Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-351/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog MŠH, zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama optuženika i Općinskog državnog odvjetništva u Splitu (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-179/2023 od 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba ODO-a te se pobijana presuda u osuđujućem dijelu preinačuje u odluci o uvjetnoj osudi na način da se optuženom MŠH, uz prihvaćanje kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine na koju je osuđen tom presudom zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11, na temelju čl. 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda tako da se odmjerena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, s time da mu se ujedno na temelju čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11 nalaže posebna obveza da u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom na način da oštećenoj Republici Hrvatskoj isplati iznos od 16.108,60 eura, pri čemu se na temelju čl. 58. st. 5. KZ/11 optuženi MŠH upozorava da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti mu izvršenje izrečene kazne zatvora ako u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri obvezu iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11.

II Odbija se kao neosnovana žalba optuženog MŠH te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je optuženi MŠH proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11 na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju čl. 236. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s time da mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP-22) oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 121.370,21 kunu[1] u protuvrijednosti od 16.108,60 eura, koji je optuženi MŠH dužan naknaditi u roku od dva mjeseca od pravomoćnosti presude, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva Republika Hrvatska upućena u parnicu.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP-22 optuženi MŠH oslobođen je naknade troškova kaznenog postupka.

1.3. Istom presudom je na temelju čl. 452. t. 6. ZKP-22 prema optuženom MŠH odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. 315. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.) činjenično i pravno opisano u točki II izreke te presude.

2. Protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude su optuženi MŠH putem branitelja Vinka Ljubičića, odvjetnika, i ODO pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „odluke o sankciji“ i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, te predlaže da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati „na ponovni postupak“.

2.2. ODO se žali zbog odluke o uvjetnoj osudi i predlaže da nadležni drugostupanjski sud u tom dijelu preinači pobijanu presudu i optuženika osudi na kaznu zatvora u primjerenom trajanju.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24, dalje: ZKP-24) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-398/2024 od 15. svibnja 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba ODO-a osnovana.

6. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24 žalitelj nalazi u nedovoljno kvalitetnoj i savjesnoj ocjeni iskaza pojedinih svjedoka, zatim što prvostupanjski sud nije obrazložio u čemu se sastoji razlika između invalidnine i invalidske mirovine i konačno što sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da optuženik nije dokazao postojanje ozljeda iz rata, sve zbog krajnje površnog načina i pristupa ocjeni te činjenice.

7. Ponajprije valja primijetiti da potonja žalbena primjedba iz prethodne točke uopće ne spada u žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je isključivo riječ o prigovoru činjenične naravi. S druge strane, žalbena primjedba o nedostatnoj i nekvalitetnoj ocjeni dokazne građe je de facto paušalna i neargumentirana, budući da ničime nije konkretiziran. Sud prvog stupnja iznio je svoju ocjeni svih izvedenih dokaza, koju ovaj žalbeni sud nalazi u dovoljnoj mjeri jasnom, određenom i razumljivom, te na taj način podobnom za meritorno ispitivanje u žalbenom postupku, a to što je ona prema mišljenju žalitelja neuvjerljiva, neodgovarajuća i stoga neprihvatljiva, ne spada u domenu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24, već u sferu druge žalbene osnove – pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom pak na činjenično opisanu inkriminaciju za koju je optuženik proglašen krivim, u čijoj osnovi je prijevarno postupanje optuženika u cilju pribave protupravne imovinske koristi s osnova vojne invalidnine i invalidske mirovine, sud prvog stupanja se nije bio dužan upuštati u obrazlaganje razlika između spomenuta dva pojma. Stoga ovaj drugostupanjski sud nije prihvatio okrivljenikovu žalbu iz ove žalbene osnove, dok ispitivanjem pobijane presude u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-24, nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

8. Osporavajući predmetnu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer u žalbi ne tvrdi da prvostupanjski sud neku od odlučnih činjenica uopće nije utvrdio (čl. 470. st. 3. ZKP-24), optuženik u bitnome ukazuje na one dokaze koji mu idu u prilog, makar i fragmentalno, pri čemu upire na pojedine konkretne dijelove iskaza svjedoka MŠ, TŠ, OŠ i PŠ, te nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju prof. dr. sc. Dolores Britvić.

9. Suprotno naprijed sumarno iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene cjelokupnog dokaznog materijala pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije iz točke I izreke pobijane presude, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge, koji žalbom optuženika nisu dovedeni u razboritu sumnju.

9.1. Prije svega treba reći da je prvostupanjski sud osnovano otklonio optuženikovu obranu kao nevjerodostojnu i neuvjerljivu i to prvenstveno radi toga što on tijekom čitavoga ovog postupka, a koji nije kratko trajao, nije naveo niti jedan konkretan podatak koji bi potvrdio da je uistinu bio na bojišnici i da je 23. studenoga 1991. na južnom bojištu zadobio predmetne ozljede. Optuženik, kako ispravno primjećuje sud prvog stupnja, nije naveo čak ni ime voda u kojem je bio u sklopu IX bojne „Rafael Vitez Boban“ HOS-a, kao ni ime svog zapovjednika ili suborca koji bi mogao potvrditi njegove navode, pravdajući se da se ne sjeća i da je većina koji su bili nazočni njegovom ranjavanju danas pokojna.

9.2. U prilog optuženikove obrane da je kao pripadnik spomenute bojne HOS-a bio na ratištu i da je na južnom bojištu ranjen govore isprave koje je prvostupanjski sud opravdano ocijenio neistinitima (sažeti ratni životopis dragovoljca HOS-a od 16. rujna 2004., potvrda o stradavanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske od 16. siječnja 2006. i prijepis nalaza iz protokola Hitnog kirurškog prijema Kliničke bolnice Split, Klinike za kirurgiju od 16. siječnja 2006.).

Što se tiče sažetog ratnog životopisa optuženika od 16. rujna 2004., taj je dokument sadržajno neodređen, kako u pogledu konkretnih bojišta i borbenih zadataka u kojima je optuženik sudjelovao, tako i u pogledu mjesta, vremena i načina njegova ranjavanja te pobližeg opisa ozljeda. Naime, glede te činjenice se u ovoj ispravi samo neodređeno navodi: „U jednoj borbenoj zadaći i sam biva ozlijeđen.“

Nadalje, naprijed spomenuti prijepis iz protokola Hitnog kirurškog prijema od 16. siječnja 2006. s lista 18 i potvrda o stradavanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske od istog datuma, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, u proturječju su s preslikom knjige protokola Hitnog kirurškog prijema Kliničke bolnice Split, Klinike za kirurgiju od 24. studenoga 1991. (listovi 21-29), budući da je u potonjem dokumentu pod rednim brojem 18562 za optuženika konstatirano da je 24. studenoga 1991. primljen na Hitni kirurški prijem Kliničke bolnice Split u 5,25 sati, a pod primjedbom je zabilježeno da je LŠ pretučen iznad M u centru, da je došao taksijem i da je Ministarstvo unutarnjih poslova obaviješteno, dok je kao dijagnoza upisano contusio capitis et corporis. Nadalje, iz te isprave pod rednim brojem 18595 proizlazi da je LŠ u 18 sati bio na kontroli, pod rednim brojem 18571 zabilježeno je da je 25. studenoga 1991. u 8,30 sati ponovno bio na kontroli, kao i 30. studenoga 1991. u 10 sati, što je konstatirano pod rednim brojem 18823. Prema tome iz ovoga proizlazi da je 24. studenoga 1991., dakle, istog dana za koji optuženik tvrdi da je bio ranjen na južnom bojištu, on ustvari bio pretučen iznad M u centru Splita, pri čemu su mu konstatirane iste ozlijede kao i kod navodnog ozljeđivanja na bojištu. Sud prvog stupnja je s pravom prihvatio kao vjerodostojnu ispravu preslik knjige protokola Hitnog kirurškog prijema Kliničke bolnice Split, Klinike za kirurgiju od 24. studenoga 1991., s obzirom na to da podatke iz ove prihvaćene isprave, koja potječe upravo od dana optuženikovog ozljeđivanja (a ne kao dokument s lista 18, koji je izdan 16. siječnja 2006.), potvrđuju i dnevnici događaja operativnog dežurstva Policijske uprave splitsko- dalmatinske, I Policijske postaje Split za dan 23./24. studenoga 1991. (listovi 30-32) iz kojih je razvidno da je povodom primitka optuženog LŠ zbog povreda u tučnjavi kod M u gradu postupala I Policijska postaja i da je zabilježena „povreda u tuči“, s napomenom da se LŠ nalazi u HP Firula zbog ozljeda zadobivenih u tuči kod RK Prima u gradu.

Konačno, što se tiče potvrde o stradavanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske od 16. siječnja 2006., njen potpisnik, svjedok TŠ, sam je potvrdio da mu opisane okolnosti ozljeđivanja optuženika na bojištu nisu poznate i da ih je on upisao po nalogu sada pokojnog CŠ, pri čemu je koristio i njegov faksimil potpisa, što zasigurno umanjuje vjerodostojnost ovog dokumenta.

9.3. U odnosu na spornu činjenicu optuženikova ozljeđivanja 23. studenoga 1991. na južnom bojištu, sud prvog stupnja se osnovano koristi i opravdano prihvaćenim svjedočenjem GŠ, zapovjednika jednog od vodova u IX bojni HOS-a, koji je sasvim određeno i rezolutno negirao da je optuženik ranjen na južnom bojištu, a što prvostupanjski sud konkretno obrazlaže u točki 10.2., u drugom odlomku obrazloženja pobijane presude.

9.4. Prema tome, slijedom iznijetih razloga, ovaj žalbeni sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da optuženi MŠH predmetne ozljede nije 23. siječnja 1991. zadobio kao dragovoljac HOS-a u ratnoj operaciji na južnom bojištu, već upravo u tučnjavi kod RK Prime u gradu Splitu, te da se u namjeri dobivanja osobne invalidnine i invalidske mirovine s osnova hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata poslužio lažnim ispravama – sažetim ratnim životopisom dragovoljca HOS-a od 16. rujna 2004., potvrdom o stradavanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske od 16. siječnja 2006. i prijepisom nalaza iz protokola Hitnog kirurškog prijema Kliničke bolnice Split, Klinike za kirurgiju od 16. siječnja 2006.

9.5. Što pak se tiče sporne činjenice je li optuženikov PTSP posljedica njegova sudjelovanja u ratnim zbivanjima u kojima je bio izložen ugrožavajućim situacijama i izložen ugrozi vlastitog psihičkog i tjelesnog integriteta, a koja dijagnoza je, prema svjedočenju MŠ, članice liječničkog povjerenstva koje je rješavalo optuženikov slučaj, sama po sebi dostatna za utvrđenje 20%-tnog oštećenja organizma, što je također bila osnova za optuženikovo stjecanje statusa ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata i prava s osnova osobne invalidnine i invalidske mirovine, sud prvog stupnja je, suprotno stajalištu žalitelja, na temelju izvedenih dokaza isto tako osnovano zaključio da optuženikov PTSP ne potječe iz neposrednih ratnih zbivanja s prve crte bojišnice. U potkrjepu tog utvrđenja sud prvog stupnja se s pravom pozvao na prihvaćene iskaze svjedoka TŠ, OŠ, PŠ, GŠ i RŠ, od kojih niti jedan od njih nije posvjedočio da je optuženika vidio na ratištu niti pak da ima posredna saznanja o njegovom aktivnom sudjelovanju u ratnim operacijama. Svjedok OŠ rekao je da je optuženika viđao u prostorijama HOS-a u Splitu u studenome 1991., dok su svjedoci PŠ i RŠ potvrdili njegovu prisutnost u kampu HOS-a, no to ne znači automatski da je optuženik bio i na bojišnici, što uostalom proizlazi i iz iskaza svjedoka RŠ koji je naveo „da su neki od njih završili kamp, ali nikada nisu završili na terenu“. S druge pak strane, ni sam optuženik, kao što je već rečeno, nije se konkretno izjasnio na kojim je to točno bojišnicama bio (osim južnog bojišta za koje je utvrđeno da tamo nije bio), u kojem vodu i pod čijim zapovjedništvom. Osim toga prvostupanjski sud ispravno rezonira kada u točki 8.20 obrazloženja osporene presude utvrđuje da optuženikov PTSP nije posljedica njegova sudjelovanja u neposrednim ratnim zbivanjima, pozivajući se pri tome na nalaz i mišljenje psihijatrijske vještakinje prof. dr. sc. Dolores Britvić koja je na temelju postojeće medicinske dokumentacije konstatirala da je optuženik na prvi psihijatrijski pregled došao u 8. mjesecu 2000., pri čemu je kao razlog naveo da je 5. kolovoza 2000. bio napadnut na radnom mjestu, kada mu je postavljena dijagnoza psychoneurosis reactiva, da bi potom tek 30. rujna 2004. bio pregledan u Centru za psihotraumu i tek se tada pozvao na to da je sudjelovao u Domovinskom ratu, da je bio u životno ugrožavajućim situacijama i da ima psihičke smetnje od 1992. i 1993., pri čemu mu je 5. studenog 2004. postavljena dijagnoza poremećaja ličnosti s elementima PTSP-a. Drugim riječima, kako osnovano nalazi sud prvog stupnja, optuženik je prvi puta došao na psihijatrijski pregled iz razloga što je napadnut kao zaštitar na poslu, a ne zbog traumatičnih iskustava iz Domovinskog rata, te se tek naknadno, i to 2004., pojavljuje optuženikovo prvo pozivanje na Domovinski rat. Kada se, dakle, sve ove odlučne činjenice povežu u logičnu i konzistentnu cjelinu, tada se nameće ispravnim zaključak prvostupanjskog suda da optuženikova dijagnoza PTSP-a nije povezana s njegovim sudjelovanjem u neposrednim ratnim akcijama IX bojne HOS-a,

9.6. Optuženik se u žalbi poziva na stručno mišljenje stalne sudske vještakinje za psihijatriju prof. dr. sc. Dolores Britvić, koja je neprijeporno ustvrdila da ako se tijekom postupka dokaže da je tijekom ratnih zbivanja on bio izložen životno ugrožavajućim situacijama, postojanju ugroze vlastitog psihičkog ili tjelesnog integriteta ili svjedočenja ugrozi tuđeg tjelesnog ili psihičkog integriteta, da se tada može govoriti o postojanju dijagnoze PTSP-a i trajnih promjena osobnosti kod optuženika. No kod toga žalitelj gubi iz vida važnu činjenicu da je prvostupanjski sud osnovano zaključio da optuženik nije bio uključen u neposredna ratna zbivanja, pa prema tome ni izložen ugrožavajućim situacijama o kojima se izjašnjava spomenuta vještakinja.

9.7. Optuženik se u žalbi također poziva na EŠ koji, međutim, tijekom kaznenog postupka, barem kako proizlazi iz prvostupanjskog spisa, nije bio predložen za svjedoka niti je u tom svojstvu ispitan, a osim toga spominje i nekonkretiziranu dokumentaciju koja je navodno priložena spisu. Takvi neodređeni i uopćeni žalbeni navodi su bez ikakvog relevantnog utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane suda prvog stupnja.

9.8. Slijedom svega izloženog u prethodnim točkama 9.1. – 9.7. ovog obrazloženja žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena. Sud prvog stupnja je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog relevantnog činjeničnog stanja osnovano zaključio da se optuženik u inkriminiranom razdoblju doista ponio na način opisan u činjeničnom supstratu djela iz točke I izreke osporene presude, čime je u objektivnom i subjektivnom smislu ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11.

10. Iako ju je u uvodu žalbe naznačio, optuženik sadržajno ne obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, pa je stoga pobijana presuda u tom segmentu ispitana u skladu sa zakonskom obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-24, pri čemu nije uočeno da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.

11. Budući da optuženik u žalbi ne obrazlaže zašto osporava odluku o uvjetnoj osudi, ovaj je drugostupanjski sud predmetnu presudu u tom dijelu ispitao u skladu s odredbom čl. 478. ZKP-24.

12. S druge strane, ODO u uloženom pravnom lijeku traži strože kažnjavanje optuženika, jer smatra da sud prvog stupnja nije dovoljno cijenio njegovu ustrajnost u počinjenju djela, kao ni činjenicu da je on svojim postupanjem oštetio, ne samo državni proračun Republike Hrvatske, već posredno i mnoge druge, stvarne hrvatske ratne vojne invalide iz Domovinskog rata, koji su ostali uskraćeni za novčana sredstva koja su isplaćena optuženiku i drugima, koji su se, kao i on, odlučili protupravno okoristiti uporabljujući lažnu dokumentaciju o svom stradavanju i općenito aktivnom sudjelovanju na prvoj crti bojišnice u obrani suvereniteta i neovisnosti Republike Hrvatske. Stoga izrečenu uvjetnu osudu državni odvjetnik drži nepodobnom za postizanje ciljeva generalne i specijalne prevencije.

13. Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvog stupnja je uzeo u obzir kao olakotnu okolnost optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, dok je otegotnim cijenio iskazanu ustrajnost u počinjenju kaznenog djela.

14. Razmotrivši žalbenu argumentaciju državnog odvjetnika te neumanjujući niti obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja predmetnog kaznenog djela, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, koje je obuhvatio valjanim vrednovanjem, ispravno postupio kada je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i zatim mu izrekao uvjetnu osudu. To poradi toga što svemu ovome treba pridodati još jednu nepobitnu objektivnu okolnost koja se sastoji u izrazitom proteku vremena od preko 18 godina koliko je prošlo od početka inkriminiranog razdoblja, odnosno osam i pol godina od završetka istog, pa do donošenja osporene presude, a koja činjenica nije zanemariva. Naime, s vremenskim odmakom, a naročito kada je on izraženiji kao u ovom slučaju, svaka kazna, kao retributivna i preventivna mjera, gubi na svojoj snazi i na određeni se način relativizira kao javna društvena osuda počinitelja za njegovo djelo. Stoga ovaj žalbeni sud smatra da u konkretnom slučaju treba ostaviti izrečenu kaznu, uz istodobnu primjenu uvjetne osude, tim više što nema podataka da je optuženik nakon predmetne inkriminacije dolazio u sukob sa zakonom. Međutim, u pravu je ODO kada u žalbi spočitava sudu prvog stupnja što optuženiku u sklopu uvjetne osude nije barem naložio posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11, pa je taj propust odlučio ispraviti ovaj žalbeni sud u cilju pojačavanja njenog učinka i nastojanju da se u većoj mjeri osigura namirenje štete prouzrokovane kaznenim djelom, a o čemu također treba voditi računa. Imajući to na umu, kao i žalbenu argumentaciju državnog odvjetnika pobliže preciziranu u točki 12. ovog obrazloženja, ovaj je sud drugog stupnja ujedno odlučio i produljiti vrijeme provjeravanja s tri na pet godina, dok je za posebnu obvezu odredio rok od dvije godine od pravomoćnosti presude, sve to u uvjerenju da je upravo takva kaznena sankcija u svakom pogledu primjerena stupnju krivnje, pogibeljnosti djela, osobi optuženika i svim naprijed iznijetim okolnostima koje u smislu čl. 47. st. 1. KZ/11 utječu na izbor vrste i mjere kaznene sankcije, te istodobno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ/11.

15. Optuženik u žalbi paušalno ističe da je prvostupanjski sud potpuno pogrešno izračunao i odlučio o imovinskopravnom zahtjevu, na što mu valja odgovoriti da se ova odluka temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je obrazloženo u točkama 16. i 17. obrazloženja pobijane presude, i na valjanoj primjeni zakona.

16. Slijedom iznijetih razloga je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP-24 odlučeno kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 28. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic