Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Kž-16/2025

(Kov-387/2024)

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, i to CL, univ.spec.iur, kao predsjednice vijeća, te Ante Bačića i Danijele Zubčić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Balić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika JL, zbog kaznenog djela iz čl. 143. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika JL, podnesenoj putem braniteljice Ksenije Vrkić, odvjetnice iz Zadra, protiv rješenja Općinskog suda u Zadru posl. br. Kov-387/2024 od 25. studenog 2024., na sjednici vijeća 28. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika JL.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u Zadru posl. br. Kov-387/2024 od 25. studenog 2025., temeljem čl. 351. st. 1. i 2. ZKP/08, odbijen je kao neosnovan prijedlog okrivljenika za izdvajanjem nezakonitih dokaza i to: svih službenih bilješki, obavijesnih razgovora i iskaza danih pred PU Zadarskom, dokumentacije Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Zadar, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta s preslikom poruka iz aplikacije Whatsapp i fotografije zaslona Tigrow, zapisnika o očevidu i kriminalističkog izviješća sa DVD medij sa snimkom.

2. Protiv tog rješenja žalbu je uložio okrivljenik JL uz prijedlog da se žalba uvaži i pobijano rješenje preinači na način da se izdvoje sporni nezakoniti dokazi.

3. Žalba okrivljenika JL nije osnovana.

4. Ispitujući osporeno rješenje u skladu s čl. 494. st. 4. ZKP/08, ovo drugostupanjsko vijeće nije utvrdilo da ga je donijelo neovlašteno tijelo ili da postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08.

5. Nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da prvostupanjsko rješenje ne sadrži razlog odbijanja prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza. Doista je u točci 7.1. obrazloženja prvostupanjskog rješenja samo paušalno navedeno da se spomenuti prijedlog odbija i u odnosu na dokaze pobrojane u toj točci. Međutim, u točci 8. obrazloženja istog rješenja dani su razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud odbio izdvojiti tamo spomenuto kao nezakonite dokaze.

6. Što se tiče dokumentacije Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Zadar (l.s. 3-7), po stavu okrivljenika radi se o nezakonitim dokazima iz razloga što bi ta dokumentacija po ocjeni okrivljenika bila tajna. Ovakav argument okrivljenika nije prihvatljiv. Naime, čak i da se radi o ispravama koje su klasificirane s određenim stupnjem tajnosti, to ne bi činilo tu dokumentaciju ni nezakonitom, ni neuporabljivom u ovom kaznenom predmetu. Ukoliko je u kaznenom postupku, konkretno raspravi, nužno izvesti kakav dokaz koji bi značio povredu zaštite tajne, a kojoj bi štetila javna rasprava, tada sud može na temelju čl. 388. st. 2. t. 2. ZKP/08 isključiti javnost za dio ili čak cijelu raspravu. Dakle, dokazi koji su klasificirani s određenim stupnjem tajnosti mogu se uporabiti u kaznenom postupku, nisu nezakoniti, ali se mora zaštiti njihova tajnost. Uz izneseno, svakako je nužno navesti da okrivljenik ni u svojoj žalbi, ali ni u prijedlogu za izdvajanje nezakonitih dokaza, ne daje nikakvu argumentaciju zašto bi isprave ovog Zavoda bile klasificirane u bilo kojem stupnju tajnosti.

7. Potpuno je u pravu prvostupanjski sud kada je odbio prijedlog da se kao nezakoniti dokazi izdvoje službene bilješke i obavijesni razgovori dani pred redarstvenim vlastima. Naime, radi se o podacima koje optužno vijeće na temelju čl. 351. st. 5. ZKP/08 izdvaja iz spisa, međutim tek nakon potvrđivanja optužnice.

8. Glavina žalbe okrivljenika odnosi se na zapisnik o očevidu (l.s. 17-18), popratno kriminalističko tehničko izviješće sa DVD medijem koji sadrži snimku (l.s. 19- 20) te fotografije i preslike nastale prilikom obavljanja očevida na mobitelima djece ŠL i VL. Teza okrivljenika je da je radnja očevida, a onda i sve popratne radnje, nezakonita jer su obavljene bez njegove privole na stvarima u njegovom vlasništvu. Evidentno nije sporno da je očevid obavljen na mobitelima koje koriste okrivljenikova djeca. Ujedno i djece žrtve KL. Radi se o djeci koja su 2013., odnosno 2018. godište. S obzirom na njihovu dob sasvim je jasno da im je netko drugi morao kupiti mobitel. Međutim, ostaje činjenica da su se ovim mobitelima nad kojim je obavljen očevid koristila isključivo spomenuta djeca. Dani su njima. Isključivo je bitno tko je bio u neposrednom posjedu tih mobitela, a ne tko je njihov vlasnik. Štiti se pravo na privatnost neposrednog posjednika, osobe koja je najpovezanija sa stvarju, a ne osobe koja ima neko vrhovno pravo na tu stvar, a s njom nije intimno povezana. U ovom slučaju nedvojbeno je da su neposredni posjednici mobitela djeca, a ne okrivljenik. Nije važno tko je mobitele kupio, pa ni tko plaća obveze iz pretplatničkog ugovora, ili tzv. bonova. Ovo potonje treba razlikovati od neposrednog posjeda, pa i vlasništva, samog predmeta (mobitela). Spomenuta djeca žive s majkom. Okrivljenika, oca, posjećuju. Dakle, mobiteli o kojima je riječ koriste se i kad su djeca kod majke. U takvoj situaciji teško se može govoriti o nekakvom posebnom dogovoru oca i djece o davanju aparata na korištenje. Štoviše, sam okrivljenik u odgovoru na optužnicu spominje da je mobitel „…darovao kćeri ŠL“ Dakle, za nekakav poseban ugovor o korištenju mobitela, čak i kad bi se trebalo uzeti o obzir vlasništvo mobitela, a ne njegov neposredni posjed, nema dokaza. Prema podacima koji sad postoje u spisu, čemu u prilog idu i navodi okrivljenika iz odgovora na optužnicu, slijedi da se radi o mobitelima koji su dani, darovani, djeci. Djeca, pa i maloljetna, mogu biti vlasnici i pokretnih i nepokretnih stvari. Tvrdnja okrivljenika da bi ti mobiteli bili njegovo vlasništvo stoga, ne samo da nije odlučna, nego nije ni uvjerljiva. Dakako da djeca ove dobi ne mogu sama bez suglasnosti zakonskih zastupnika poduzimati radnje u pogledu tih mobitela prema policijskim službenicima. Međutim, ovdje suglasnost zakonskog zastupnika jest postojala. Majka djece, žrtva KL, sudjelovala je u očevidima mobitela, pa suglasnost za obavljanje očevida nije sporna. S obzirom na to, ovi dokazi, kao i svi oni koji su prikupljeni na temelju tih očevida iz tih mobitela, gdje su bili pohranjeni, kao što su preslike i fotografije, nisu nezakoniti. U ovakvoj situaciji je nevažno i vlasništvo softvera – aplikacije Tigrow1, s obzirom da se ona nalazi na mobitelima spomenute djece.

10. Slijedom iznijetog žalba okrivljenika JL, na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP/08, odbijena je kao neosnovana.

Zadar, 28. siječnja 2025.

Zapisničar

Predsjednica vijeća

Ivana Balić

CL, univ.spec.iur.