REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1354/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, Dragana Katića i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Erste &Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, koga zastupa punomoćnica Dora Hanžeković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Roberta Gottwald, odvjetnica u Zagrebu, radi činidbe i utvrđenja, i o protutužbenom zahtjevu radi isplate protutužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Roberta Gottwald, odvjetnica u Zagrebu, protiv protutuženika Erste &Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, i protutuženica ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Dora Hanžeković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika i protutužitelja CZ protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1676/2016 od 18. travnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7982/2002 od 24. veljače 2016., u sjednici održanoj 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika-protutužitelja CZ u odnosu na točku I. izreke presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1676/2016 od 18. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7982/2002 od 24. veljače 2016. u točki III. izreke kojom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja CZ da se tuženicima naloži isplatiti CZ iznos od 16.400.000,00 $ s pripadajućim kamatama.

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika CZ u odnosu na točku I. izreke presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1676/2016 od 18. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7982/2002 od 24. veljače 2016. u točki II. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev da se utvrdi da ne postoji tražbina tuženika-protutužitelja CZ prema tužitelju - 1. protutuženiku Erste card club d.o.o. u iznosu od 2.000.000,00 $ temeljem dvije mjenice u originalu, obje izdane 16. rujna 1999. od Findale Enterprises Ltd., Dublin 2, Irska avalirane po Diners club Adriatic d.d., Zagreb, Praška 5 plative 16. listopada 2000. svaka na iznos od 1.000.000,00 USD remitenta CZ.

II. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika-protutužitelja izjavljena protiv odluke o troškovima postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika i tuženica za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku-protutužitelju CZ iz [adresa] da preda tužitelju-I. protutuženiku Erste card club d.o.o., Zagreb, Praška 5 dvije mjenice u originalu, obje izdane 16. rujna 1999. od Findale Enterprises Ltd., Dublin 2, Irska avalirane po Diners club Adriatic d.d., Zagreb, Praška 5 plative 16. listopada 2000. svaka na iznos od 1.000.000,00 USD remitenta CZ, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika-protutužitelja CZ prema tužitelju-I. protutuženiku Erste card club d.o.o. u iznosu od 2.000.000,00 USD temeljem dvije mjenice u originalu, obje izdane 16. rujna 1999. od Findale Enterprises Ltd., Dublin 2, Irska avalirane po Diners club Adriatic d.d., Zagreb, Praška 5 plative 16. listopada 2000. svaka na iznos od 1.000.000,00 USD remitenta CZ."

"III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja CZ koji glasi:

"Nalaže se tužitelju-I. protutuženiku Erste card club d.o.o., Zagreb, Praška 5, II. protutuženoj ČZ iz [adresa] i III. protutuženoj GZ iz [adresa] da tužitelju CZ iz [adresa] plate iznos od 16.400.000,00 USD s pripadajućim kamatama na taj iznos po stopi koju Zagrebačka banka d.d. Zagreb plaća na devizna sredstva po viđenju tekućim od 1. siječnja 2000. do isplate kao i da mu plate parnični trošak, sve u roku od 15 dana.", u cijelosti kao neosnovan."

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i p o t v r đ u j e presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7982/2002 od 24. veljače 2016. u točkama II. i III. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika CZ p r e i n a č a v a se presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke i sudi:

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja Erste Card Club d.o.o. protiv tuženika CZ koji glasi:

„Nalaže se tuženiku CZ iz [adresa], da preda tužitelju Erste Card Club d.o.o. Zagreb, Praška 5, dvije mjenice u originalu, obje izdane 16. rujna 1999. od Findale Enterprises Ltd., Dublin 2, Irska, avalirane po Diners Club Adriatic d.d. Zagreb, Praška 5, plative 16. listopada 2000. svaka na iznos od 1.000.000,00 USD remitenta CZ, u roku od 15 dana.“

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka."

3. Protiv točke I. drugostupanjske presude tuženik – protutužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženik-protutužitelj je predložio da ovaj sud odluči sukladno revizijskim navodima.

4. Tužitelj-protutuženik i tuženice su u odgovoru na reviziju predložili odbiti reviziju podnesu na temelju čl. 381. st. 1. ZPP kao neosnovanu i odbaciti reviziju podnesenu na temelju čl. 382. st. 2. ZPP kao nedopuštenu.

5. Revizija tuženika - protutužitelja podnesena na temelju čl. 382. st. 1. ZPP nije osnovana, revizija tuženika - protutužitelja podnesena na temelju čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena, revizija tuženika - protutužitelja izjavljena protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

6.1. U odnosu na reviziju tuženika - protutužitelja izjavljenu na temelju čl. 382. st. 1. ZPP kojom se pobija drugostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika – protutužitelja za isplatu iznosa od 16.400.000,00 $:

6.2. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

7. Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih iskaza ili zapisnika te se pobijana presuda može ispitati. Navode revidenta koji tvrdnjama o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog prava preispituje i osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova ovaj sud nije dužan razmatrati (čl. 385. st. 1. ZPP).

7.2. Revident osporava pravilnu primjenu čl. 8. ZPP i to na način da iznosi svoju ocjenu dokaza. Međutim prvostupanjski sud je ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud stoga ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju i nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

7.3. Suprotno navodima revidenta drugostupanjski je sud ocijenio žalbene razloge od odlučnog značaja kako to određuje čl. 375. st. 1. ZPP.

7.4. Revident ističe da nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika - protutužitelja. Time što je odbio dokazne prijedloge tuženika sud nije onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom već je iskoristio ovlaštenje koje crpi iz čl. 220. st. 2. ZPP prema kojem sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP.

8. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

9.1. Predmet osporavanja revizije izjavljene na temelju čl. 382. st. 1. ZPP je zahtjev tuženika-protutužitelja da mu tužitelj-protutuženik i tuženice isplate 16.400.000,00$ za posredovanje (posrednička provizija) temeljem dva ugovora o nagradi od 3. studenog 1999.

9.2. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su 3. studenog 1999. u Zagrebu zaključena dva Neopoziva ugovora o nagradi između ĐZ, pravnog prednika II. i III. tuženice, kao klijenta i CZ kao agenta,

- da se Neopozivim ugovorima o nagradi tuženik-protutužitelj CZ kao posrednik obvezao upoznati ĐZ kao klijenta (nalogodavca) s mogućim izvorima zajmova poslovnih programa, garancija za zajmove i ostalih poslovnih usluga, a ĐZ kao nalogodavac obvezao se CZ za to isplatiti određenu naknadu,

- da je ugovoreno da će ga agent klijenta dovesti u vezu s mogućim izvorima zajmova, poslovnih programa, garancija za zajmove i ostalih poslovnih usluga pri čemu je agent sporazuman da neće sudjelovati ili voditi pregovore s mogućim klijentima osim što smije otkriti identitet klijenta i objasniti njegove usluge i potrebe,

- da je kao naknada za posredovanje prema jednom ugovoru ugovoreno da se klijent obvezuje platiti agentu 50% od 25.000.000,00 USD a po drugom ugovoru 30% od 13.000.000,00 USD povrata isplaćenih klijentu, po uspješnom okončanju svake faze, odnosno da će posrednička provizija na bruto iznos plaćen ulagaču – klijentu, biti plaćena agentu na svaku tranšu isplaćenu ulagaču – klijentu, da će naknada biti plaćena putem ovjerenog čeka, novčanog naloga ili naloga za plaćanje,

- da iz dopisa od 15. prosinca 2000. kojom tvrtka Stela V koja je bila u vlasništvu protužitelja kao posrednika, proizlazi da obavještava ĐZ kao predsjednika uprave Diners Club Adriatic d.d. (prednika tužitelja), u svezi Neopozivih ugovora o nagradi, da nisu primili ni pisanu niti usmenu potvrdu svojih poslovnih partnera prema kojoj je posao između njih i Diners Club Adriatic d.d. zaključen ili prekinut te da nisu imali kontakt s njima nakon što su im predstavili gospodina ĐZ i Diners Club Adriatic d.d. kao klijenta,

- da iz sadržaja dopisa Global Commercial Group, INC iz Jacksonvilla, Florida od 18. studenog 1999. proizlazi da predmetna banka upoznaje korisnika s uvjetima i načinom osiguranja pozajmica od strane First Union National Bank of Florida, ali da nije sklopljen ugovor s predmetnom bankom, niti je ĐZ isplaćen iznos kredita,

- da iz pisma namjere Findale Enterprises Limited proizlazi da su se 15. rujna 1999. vodili pregovori u svezi odobravanja kredita, ali ne proizlazi da bi neki kredit bio realiziran i sredstva isplaćena,

- da iz sadržaja punomoći i ovlaštenja od 16. rujna 1999. kojom je EZ, izvršna direktorica trgovačkog društva Prominter Limited ovlastila ĐZ da u njezino ime poduzima sve radnje u svezi zalaganja, pologa, prijenosa ili hipoteke imovine (25 mjenica u iznosu od po 1.000.000,00 USD koje je izdalo trgovačko društvo Prominter Limited) i iz sadržaja pisane korespondencije - dopisa C upućenog ĐZ 30. studenog 1999. i dopisa upućenog Č 1. prosinca 1999. proizlazi da je ĐZ izrazio sumnju u istinitost i legalnost financijskog plana koji mu je nudilo društvo Global Commercial Group Inc. te je tražio provjeru dokumentacije koja mu je bila nuđena radi uključivanja u program.

10. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tuženik-protutužitelj zahtijeva isplatu od 16.400.000,00$ na ime posredničke provizije temeljem dva ugovora o nagradi od 3. studenog 1999.

11. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da su predmetni "Neopozivi ugovori" od 3. studenog 1999., ugovori o posredovanju sukladno čl. 813. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) prema kojem ugovorom o posredovanju obvezuje se posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obvezuje da mu isplati određenu naknadu, ako taj ugovor bude sklopljen. Sudovi su ocijenili da je u ovom sporu nagrada posredniku trebala biti isplaćena nakon izvršenja trgovačke transakcije odnosno isplate novčanih sredstava nalogodavcu od izvora financiranja s kojima ga je tuženik-protutužitelj kao posrednik doveo u vezu, a što pretpostavlja prethodno zaključenje ugovora s izvorom financiranja, u ovom slučaju nekom od banaka kod kojih je ĐZ prethodno deponirao mjenice i to 25 mjenica izdanih 10. rujna 1999. u iznosima od po 1.000.000,00$ deponiranih kod Bank Julius Bar Zuerich i 13 mjenica izdanih 1. rujna 1999. u iznosima od po 1.000.000,00$ deponiranih u Bank Leu Zuerich. Nižestupanjski sudovi su zaključili da tuženik-protutužitelj, osim vlastitih tvrdnji iz stranačkog iskaza, nije dokazao da je ĐZ, nakon što ga je tuženik-protutužitelj kao posrednik doveo u vezu s izvorima financiranja, zaista s tim bankama i zaključio ugovore o kreditu i primio novčana sredstva stoga su nižestupanjski sudovi odbili protutužbeni zahtjev za isplatu po ugovorima o posredovanju.

12.1. Revident ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno osporavati utvrđeno činjenično stanje sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

12.2. Revident osporavajući primjenu materijalnog prava osporava činjenična utvrđenja ustrajući u navodima da su realizirani ugovori o financiranju pri kojima je tuženik protutužitelj posredovao slijedom čega mu pripada tražena posrednička provizija. Ovakvim revizijskim navodima revident prije svega osporava činjenična utvrđenja što ne može biti predmet osporavanja u reviziji sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

12.3. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, a preostali revizijski navodi neodlučni su za rješenje ovog spora.

12.4. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je tuženik-protutužitelj izjavio reviziju, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika-protutužitelja izjavljenu na temelju čl. 382. st. 1. ZPP kao neosnovanu kao što je odlučeno u izreci presude.

13.1. U odnosu na reviziju tuženika-protutužitelja izjavljenu na temelju čl. 382. st. 2. ZPP protiv pobijane odluke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev avalista, ovdje tužitelja, za utvrđenje da ne postoji tražbina tuženika kao remitenta prema tužitelju kao mjeničnom jamcu, u iznosu od 2.000.000,00 $ iz predmetnih mjenica:

13.2. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz st. 2. tog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti ispunjene kumulativno.

14. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ne postoji tražbina tuženika kao remitenta prema tužitelju kao mjeničnom jamcu u iznosu od 2.000.000,00 USD iz predmetnih mjenica.

15. U odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva utvrđenja su sljedeća:

- da je između trgovačkog društva Findale Enterprises Limited, Dublin-Irska kao ugovorne stane A, zastupane po ĐZ i tvrtke Stela V, Ipsach-Švicarska kao ugovorne strane B, zastupane po tuženiku CZ zaključen Ugovor br. 011/99 od 16. rujna 1999., da je ugovorna strana A (Findale Enterprises Limited, Dublin-Irska) kao vlasnica dviju mjenica br. 020/16.09.1999. i br. 021/16.09.1999., svaka na iznos od 1.000.000,00 USD predala te dvije mjenice ugovornoj strani B (Stela V, Ipsach-Švicarska) s ovlaštenjem da ista sa tim dokumentima poduzima sve radnje koje može poduzimati i ugovorna strana A kako bi ishodila kreditnu liniju u korist ugovorne stranke A, da je u članku 4. ugovora ugovorna stranka A obvezala se ugovornoj strani B platiti honorar ili proviziju nakon uspostavljanja isplata kreditne linije,

- da se radi o trasiranim mjenicama koje je izdao trasant Findale Enterprises Limited, Irska, zastupan po ĐZ, koje mjenice je naknadno 2. veljače 2000. kao avalista (jamac) akceptirao Diners Club Adriatic d.d. (prednika tužitelja), zastupan također po ĐZ, članu uprave, koje su predane tvrtki Stela V Švicarska, čiji je vlasnik i zastupnik bio tuženik-protutužitelj CZ koji je u posjed mjenica došao kao ovlaštena osoba tvrtke Stela V Švicarska,

- da se radi o bjanko mjenicama, da iste nisu sadržavale ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent), da je imatelj iste bio dužan popuniti u skladu sa postojećim sporazumom, dakle odredbama Ugovora br. 011/99 od 16. rujna 1999. kojem je svrha bila ishođenje kreditne linije ugovorne stranke A - Findale Enterprises Limited Irska,

- da su predmetne mjenice izdane u svrhu ishođenje kreditne linije za Findale Enterprises Limited Irska i predane ovlaštenoj osobi Stela V Švicarska, sukladno Ugovoru br. 011/99 od 16. rujna 1999. a ne u svrhu osiguranja plaćanja provizije tuženika temeljem dvaju Neopozivih ugovora o nagradi od 3. studenog 1999.,

- da je tuženik CZ označen kao remitent po predmetnim mjenicama i da je iste podnio na naplatu protiv avaliste Diners Club Adriatic d.d. (prednika tužitelja) nadležnom sudu u Zurichu u Švicarskoj koji je 12. studenog 2001. izdao platni nalog kojim je blokirao novčana sredstva tužitelja na iznos od 3.536.000,00 CHF uz pripadajuće kamate i troškove postupka,

- da je tuženik postupio protivno postojećem sporazumu kada je na bjanko mjenicama sebe označio kao remitenta (osobu kome se ili po čijoj naredbi se mora platiti) i podnio iste na naplatu protiv tužitelja kao avaliste.

16. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da preda predmetne mjenice i da ne postoji tražbina po konkretnim mjenicama. Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da preda tužitelju predmetne mjenice i odbio je u tom dijelu tužbeni zahtjev obzirom da je utvrđeno da tuženik više nije u posjedu predmetnih mjenica jer se iste nalaze kod nadležnog švicarskog ovršnog suda, a odlučna je i činjenica da tužitelj kao avalista nikada nije bio u posjedu predmetnih mjenica (osim u kratkom trenutku avaliranja) obzirom da je izdavatelj i vlasnik mjenica trgovačko društvo Findale Enterprises Limited Irska. Dakle, tužitelj-protutuženik nije lišen posjeda mjenica, a mjenice nisu u posjedu tuženika-protutužitelja stoga je u tom dijelu drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev dok je u preostalom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti.

16.2. Znači nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev na utvrđenja da ne postoji tražbina tuženika-protutužitelja kao remitenta prema tužitelju-protutuženiku kao avalisti iz predmetnih mjenica. Sud je u pobijanoj presudi zaključio da iako je mjenična obveza apstraktna obveza i odvojena od osnovnog pravnog posla i da protiv mjenične tražbine tužitelj-protutuženik kao avalista ne bi bio ovlašten na podnošenje prigovora vezanih uz osnovni pravni posao na kojem se temelji njegova mjenična obveza jer i sam nije ujedno ugovorna stranka osnovnog pravnog posla - Ugovora br. 011/99 od 16. rujna 1999., međutim, sud je pobijanoj presudi ocijenio da se ne radi se o postupku radi isplate mjenične tražbine nego o zahtjevu za utvrđenje da takva mjenična tražbina ne postoji zbog načina na koji je tuženik stekao i ispunio predmetne mjenice. Sud je u pobijano presudi zaključio da tuženik-protutužitelj iako nije otuđio predmetne mjenice, zlonamjerno je postupao odnosno iskoristio je činjenicu što su mu mjenice predane u posjed kao fizičkoj osobi u svojstvu zastupnika tvrtke u njegovu vlasništvu te ih je podnio na naplatu ispunjene u njegovu korist kao remitenta protiv tužitelja kao avaliste iako je to protivno osnovanom sporazumu radi kojeg su mjenice izdane (mjenice su trebale služiti kao osiguranje vraćanja kredita, a nesporno je da tome nisu poslužile). Stoga je sud u pobijanoj presudi prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da ne postoji tražbina koja je trebala biti osigurana predmetnim mjenicama.

17.1. Tuženik je u reviziji naznačio sljedeća pitanja:

"1. Ima li avalista sukladno odredbi čl. 16. st. 2. u vezi s čl. 31. Zakona o mjenici prema imatelju mjenice pravo isticati sve prigovore koji pripadaju onome za koje je avalirao, ukoliko je imatelj mjenice istu ispunio protivno postojećem sporazumu iz osnovnog pravnog posla?

2. Primjenjuju li se različite materijalnopravne odredbe Zakona o mjenici, ukoliko se ne radi o postupku radi isplate mjenične tražbine, nego o zahtjevu za utvrđenje da takva mjenična tražbina ne postoji?

3. Ocjenjuje li se u smislu odredbe čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici, je li postupanje imatelja mjenice prilikom stjecanja mjenice bilo zlonamjerno u trenutku stjecanja mjenice ili se ocjenjuje postupanje imatelja mjenice nakon stjecanja mjenice?"

17.2. Obrazlažući razloge važnosti revident se za prvo naznačeno pitanje pozvao na odluke ovog suda broj Rev-538/09, Revt-296/10, Rev-690/02, Rev-298/08 uz tvrdnju da je sud u pobijanoj presudi izrazio shvaćanje suprotno shvaćanju u naznačenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Za drugo naznačeno pitanje revident se pozvao na odluku ovog suda broj Rev-883/09 od 10. prosinca 2014. u kojoj da je izraženo shvaćanje suprotno shvaćanju u pobijanoj odluci dok za drugo naznačeno pitanje nije naznačen razlog važnosti.

18.1. Prvim naznačenim pitanjem revident polazi od pogrešne pretpostavke da se radi o isplati mjenične tražbine međutim, radi se o zahtjevu za utvrđenje da takva mjenična tražbina ne postoji. Naime, sudovi su utvrdili da ne postoji tražbina iz mjenice. Stoga o odgovoru na prvo naznačeno pitanje ne ovisi odluka u sporu, a osim toga odluke naznačene kao razlog važnosti donesene su u drugačiju činjeničnoj i pravnoj situaciji i ne daju važnost naznačenom prvom pitanju. Prvo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

18.2. Treće naznačeno pitanje polazi od pretpostavke da se radi o isplati mjenične tražbine, a obzirom da se radi o zahtjevu za utvrđenje da mjenična tražbina ne postoji i nižestupanjski su sudovi utvrdili da ne postoji tražbina iz mjenice o odgovoru na treće naznačeno pitanje ne ovisi odluka u sporu. Treba reći i da je odluka naznačena kao razlog važnosti donesena u drugačijoj pravnoj i činjeničnoj situaciji i ne da može biti razlog važnosti situaciji u ovom sporu i trećem naznačenom pitanju. Stoga treće naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

18.3. U odnosu na drugo naznačeno pitanje treba reći da se revident nije pozvao niti na jednu konkretnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno shvaćanje zauzeto na odjelnoj sjednici Vrhovnog suda, niti odluku drugostupanjskog suda u kojoj je zauzeto drugačije shvaćanje od shvaćanja zauzetog u pobijanoj odluci, tako da osim pozivanja na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP revident nije naveo razlog važnosti za treće naznačeno pitanje i nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi ovaj sud dopustio reviziju.

19. Slijedom iznesenog nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije propisane odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, revizija tuženika – protutužitelja izjavljena na temelju čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena te je istu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP kao u točki I. izreke rješenja.

20. U odnosu na reviziju koju je tuženik izjavio protiv odluke o troškovima postupka:

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st.

1. ZPP.

21. Stoga je valjalo reviziju tuženika-protutužitelja protiv odluke o troškovima parničnog postupka odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 400. st. 1. ZPP kao u točki II. izreke ovog rješenja.

22. Tužitelju-protutuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP) kako je odlučeno u točki III. izreke rješenja.

Zagreb, 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić