Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-853/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženih EI i AI zbog kaznenog djela iz čl. 314. st. 1. u svezi sa čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbi optuženog EI protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: K-508/2022 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog EI i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi EI i AI proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 314. st. 1. u svezi s čl. 34. st. 1. KZ-a (valja primijetiti da je sud prvog stupnja pogrešno naznačio broje „Narodnih novina“ 84/21., jer je riječ o izmjenama i dopunama KZ-a koje nisu važile u vrijeme počinjenja kaznenog djela niti su blaže za optuženike) na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude, te su na temelju istog zakonskog propisa osuđeni na kaznu zatvora i to optuženi EI u trajanju od devet mjeseci, a optuženi AI u trajanju od osam mjeseci, s time da je na temelju čl. 56. KZ-a prema optuženom AI primijenjena (ispravno bi trebalo stajati da je izrečena) uvjetna osuda tako da mu se odmjerena kazna zatvora od osam mjeseci neće izvršiti ako optuženi AI u razdoblju od dvije godine ne počini drugo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 69. st. 1. KZ-a optuženom AI izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, s time da su na temelju čl. 69. st. 2., 3., 4. i 5. KZ-a imenovanom optuženiku dana upozorenja vezano za trajanje i način izvršenja izrečene sigurnosne mjere iz čl. 69. KZ-a na način kako je precizirano u izreci pobijane presude.

1.2. Na temelju čl. 70. st. 1. KZ-a optuženom AI izrečena je i sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, pri čemu su mu na temelju čl. 70. st. 3. i st. 4. KZ-a dana upozorenja vezana za trajanje i način izvršenja ove sigurnosne mjere, kako je naznačeno u dispozitivu pobijane presude.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-a) optuženi AI dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 607,18 eura u korist Republike Hrvatske, u roku od 60 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe, dok je na temelju čl. 148. st. 6. ZKP-a optuženi EI u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. ZKP-a.

2. Ponajprije valja primijetiti da je cjelokupna pobijana presuda napisana protivno Sudskom poslovniku, budući da se njena izreka sastoji od više dijelova koji nisu označeni rimskim brojevima (čl. 59. st. 2.), a odlomci u obrazloženju nisu numerirani rednim arapskim brojevima (čl. 59. st. 3).

3. Protiv te presude je optuženi EI putem branitelja Marka Kolanovića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi optužbe ili mu izrekne blažu kaznu, a podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-989/2024 od 17. prosinca 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. Žalba nije osnovana.

7. Žalitelj smatra da je u pobijanoj presudi izostalo obrazloženje iz kojeg bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je postupao s izravnom namjerom, čime očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, mada se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu.

8. Suprotno tome, iz sadržaja obrazloženja osporene presude može se na dovoljno razumljiv i jasan način zaključiti kojim se razlozima sud prvog stupnja vodio kod utvrđenja subjektivnog obilježja bića kaznenog djela, odnosno, drugim riječima, kod zaključka da je optuženi EI kazneno djelo za koje je proglašen krivim počinio s izravnom namjerom. Naime, našavši utvrđenim da je spomenuti optuženik kritične zgode bio svjestan da udara policijskog vježbenika, koji u tom svojstvu također ima status službene osobe, i to u času kada je ovaj bio obavljao službene radnje, očito je, a to proizlazi i iz činjeničnog opisa predmetne inkriminacije, da je u postojećim okolnostima žaliteljevo udaranje stisnutom šakom policijskog vježbenika u lijevu stranu glave bilo poduzeto s izravnom namjerom da se potonjeg spriječi u obavljanju poduzete službene radnje koja je u okviru njegovih ovlasti. Stoga predmetna žalba iz ove žalbene osnove nije prihvaćena, dok ispitivanjem pobijane presude u skladu sa zakonskom obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a ovaj sud drugog stupnja nije uočio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

9. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da u žalbi ne tvrdi da sud prvog stupnja neku od odlučnih činjenica nije uopće utvrdio (čl. 470. st. 3. ZKP-a), optuženi EI u bitnome ističe da nije ostvario objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela koja mu se optužnim aktom stavljaju na teret, ukazuje da oštećeni SI nije zadobio tjelesne ozljede u sudskomedicinskom smislu, da neposredni očevici događaja – KI i TI nisu vidjeli ključni dio, tj. žaliteljevo udaranje oštećenika, zatim osporava da je bio svjestan prisutnosti službene osobe, upozorava da iskazi policijskih službenika nisu bili usklađeni, te da se osporena presuda temelji na tim personalnim dokazima, ali fragmentalno i selektivno, što je u izravnoj opreci s osnovnim načelom kaznenog prava – in dubio pro reo.

10. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču konkretne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge, koje optuženi EI žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

10.1. Ponajprije treba konstatirati da sud prvog stupnja nije imao nikakvog razloga posumnjati u vjerodostojnost i istinitost svjedočenja SI, RI, PI, Roka Uskoka i TI, koji su se jasno, detaljno i određeno očitovali o svim relevantnim činjenicama koje su neposredno zapažali, odnosno doživjeli.

10.2. Točno je da svjedoci PI i TI nisu vidjeli čin žaliteljeva udaranja oštećenog SI, što i ne čudi, jer su bili koncentrirani na svoj dio posla, s obzirom da su se kritične zgode u istom trenutku odvijale dvije usporedne službene radnje – jedna u odnosu na optuženog EI, a druga spram optuženog AI.

10.3. Svjedok Roko Uskok neposredno je vidio da je optuženi EI, u času kada su mu on i oštećeni SI pokušali staviti „lisice“, zatvorenom šakom udario SI „u području lica“, a na posredan način to su potvrdili svjedoci PI i RI. Prvi je rekao „da je SI na licu imao crvenilo, koje nije imao prije ovog postupanja, a osim toga je čuo SI kad je prilikom postupanja prema I. okrivljeniku rekao „udario me“, dok je RI za optuženog EI izjavio „da je vidio kako je na podu nekog tukao“.

10.4. S druge strane, upravo su optuženi ŠI i AI različito opisali predmetni događaj i kako je do njega došlo, što je, uzimajući u obzir ostali dokazni materijal, sudu prvog stupnja osnovano bilo uporište za otklon njihove obrane kao neuvjerljive i nevjerodostojne.

10.5. Činjenica da oštećeni SI nije zadobio tjelesnu ozljedu u sudskomedicinskom smislu nije od odlučnog značaja, jer ona ne ulazi u pravni opis osnovnog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz čl. 314. st. 1. KZ-a, već kvalificiranog oblika tog kaznenog djela iz čl. 314 st. 2. KZ-a, kojim se optuženici ne terete.

10.6. Naposljetku sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je ovdje bila riječ o pokušaju inkriminiranog delikta, s obzirom da su policijski službenici u konačnici uspjeli spriječiti aktivni otpor optuženika i obaviti službenu radnju do kraja.

10.7. Slijedom iznijetih razloga predmetna žalba nije uvažena niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. S obzirom da žalba nije uložena zbog povrede kaznenog zakona, ovaj je sud drugog stupnja osporenu presudu u tom dijelu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st 1 t. 2. ZKP-a, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

12. Premda je u uvodu žalbe naznačeno da se optuženi EI žali i zbog odluke o kazni, tu žalbenu osnovu zapravo ne obrazlaže, pa je stoga ovaj žalbeni sud osporenu presudu u tom segmentu ispitao u smislu odredbe čl. 478. ZKP-a, pri čemu je našao da je sud prvog stupnja, valjanim vrednovanjem otegotne okolnosti u vidu višestruke kaznene osuđivanosti optuženog EI, u konkretnom slučaju ispravno postupio kada je istog za predmetno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 9 mjeseci. Naime, kada su u pitanju kaznena djela s elementima nasilja žalitelj se pojavljuje u svojstvu kaznenog multirecidivista, a konkretno je kazneno djelo počinio u vrijeme provjeravanja koje mu je bilo određeno u sklopu ranije izrečene uvjetne osude, što samo ukazuje na njegovu društvenu neprilagođenost i afinitet prema nasilničkom razrješavanju konfliktnih situacija, ali, s druge strane, i na veći stupanj kriminalne volje, upornosti i odlučnosti, što zasigurno zaslužuje strože kažnjavanje. U tom kontekstu i ovaj žalbeni sud izrečenu kaznu zatvora nalazi primjerenom stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi žalitelja, te ujedno podobnom za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

13. Iz izloženih razloga je na temelju čl. 482. ZKP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic