Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-884/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravoj stvari tužiteljica: 1) CH rođ. VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 2) VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]/6, [adresa], obje zastupane po punomoćniku Šimi Mrdeži, odvjetniku u Šibeniku, Fra J. Milete 1, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, Stjepana Radića 81, Šibenik, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2512/2022 od 21. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice ABC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2512/2022 od 21. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

„Utvrđuje se da su tužiteljice ad.1 AH rođ. VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ad. 2 VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]/6, [adresa], vlasnice za 1/2 dijela svaka, posebnog fizičkog dijela nekretnine kat. čest. br. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], koji dio je označen točkama 1-2-3-4-1, površine 1308 m2, sve sukladno skici mjesta očevida od dana 27. veljače 2024. godine (očevid od 08. svibnja 2023. god.) koju je izradio vještak mjernik HH, ing. geod., a koja skica mjesta očevida je sastavni dio ove presude.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice koje bi opravdale prihvaćanje tužbenog zahtjeva i na utvrđeno je činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U svom odgovoru na tužbu od 23. veljače 2023. istaknula je kako predmetna nekretnina nije bila ograđena 1980. a ni 1968., što je vidljivo iz digitalne ortofoto karte iz 1968. i hrvatske osnovne karte iz 1980., ali se prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke na navedeno nije osvrnuo. Vještak je dostavio uklop skice mjesta očevida u ortofoto snimak iz 1968. ali ne i uklop skice mjesta očevida u hrvatsku osnovnu kartu, kako je to predložila u odgovoru na tužbu. Isto je tako isticala i to da je nekretnina u katastarskom operatu, u posjedovnom listu 1410 upisana kao posjed Republike Hrvatske, što sud nije cijenio prilikom donošenja pobijane odluke. Pobijana je presuda utemeljena u cijelosti na iskazima saslušanih svjedoka te njihovi iskazi, kada se razmatraju kao cjelina, ne mogu opravdati usvajanje tužbenog zahtjeva. Iz iskaza saslušanih svjedoka također je razvidno da nisu imali pouzdanih saznanja te da se radi o općenitim i paušalnim iskazima saslušanih svjedoka koji su svi u srodstvu s tužiteljicama. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da su tužiteljice s tužbenim zahtjevom trebale biti odbijene, jer nije razjašnjen a ni dokazan pravni osnov – dosjelost kojim sud obrazlaže stjecanje prava vlasništva od strane prednika tužiteljica. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužiteljice su u odgovore na žalbu tuženice navele da su žalbeni navodi tuženice u suprotnosti s činjeničnim utvrđenjima i izvedenim dokazima, jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. U postupku je utvrđeno da se tužiteljice osobno i putem pravnih prednika, nalaze u samostalnom, poštenom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine u vremenu potrebnom za stjecanje vlasništva temeljem dosjelosti. Predmet spora je posebni, realni dio nekretnine kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], označen točkama 1-2-3-4-1 u površini od 1308 m2, sukladno skici očevida od 27. veljače 2024. vještaka geodeta HH. Predmet spora koji je u ranijem periodu bio dio većeg kompleksa, generacijama se nalazio u nesmetanom posjedu daljnjih prednika tužiteljica. Protekom vremena izvršena je faktična dioba unutar obitelji prednika i to na način da je predmetni fizički dio pripao u vlasništvo oca tužiteljica, sada pok. TH, dok su preostali fizički dijelovi, koji su susjedni u odnosu na predmet spora pripali u isključivo vlasništvo OH, strica tužiteljica kojega je naslijedio sin EH i ĐH, teta tužiteljica, a koji su pak na pripalim im nekretninama izgradili svatko svoj stambeni objekt. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da se predmetni kompleks nesmetano koristio od strane prednika tužiteljica za ispašu stoke i to u vremenu prije izgradnje danas postojećih stambenih objekata, dakle nalazi se u posjedu obitelji EH još od pok. NH (pradjeda tužiteljica), preko KH (djeda tužiteljica rođenog 1912.), preko TH, oca tužiteljica. Neposrednim opažanjem na mjestu spora utvrđeno je da je predmet spora vidljivo odvojen od susjednih nekretnina. Iz smrtnog lista za pok. KH, djeda tužiteljica, razvidno je da je isti rođen 1912., a preminuo 1992.iz čega proizlazi jedini razumni i životno logični zaključak da je njegov otac pok. NH, pradjed tužiteljica rođen još u 19. stoljeću, a njegovi daljnji prednici još i ranije, pa su nedvojbeno stekli predmet spora posjedovanjem u zakonom propisanom vremenu za stjecanje vlasništva temeljem dosjelosti. Životno je i logično da se ograđenost predmetne nekretnine mijenjala tijekom vremena od 150 godina jer je predmet spora ranije bio dio većeg kompleksa, a i s obzirom na promjenu načina korištenja nekretnine od strane prednika tužiteljica. Nekretnina se od strane prednika uglavnom koristila za ispašu stoke, a poslije su izgrađeni stambeni objekti, sukladno podjeli izvršenoj unutar obitelji KH. Tako se i danas na predmetu spora mogu zateći izgrađeni betonski zidovi, a na nekim dijelovima stari kameni suhozidi, što je utvrđeno provedenim očevidom. Tuženica u postupku ničim nije dokazala da je posjed tužiteljica bo nepošten, sve pored činjenice da se poštenje posjeda predmnijeva po zakonu. Predlažu žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljica da se utvrdi da su vlasnice za po ½ dijela nekretnine označene točkama 1-2-3-4-1 u površini od 1308 m2, sukladno skici očevida vještaka mjernika HH, ing. geodezije od 7. veljače 2024., kao sastavnog dijela presude, a koju su nekretninu stekle nasljeđivanjem oca TH pok. KH, a on nasljeđivanjem prednika i dosjelošću, dugogodišnjim mirnim i nesmetanim posjedovanjem.

7. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da predmet spora predstavlja dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zemljište koje je vidno odijeljeno od susjednih nekretnina i to suhozidom s istočne strane, zapadne strane i dijela sjeverne strane, dok je dio granice prema susjednim nekretninama s južne strane suhozid. Ista nekretnina identična je geodetskom snimku iz kojeg je razvidna površina od 1308 m2, na kojem zemljištu je očevidom utvrđena izgrađena kuća bez krova i metalni kontejner. Također je utvrdio da iz iskaza svjedoka VH ud. TH, SH i LH proizlazi da je posjednik predmetne nekretnine bio još pradjed tužiteljice NH, a potom njihov djed KH te nakon njega otac tužiteljica TH, a potom one osobno slijedom čega je zaključio da su iste stekle predmetnu nekretninu izvanrednom dosjelošću, na temelju istinitog, zakonitog i poštenog posjeda protekom roka od 40 godina do 6. travnja 1940.

8. Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom čl. 150. st. 4. je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u st. 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10, odnosno 20 godina), dakle, protekom 20, odnosno 40 godina, a istovremeno je odredbom čl. 388. st. 4. navedenog Zakona bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana pa, iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama br. U-I-58/1997., UI-1235/1997., U-I-237/1997., U-I- 1053/1997. i U-I-1054/1997), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavca, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani, nego sama država.

9. Naime, u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i dr. je zauzeto slijedeće stajalište: "… da podnositelj zahtjeva, koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

10. Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, slijedom čega je u postupku valjalo utvrditi dosjelost tužitelja na spornoj nekretnini do 17. studenoga 1999. do kada je bila na snazi ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, vodeći računa da pravu posjednika kao stjecatelja nije suprotstavljeno pravo neke treće osobe.

11. Tvrdnje tužiteljica da se u posjedu predmetne nekretnine nalaze, jer su nekretninu naslijedile od oca pok. TH pok. KH, kao njegove jedine nasljednice, koji je pak predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem od svojega oca, djeda tužiteljica KH, a ovaj od svojega oca NH, pradjeda tužiteljica, potvrđene su iskazima saslušanih svjedoka VH, SH i LH (l.s. 46 i 47), iz kojih iskaza proizlazi da su tužiteljice osobno i putem prednika u posjedu predmetne nekretnine neometane od bilo koga zasigurno preko 40 godina računajući od studenoga 1999. pa unatrag, budući da su o njihovu nesmetanom posjedu suglasno iskazivali saslušani svjedoci.

12. Svjedok VH ud. TH, rođ. 1937., dakle sada u dobi od gotovo 90 godina, u svom je iskazu navela da je iz obitelji VH i da je teta tužiteljica, odnosno tužiteljice su kćeri njezinog brata TH. Tvrdi da se osobno odrekla nasljedstva te da je predmetno zemljište pripalo njezinu bratu TH kojeg su tužiteljice, kao njegove kćeri naslijedile. Otkad zna za sebe predmetna je nekretnina bila u posjedu njezinog djeda NH i po priči djeda zna da je predmetna zemlja "od pamtivijeka u posjedu prednika", te su na tom zemljištu imali ispašu stoke (l.s. 46) i na toj je nekretnini bio iskopan i bunar za napajanje stoke. Nikada im nitko nije pravio problema niti ih je ometao u posjedu, s tim da je prije Domovinskog rata na predmetnoj nekretnini njezin brat C započeo gradnju kuće.

13. Svjedok SH, rođen 1955. u svom je iskazu naveo da je kao dijete dolazio na predmetnu nekretninu koja je bila ograđena dračom. NH je njegov pradjed koji je imao dva sina: V i KH i poznato mu je da je ista "oduvijek u posjedu mojih starijih", odnosno djedova brata KH, odnosno njihove djece: OH, TH i kćeri ĐH, koji su se podijelili, što je potvrdila i svjedokinja ĆH, rođ. 1961., navodeći da se udala u obitelj ĆH prije 40 godina i tvrdi da otkad je u obitelji, isto je zemljište u njihovom posjedu i nikada nije čula da bi ih netko u tome ometao. 14. Iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Aleksandra Beštića iz Beograda, Republika Srbija od 24. rujna 2018. proizlazi da su tužiteljice jedine nasljednice oca pok. TH pok. KH (l.s. 22).

15. Poštenje posjeda je bitna pretpostavka bilo kojeg načina stjecanja prava vlasništva dosjelošću i bez postojanja takve kvalitete posjeda ni po kojem se propisu nije moglo steći pravo vlasništva, bez obzira na trajanje posjeda. Međutim, s obzirom da se poštenje pretpostavlja, u konkretnome tuženica tijekom postupka, a ni u žalbi ne dovodi u pitanje poštenje i savjesnost posjeda tužiteljice i njihovih prednika, jer onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten, mora to i dokazati, što tuženica u postupku nije učinila.

16. Nesavjesnost posjeda kao zapreka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne može se izvesti iz same činjenice da je kao vlasnica nekretnine u zemljišnoj knjizi upisana tuženica Republika Hrvatska, već je ona koja se na (ne)poštenje poziva, dužna to i dokazati. Takav je pravni stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-389/14-5 od 29. svibnja 2019., te Rev- 552/2023-3 od 17. siječnja 2024.

17. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke kojom je u odnosu na tuženicu utvrdio da su tužiteljice stekle (su)vlasništvo predmetne nekretnine na temelju dosjelosti.

18. Na osnovi iznesenog trebalo je po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zadru, 28. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov