iznosi naknada od 3% od otvorenog salda leasinga propisana člankom 13. stavkom 2. Ugovora o financijskom leasingu nekretnine) iz razloga jer je tu svotu tuženiku platila treća osoba, a ne tužitelj. Naime, prema odredbi članka 161. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti i treća osoba od koje je vjerovnik dužan primiti ispunjenje (osim ako su ispunjene pretpostavke iz članka 161. stavka 5. tog Zakona, no to u ovom predmetu nije slučaj) pa je stoga tužiteljevu obvezu isplate naknade iz članka 13. stavka 2. Ugovora mogla umjesto tužitelja ispuniti i treća osoba.

8.1. Međutim, unatoč tomu kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan. Naime, tužitelj potražuje iznos od 4.980,81 EUR koji je isplaćen tuženiku prema člancima 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima jer smatra da je odredba članka 13. stavka 2. Ugovora o financijskom leasingu ništetna - to je činjenična osnova tužbe u dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Međutim, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, predmetna odredba ugovora nije ništetna, pa je zato neosnovan taj tužbeni zahtjev tužitelja. Pri tome, ovaj sud napominje da sud prvog stupnja pravilno nije ispitivao je li tuženiku upravo zbog prijevremenog ispunjenja od strane tužitelja eventualno nastala određena šteta zbog umanjenja njegove imovine uslijed nastalih troškova koje je imao zbog prijevremenog zatvaranja duga, a koju je tuženik naplatio prema članku 13. stavku 2. Ugovora jer to nije činjenična osnova tužbe u ovom sporu.

9. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

10. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog spora (članak 166. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić