Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kž-720/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Siniše Pleše kao predsjednika vijeća, te Lidije Vidjak i Jasne Smiljanić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog JČ, zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 36/24 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-757/2022. od 6. veljače 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025., u nazočnosti branitelja okrivljenog JČ, odvjetnika Ive Farčića.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenog JČ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim okrivljeni JČ zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavak 1. i 2 KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, pa je na temelju odredbe članka 236. stavak 2. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i i 11 (jedanaest) mjeseci i na temelju odredbe članka 57. KZ/11 okrivljeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda time da se od kazne na koju je osuđen ima izvršiti 1 (jedna) godina i 5 (pet) mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, s time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog djela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

2. Na temelju odredbe članka 77. KZ/11 u vezi s člankom 560. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22; dalje: ZKP) utvrđuje se da novčani iznos od 110.741,85 eura predstavlja imovinsku korist koju je okrivljeni JČ ostvario kaznenim djelom iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11 te se utvrđuje da novčani iznos od 110.741,85 eura predstavlja imovinu Republike Hrvatske te se nalaže okrivljenom JČ da isplati Republici Hrvatskoj iznos od 110.741,85 eura i to u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP okrivljeni JČ dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 800,00 eura, troškove grafološkog vještačenja stalnog sudskog vještaka Marijana Krajne u iznosu od 381,58 eura, troškove psihijatrijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka dr. Željka Marinića od 510,98 eura, troškove psihologijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka Jadranke Zorić od 252,17 eura, troškove sudsko - medicinskog vještačenja stalnog sudskog vještaka dr. Vedrana Šarića od 265,45 eura, stalnog sudskog vještaka dr. Davora Strinovića od 106,18 eura, troškove financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka Rodoljuba Prpića od 374,94 eura, te troškove prijevoza za svjedoka VČ od 3,98 eura i svjedoka NČ od 37,69 eura, a koje troškove je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

4. Protiv te presude žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja Ive Farčića, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je branitelj okrivljenika zatražio obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda kojoj sjednici je pristupio te naveo da se ista može održati u odsutnosti obaviještenog okrivljenika.

5. Branitelj okrivljenika na sjednici vijeća drugostupanjskog suda ostao je u cijelosti kod navoda iz žalbe.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalba nije osnovana.

9. Nije u pravu okrivljenik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

10. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 5. i 9. ZKP odnosno da je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog, te da je prekoračio optužbu. U prilog tih svojih tvrdnji navodi da je kazneni postupak protiv okrivljenika započeo podizanjem optužnog prijedloga Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj: KO-398/2010. te da je tim optužnim prijedlogom okrivljeni bio optužen u bitnome za identični činjenični opis djela prijevare iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97, ali za razdoblje od ožujka 2001. do 30. rujna 2009., ali da je pobijanom presudom okrivljenik proglašen krivim da je kazneno djelo počinio u periodu od 23. srpnja 1999. do 31. prosinca 2018. te da ovlašteni tužitelj nije mogao mijenjati činjenični opis djela.

11. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika, ispravno je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim za činjenični opis djela koje mu se stavlja na teret, jer ako je tužitelj u tijeku rasprave utvrdio da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje izloženo u prvotnoj optužnici, on može do završetka dokaznog postupka usmeno izmijeniti optužnicu, a nakon izmjene ili podnošenja nove optužnice okrivljenik se očituje o njezinoj osnovanosti. U konkretnom slučaju, ovlašteni tužitelj bio je ovlašten izmijeniti činjenični opis djela koje se okrivljeniku stavlja na teret nakon provedenog dokaznog postupka, obzirom da je utvrdio da se izmijenilo činjenično stanje, zbog čega nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio propise kaznenog postupka po pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja.

12. Nadalje nije u pravu okrivljenik niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP, odnosno da je prekoračio optužbu. Naime, kao što je i naprijed navedeno, okrivljenik je pobijanom presudom proglašen krivim za identičan činjenični opis djela koje je izmijenjenom optužnicom okrivljeniku stavljeno na teret, a koju optužnicu je državni odvjetnik mijenjao nakon provedenog dokaznog postupka zbog čega u konkretnom slučaju nije prekoračena optužba a time nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9 ZKP.

13. Nije u pravu okrivljenik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Naime, prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude, zbog čega ga je ispravno proglasio krivim radi počinjenja kaznenog djela iz članka 236. stavak 2. KZ/11. Za takova svoja utvrđenja prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Okrivljenik je poricao počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret navodeći da nije točno da bi na temelju neoriginalne dokumentacije vezane za njegovo stradavanje u ratu, uz koju dokumentaciju da bi dostavio neistinitu i medicinsku dokumentaciju tvrdeći da se radi o vjerodostojnoj medicinskoj dokumentaciji na temelju koje je ishodio priznanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida od strane Ministarstva obrane, navodeći pri tome da je doista stradao u Domovinskom ratu, da je zadobio ozljede uslijed kojih je stekao status ratnog vojnog invalida zbog čega da mu je trebala biti isplaćena redovna mjesečna invalidnina i poseban dodatak kao i mirovina. Takovu obranu okrivljenika ispravno prvostupanjski sud nije prihvatio smatrajući ju usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti, jer suprotno proizlazi iz dokaza provedenih tijekom postupka. Da je tome tako, prvostupanjski sud zaključuje da je razmatranjem cjelokupne dokumentacije utvrdio da se u spornim potvrdama, koje je okrivljenik dostavljao kao dokaz u prilog svog stradavanja u Domovinskom ratu, nigdje ne spominje ranjavanje okrivljenika. Navodi da se u spisu nalazi nalaz privatne internističke ordinacije od 26. travnja 1995. u kojem nema spomena ranjavanja niti ozljede kralježnice, već se jedino spominju problemi sa alkoholom i cigaretama. U nalazu neurologa od 29. lipnja 1995. navedeno je da je okrivljenik prije mjesec dana zadobio trzajnu ozljedu vratne kralježnice, a nisu spomenute nikakve ozljede iz rata, iako bi prema potvrdama o stradavanju okrivljenik imao ozljedu kralježnice iz rata. Nadalje, okrivljenik je 26. prosinca 1998. posjetio psihijatrijsku ordinaciju dr. J, a u povijesti bolesti navedeno je da je okrivljenik došao u pratnji supruge i prijatelja i da se iz anamneze saznaje da je posljednjih godina jako poslovno opterećen a od ljeta je to jačalo do te mjere da nije imao dana niti slobodne noći te da je okrivljenik rekao da je znao dosta piti. Nadalje, u spisu postoji više prijava o stradavanju te izjava zapovjednika ČČ o ranjavanju okrivljenika. Pored toga 20. siječnja 1999. izdana je potvrda da je okrivljenik ranjen izvršavajući borbenu zadaću 29. listopada 1991. koju je potpisao general LČ, a za koju potvrdu je svjedok LČ rekao da ih je potpisivao na temelju predočenja, a ne na temelju osobnih saznanja, što znači da isti svojim potpisom nije potvrđivao vjerodostojnost sadržaja isprave, već ih je potpisao na temelju svoje funkcije i uz povjerenje o istinitosti onog što potpisuje. Nadalje, iz iskaza svjedoka VČ proizlazi da se je najveće stradavanje njegovih ljudi dogodilo 2. listopada 1991. kada je stradalo 11 osoba., a taj svjedok se ne može sjetiti da li je bilo stradavanja odnosno ranjavanja 29. listopada 1991. Naveo je da su se u blizini stradavanja nalazila dva medicinska centra i to jedan u Vinkovcima a drugi u Starim Mikanovcima, time da se ranjene iz Mele Bosne vozilo u Vinkovce, a na spisku ranjenih osoba svjedok navodi da nema okrivljenika. Nadalje, iz odgovora Opće županijske bolnice iz Vinkovaca proizlazi, a vezano za njihovu raspoloživu medicinsku dokumentaciju, da iz Domovinskog rata za okrivljenika ne postoji crvena prijava niti je upisan u Indeks bolesnika Vinkovci, niti u Indeks bolesnika Stari Mikanovci, te da isti nije upisan u kirurški operacioni protokol velikih operacija niti u protokol malih operacija, a niti u ambulantni kirurški protokol. Osim toga niti Policijska uprava Vukovarsko-srijemska, a niti Državni arhiv u Vukovaru nema podataka da bi okrivljenik bio ranjen 29. listopada 1991. niti da je toga dana bilo tko bio ranjen. 16. Dakle, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da osim sporne potvrde o ranjavanju, sud nije pronašao niti jedan drugi podatak o ranjavanju okrivljenika ili o bilo kakvom stradavanju 29. listopada 1991., a što se tiče iskaza svjedoka ČČ koji je naveo da poznaje okrivljenika kao pripadnika dragovoljaca HOS-a, s vinkovačkog ratišta 1991., i da se sjeća da je okrivljenik bio ranjen, međutim, pri tome je naveo da se ne sjeća u koji dio tijela je okrivljenik bio ranjen niti iz njegovog iskaza proizlazi da bi on imao neposrednog saznanja o okolnostima stradavanja okrivljenika, već da je dokumentaciju u vidu potvrde zapovjednika postrojbe potpisao na temelju dokumentacije koju mu je predočio ŽČ, bez da je o navedenom imao neposrednih saznanja.

17. Nadalje, iz iskaza svjedoka RČ, liječnika i zapovjednika frontovskog saniteta u Vukovaru u listopadu 1991. proizlazi da ne može isključiti mogućnost da je on medicinski obradio okrivljenika i da dopušta mogućnosti da je netko stradao, ali da to nije evidentirano u Medicinskom centru u Vinkovcima u arhivi i u policiji.

18. Nadalje, okrivljenik u svojoj obrani je naveo da je zadobio ozljedu kralježnice u slabinskom dijelu, ruke i vrata i da je bio liječen u Zagrebu, međutim, u spisu ne postoji dokumentacija da bi okrivljenik bio liječen u Zagrebu od ozljeda ranjavanja. Osim toga, vezano za nalaze s potpisom doktora VČ proizlazi da dokumentacija vezana za okrivljenika potpisana po naprijed spomenutom liječniku nije protokolirana u evidencijama Klinike, a u spisu postoje podaci da je okrivljenik najmanje 18 puta posjetio tog liječnika zbog čega ispravno prvostupanjski sud zaključuje da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je okrivljenik doista posjetio naprijed navedenog liječnika u navedenom periodu.

19. Dakle, iz svih provedenih dokaza, a suprotno tvrdnjama okrivljenika, nesporno je utvrđeno da je okrivljenik na temelju neoriginalne dokumentacije i to dvije prijave o stradavanju u kojima je naznačeno da su izdane od strane Zajednice udruge dragovoljaca HOS-a, a druge bez oznake i klase kao i potvrde zapovjednika Postrojbi zajednice udruga dragovoljaca HOS-a potpisan od strane poručnika ČČ neistinito prikazano da je okrivljenik 29. listopada 1991 stradao u hrvatskoj vojsci uz koju dokumentaciju je priložena i medicinska dokumentacija pobliže navedena u činjeničnom opisu djela za koje je okrivljenik proglašen krivim, a koju dokumentaciju je dostavio djelatnicima nadležnih institucija u svrhu priznanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida te mu je Ministarstvo obrane i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje priznao na temelju statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida mirovinu, uslijed čega su mu neosnovano isplaćeni novčani iznosi koji su pobliže navedeni u izreci pobijane presude. Zbog navedenog, prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavak 2. KZ/11 te ga proglasio krivim i za takova svoja utvrđenja dao je valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Zbog navedenog nije osnovan žalbeni prigovor okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

20. Nadalje, nije u pravu okrivljenik niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

21. Tu povredu okrivljenik nalazi u činjenici da se postavlja pitanje kako protiv okrivljenika nije pokrenut kazneni postupak radi počinjenja kaznenog djela iz članka 278. ili članka 279. KZ/11 kada prvostupanjski sud zaključuje da je okrivljenik svoje zahtjeve za priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida temeljio i na krivotvorenoj medicinskoj dokumentaciji.

22. Međutim, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon jer okrivljenik nije optužen za počinjenje kaznenog djela i iz članka 278. ili članka 279 KZ/11. Naime, kazneni postupak pokreće se temeljem optužnice nadležnog državnog odvjetnika koji odlučuje za koje će kazneno djelo okrivljenika teretiti i kako će ga pravno označiti. U konkretnom slučaju državni odvjetnik je okrivljeniku stavio na teret počinjenje kaznenog djela prijevare, ali ne i kazneno djelo iz članka 278. ili članka 279. KZ/11, slijedom čega nije došlo do povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika.

23. Zbog navedenog nije osnovan žalbeni prigovor okrivljenika zbog povrede kaznenog zakona.

24. Iako se okrivljenik ne žali zbog odluke o kazni, a kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP), to je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu.

25. Prilikom izbora vrste i mjere kazne, prvostupanjski sud je okrivljeniku cijenio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude teža ili lakša za okrivljenika (olakotne i otegotne okolnosti). Kao olakotno prvostupanjski sud je cijenio okrivljeniku njegovu kaznenu neosuđivanost, korektno držanje pred sudom, zdravstvene probleme koje je potvrdio svojim nalazom sudski vještak, da je otac jednog malodobnog djeteta, o kojem skrbi, dok mu je kao otegotno cijenio prekršajnu kažnjavanost. Zbog navedenog prvostupanjski sud je okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 11 (jedanaest) mjeseci i potom mu izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se od kazne na koju je osuđen ima izvršiti 1 (jedna) godina i 5 (pet) mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude okrivljenik ne počini novo kazneno djelo. Prvostupanjski sud smatra da kaznu na koju je okrivljenik osuđen nije potrebno u cijelosti izvršiti te da će se ista svrha u vidu opće i specijalne prevencije postići samo djelomičnim izvršenjem kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci, dok se preostali dio neće izvršiti ako u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo,. te smatra da već i sama izdržana kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci te uvjetovana osuda za preostali dio kazne utjecati će na okrivljenika i sve ostale potencijalne počinitelje kaznenih djela da ista ne čine, odnosno da usklade svoje ponašanje s društveno priznatim normama.

26. Ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti na strani okrivljenika, a kojim okolnostima je dao i primjeren značaj. Naime, unatoč ispravno utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da će se kaznom u trajanju od 2 (dvije) godine i 11 (jedanaest) mjeseci i potom izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom na način da se od kazne na koju je okrivljenik osuđen ima izvršiti 1 (jedna) godina i 5 (pet) mjeseci, a preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće se izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo, ostvariti će se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, a prvenstveno iz razloga što unatoč ispravno utvrđenim olakotnim okolnostima na strani okrivljenika, okrivljenik je prilikom počinjenja kaznenog djela iskazao izrazitu upornost u počinjenju kaznenog djela, pa su to takove okolnosti koje i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opravdavaju okrivljeniku izricanje kazne na koju je osuđen presudom prvostupanjskog suda.

27. Nije u pravu okrivljenik niti kada se žali zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.

28. Naime, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je okrivljenik svojim postupanjem pribavio i protupravnu imovinsku korist u iznosu od 110.741,85 eura, a koji se odnose na isplaćenu mirovinu temeljem statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida, kao i na isplatu s osnova redovne mjesečne invalidnine, i posebnog dodatka, taj iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske te ga je okrivljenik dužan uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. U tom dijelu prvostupanjski sud je dao u cijelosti valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zbog čega nije osnovana žalba okrivljenika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.

29. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP, te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.

U Zagrebu 28. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Siniša Pleše